NASLOVNA
- AKTUELNOSTI -

AKTUELNOSTI

 

AKTUELNOSTI

STRANA 3/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

INFO   :::  Naslovna - Aktuelnosti > Aktuelnosti arhiva - STRANA 3 > Kokan Mladenović: Ovoliko zlo mora biti ugušeno u krvi...

 

 

Razgovor s povodom

Kokan Mladenović: Ovoliko zlo mora biti ugušeno u krvi, ’90-te su došle na naplatu

 

Kokan Mladenović, jedan od „najproblematičnijih“ pozorišnih reditelja u nas, spada u one retke umetnike čiji bezmalo svaki javni nastup izazove lavinu komentara, osuda, simpatija, ali koji, dakako, očigledno ne ume ni publiku, ni kolege, a često ni „strukture“, da ostavi ravnodušnim.

 

Duško Domanović

5. jul 2015, www.mojnovisad.com

Novosađani su ga nedavno videli u Srpskom narodnom pozorištu, gde je, u okviru 42. INFANTA, odigrana njegova predstava „Dogvil“, rađena u koprodukciji Mikser Housea, novosadskog SKC-a, Doma omladine Pančeva i Marka Grubića. Mladenovićeva adaptacija istoimenog filma Larsa fon Trira najdirektnije i najneposrednije je okrenuta oštroj i sirovoj kritici bezmalo svih segmenata današnjeg srpskog društva. U intervjuu za portal mojnovisad.com, reditelj govori o bolestima koje živimo, o „telepromptovanju“ onih koji nas kroz istoriju vozaju u „vazduplohovima“, o letargiji i zatupljenosti prosečnog žitelja „Psetograda“, ali i o kukavičluku današnjeg teatra, čiji se i najveći doajeni ponižavaju u dodvoravanju vlastima...

- Mislim da je naše pozorište, nažalost, neoprostivo kukavičko, i da uporno izbegava da govori o stotinama problema koji nas tište. „Dogvil“ je nastao kao vrsta pobune, kao naš revolt u odnosu na Dogvil u kome živimo. Čitava predstava je praktično komparacija između tog zatvorenog sveta Dogvila iz filma Larsa fon Trira i našeg uočavanja sveta u kome živimo. Stanovnici Dogvila kod fon Trira vole da kažu za sebe da su čestiti, pošteni ljudi, da poštuju porodične i društvene vrednosti, da su odani zajednici, da su veliki vernici, sve najbolje. A dolazak te strankinje, te Grejs, razobliči ih kao najgore ljude na svetu, i Dogvil razobliči kao mesto koje je sušta suprotnost onome što propoveda. Dogvil je svet koji živi u izolaciji. Mi smo više od dve decenije proveli u različitim vrstama izolacije: ratovi, sankcije i sve drugo što nam se dešavalo. Nekako je život išao mimo nas, svet se mimo nas razvijao. A mi smo ostali ubeđeni da nas to nije nešto preterano dotaklo. Ja se bojim da su posledice po sve nas strašne, da su devedesete došle na naplatu. Pogledajte samo monstruozne zločine koji se dešavaju u Srbiji u proteklih nekoliko godina, tu eskalaciju zla, eskalaciju porodičnog nasilja... To više nisu mafijaški obračuni iz devedesetih. To su neki, do juče, obični ljudi. Neke komšije, neki mesari, neki uredni bračni drugovi, a razmere zla su tolike da je to jedna nova pošast. Mi smo probali da „Dogvil“ napravimo kao jednu vrstu društvene platforme. Jako sam ponosan što to nije samo autorski projekat nas koji smo na predstavi radili, nego smo mi na fejsbuk stranici koju smo napravili na svakih nedelju dana stavljali nove teme: nasilje u porodici, nasilje prema ženama, mržnja prema strancima... Mi smo više od šest hiljada priloga za dva meseca, tokom priprema predstave, dobili sa raznih strana, ne samo iz Srbije, već sa prostora čitave bivše Jugoslavije. I ovo što se u predstavi vidi kao video materijal, neki stihovi u songovima, neke rečenice, sve su to potresne ispovesti maltretiranih žena, ljudi koji su imali ogromne neprilike zbog svog različitog načina na koji doživljavaju ljubav, naciju i tako dalje. Tako da je taj društveni angažman vezan za platformu „Dogvil“, ne samo za predstavu, meni posebno dragocen – priča Mladenović za portal mojnovisad.com.

 

Kažete da se oko ideje i oko celog tog „projekta Dogvil“ okupio veliki broj ljudi. A gde su svi ti ljudi kada treba nešto uraditi, ako je toliko onih koji shvataju da problem postoji i ako su problema svesni, počev od pozorišne publike pa nadalje? Gde su svi oni kada treba glasno misliti i javno izreći svoj stav?

- Stvari su dvojako komplikovane. S jedne strane, mi smo protraćili ogroman revolucionarni potencijal od tog 5. oktobra 2000. godine. Očekivali smo ogromne društvene promene, a nismo dobili ništa. Naprotiv, dobili smo to da se jedna nakaradna vlast vrati u još gorem i još strašnijem obliku. Ogromna je odgovornost onih koji su preuzeli državu 2000. godine. Zašto su tako jeftino prodali taj revolucionarni potencijal? Ljudi su posle svega naučili da više ne žele da budu dežurne budale, da više ne žele da izlaze na izbore na kojima im se nude jedni te isti. Narod više ne veruje nikome. A ljudi koji su izneli te devedesete na plećima, tu pre svega mislim na građanstvo, mislim na građanski pokret „Otpor“...

 

Ali i građanski pokreti su evoluirali u nešto protiv čega su i sami bili...

- Da, evoluirali su u partije. U svakom slučaju, mi smo kao normalni ljudi sad navikli da ne verujemo nikome. Navikli smo da ne verujemo u revoluciju, to jest shvatili smo da revolucija ne postoji, da postoji samo puka zamena društvenih elita. Ljudi su ili popakovali kofere u nekim svojim zrelim godinama, i zauvek otišli iz Srbije, ili su napravili neke svoje intimne emigracije, na neka svoja imanja, u neke svoje profesije, a odlučili su da ih se više ne tiče zemlja u kojoj žive. I onda ovaj polusvet, koji inače vlada našim životima više od dvadeset godina, čas u poziciji, čas u opoziciji, dobije maha, raširi krila. Oni su sada moćniji nego ikada. Ja, kada govorim o nakaradnoj poziciji, ne govorim samo o ovoj strašnoj vlasti koja trenutno upravlja Srbijom. Podjednako ružno mislim i o srpskoj bezidejnoj, lopovskoj korumpiranoj opoziciji. Ti isti ljudi su do juče bili na vlasti, ti isti ljudi će sutra ponovo doći na vlast. Ali ono što je meni vulgarno jeste što mi već više od dvadeset godina gledamo jedna te ista lica na našoj političkoj sceni, lica koja se kao na nekom provincijskom vašaru, na nekom ringišpilu, vozaju ukrug, dok mi stojimo i gledamo. Mislim da ih sve zajedno treba oterati, samo je pitanje ko će onda doći.

 

Ipak, sama predstava „Dogvil“ je manje usmerena ka neposrednoj kritici vlasti, a više ka tom malom čoveku, ka zlu u njemu, ka nespremnosti i nedostatku hrabrosti da se išta promeni, ka prosečnom stanovniku Dogvila. Nije li to možda veća misija, naterati malog čoveka da misli, naterati malog čoveka da bude dobar?

- Jeste, ali to je stvar apsolutnog nedostatka kulturne politike, društvene svesti, pogrešnog sistema obrazovanja... Mi nismo narod sklon demokratiji. Ako objektivno pogledate, naše porodice nisu demokratske. Mi u svakoj našoj porodici imamo jednog dominantnog roditelja, ili najstarije dete, ili bilo koga ko je glavni. Vrlo ćete retko naći porodice u kojima se sve rešava razgovorom i demokratski. To su male despotije iza zatvorenih vrata. U školi je onako kako nastavnici kažu da treba da bude, i nikoga ne zanima šta to naša deca misle o ovom školskom sistemu koji ih apsolutno ne interesuje takav kakav jeste. Tako vam je u školstvu, tako vam je u javnom životu. Naše partije, bile one pozicija ili opozicija, takođe su male despotije. Čim se pojavi neki pluralizam mišljenja u bilo kojoj političkoj partiji, ona se raspadne. Naše partije nisu sposobne da izdrže različitost demokratskih mišljenja unutar samih sebe. I ako imate porodicu koja nije demokratična, školstvo koje nije demokratično, društvo koje u svim svojim segmentima ne funkcioniše kao demokratično, onda je iluzorno govoriti o demokratiji kao nekom krovnom fenomenu, da se sad demokratija pojavljuje iznebuha i mi odjednom postajemo demokratsko društvo jer smo tako odlučili. Demokratija je nešto što treba da krasi sve osnovne pore društva, osnovne mehanizme društva, inače je samo glupa i prazna reč.

 

A mislite li da je Dogvil koji mi ovde živimo suštinski drugačiji i nedemokratskiji od onog kakvim ga je video fon Trir i u kome generalno živi ceo današnji svet, ili je reč o istom principu, koji se tek donekle različito manifestuje?

- Svet jeste veliki Dogvil, raspao se čitav jedan sistem vrednosti. To što se zove zapadna demokratija, koja počiva na idealu atinske demokratije, odavno je isto samo fasada čitavog sistema manipulacije. Ovaj naš Dogvil je strašniji jer se formira nakon decenija ratova, nakon monstruoznih zločina. Formira se s jednim talogom strahota koje nisu normalne, ili bar ne pripadaju civilizovanom svetu. Samim tim su i stvari koje radimo jedni drugima, i dan-danas, strašnije nego one koje se dešavaju u svetu. Ja mislim da, kad država svesno proizvodi zaglupljen narod, serijom rijaliti programa, apsolutnim nedostatkom kulturne politike, sistemom obrazovanja gde, počev o predsednika pa do bilo koga, svako može da kupi sebi diplomu fakulteta, doktorsku titulu, u takvoj državi je potpuno besmisleno govoriti deci da treba da uče, da budu dobri i pošteni ljudi, jer je to potpuno kontradiktorno društvu u kome će se obreti nakon što završe školu. Taj uništen sistem vrednosti pravi upravo ovakav Dogvil, pravi narod koji nema nikakve kulturne potrebe, koji nema nikakvu društvenu svest, narod kojim se tako lako manipuliše. A i taj narod odavno nije narod na koji možemo da budemo ponosni. U tom narodu ima tako mnogo nataložene mržnje koja samo čeka povod da eksplodira.

 

Verujete li da će eksplodirati? I na koji način?

- Ja verujem da hoće. Mislim da nas čeka eksplozija socijalnog bunta. Problem je što tu eksploziju neće imati ko da kanališe. Taj socijalni bunt može da napravi mnogo nelagoda, može da napravi mnogo krvi, ali će nakon toga doći opet neki polusvet na vlast. Mi više nemamo nadu, i to je možda naša najveća tragedija u odnosu na devedesete. Te devedesete su bile strašne, ali su, ipak, ostavljale nadu. Svi smo mislili da će doći bolje vreme nakon što padne taj nakaradni sistem Slobodana Miloševića. Sad nemamo nikakvu nadu. Kad pogledate naše opozicione tajkune sa jeftino privatizovanim fabrikama, sa kućama, sa bazenima, site podjednako kao što je i vlast koju trenutno imamo, vidite da niti u političkom sistemu, niti u toj našoj nesrećnoj, skandaloznoj pravoslavnoj crkvi ne postoji nijedna vertikala koja bi mogla da povuče ovaj narod nabolje. I zato mislim da smo mi na svom civilizacijskom dnu. Ovakav narod kakav mi jesmo nema baš mnogo uporišta da se nazove narodom. Što kaže jedan moj prijatelj, mi nismo narod, mi smo stanovništvo. Mi smo samo grupa ljudi koja naseljava jednu teritoriju. Narod bi morao da ima neke krovne ideale, neki skup plemenitih ciljeva koji ga čine narodom. Mi nemamo nikakve ciljeve, mi ovde samo stanujemo.

 

Kritika koja se u vašem „Dogvilu“ sprovodi, izrečena je na više nego eksplicitan način, otvoreno, direktno, „bezobrazno“. Umetnost se nekada kudikamo suptilnije obraćala, kako publici, tako i onima koje kritikuje. Znači li to da je i današnji čovek u neku ruku postao nesposoban da razume metaforu, da razume jedan ne tako eksplicitan umetnički jezik, ukoliko mu se sve mora reći direktno i neuvijeno?

- Mi smo upravo o tome diskutovali tokom procesa proba, to jest do koje mere treba biti radikalan, i tim pitanjem smo se i sami dosta bavili. Svima nama se promenio rukopis otkad se promenio kulturni nivo publike kojoj se obraćamo. Mi smo se nekako iselili iz metafora, mi smo izbeglice iz metafora. Nekada je bilo dovoljno nekom obrazovanijem narodu koji je činio našu pozorišnu publiku ili naše građanstvo, provokativnom, dobro postavljenom metaforom ukazati na fenomen. Taj isti narod je do te mere zasipan lavinom primitivizma, da je potpuno izgubio percepciju metafore. Mi smo većinski nesposobni da percepiramo nešto što je metaforično kazano. Zato smo u predstavi koristili tu tradiciju „in your face“ dramaturgije, direktno, „šakom u glavu“. Da, živimo u strašnoj zemlji, gde je predsednik Tomislav Nikolić, jedna od najnemoralnijih osoba u istoriji naše političke scene, gde je jedno sramotno i nemoralno biće premijer, gde su ljudi koji su promovisali najnemoralnije vrednosti devedesetih, koji su učestvovali u monstruoznim zločinima, ljudi koji su bili deo jedne politike koje mi moramo kroz čitavu istoriju da se stidimo, takvi ljudi su sad, sa nekoliko kupljenih diploma i nekoliko otrcanih prodemokratskih, proevropskih fraza, postali narodni tribuni. To je ozbiljna sramota. I ne mislim da pozorište o tome treba da govori uvijeno i da treba da radimo kroz mnogo metafora. Ja se lično stidim zemlje u kojoj vladaju takvi ljudi, i voleo bih da to podelim sa publikom, bez obzira na posledice i bez obzira na to na koji će nači to publika razumeti.

 

A mislite li da uspevate, u ovoj ili u drugim predstavama, da doprete do tog predsednika, do tog premijera, do sveg tog moralnog otpada koji nam kroji sudbinu? Da li ih uopšte zanima što neko tamo galami, ili su toliko bahati i moćni da ih je baš briga šta im govori neko tamo pozorište, neka tamo umetnost, neka tamo kultura?

- Naša vlast o kulturi ne zna apsolutno ništa. Ni o obrazovanju, ni o kulturi. Njih to apsolutno ne zanima. Vole da se mešaju, što je paradoksalno, jer statistike pokazuju da nešto manje o dva procenta našeg stanovništva ima potrebu za kulturom. Pritom, u tu potrebu za kulturom ulazi i odlazak u bioskope, ne samo ono što bismo nazvali elitnom kulturom, nego ma kakva potreba za kulturom, za čitanjem bilo čega što nije žuta štampa. To je naša realna publika. Našu vlast ne zanima kultura, ali „Dogvil“ se obraća stanovništvu, „Dogvil“ pokušava da održi tu normalnu opozicionu vatru, tu vatru koja nije na prodaju. I mi smo, igrajući u „Mikseru“ dvadesetak predstava, uspeli da formiramo jedan krug ljudi koji dolazi ne baš na svaku predstavu, ali je ipak krug ljudi koji dolaze, diskutuju, razgovaraju. Gotovo da nema čestite osobe iz našeg opozicionog života da nije bila saučesnik ovakvog „Dogvila“. Mislim da smo uspeli da napravimo jednu širu platformu nego što je sama predstava, i na to sam jako ponosan. Ili nas bar ovakav „Dogvil“ čini normalnim ljudima i daje nam razlog zbog kog još uvek živimo u Srbiji.

 

Može li danas pozorište nešto da promeni, da povuče, ima li još uvek onu moć koju je kroz istoriju imalo?

- Mi stalno zaboravljamo da smo mi gotovo dve hiljade godina, od grčkog teatra, pa sve do Gutenberga, bili jedino sredstvo masovne komunikacije, jedini mas-medij. Ko god je hteo nešto važno da saopšti svetu, to je radio uglavnom preko teatra. I teatar ima tu neverovatnu tribunsku moć, moć javne reči, moć reči kazane sa scene. A danas, zbog svoje udobnosti, zbog svog kukavičluka, zbog svoje potrebe da imamo uredne plate, da imamo više novca, da budemo na naslovnim stranama, mi smo se odrekli provokacije, odrekli smo se autoriteta javne reči koju kažemo sa scene. Ta reč može da zapali, ta reč može da pokrene.

 

Ipak, ta reč uglavnom nedostaje. Zamerate li svojim kolegama koje ćute? A ima ih dosta...

- Zameram. Ja ne volim naš teatar, niti taj teatar voli mene. Mislim da je taj teatar na jednoj ozbiljnoj stranputici. Neki veliki umetnici, veliki glumci, poput čuvenog kolege Mikija Manojlovića, se ponižavaju u dodvoravanju novoj vlasti. Beogradska pozorišta pažljivo biraju svoj repertoar tako da se nikoga ne tiče i da nikoga ne naljute. Naravno, svuda ima časnih i lepih izuzetaka, ali govorim paušalno. Kad pogledate upravnike pozorišta u vreme kada sam ja počinjao da se bavim teatrom, Jovan Ćirilov, Borka Pavićević, Ljubomir – Muci Draškić, Vida Ognjenović, i kad pogledate ljude koji se danas nalaze na njihovim mestima, to je već osećanje ozbiljne nelagode, a možda i sramote. E, takav neki polusvet, koji je mnogo vidljiviji u kulturi, čini naš javni život, takav polusvet odlučuje o svemu u našoj državi. Neki polupismeni ljudi, ljudi koji se „telepromptuju“, voze se „vazduplohovima“ , neki nišči duhom su postali najvažniji ljudi naše zemlje. I ta zemlja to trpi. Ja, kako god to bilo ružno da se kaže, patim što je taj 5. oktobar bio mirna revolucija. Mislim da je toliko zlo moralo da bude ugušeno u krvi. I mislim da nam se krv približava, u svakom smislu.

 

Mislite li da će nam se ta krv desiti?

- Ne mislim, nadam se da hoće.

Sa Mladenovićem razgovarao Duško Domanović

 

AKTUELNOSTI

STRANA 3/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Copyright * Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji - 2008

Web Design * Eksperiment