Evropom su vekovima harali ratovi, glad i siromaštvo. Milioni
Evropljana su emigrirali zbog ekonomske i društvene bede. Plovili su
u Severnu i Južnu Ameriku, u Australiju, da bi pobegli od siromaštva
i potražili bolji život za sebe i svoju decu. Rečeno jezikom
današnje debate o imigraciji i izbeglištvu, to su bili „ekonomski
migranti“. U 20 veku, glavni uzroci migracija bili su rasno
proganjanje, političko ugnjetavanje i pustošenja tokom dva svetska
rata.
Danas je Evropska unija jedan od najbogatijih regiona sveta.
Decenijama je velika većina Evropljana živela u mirnim demokratskim
državama koje su poštovale osnovna ljudska prava. Evropsko
siromaštvo i evropske migracije su zaboravljeni (mada ne sasvim).
Mnogi Evropljani se opet osećaju ugroženima, ne od Rusije koja
agresivno pritiska svoje susede, već od izbeglica i imigranata –
najsiromašnijih među siromašnima. Dok se ovog leta na stotine ljudi
iz čamaca davilo u Sredozemnom moru, gotovo u svim delovima Evrope –
26 godina posle pada gvozdene zavese – čuli su se apeli na
izolaciju, masovne deportacije i podizanje novih zidova i ograda.
Širom Evrope bujaju ksenofobija i neskriveni rasizam, i jačaju
nacionalističke partije, naročito one na krajnjoj desnici.
Ali ovo je tek početak krize, jer će se uslovi zbog kojih ljudi
napuštaju svoje domovine sigurno pogoršavati. A čini se da Evropa,
čije mnoge članice imaju najbolje uređene sisteme socijalne zaštite
na svetu, to ne može da podnese, ni politički, ni moralno, ni
administrativno. Ova paraliza je rizična po samu Evropu. Svi znaju
da pojedinačne zemlje članice – posebno Italija i Grčka koje su
najteže pogođene – ne mogu same da odgovore na dugotrajne izazove
migracija. Ali većina članica odbija da se priključi zajedničkom
evropskom naporu, što ubrzava eroziju solidarnosti u okviru EU i
pojačava trend njene dezintegracije.
Tri su uzroka današnjih migracija u Evropu: produžena ekonomska
neizvesnost na Zapadnom Balkanu, previranja na širem Bliskom istoku
i građanski ratovi i sukobi u Africi. Intenziviranje ili širenje
rata u istočnoj Ukrajini ubrzo bi postalo četvrti uzrok. Drugim
rečima, migracije sa kojima se Evropa danas suočava imaju uzroke u
dubokim krizama koje potresaju njeno susedstvo. I ona ne može mnogo
da pomogne u njihovom rešavanju. Jasno je da ona mora da ojača svoju
spoljnu i bezbednosnu politiku, kao i politiku prema svojim
najbližim susedima, kako bi uspešnije rešavala uzroke migracija na
samom izvoru. Države članice ne podržavaju takvu reformu i, što je
još gore, ustežu se od delovanja, svakako i zbog zakonskog vakuuma
koji za sada popunjavaju ksenofobni populisti.
Tako Evropa ne može imati veći uticaj na ratove i sukobe koji
pustoše Afriku i Bliski istok (mada bi mogla bolje da iskoristi i
razvija mali uticaj koji ima). Zapadni Balkan je druga priča.
Hrvatska je već članica EU, Crna Gora i Srbija započele su pregovore
o članstvu, Albanija i Makedonija su kandidati, a Bosna i
Hercegovina i Kosovo su potencijalni kandidati. Tu Evropa ima veliki
uticaj. Zašto se onda nije više angažovala na Zapadnom Balkanu –
regionu u kome bi mogla mnogo da učini podržavajući ekonomsku i
administrativnu modernizaciju i infrastrukturne projekte koji bi
povezali region sa industrijskim centrima Unije – ostaje tajna
Evropske komisije i država članica. Apsurdna posledica toga je to da
su građani regiona izloženi procedurama azila, jer ne postoji
mogućnost njihove legalne imigracije.
Poseban slučaj su Romi, velika manjina na Zapadnom Balkanu, koji se
često suočavaju sa izrazitom diskriminacijom. To je panevropski
problem. Romi su nesrazmerno trpeli posle pada komunizma 1989.
radeći nekvalifikovane industrijske poslove koji su prvi ukidani.
Mnogi od njih su tada gurnuti u teško siromaštvo. Nastavak
diskriminacije nad Romima je skandal cele Evrope, kojim treba da se
pozabave EU, njene države članice i kandidati.
Izbeglička kriza ovog leta osvetljava drugi – mnogo veći –
strukturni problem Evrope: demografiju. Evropsko stanovništvo stari,
smanjuje se i kontinentu je hitno potrebna imigracija. Ipak joj se
mnogi u Evropi suprotstavljaju, u strahu od društvenih promena. Na
duge staze, evropski političari građanima treba da objasne
neodrživost ekonomskog prosperiteta uz visok nivo socijalne
sigurnosti, u populaciji u kojoj su ekonomski aktivni ljudi
opterećeni izdržavanjem penzionera. Evropska radna snaga mora da
raste i zato Evropljani u imigrantima ne treba da vide pretnju, već
povoljnu priliku. |