- Mislim da je naše pozorište,
nažalost, neoprostivo kukavičko, i da uporno izbegava da govori o
stotinama problema koji nas tište. „Dogvil“ je nastao kao vrsta
pobune, kao naš revolt u odnosu na Dogvil u kome živimo. Čitava
predstava je praktično komparacija između tog zatvorenog sveta
Dogvila iz filma Larsa fon Trira i našeg uočavanja sveta u kome
živimo. Stanovnici Dogvila kod fon Trira vole da kažu za sebe da su
čestiti, pošteni ljudi, da poštuju porodične i društvene vrednosti,
da su odani zajednici, da su veliki vernici, sve najbolje. A dolazak
te strankinje, te Grejs, razobliči ih kao najgore ljude na svetu, i
Dogvil razobliči kao mesto koje je sušta suprotnost onome što
propoveda. Dogvil je svet koji živi u izolaciji. Mi smo više od dve
decenije proveli u različitim vrstama izolacije: ratovi, sankcije i
sve drugo što nam se dešavalo. Nekako je život išao mimo nas, svet
se mimo nas razvijao. A mi smo ostali ubeđeni da nas to nije nešto
preterano dotaklo. Ja se bojim da su posledice po sve nas strašne,
da su devedesete došle na naplatu. Pogledajte samo monstruozne
zločine koji se dešavaju u Srbiji u proteklih nekoliko godina, tu
eskalaciju zla, eskalaciju porodičnog nasilja... To više nisu
mafijaški obračuni iz devedesetih. To su neki, do juče, obični
ljudi. Neke komšije, neki mesari, neki uredni bračni drugovi, a
razmere zla su tolike da je to jedna nova pošast. Mi smo probali da
„Dogvil“ napravimo kao jednu vrstu društvene platforme. Jako sam
ponosan što to nije samo autorski projekat nas koji smo na predstavi
radili, nego smo mi na fejsbuk stranici koju smo napravili na svakih
nedelju dana stavljali nove teme: nasilje u porodici, nasilje prema
ženama, mržnja prema strancima... Mi smo više od šest hiljada
priloga za dva meseca, tokom priprema predstave, dobili sa raznih
strana, ne samo iz Srbije, već sa prostora čitave bivše Jugoslavije.
I ovo što se u predstavi vidi kao video materijal, neki stihovi u
songovima, neke rečenice, sve su to potresne ispovesti maltretiranih
žena, ljudi koji su imali ogromne neprilike zbog svog različitog
načina na koji doživljavaju ljubav, naciju i tako dalje. Tako da je
taj društveni angažman vezan za platformu „Dogvil“, ne samo za
predstavu, meni posebno dragocen – priča Mladenović za portal
mojnovisad.com.
Kažete da se oko ideje i oko celog
tog „projekta Dogvil“ okupio veliki broj ljudi. A gde su svi ti
ljudi kada treba nešto uraditi, ako je toliko onih koji shvataju da
problem postoji i ako su problema svesni, počev od pozorišne publike
pa nadalje? Gde su svi oni kada treba glasno misliti i javno izreći
svoj stav? - Stvari su dvojako komplikovane. S
jedne strane, mi smo protraćili ogroman revolucionarni potencijal od
tog 5. oktobra 2000. godine. Očekivali smo ogromne društvene
promene, a nismo dobili ništa. Naprotiv, dobili smo to da se jedna
nakaradna vlast vrati u još gorem i još strašnijem obliku. Ogromna
je odgovornost onih koji su preuzeli državu 2000. godine. Zašto su
tako jeftino prodali taj revolucionarni potencijal? Ljudi su posle
svega naučili da više ne žele da budu dežurne budale, da više ne
žele da izlaze na izbore na kojima im se nude jedni te isti. Narod
više ne veruje nikome. A ljudi koji su izneli te devedesete na
plećima, tu pre svega mislim na građanstvo, mislim na građanski
pokret „Otpor“... Ali i
građanski pokreti su evoluirali u nešto protiv čega su i sami
bili... - Da, evoluirali su u partije. U svakom
slučaju, mi smo kao normalni ljudi sad navikli da ne verujemo
nikome. Navikli smo da ne verujemo u revoluciju, to jest shvatili
smo da revolucija ne postoji, da postoji samo puka zamena društvenih
elita. Ljudi su ili popakovali kofere u nekim svojim zrelim
godinama, i zauvek otišli iz Srbije, ili su napravili neke svoje
intimne emigracije, na neka svoja imanja, u neke svoje profesije, a
odlučili su da ih se više ne tiče zemlja u kojoj žive. I onda ovaj
polusvet, koji inače vlada našim životima više od dvadeset godina,
čas u poziciji, čas u opoziciji, dobije maha, raširi krila. Oni su
sada moćniji nego ikada. Ja, kada govorim o nakaradnoj poziciji, ne
govorim samo o ovoj strašnoj vlasti koja trenutno upravlja Srbijom.
Podjednako ružno mislim i o srpskoj bezidejnoj, lopovskoj
korumpiranoj opoziciji. Ti isti ljudi su do juče bili na vlasti, ti
isti ljudi će sutra ponovo doći na vlast. Ali ono što je meni
vulgarno jeste što mi već više od dvadeset godina gledamo jedna te
ista lica na našoj političkoj sceni, lica koja se kao na nekom
provincijskom vašaru, na nekom ringišpilu, vozaju ukrug, dok mi
stojimo i gledamo. Mislim da ih sve zajedno treba oterati, samo je
pitanje ko će onda doći. Ipak, sama predstava
„Dogvil“ je manje usmerena ka neposrednoj kritici vlasti, a više ka
tom malom čoveku, ka zlu u njemu, ka nespremnosti i nedostatku
hrabrosti da se išta promeni, ka prosečnom stanovniku Dogvila. Nije
li to možda veća misija, naterati malog čoveka da misli, naterati
malog čoveka da bude dobar? - Jeste, ali to je
stvar apsolutnog nedostatka kulturne politike, društvene svesti,
pogrešnog sistema obrazovanja... Mi nismo narod sklon demokratiji.
Ako objektivno pogledate, naše porodice nisu demokratske. Mi u
svakoj našoj porodici imamo jednog dominantnog roditelja, ili
najstarije dete, ili bilo koga ko je glavni. Vrlo ćete retko naći
porodice u kojima se sve rešava razgovorom i demokratski. To su male
despotije iza zatvorenih vrata. U školi je onako kako nastavnici
kažu da treba da bude, i nikoga ne zanima šta to naša deca misle o
ovom školskom sistemu koji ih apsolutno ne interesuje takav kakav
jeste. Tako vam je u školstvu, tako vam je u javnom životu. Naše
partije, bile one pozicija ili opozicija, takođe su male despotije.
Čim se pojavi neki pluralizam mišljenja u bilo kojoj političkoj
partiji, ona se raspadne. Naše partije nisu sposobne da izdrže
različitost demokratskih mišljenja unutar samih sebe. I ako imate
porodicu koja nije demokratična, školstvo koje nije demokratično,
društvo koje u svim svojim segmentima ne funkcioniše kao
demokratično, onda je iluzorno govoriti o demokratiji kao nekom
krovnom fenomenu, da se sad demokratija pojavljuje iznebuha i mi
odjednom postajemo demokratsko društvo jer smo tako odlučili.
Demokratija je nešto što treba da krasi sve osnovne pore društva,
osnovne mehanizme društva, inače je samo glupa i prazna reč.
A mislite li da je Dogvil koji mi ovde živimo suštinski drugačiji i
nedemokratskiji od onog kakvim ga je video fon Trir i u kome
generalno živi ceo današnji svet, ili je reč o istom principu, koji
se tek donekle različito manifestuje? - Svet jeste
veliki Dogvil, raspao se čitav jedan sistem vrednosti. To što se
zove zapadna demokratija, koja počiva na idealu atinske demokratije,
odavno je isto samo fasada čitavog sistema manipulacije. Ovaj naš
Dogvil je strašniji jer se formira nakon decenija ratova, nakon
monstruoznih zločina. Formira se s jednim talogom strahota koje nisu
normalne, ili bar ne pripadaju civilizovanom svetu. Samim tim su i
stvari koje radimo jedni drugima, i dan-danas, strašnije nego one
koje se dešavaju u svetu. Ja mislim da, kad država svesno proizvodi
zaglupljen narod, serijom rijaliti programa, apsolutnim nedostatkom
kulturne politike, sistemom obrazovanja gde, počev o predsednika pa
do bilo koga, svako može da kupi sebi diplomu fakulteta, doktorsku
titulu, u takvoj državi je potpuno besmisleno govoriti deci da treba
da uče, da budu dobri i pošteni ljudi, jer je to potpuno
kontradiktorno društvu u kome će se obreti nakon što završe školu.
Taj uništen sistem vrednosti pravi upravo ovakav Dogvil, pravi narod
koji nema nikakve kulturne potrebe, koji nema nikakvu društvenu
svest, narod kojim se tako lako manipuliše. A i taj narod odavno
nije narod na koji možemo da budemo ponosni. U tom narodu ima tako
mnogo nataložene mržnje koja samo čeka povod da eksplodira.
Verujete li da će eksplodirati? I na koji način? -
Ja verujem da hoće. Mislim da nas čeka eksplozija socijalnog bunta.
Problem je što tu eksploziju neće imati ko da kanališe. Taj
socijalni bunt može da napravi mnogo nelagoda, može da napravi mnogo
krvi, ali će nakon toga doći opet neki polusvet na vlast. Mi više
nemamo nadu, i to je možda naša najveća tragedija u odnosu na
devedesete. Te devedesete su bile strašne, ali su, ipak, ostavljale
nadu. Svi smo mislili da će doći bolje vreme nakon što padne taj
nakaradni sistem Slobodana Miloševića. Sad nemamo nikakvu nadu. Kad
pogledate naše opozicione tajkune sa jeftino privatizovanim
fabrikama, sa kućama, sa bazenima, site podjednako kao što je i
vlast koju trenutno imamo, vidite da niti u političkom sistemu, niti
u toj našoj nesrećnoj, skandaloznoj pravoslavnoj crkvi ne postoji
nijedna vertikala koja bi mogla da povuče ovaj narod nabolje. I zato
mislim da smo mi na svom civilizacijskom dnu. Ovakav narod kakav mi
jesmo nema baš mnogo uporišta da se nazove narodom. Što kaže jedan
moj prijatelj, mi nismo narod, mi smo stanovništvo. Mi smo samo
grupa ljudi koja naseljava jednu teritoriju. Narod bi morao da ima
neke krovne ideale, neki skup plemenitih ciljeva koji ga čine
narodom. Mi nemamo nikakve ciljeve, mi ovde samo stanujemo.
Kritika koja se u vašem „Dogvilu“ sprovodi, izrečena je na više nego
eksplicitan način, otvoreno, direktno, „bezobrazno“. Umetnost se
nekada kudikamo suptilnije obraćala, kako publici, tako i onima koje
kritikuje. Znači li to da je i današnji čovek u neku ruku postao
nesposoban da razume metaforu, da razume jedan ne tako eksplicitan
umetnički jezik, ukoliko mu se sve mora reći direktno i neuvijeno?
- Mi smo upravo o tome diskutovali tokom procesa proba, to jest do
koje mere treba biti radikalan, i tim pitanjem smo se i sami dosta
bavili. Svima nama se promenio rukopis otkad se promenio kulturni
nivo publike kojoj se obraćamo. Mi smo se nekako iselili iz
metafora, mi smo izbeglice iz metafora. Nekada je bilo dovoljno
nekom obrazovanijem narodu koji je činio našu pozorišnu publiku ili
naše građanstvo, provokativnom, dobro postavljenom metaforom ukazati
na fenomen. Taj isti narod je do te mere zasipan lavinom
primitivizma, da je potpuno izgubio percepciju metafore. Mi smo
većinski nesposobni da percepiramo nešto što je metaforično kazano.
Zato smo u predstavi koristili tu tradiciju „in your face“
dramaturgije, direktno, „šakom u glavu“. Da, živimo u strašnoj
zemlji, gde je predsednik Tomislav Nikolić, jedna od najnemoralnijih
osoba u istoriji naše političke scene, gde je jedno sramotno i
nemoralno biće premijer, gde su ljudi koji su promovisali
najnemoralnije vrednosti devedesetih, koji su učestvovali u
monstruoznim zločinima, ljudi koji su bili deo jedne politike koje
mi moramo kroz čitavu istoriju da se stidimo, takvi ljudi su sad, sa
nekoliko kupljenih diploma i nekoliko otrcanih prodemokratskih,
proevropskih fraza, postali narodni tribuni. To je ozbiljna sramota.
I ne mislim da pozorište o tome treba da govori uvijeno i da treba
da radimo kroz mnogo metafora. Ja se lično stidim zemlje u kojoj
vladaju takvi ljudi, i voleo bih da to podelim sa publikom, bez
obzira na posledice i bez obzira na to na koji će nači to publika
razumeti.
A mislite li da uspevate, u ovoj ili u
drugim predstavama, da doprete do tog predsednika, do tog premijera,
do sveg tog moralnog otpada koji nam kroji sudbinu? Da li ih uopšte
zanima što neko tamo galami, ili su toliko bahati i moćni da ih je
baš briga šta im govori neko tamo pozorište, neka tamo umetnost,
neka tamo kultura? - Naša vlast o kulturi ne zna
apsolutno ništa. Ni o obrazovanju, ni o kulturi. Njih to apsolutno
ne zanima. Vole da se mešaju, što je paradoksalno, jer statistike
pokazuju da nešto manje o dva procenta našeg stanovništva ima
potrebu za kulturom. Pritom, u tu potrebu za kulturom ulazi i
odlazak u bioskope, ne samo ono što bismo nazvali elitnom kulturom,
nego ma kakva potreba za kulturom, za čitanjem bilo čega što nije
žuta štampa. To je naša realna publika. Našu vlast ne zanima
kultura, ali „Dogvil“ se obraća stanovništvu, „Dogvil“ pokušava da
održi tu normalnu opozicionu vatru, tu vatru koja nije na prodaju. I
mi smo, igrajući u „Mikseru“ dvadesetak predstava, uspeli da
formiramo jedan krug ljudi koji dolazi ne baš na svaku predstavu,
ali je ipak krug ljudi koji dolaze, diskutuju, razgovaraju. Gotovo
da nema čestite osobe iz našeg opozicionog života da nije bila
saučesnik ovakvog „Dogvila“. Mislim da smo uspeli da napravimo jednu
širu platformu nego što je sama predstava, i na to sam jako ponosan.
Ili nas bar ovakav „Dogvil“ čini normalnim ljudima i daje nam razlog
zbog kog još uvek živimo u Srbiji. Može li danas
pozorište nešto da promeni, da povuče, ima li još uvek onu moć koju
je kroz istoriju imalo? - Mi stalno zaboravljamo da
smo mi gotovo dve hiljade godina, od grčkog teatra, pa sve do
Gutenberga, bili jedino sredstvo masovne komunikacije, jedini
mas-medij. Ko god je hteo nešto važno da saopšti svetu, to je radio
uglavnom preko teatra. I teatar ima tu neverovatnu tribunsku moć,
moć javne reči, moć reči kazane sa scene. A danas, zbog svoje
udobnosti, zbog svog kukavičluka, zbog svoje potrebe da imamo uredne
plate, da imamo više novca, da budemo na naslovnim stranama, mi smo
se odrekli provokacije, odrekli smo se autoriteta javne reči koju
kažemo sa scene. Ta reč može da zapali, ta reč može da pokrene.
Ipak, ta reč uglavnom nedostaje. Zamerate li svojim kolegama koje
ćute? A ima ih dosta... - Zameram. Ja ne volim naš
teatar, niti taj teatar voli mene. Mislim da je taj teatar na jednoj
ozbiljnoj stranputici. Neki veliki umetnici, veliki glumci, poput
čuvenog kolege Mikija Manojlovića, se ponižavaju u dodvoravanju
novoj vlasti. Beogradska pozorišta pažljivo biraju svoj repertoar
tako da se nikoga ne tiče i da nikoga ne naljute. Naravno, svuda ima
časnih i lepih izuzetaka, ali govorim paušalno. Kad pogledate
upravnike pozorišta u vreme kada sam ja počinjao da se bavim
teatrom, Jovan Ćirilov, Borka Pavićević, Ljubomir – Muci Draškić,
Vida Ognjenović, i kad pogledate ljude koji se danas nalaze na
njihovim mestima, to je već osećanje ozbiljne nelagode, a možda i
sramote. E, takav neki polusvet, koji je mnogo vidljiviji u kulturi,
čini naš javni život, takav polusvet odlučuje o svemu u našoj
državi. Neki polupismeni ljudi, ljudi koji se „telepromptuju“, voze
se „vazduplohovima“ , neki nišči duhom su postali najvažniji ljudi
naše zemlje. I ta zemlja to trpi. Ja, kako god to bilo ružno da se
kaže, patim što je taj 5. oktobar bio mirna revolucija. Mislim da je
toliko zlo moralo da bude ugušeno u krvi. I mislim da nam se krv
približava, u svakom smislu. Mislite li da će nam
se ta krv desiti? - Ne mislim, nadam se da hoće.
Sa Mladenovićem razgovarao Duško Domanović |