„Na zidu moje biblioteke stoji uokvirena stara
jedna karikatura: uniformirani muškarac drži pištolj uperen u
sljepoočnicu karikaturiste, što s flomasterom u ruci sjedi za
crtaćim stolom. „Ponovi!“, zapovjeda naoružani, a prestravljeni
crtač ponavlja: „Živjela vojska! Živjela religija! Živjeli
gospodari! Dolje humor!“
U kutu karikature je potpis: „Wolinski 94.“
Te devedeset četvrte Georges Wolinski već je bio
živa legenda slavne francuske satiričke tradicije, jedan od
najpoznatijih francuskih karikaturista i strip-crtača, suosnivač
kultnog satiričkog tjednika L’Hebdo Hara-Kiri iz revolucionarnih
šezdesetih. Hara-Kiri je postojao do novembra 1970. i onog
katastrofalnog požara u plesnom klubu Cinq-Sept, kad su francuske
novine izašle s crnim naslovima: „Tragični ples u Cinq-Septu:
stotinu četrdeset šest mrtvih!“ Tjedan dana kasnije u svom rodnom
selu Colombey-les-Deux-Églises umro je predsjednik Charles de
Gaulle, a Hara-Kiri je na naslovnoj stranici objavio: „Tragični ples
u Colombeyu – jedan mrtav!“ List je, jasno, zabranjen, a Wolinski i
društvo osnovali su novi, nazvavši ga Charlie Hebdo.
Šezdesetosmaški beskompromisan, Charlie Hebdo je
izlazio sljedećih desetak godina, dok nije ugašen. Osamdesete su
bile godine konzumerističkog optimizma, i nikoga nije zanimala
satira. Kad je optimizam došao na naplatu, vratio se i Charlie,
obnovljen 1992. Godinu dana kasnije mi smo u Splitu pokrenuli Feral
Tribune, i društvo iz Charlie Hebdoa prepoznalo nas je kao
saveznike.
U februaru ratne devedeset četvrte, mjesec dana
nakon one glasovite naslovne stranice što je obišla svijet, s
Tuđmanom i Miloševićem u krevetu, njihovi reporteri napravili su
veliku reportažu o Feralu i Splitu, ilustriranu sjajnim karikaturama
Bernarda Verlhaca, nove Charliejeve crtačke zvijezde poznate pod
pseudonimom Tignous. Tignousa je naročito fascinirala naoružana
svakodnevica Splita – na jednom od crteža prikazao je tako i jedan
iskorišteni ručni bacač raketa, popularnu „zolju“, koju smo Predrag
i ja iz zajebancije držali u redakciji: tako je vidio redakciju
satiričnog tjednika u ratnim uvjetima.
A bili su to ratni uvjeti: na drugoj ilustraciji
iz reportaže nacrtao je ulazna vrata splitskog Crvenog križa, na
kojima je – kao na svim vratima državnih i općinskih institucija tih
dana – stajao prekriženi kalašnjikov, zabrana ulaska naoružanim
osobama. Kome bi normalnom, jebiga, uopće palo na pamet ući u javnu
zgradu s kalašnjikovom?
Sprijateljili smo se tako sa suborcima iz Charlie
Hebdoa, ponosni što nas nazivaju „hrvatskim Charlie Hebdoom“ i još
ponosniji što se predstavljaju kao „francuski Feral Tribune“. U
proljeće iste godine u goste nam je tako stigao i tadašnji glavni
urednik, francuski komičar i pjevač Philippe Val – kasnije velika
faca na Radio Franceu – u društvu legendarnog Goergesa Wolinskog.
Stari šezdesetosmaški zajebant, nestašne prosijede kose, s obaveznom
cigarom u ustima, čašom viskija u jednoj i flomasterom u drugoj
ruci, dao nam je tom prilikom i intervju, odgovarajući na naša
pitanja karikaturama.
Jedan od odgovora bio je i crtež uniformiranog
muškarca s pištoljem uperenim u sljepoočnicu karikaturiste.
Stilizirani stari crtač s tri nestašne dlake na glavi i flomasterom
u ruci bio je – kao i na ostalim crtežima iz tog intervjua –
Georgesov autoportret. Čovjek s pištoljem mogao je biti bilo tko:
“Živjela vojska! Živjela religija! Živjeli gospodari!“. U svakom
slučaju, „dolje humor!“.
Feral Tribune potrajao je nakon toga još
petnaestak godina, a Charlie Hebdo je nastavio do danas.
Zahvaljujući islamističkim ekstremistima, koji su bučno reagirali na
svaku njihovu provokaciju, došli su na glas isključivo kao borci
protiv islamskog vjerskog fanatizma, iako su jednako često, pa i
mnogo brutalnije, ismijavali i židovske i katoličke – naročito
katoličke – svete krave, baš kao i francuski i svjetski politički
establishment.
U novembru 2011. godine, nakon čuvenog specijalnog
izdanja Charia Hebdo – Šerijatski Hebdo, s prorokom Muhamedom kao
gostom-urednikom, što je s naslovnice prijetio sa stotinu udaraca
bičem svakome tko ne umre od smijeha – preživjeli su brutalni napad
zapaljivim projektilima, u kojemu im je potpuno uništena redakcija.
To ih, međutim, nije pokolebalo: na naslovnoj stranici sljedećeg
broja kočila se karikatura crtača Charlie Hebdoa u strastvenom
poljupcu s islamskim učenjakom, i naslovom „Ljubav je jača od
mržnje“.
Nije, dakako, problem što je ljubav jača, već što
je mržnja slabija, i ne može to podnijeti: tri godine kasnije, ove
srijede, pred redakcijom se zaustavio crni Renault Clio, iz kojega
su izašla tri muškarca s crnim maskama na glavi. Točno su znali koga
traže, i točno su znali kada: u srijedu ujutro novinari i crtači
Charlie Hebdoa imali su redakcijski kolegij. Svi su bili tamo, na
čelu s četvoricom glavnih: bio je za stolom i glavni urednik
Stéphane Charbonnier Charb, i veteran Jean Cabut Cabu. Bio je tamo i
Tignous, i bio je, naravno, stari Georges Wolinski.
U sljedećem trenutku, sva četvorica bili su mrtvi,
među deset hladnokrvno likvidiranih članova redakcije.
Posljednje što je Tignous vidio bio je ručni bacač
raketa – sličan onome što ga je dvadeset godina ranije vidio u
redakciji jednog malog hrvatskog satiričnog tjednika – i automatsku
pušku, isti onaj kalašnjikov što ga je viđao prekriženog na ulaznim
vratima splitskih institucija. Posljednje što je vidio Georges
Wolinski bila je cijev uperena u njegovu glavu – bila je to ista ona
cijev s karikature na mom zidu, jedna od onih što prijeteći urlaju
“Živjela vojska! Živjela religija! Živjeli gospodari!“. Ova je
urlala „Živjela religija!“.
Adieu Georges, adieu Tignous, adieu Charb et Cabu,
adio prijatelji. Zbogom, Charliejevi anđeli. Svidjela bi im se,
znam, ta fora: pod naslovom, recimo, „Tragični ples ne nebu:
četvorica umrla od smijeha!“, četiri bestidna Charliejeva anđela
gore negdje zavodljivo plešu oko prestravljenog proroka Muhameda,
grubo ga skidaju i strasno ljube.
Ljubav je jača od mržnje.
|