Nekoliko dana prije negoli će Naser Orić pasti u Švicarskoj,
Aleksandar Vučić je u već prepoznatljivom, gotovo kronično
patetičnom maniru podijelio svoju tešku sudbinu s cijelom Srbijom. I
ako odem u Srebrenicu, bit ću kriv, a i ako ne odem u Srebrenicu,
bit ću kriv. Dakle, slučaj Orić je, zapravo, dobro došao srbijanskom
premijeru u ovoj po njega, zapravo, nemogućoj situaciji. I umjesto
da sačeka rasplet švicarskog čvora, Vučić je, baš kao da je riječ o
kakvom (teniskom) turniru, tražio pozivnicu. A da je, po osobnom mu
skromnom mišljenju, pravi gost na pravom mjestu, dokazao je
spremnošću da se pogne i sagne glavu, e kako bi poslije toga mogao
hodati uzdignute glave. I čela.
Pravo je čudo kako taj sad već dokazani patnik, nije obznanio da je
spreman i da klekne. Možda zbog toga što bi asocijacija na gestu
Williya Brandta bila preočita. Naime, koliko god Vučić bio uvjeren u
vlastiti značaj za Srbiju - pa i šire! - naprosto ne može u istu
rečenicu s ovim dobitnikom Nobelove nagrade za mir i iskrenim
pokajnikom.
Na koljena!
Ipak, treba podsjetiti na taj povijesni prosinac 1970. godine.
Njemački je kancelar trebao samo protokolarno položiti vijenac
žrtvama ustanka u Varšavskom getu, ali je došao pred spomenik i pao
ničice, na koljena. Ali, Brandt je imao kredibilitet - i
senzibilitet! - čovjeka kojega su još prije Drugog svjetskog rata
proganjali nacistički agenti.
Velika je to razlika u odnosu na Vučića, čija je poruka: "Ako me
Bošnjaci žele u Srebrenici...", u biti, cinična. I naprosto izaziva
da (mu) se odgovori: Nitko ga nije zvao ni '92., pa je ipak došao.
Prvo u četnički odred vojvode Slavka Aleksića na Židovskom groblju,
pa otud u Srnu kod vojvode Riste Đoge. O čemu je, inače, svjedočio
vojvoda Šešelj, politički otac i aktualnog srbijanskog premijera i
predsjednika Tomislava Nikolića. Pa, tko ga onda ne bi poželio?! U
Bošnjaka! Mada, treba kazati kako, zapravo, Bošnjacima malo za
oprost - ili zaborav - treba.
Naime, Bakir je Izetbegović, vjerojatno impresioniran briselskim
impresijama o novom Vučićevu ruhu, poodavno toga ex-Srnina ratnog
izvjestitelja označio kao "sugovornika koji pruža ruku", a nakon
nedavne pobjede toga lidera naprednjaka na izborima, sad već
egzaltirani bošnjački lider ga je unaprijedio u "simbol jedne
pozitivne promjene politike, zbog koje je u Srbiji došlo do
sazrijevanja". Međutim, nakon što je Orić u Ženevi prošao isto kao
nekada Divjak u Beču, a Ganić u Londonu, Izetbegović je shvatio kako
Vučić i nije baš tako zreo. (Dakako, nikako ne može biti zelen...)
Slijedom čega je kazao kako je klopka za Nasera prst u oko Bosni i
Hercegovini. A što se, jasno, nije moglo nikako odigrati bez prstiju
tandema s (i) bh. bojišnice Vučić&Nikolić.
Nema sretnog kraja
Ne treba usto (nikako!) zaboraviti da je srbijanski parlament 2010.
usvojio rezoluciju o Srebrenici, uz, doduše, tešku borbu u kojoj se
kao prvoborac istakao tadašnji predsjednik Boris Tadić, koji se, bez
ikakve prethodne predstave, poklonio srebreničkim mučenicima. A
najžešći protivnici toj rezoluciji su aktualni srbijanski europejci
- čelni državni dvojac.
Jedan od njih, Nikolić, svojevremeno je kazao kako (baš) ne voli
čitati bajke. Čitao sam, priznao je pošteno, Ivicu i Maricu, Palčića
i nikako da dočekam sretan kraj. Previše je prepreka u tim bajkama.
Uvijek se nekome zabije led u srce, ogolio je pred srbijanskom
sedmom silom svoje osjetljivo biće jedan od trenutačno najpoznatijih
srbijanskih proizvođača rakije. Glasovite tomovače!
A kad su već spomenute bajke, s čijim, vidjeli smo, svršetkom
Nikolić nikada nije bio zadovoljan, sretan kraj aktualnog slučaja
Vučić ili Srebrenica bio bi kada bi srbijanski premijer s
razumijevanjem pročitao pismo što su mu ga prije petnaestak dana
uputile Žene u crnom, a u kojem se podsjeća kako je prošlo 20 godina
od kada je vojska RS-a, predvođena generalom i haškim optuženikom
Ratkom Mladićem, uz svaku vrstu pomoći režima Slobodana Miloševića,
počinila jedini genocid u Europi poslije Drugog svjetskog rata.
Pismo je pročitano i javno, uz scenski nastup Pogledaj se Srbijo! 20
godina - 20 ogledala.
Kad bi Vučić stao pred ta ogledala, Srebrenica bi mu bila vrlo, vrlo
blizu. To bi mu bila pozivnica. Ali, nije vrijeme da vjerujemo u
bajke! Dok se led ne otopi. |