Ta nekada važna smotra je, umesto promovisanja onoga što je
u umetnosti važno, umesto podizanja lestvice i uspostavljanja
modernih svetskih teatarskih standarda, u međuvremenu svedena na
pravljenje otužnog godišnjeg preseka pozorišne stvarnosti, na puko
konstatovanja ko je te sezone napravio najviše u odnosu na veoma
sumnjive kriterijume ovdašnjeg teatarskog života”, kaže Kokan
Mladenović. “Danas se teza o Srbiji kao regionalnom centru značajnog
pozorišta izvlači iz tradicije velike Jugoslavije i Beograda kao
glavnog grada SFRJ. Nestankom te države i tog grada, nestao je i
značaj na koji se pozivamo. To važi kako za pozorišne škole, tako i
za sve prazniji i neinventivniji teatarski svet koji svoje bitisanje
zasniva na principima samodovoljnosti, nedodirljivosti,
neprovetravanja, ne hvatanja u koštac sa modernim pozorišnim
tokovima. Uprkos svemu - iako se, naravno, utisak koja sledi ne
odnosi na vredne i valjane ljude – Srbija i dalje insistira na
učešću u nekakvim paraolimpijskim igrama, ponašajući se kao
samoproglašeni, propali olimpijski šampion. Nažalost, takvo stanje
gotovo je nemoguće popraviti”.
Zašto?
Zato što ni u postojećem pozorišnom sitemu a ni u
vrhovima vlasti – koja, inače, o kulturi ne zna ama baš ništa –
nećete naći volju da se taj mehanizam pomeri sa mrtve tačke. Zato bi
ga možda najbolje bilo konačno isključiti sa aparata. Sa druge
strane, nema sumnje da na stanje u teatru utiče sveopšta apatija
društva; pitanje je samo da li je to glavni razlog zašto pozorište
ćuti. Ili ima još nešto?
Šta vi mislite?
Mislim da ima još nešto.
Šta?
Kukavičluk! Celo društvo, time i pozorište, suviše
je lako preživelo sunovrat svih kriterijuma, pomanjkanje građanske
hrabrosti, pa je ovo što poslednjih godina gledamo na beogradskim
pozorišnim daskama pored ostalog i puki odraz opšte bezvoljnosti
društva. Reditelji i glumci iste su kukavice kao i građani koji se
plaše da izađu na ulice i glasno kažu šta im smeta. Budući da sam
već pomenuo sunovrat vrednosti… Ako na jednu stranu stavite imena
upravnika beogradskih tetara od pre četvrt veka kakvi su, recimo,
Velimir Lukić, Vida Ognjenović, Jovan Ćirilov, Ljubomir Muci
Draškić, Borka Pavićević, a sa druge one koji se danas nalaze na
njihovim mestima, siguran sam da će vam, kao i meni, biti
nepodnošljivo neprijatno. I to na isti onaj način na koji će vam
biti neprijatno kada jednoga dana shvatite da je deo vašeg života
prošao dok su u Srbiji na vlasti bili Tomislav Nikolić i Aleksandar
Vučić. I tu mnogo ne pomaže pravdanje da sami za njih niste glasali.
Hteli ne hteli, u našim biografijama ostaće da smo jednom pristali
na to da o našim sudbinama odlučuje nekakav polusvet. Što je
najgore, građani ove zemlje manje-više dobrovoljno pristaju na ulogu
statista u ovoj vrsti ibijevštine.
Ne mislite da ste prestrogi?
Ne, ne… Narod iole koji poštuje određene
intelektualne i moralne kriterijume odbio bi da proguta ono što mu
se kroz medije svakodnevno servira. Ili bi barem otvoreno pokazao da
sumnja u iluziju i laž zvanu naš trenutni život. Poslednjih godina
često srećem ljude koji su veoma besni i koji, čim uđu u svoje
dnevne sobe, postaju veliki heroji. Ta najezda tviter-revolucionara,
fejsbuk-če gevara, to je, znate…
Da, ali to su isti oni građani koji su 1996/97 tri
meseca demonstrirali protiv krađe lokalnih izbora; isti koji su
izveli 5. oktobar 2000.
Nisu isti.
Kako nisu?
Nisu! Građani o kojima govorite nestali su tamo
gde je nestala i građanska Srbija. Paradoksalno, u vreme nakaradne
vlasti Slobodana Miloševića u Srbiji ste imali neuporedivo veći
opozicioni potencijal: Građanski savez, Beogradski krug, Helsinški
odbor za ljudska prava, Centar za kulturnu dekontaminaciju, slobodne
medije… Najzad, imali ste kontinuitet pobune: od 9. marta 1991. do
5. oktobra 2000. nije prošlo mesec, dva a da nije organizovan neki
protest, demonstracije, neka akcija…
Ljudi su umorni, razočarani…
Ali su se i rasuli. Emigracija danas ne
podrazumeva samo nekontrolisani odlazak mladih ljudi – tog, inače,
najboljeg srpskog izvoznog proizvoda - nego i rešenost cele jedne
generacije sredovečnih da zauvek napuste ovu zemlju. Ako ste mladost
potrošlili u pobuni koja se izrodila u ništa, a narednih dvadeset
godina proveli u nadanju da će se možda ipak nešto promeniti, onda
valjda imate pravo na mirnu polovinu ili poslednju trećinu svog i
onako već uludo straćenog života.
“Neće biti bolje
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće”, napisao je
Vadislav Petković Dis.
Kako to da se od momenta kada su napisani ovi
proročki stihovi gotovo ništa nije promenilo? Zašto nam Radoje
Domanović danas deluje kao da je kolumnista nekih dnevnih novina?
Zbog čega je Branislav Nušić tako aktuelan? Da li bi narod koji na
sopstvenim greškama do te mere ništa nije naučio zaista imao razloga
da nestane?
Pretpostavljam da komediju Branislava Nušića Dr
niste režirali slučajno?
Rad na komadu Dr Nušić, baziranog na drami koji
ste spomenuli, poklopio se sa prošlogodišnjom otužnom prigodnicom –
obeležavanjem stotinu i pedeset godina od rođenja velikog pisca…
Zašto otužnom?
Zato što se savremeno srpsko pozorište, ali i
društvo uopšte, potrudilo da Branislava Nušića nekako svede na
“komedijaša”; na pisca od koga je najbolje braniti se takozvanom
nušićevštinom - lakom komedijom koja u sebi nema ničeg od Nušićeve
autentične hrabrosti i sklonosti ka prevratništu. Sa druge strane,
nas koji smo radili na toj predstavi – uključujući, naravno, i pisca
songova Marka Šelića Marčela - interesovao jedan drugi Nušić: pisac
koji je robijao zbog svojih političkih stavova, koji se nije plašio
vlasti i koji je imao hrabrosti da to javno i kaže. U komediji Dr
Nušić opisuje međuratne srpske bogataše koji su svoja bogatstva
stekli na nesreći Prvog svetskog rata i koji, neuki kavi jesu, sebi
i svojoj deci sada na sve načine pokušavaju da obezbede fakultetsko
obrazovanje i društveni status.
Od trenutka kada smo napravili predstavu, u Srbiji
se dogodio čitav niz skandala sa lažnim diploma i doktoratima – od
predsednika Tomislava Nikolića do ministara, gradonačelnika,
lokalnih funkcionera vladajućih i opozicionih stranaka. Kupovina
znanja postala je naša svakodnevica.
Šta će tim ljudima te silne lažne diplome i
doktorati kada građani i bez “dr” vide koliko su pametni,
obrazovani, ugledni, otmeni, uspešni?
Zato što veruju da će na taj način izlečiti svoje
duboke komplekse i frustarcije. Zahvaljujući njima, ova zemlja
pokazuje kako joj nije potreban nikakav ozbiljan školski sitem, u
šta nas, uostalom, svakoga dana uspešno uverava i resorni ministar.
Našim životima, nažalost, vladaju loši đaci; našom državom -
ponavljači.
Ne, ne, nisu svi ponavljači. Premijer je, recimo,
bio odličan student. Doduše, sudeći po “sastavima” u kojima se smelo
referira na Miroslava Krležu i Tomasa Mana, jasno je da ima pasaža
gde na času i nije baš bio naročito pažljiv.
Eto, to je taj naš kvazi-Volter; sveznalca,
frankenštajnsko čudovište obrazovanja! Čovek mora imati ogromnu
intelektualnu i moralnu snagu da bi u takvom svetu ostao normalan i
priseban; da bi nastavio da uči i radi, budući svestan da živi u
društvu koje se doslovno moralno raspada. Baš zato su preostali
dobri đaci, odlični student i mladi naučnici fenomen vredan dubokog
poštovanja.
Istim problemima bavili ste se i u predstavi
Slučajevi, Lost in Serbia, koju ste prošle godine postavili na sceni
Dadova.
Slučajevi, Lost in Serbia presek je strašnog stanja u kome se danas
nalaze mladi ljudi. U komadu su prikazana njihova nezadovoljstava,
frustracije, svest o besmislu koje ih okružuje. I to na svakom
koraku: od porodice i škole, do društvene zajednice ili crkve. Te
generacije godinama su učene da su Hrvati „ustaše“, muslimani
„balije“ i „Turci“, a Albanci „ubice“, „zlotvori“, „Šiptari“;
trovani su lažima o drugim narodima, o drugim religijama, o
manjinskim grupama. Ta deca su, naprosto, naučena da mrze. "Mrzim"
je tako postao refren i naših i njihovih života.
Radeći nekoliko meseci na predstavi Slučajevi i
osećajući najčistiju ljubav i lojalnost prema deci koja su mi
pomogla da napravim taj komad, shvatio sam da sve što mogu da im u
ovom mometu poželim je da odavde što pre odu. Nažalost, ova država
je nas roditelje dovela do toga da od sebe oteramo čak i vlastitu
decu. Ima li šta strašnije?! Lično, poslednjih nekoliko sezona
uglavnom radim van Srbije, što se pokazalo kao veoma lekovito, u
smisli da sve oko čega se u Beogradu toliko sporimo postaje normalno
čim čovek pređe granicu.
Ako je odlazak rešenje, znači li to da ste i sami
jedan od onih “fejsbuk i tviter revolucionara i če gevara”?
Ne znači. Tokom poslednjeg boravka u Beogradu
napravio sam predstavu Dogvil u kojoj sam, pišući songove, na sav
glas rekao što mislim o ovoj zemlji. Na taj sam način, čini mi se,
napravio dobar pakt sa sopstvenom savešću na temu – rekao sam im. To
što ta predstava ima gotovo tribunski efekat i što na neki način
katarzično deluje na one koji se još uvek nisu predali dokaz je da
smo ipak uspeli da kažemo neke tačne stvari o “lošoj beskonačnosti”
u kojoj živimo.
Dobro, rekli ste - i?
Ništa! Nekada sam verovao da to što govorimo i
igramo može da pokrene mase, da je u stanju da mnogo toga promeni.
Više ne verujete?
Ne verujem da bilo koja pozorišna predstava,
knjiga ili film može da utiče na kolektivno otrežnjenje. Što opet ne
znači da sam odustao od verovanja u to da je pozorište, kao i svaka
prava umetnost, mesto apsolutnih vrednosti – aposlutne pravde,
lepote, ljubavi, čestitosti, poštenja… Uprkos svemu, toga će uvek
biti.
Hoće li biti Dogvila?
Hoće. Bez obzira na to što bi prostor u kome se ta
predstava igra – govorim o Mikseru - mogao biti srušen u cilju
izgradnje suludog, megalomanskog projekta kakav je Beograd na vodi.
Uzgred, nisam jedini koji Beograd na vodi komparira sa Germanijom,
tim pokušajem Adolfa Hitlera da od nacističkog Berlina napravi novi
Vavilon. Izgradnjom tog arhitektonskog čuda Firer je želeo da na
konkretan način demonstrira moć nove nemačke nacije koja se rađa iz
poraza Prvog svetskog rata i propasti Vajmarske republike.
S tim što je Albert Šper, kome je taj zadatak
poveren, ipak bio ozbiljan arhitekta.
To nije sporno. Samo hoću da kažem da je u oba
slučaja reč o političkoj grandomaniji i nečemu što politički i
zakonski spornu odluku nameće kao opšte merilo ukusa. Doduše, u
konkretnom slučaju, budući da je jasno da su životi građana već su
toliko uništeni da oni nemaju snage da se bune ni kada su direktno
ugroženi, vlast polazi od cinične pitpostavke - zašto bi se onda
bunili zbog Beograda na vodi?! Sve u svemu, bojim se da nečinjenjem
počinjeno da uništavamo ne samo istoriju, nego i geografiju ovog
prostora.
Zar geografija, ona malo šira, jugoslovenska,
devedesetih godina prošloga veka već nije temeljno uništena?
Jeste, naravno. Nakon milion ljudi na Gazimestanu,
prirodno je da danas govorimo o kolektivnoj odgovornosti. Za sve što
se dogodilo devedesetih, za sve što smo proizveli drugima i sebi
sami snosimo odgovornost. Jer taj strašni režim Slobodana Miloševića
nije bio samorodna diktatura; taj čovek nije tek tako uzurpirao
vlast, napravio puč i nas nedužne, humane i lepo vaspitane
petnasetak godina gurao u ratove i držao nas u tiraniji. Slobodan
Milošević je sve vreme bio legitiman predsednik koga su birali
upravo ovi građani. Što, naravno, mnogo više govori o nama. I to na
isti način na koji o nama govori i aktuelna vlast.
Šta govori?
Ova vlast je mera naše pameti, našeg ukusa,
morala, naše političke svesti. Kada se isčuđavamo njihovim
nakaradnim postupcima, zapravo se čudimo sebi. I to sebi neukima,
sebi primitivnima, sebi koji smo ih izabrali takvom ogromnom
većinom… Libreto za operu Rigoleto Đuzepe Verdija zapravo je tekst
Kraj se zabavlja Viktora Igoa. Verovatno taj naslov nabolje opisuje
trenutnu situaciju moći: naš kralj se zabavlja. I onda kada gradi
megalomanske beograde na vodi; i kada podiže helikoptere koji ljude
vode u smrt; i kada plovi na čamcu okružen desetinama novinara, dok
se oko njega građani dave u poplavama; i kada se spontano nađe na
autoputu i juri otmičare; i kada vadi decu iz snega… Sve je zabava -
ta prostačka predstava, taj rijaliti! Oni su Kardašijanovi našeg
društva i naših života! Sa sve povremenim vađenjem iz rukava bauka
Miroslava Miškovića koji kruži Srbijom.
Kao nekada “bauk komunizma”?
Baš tako. Sve bi čak moglo biti i podnošljivo –
promenite kanal, šta možete - da ta stalna želja za što većom
gledanošću ne počinje da uzima živote. E, onda je vreme da neko tom
petparačkom političkom rijalitiju koji se, budući bez sadržaja i
suštine, hrani skandalima, jednom konačno kaže “dosta”. Eto, to je
ibijevština o kojoj sam već govorio… Znate, kada je radikalni
omladinac Aleksandar Vučić sa svojim tadašnjim idolom Vojislavom
Šešeljem pokušao da iz Kuće cveća izbaci Josipa Broza Tita, to smo,
umesto kao njihovu želju da jednoga dana sami legnu na to mesto,
čitali kao jednu i nizu nakaradnih političkih opcija. Ljudi koji su
se na taj način ponašali devedesetih sada polažu cveće na mesto gde
je ubijen Zoran Đinđić; govore o socijalnoj pravdi, o komunizmu,
pomirenju, o anatifašizmu… Iako u svojim džepovima i dalje skrivaju
kame.
Da se ne događa nama, sve bi verovatno bilo mnogo
zanimljivije.
Kada ste zapravo postali tako ogorčeni? Ili mi se
učinilo?
Kada?!... Ma koliko se inače trudio, čovek
naprosto ne može biti srećan u društvu koje je kolektivno nesrećno.
Tu ne pomaže lični uspeh, lični trijumf… Okruženi smo nezadovoljnim
ljudima, nesrećom, sirotinjom, raspadom svih vrednosti… Pre nekoliko
godina u Ateljeu 212 smo, zahvaljujući predstavi Olivera Frljića
Zoran Đinđić, dobili pakao ne samo od onih od kojih smo ga i
očekivali – krugova bliskih crkvi ili nacionalnoj desnici – nego i
od nekada najbližih saradnka Zorana Đinđića, ljudi koji su
veleizdali sve ono što je taj čovek predstavljao. Opšta osuda
Frljićeve predstave dokaz je raspada srpskog društva o kome sam
govorio, a koje nije spremno na bilo kakvo suočavanje sa vlastitom
odgovornošću za počinjeno. Pokušavajući to da ispravim – iako,
kažem, u tu vrstu “ispravki” više ni sam ne verujem – pozorištem
nastavljam da se bavim iz na neki način čisto sebičnih razloga.
Kojih?
Jedini motiv mog intenzivnog pozorišnog rada je
odbacivanje bilo kakve vrste nelagode ili lične sramote kada se
ujutro pogledam u ogledalu i zapitam ko sam kao čovek ili šta je
trebalo da uradim a nisam.
Da li zbog takvog stava, zbog te vrste
angažovanosti neki pozorišni kritičari o vašim predstavama znaju da
kažu da su zapravo puki politički pamfleti?
Takozvana čista umetnost na koju se ti ljudi
pozivaju dovela je do toga da je publika proterana iz tetara a
pozorišni život uništen. Skrivajući se iza teze o čistunstvu, svi su
se odjednom našli u nekakvim sigurnim zabranima iz kojih radije
biraju da ćute, da ne kažu bilo šta ako baš ne moraju. Umesto
glasnosti, odabrali su lažni larpularizam, i to u društvu koje
ubrzano propada. Kada pogledate jalovi kulturni i pozorišni život
ove zemlje, prestrašenu elitu, jadnu i uništenu opoziciju, strahotu
od političke pozicije, jasno vam je da taj tužni presek svih
dijagonala daje isto - ogromu nulu, poraz celokupnog društva.
Paradosalno, uprkos ogorčenosti koju primećujete, ja, eto, donekle i
dalje verujem da postoje istorijski trenuci kada pozorište mora da
govori na sav glas. Ta glasnost je naprosto naša obaveza.
Gde ste sve danas glasni?
Svuda gde za to dobijem priliku. U Rijeci sam,
recimo, postavio Tri mušketira, za koje je songove pisao Predrag
Lucić; kasnije i Don Kihota. Sve, naravno, u savremenoj
interpretaciji tih velikih romana. U mađarskoj drami Rumunskog
nacionalnog teatra u Temišvaru trenutno radim Prosjačku operu Džona
Geja, originalni tekst iz 1728, koji će, kako bi saznao šta je
ostalo od Grejovog komada i potencijala, dve stotine godina kasnije
reinterpretirao Bertolt Breht. A sve je ostalo, budući da je Džon
Gej prvi koji je na papiru napisao kako postoji neuništiva sprega
visokih činilaca vlasti, sudstva, policije i organizovanog
kriminala. Od tada pa do mjuzikla Čikago koji počiva na sličnim
premisama stvari se zapravo i nisu mnogo menjale. Gotovo stotinu
godina posle Brehta i tri stotine nakon originalnog teksta, sa
ansamblom mađarske drame ovih dana pokušavam da saznam koliko i kako
ta sprega kod nas još uvek funkcioniše.
I?
Nažalost, funkcioniše odlično. To je svet u kome
živimo... Kao omaž Džulijenu Ansanžu i Vikiliksu, prošle sam godine
u Rumuniji radio Eshilovog Okovanog Prometeja; u Novom Sadu, sa
madjarskim ansamblom Ujvideki szinhaz, Operu Ultimu… Sve u svemu,
gde god da radim pokušavam da zadržim isti nivo angažovanosti. Što
mi, rekao bih, polazi za rukom, budući da su teme kojima se bavim
primenjive na sve zemlje regiona.
Kako je raditi u zemljama regiona? Lakše ili…
Manje-više isto. Verujem da angažman nije
determinisan mestom u kome živite. Tim pre što su moja ideološka
matrica, nešto sa čim se najrađe identifikujem učesnici Španskog
građanskog rata; ta proleterska internacionala koji se, bez obzira
na to kojoj naciji pripadala, borila za uspeh velike civilizacijske
ideje. Kada pogledate iz kojih su sve zemalja u Španiju stizali
ljudi koji u tom ratu i poginuli, dobijate najbolju sliku
neverovatno hrabre i moralno snažne mlade pameti čovečanstva tog
vremena.
Tadašnji praški student, kasnije i veliki Titov
ambasador Ivo Vejvoda, koji se, kao i mnogi Jugosloveni, tridesetih
godina prošloga veka priključio Internacionalnim brigadama, svedočio
je kako su u Albeceteu, tog njegovog prvog jutra, u trpezariji za
doručkom svi borci u jednom momentu skočili na noge i "uzdignutih
pesnica" na pedeset jezika počeli da pevaju Internacionalu.
Neverovatna scena!
Iako, naravno, niko normalan ne želi da bilo čija
deca više ikada odu u neki od besmislenih ratova, ponekada pomislim
kako bi u današnjem svetu možda ipak bilo dobro imati neku veliku i
snažnu ideju za koju bi vredelo poginuti. Mlade generacije odavno ne
znaju za bilo šta slično; najmanje za onu univerzalnu i
veličanstvenu ideju kakva je ideja antifašizma i solidarnosti među
narodima. U tom smislu, kada god razmišljam o svom angažmanu
pozorištu koje nije vezano za jedno društvo ili jednu državu, uvek
mi je u glavi ta internacionalna zajednica slobodnih ljudi,
nepotkupljivih, hrabrih i spremnih na sve. Na taj način gledam na
pozorište, na život, na svet.
|