Grob su dovršili i napunili njihovi arhetipski
neprijatelji, a zapravo njihovi tajni suradnici, i taj nepriznati
dosluh, zakriven ceremonijalnom patetikom i potmulim režanjem, ono
je što uznemiruje: ima li, uostalom, ičega manje prirodnog od
satiričara u ulozi sveca?
Prije dvadeset godina Wolinski nam je u redakciji
Ferala, nonšalantno pušeći debelu cigaru, žmirkajući znatiželjnim
očima, izbacujući crteže kojima je istoga trena (ovisno o temi
razgovora) ironizirao svaki pokušaj da se stvarnost uozbilji do
razine vjere u bilo što osim u nesputanu ličnu slobodu, ne bez
ponosa govorio kako ga je tužio Jean-Marie Le Pen.
Jezivi paradoks da su ga smaknuli oni za čiju se
emancipaciju zalagao – izvrgavajući ruglu fašistu čija je namjera
bila da ih žigoše i progna iz zemlje – kao i činjenica da će mrtvoga
Wolinskog, zahvaljujući ludilu vjerskih fanatika, kao žrtveni amblem
koristiti i „lepenovci“, mnogo zdušnije od pristojnih ljudi, iako su
mu za života željeli sve najgore, svjedoči o stravi svijeta koji se,
unatoč rijekama krvi, pjeni od simplificiranih nadražaja i lažnih
osjećajnosti.
Marine Le Pen, fašista starog kći, jučer je s
novim elanom, s resursom u vidu leševa satiričara, obnovila svoj
zahtjev za uvođenjem smrtne kazne.
Opscenost se čini izvjesnom: mobilizirati „za našu
stvar“ okorjele demobilizatore, organizirati zbijanje redova kroz
masovne mise u čast onih koji su prezirali vjerske obrede.
Samo u hrvatskoj pseudodemokratskoj vukojebini, u
ovoj zapuštenoj i mračnoj europskoj periferiji, prvi su, bez imalo
srama, svoj glas u obranu „slobode govora“ gromko dignuli
osvjedočeni novinarski oportunisti, kukavice i režimlije, čak i
medijski zločinci, čak i karikaturisti koji su svojim črčkarijama
kontinuirano hranili ratnu mržnju i kržljavi likovni talent bez
ostatka stavili u službu „nacionalnog interesa“. „Svi smo Charlie“?
Jeste kurac!
Zbog toga ovoga trena bolno nedostaje Wolinski,
kao i Tignous, Charb i drugi drugovi iz Charlie Hebdoa, da skalpelom
svojih dosjetki na neugodnim mjestima rascijepe hinjenu kompaktnost,
da prokažu zloupotrebu, da generalnu laž obasjaju cerekom poneke
gole istine, između ostaloga i one koja bi ukazala na to kako
današnje liberalne demokracije, na čelu s garniturama ideoloških
manipulatora, podupiru slobodu koliko i organizirane religije
ljubav.
Nedostaje Wolinski jer bi on možda uspio zdravom
satiričkom skepsom obesmisliti nasilnu beatifikaciju Wolinskog,
minirati vlastitu statuu, načiniti tako eksplozivan crtež da njegov
spomenik pukne od smijeha i krhotinama lakše ozlijedi prijetvorne
adorante, takve koji su „palima za našu stvar“ naumili potpaliti
kolektivne strasti i investirati ih u buduće projekte širenja
ksenofobije.
A budući da Wolinskog više nema, ako se već netko
sličan njemu i njegovim drugovima ne lati posla, mogao bi slijediti
upravo onakav „odgovor na teror“ kakvoga teror priželjkuje, kao što
su – ako je suditi po živahnosti Marine Le Pen – stratezi dugoročnih
„odgovora na teror“ dobili upravo onakav teror o kakvome su u potaji
sanjali.
Njihova obrana „zapadnih vrijednosti“ od
fundamentalističkog nasilja, rukovodimo li se dosadašnjim
iskustvima, u pravilu teži ka dokidanju onoga što se nominalno štiti
– naime slobode. Teror u punom smislu trijumfira u momentu kada
otkrije vlastiti odraz u liku svog progonitelja.
Nevjerništvo francuskih satiričara bilo je mnogo
kompleksnije i dublje od izrugivanja „njihovome“ bogu. Ti su divni i
hrabri umjetnici godinama bez razlike podrivali sve religijske
kultove, i najmanje što smo od njih mogli naučiti jest da su
„zapadne vrijednosti“ – u čije ime se danas posvećuje mučeništvo
Charlie Hebdoa – religijski kult. |