Srđan Šušnica je kulturolog, rođen u Banjaluci 1976. Završio je
banjalučku gimnaziju, potom diplomirao na Policijskoj akademiji u
Beogradu, a nakon toga i na Pravnom fakultetu u Banjaluci.
Magistrirao je na Fakultetu za društvene nauke Univerziteta u
Ljubljani na programu Kulturologije. Bavi se kulturološkim
istraživanjima bosanskih i balkanskih tema, pisanjem i društvenim
aktivizmom okrenutim protiv kulture zaborava, istorijskog
revizionizma, nacionalizma i fašizma. Živi i radi u Banjaluci.
RSE: Nedavno ste objavili tekst 'Grad zaborava i amnezije', u kojem
dajete jedno drugačije viđenje rata u Banjaluci. Kažete da 'količina
toga što se želi zaboraviti u Banjaluci je tolika da prazninu koja
tom prilikom nastaje ništa ne može ispuniti'. Šta vas je motiviralo
da na takav način oslikate Banjaluku?
Šušnica: Kada bi se čovjek probudio sad, poslije 25-ogodišnjeg sna u
Banjaluci bio bi šokiran, ne bi mogao da vjeruje kakve
transformacije je Banjaluka u političkom i kulturnom smislu
doživjela. Nažalost, većina ih je destruktivna. Zaboravljaju se svi
bosanski - bošnjački, katolički - hrvatski pa i jevrejski narativi,
tekstovi i simboli u gradu i zamjenjuju se s nekim novosrpskim ili
pansrpskim simbolima.
U ime unificirajućeg konstrukta 'srpstva', zaboravlja i uništava ona
istinita i autohtona regionalna etnografija i memorija Krajišnika,
Hercegovaca, Posavaca, Semberaca. Vještački karakter tih novih
'republiko-srpskih' narativa i identifikacija me motivirao da o tome
pišem. Zaista jedna nevjerovatna količina, ali i agresivnost
nacionalnih mitoloških narativa, zatim historijskih falsifikata kao
kada je u pitanju manastir Krupa na Vrbasu i drugih, me bukvalno
natjerao da se posvetim tom istraživanju.
Kad čovjek vidi svu tu količinu zaborava, šta se sve želi
zaboraviti, koje opšte ljudske i interkonfesionalne vrijednosti, taj
kulturni kod kojim je Banjaluka živjela, kako se on želi jednostavno
izbrisati iz sjećanja ovog grada iz sjećanja ljudi. To u čovjeku
probudi neku vrstu inata i otpora. Čovjek poželi da to prikaže, da
to oslika. Da vrišti da ga svi ljudi čuju da naše sjećanje i
kulturna memorija zaista moraju biti kompleksni, slojeviti i humani.
Čega se ljudi trebaju sjećati u svom gradu. Stefana Nemanje? Uroša
Drenovića? Ratka Mladića? Da li se trebamo sjećati samo istorijskih
događaja i figura, svetačkih likova koji nikada nisu pripadali
prostoru Banjaluke i Krajine, ali zato pripadaju jednom nacionalnom
konstruktu, koji je kao i svi ostali, totalna izmišljotina, a u 21.
vijeku i sprdačina!?! Ne bih rekao.
Zapitajmo se, koje su to univerzalne kulturne, ljudske, radničke
vrijednost za grad Banjaluku i inače za sve opštine koje su sada u
sastavu RS-a? A zapitajmo se i šta nam nova politička i kulturna
elita ustvari podmeće? Koji su to falsifikati, koje su to laži koji
su to mitovi na kojima žele da učimo našu djecu. To su, na žalost,
izvanredni politički mitovi na koje se narod lijepi.
RSE: U svom tekstu građanima Banjaluke posebno Srbima zamjerate što
su se tokom rata odrekli svojih sugrađana. Da li je u Banjaluci
danas dvije decenije iza rata ista situacija?
Šušnica: Građani Banjaluke i drugih opština u sastavu RS-a, možda
nemaju taj osjećaj da su te 1992. ili 1993. nekoga možda
iznevjerili. Njih je beogradski režim 90-ih ubijedio, a i danas još
ubjeđuje da su svi drugi iznevjerili Srbe, izlazeći iz Jugoslavije
kojom su, na žalost, tada carevali Milošević i njegovi udbaški i
nacional-komunjarski aparatčici. Ti sterlini monstrumi spremni da
zatru svakog ko nije mislio kao i oni, pa i same Srbe.
Srbima se još prosipa priča da su rat započeli oni koji su se
otcjepljivali od Beograda, a ne Beograd koji je na otcjepljenja
odgovorio oružanim nasiljem, nacionalnom homogenizacijom Srba i
genocidom. Danas, 20 godina poslije, mogu reći da su Srbi u Bosni,
ali i u Hrvatskoj, na jednom političkom i simboličkom nivou
iznevjerili svoje komšije, da su se odrekli prijatelja, porodice i
susjeda druge nacije, druge vjere. Mislim da su vrlo brzo prestali
da razmišljaju o tome šta je istinska vrijednost u njihovom
bitisanju u ovom gradu ili nekom drugom gradu u BiH. Najednom su
neke ideološke predstave, nacionalne i nacionalističke predstave
postale važnije od odnosa s drugim čovjekom, s komšijom.
To se građanima Banjaluke desilo kroz transpoziciju od
jugoslavenstva, od jednog sentimenta prema JNA i Jugoslaviji, pa do
negativnih reakcija i dehumaniziranja onih političkih snaga i
građana koji nisu više željeli da žive u toj i takvoj Jugoslaviji.
Ti građani i snage su imali potpuno pravo na svoje opredjeljenje,
pravo da mirnim i nenasilnim putem donesu odluku o otcjepljenju, što
su i učinili. To je ono što većina Srba ne može da skopča.
Nisu ljudi bježali od svojih komšija Srba, već od Beograda, ali je
Beograd uspio izmanipulisati njihova nacionalna i projugoslovenska
osjećanja i mobilisati ih protiv susjeda. U tom nekom ideološkom
čvoru se desila ta zamjena mjesta koja je Krajišnike, Semberce,
Hercegovce i druge okrenula jednoj vještačkoj konstrukciji
pansrpskog nacionalizma, koji sad treba da nama bude neka vodilja,
neka dostojna zamjena za onaj stvarni interkonfesionalni,
interetnički život koji smo živjeli u ovom našem banjalučkom,
bosanskom meltingpotu.
Navikavajući se na odsustvo svojih komšija, oni se navikavaju na
odsustvo svojih života. Oni su svojim prethodnim životima dali
ocjenu jedan, oni su njih pogazili, pregazili, poslali u zaborav,
spakovali u tamo neke kutije, stavili u neke pećine. Utamničili su
svoja sjećanja i dopustili da njihovim emotivnim i političkim
životima vladaju plagijati i nacionalni i kleronacionalni konstrukti
koje promoviše i Srpska pravoslavna crkva i beogradska politika i
beogradska, nazovi kulturna elita.
RSE: Šta su razlozi zbog kojih su vlasti u Banjaluci i Republici
Srpskoj i nakon rata nastavili sa 'trovanjem naroda' i stvaranjem
nekih novih mitova?
Šušnica: U dejtonskoj BiH politička i kulturna elita RS ne može
prestati s tom masovnom produkcijom nacionalnih konstrukata. Sa
masovnom indoktrinacijom mitološkim i nacionalističkim narativima
jer onog momenta kada ona prestane s tim, prestat će postojati. Onog
momenta kada elita u RS prestane s konstruiranjem
ento-nacionalističkih mitova i sa indoktrinacijom, propast će. Kada
elita u RS prestane indoktrinirati i lagati Srbe iz Bosne ili
pravoslavne Bosance da su pripadnicima stare nacije na Balkanu i da
imaju više zajedničkog sa Srbima iz Leskovca nego s Bošnjacima i
Hrvatima iz Sarajeva, tad' će se ugasiti i RS i oni. A nadjačat će
je jedan racionalni konstrukt bosanstva i hercegovstva kao jednog
građanskog, državnog, regionalnog i istorijskog identiteta svih
građana koji žive u Bosni i Hercegovini, a ne samo pojedinih naroda
i vjera. Nadjačat će je objektivna i kompleksna kulturna memorija
Bosne i Hercegovine i njenih regija.
Ovdje na sceni imamo sukob etno-nacionalnog i građansko nacionalnog.
RS je u stvari negacija te BiH. Dok god postoji Republika Srpska,
Bosna i Hercegovina neće stati na svoje noge kao građanska država.
Ona će opstojati kao neka kombinacija tri etno-nacionalistička
konstrukta i kao pastorče njihovih ento-nacionalnih elita iza kojih
se, u stvari, krije bjesomučna pljačka, nepotizam, korupcija,
privilegovanje, bogaćenje i tako dalje.
Njima je jasno da onog momenta kada bi oni prestali da promovišu te
kulturne i političke mitove, tog momenta bi se ta kula sasula, i RS
ne bi imala nijednog osnova za svoju egzistenciju, a oni ne bi imali
podlogu da vladaju i krčme naše živote i sudbine. Preostalo im je
samo da započnu neki novi iracionalni rat, pljačku i neka nova
masovna istrebljenja.
RSE: Ne pripadate većini mladih ljudi koji smatraju da je najvažnija
stvar u ovom trenutku opstanak RS, ili neko njeno otcjepljenje, uz
potpuno negiranje Bosne i Hercegovine kao države. Da li ste samo
pojedinac ili ima ljudi koji dijele vaše mišljenje?
Šušnica: Sigurno ne pripadam većini mladih ljudi koji RS smatraju
najvažnijom. Obrnuto, smatram da je RS jedan kamen oko vrata svim
onima koji sebe smatraju Srbima bez obzira da li žive u Leskovcu ili
Bosanskom Novom. To je jedan loš brend. To je jedna monstruozna
politička konstrukcija koja opstaje, kao što sam rekao, samo
zahvaljujući vještački skrojenim pansrpskim nacionalističkim
mitovima o izmišljenom kontinuitetu, istorijskom pravu izmišljenje
srpske nacije koja, navodno, postoji od 12. vijeka na ovamo.
RS postoji samo zahvaljujući vrlo katastrofalnoj činjenici -
činjenici genocida. Prvog genocida na tlu Evrope poslije Drugog
svjetskog rata, i to ne samo genocida u Srebrenici. Zahvaljujući
etničkim čišćenjima i zločinima istrebljenja u Bosanskoj Krajini
koji nisu proglašeni genocidom, a koji su jednako monstruozni kao i
Srebrenica.
Ljudi ovdje ne žele da vide tu disproporciju, tu razliku u
strateškoj sistematičnosti, tu razliku u strateškim ciljevima
zločina počinjenih u ime Srba i počinjenih od strane Armije BiH ili
Hrvatske vojske. Ne žele da prihvate da su beogradski zločini bili
cilj rata, a sarajevski i zagrebački posljedice tog istog rata. Ne
žele da odvoje sebe kao pripadnike naroda od loših političkih vođa,
loše politike i elite.
Zato je RS nešto što će politički presuditi i politički već
presuđuje svim građanima Srbije, Bosne i Hercegovine, te Hrvatske
koji sebe smatraju Srbima. Onog momenta kada RS nestane mislim da će
Srbi moći da prodišu kao moderna politička nacija, bilo kao
Srbijanci ili Bosanci i Hercegovci ili hrvatski građani. Ima, možda,
još ljudi koji razmišljaju na ovakav način u RS-u, odnosno u
Banjaluci, ne žele javno da govore.
Ali, mislim da većina ljudi osjeća svu iracionalnost, svu tu laž
koja je skrivena u konstruktu RS-a, da osjeća svu tu izolovanost, da
osjećaju svu tu besperspektivnost bitisanja ovog što se zove RS, ali
da o tome ne žele da razmišljaju već se snalaze iz dana u dan,
pokušavajući da žive u životu koji je jedan i kratak. |