Pre svega, mi nemački Jevreji ne volimo da nas zovu izbeglicama.
Jedni druge nazivamo pridošlicama ili imigrantima, a svoje novine
glasilom „Amerikanaca koji govore nemački“. Koliko je meni poznato,
nijedno udruženje izbeglih od Hitlerovih progona u svom imenu nema
reč izbeglica.
Izbeglice su ljudi koji traže utočište u nekoj drugoj zemlji zbog
svojih političkih stavova ili nečega što su učinili. I mi smo
potražili utočište – ali pre toga ništa nismo uradili, a većina nas
ni u snu ne bi zastupala radikalne političke stavove. Mi smo
promenili značenje pojma izbeglica. Sada su izbeglice oni koji su u
novu zemlju došli bez ičega i žive od pomoći Komiteta za izbeglice.
Pre izbijanja Drugog svetskog rata smo se još više vređali ako bi
nas neko nazvao izbeglicama. Tvrdili smo da smo mi samo obični
imigranti koji su svojevoljno došli u zemlju svog izbora i da naša
situacija nema nikakve veze sa „takozvanim jevrejskim problemom“.
Da, mi smo imigranti i pridošlice koje su napustile svoju zemlju iz
čisto ekonomskih razloga ili zato što jednog lepog dana prosto više
nismo želeli da živimo u njoj. U novoj zemlji smo započeli novi
život i to je sve. To mogu samo jaki i optimistični ljudi. Zato smo
mi veliki optimisti.
Naš optimizam je zaista zadivljujući, bez obzira što na njemu sami
insistiramo. Javnost je konačno saznala za naše nevolje. Izgubili
smo dom, to jest dobro poznati svakodnevni život. Izgubili smo svoja
zanimanja, to jest izvesnost da u ovome svetu ima neke koristi od
nas. Izgubili smo svoj jezik i sa njime prirodnost reakcija, gestova
i spontanost u izražavanju osećanja. Naši rođaci su ostali po
poljskim getoima, a najbolji prijatelji su nam ubijeni u
koncentracionim logorima.
Ali čim smo se spasli, a većina nas se spasavala više puta,
započinjali smo novi život u skladu sa dobrim savetima svojih
spasilaca. Rekli su nam da zaboravimo i mi smo odmah zaboravljali.
Prijateljski su nas obavestili da je nova zemlja naš novi dom i mi
smo se posle četiri nedelje u Francuskoj ili šest nedelja u Americi
pretvarali da smo Francuzi ili Amerikanci. Oni optimističniji su
tvrdili da su ceo život proveli u nekoj vrsti nesvesnog egzila i da
su tek u novoj zemlji našli svoj pravi dom. Ponekad se pobunimo zbog
nametnutog zaborava. Teško je odbaciti bivše ideale u pogoršanom
društvenom statusu. Ali novi jezik nam nije problem. Posle samo
godinu dana optimisti su uvereni da engleski govore kao maternji, a
posle dve godine se svečano zaklinju da ga govore bolje od maternjeg
nemačkog, kojeg jedva da se sećaju.
U želji da što uspešnije zaboravimo, mi izbegavamo svaku aluziju na
koncentracione logore i logore za interniranje, kroz koje smo prošli
u gotovo svim evropskim zemljama – to bi moglo da se protumači kao
pesimizam ili nepoverenje u novu domovinu. Osim toga, mnogo puta nam
je rečeno da niko ne želi da sluša o tome i da pakao više nije stvar
vere ili fantazije, već stvarnost, kao kuća, kamen ili drvo.
Očigledno je da niko ne želi da sazna kako je moderna istorija
stvorila novu vrstu ljudi – koje neprijatelji zatvaraju u
koncentracione logore, a prijatelji u logore za interniranje.
O tome ne razgovaramo ni među sobom. Umesto toga smo pronašli svoj
način ovladavanja neizvesnom budućnošću. Svi ljudi nešto planiraju,
žele i nečemu se nadaju. Ali kod nas postoji i težnja da na nekakav
naučni način popravimo budućnost. Posle toliko nesreće, želimo
sigurnu perspektivu. Zato svoj pogled sa zemlje upiremo ka nebu. Mi
iz zvezda, umesto iz novina, čitamo kada će Hitler biti poražen i
kada ćemo dobiti američko državljanstvo. Zvezde su nam pouzdaniji
savetnici nego prijatelji; one nam govore kada treba da odemo na
ručak sa svojim dobročiniteljima i kog dana je najbolje popuniti
neki od bezbrojnih upitnika koji sada čine naš život. Ponekad ne
gledamo u zvezde nego u linije na dlanu ili oblik nečijeg rukopisa.
Tako manje saznajemo o političkim događajima, a više o sebi samima,
iako psihoanaliza više nije u modi. Prošla su srećna vremena kada su
dokone dame i gospoda iz visokog društva ispovedali svoje nestašluke
iz ranog detinjstva. Sada se ježe od bacanja čini na prošlost, jer
je ona već dovoljno začarana. Dakle, uprkos našem poznatom
optimizmu, mi koristimo sve moguće magijske trikove da prizovemo
dobre duhove budućnosti.
Ne znam šta noću sanjamo. Ne usuđujem se da pitam, jer sam i sama
optimista. Ali ponekad se nadam da se bar noću sećamo svojih mrtvih
ili govorimo stihove koje smo nekada voleli. Nešto definitivno nije
u redu sa našim optimizmom. Među nama ima neobičnih optimista koji
održe optimistički govor pa odu kući i puste plin ili se bace sa
vrha solitera. Oni su dokaz da je naše odlično raspoloženje
zasnovano na opasnoj spremnosti na umiranje. Vaspitani u uverenju da
je život najveće dobro, a smrt najveća nesreća, mi smo svedoci i
žrtve užasa većeg od smrti, a bez odgovora na pitanje šta bi to bilo
vrednije od života. Zato nismo sposobni ni spremni da za nešto
rizikujemo život, iako smrt više nije toliko užasna. Umesto da se
bore i uzvraćaju udarce, izbeglice priželjkuju smrt prijatelja i
rođaka; kada neko umre, mi s radošću nabrajamo sve muke od kojih se
on sada oslobodio. Mnogi od nas onda požele da se oslobode svojih
nevolja, pa onda postupe u skladu sa tim.
Kada je Hitler anektirao Austriju 1938, shvatili smo kako rečiti
optimizam brzo prerasta u zanemeli pesimizam. Kako je vreme
prolazilo, nama je bivalo sve gore – postajali smo sve
optimističniji i skloniji samoubistvu. Austrijski Jevreji su bili
toliko veseli da su im se svi nepristrasni posmatrači divili.
Njihovo ubeđenje da im se ništa ne može dogoditi je bilo prosto
neverovatno. Ali kada je nemačka vojska zauzela njihovu zemlju, a
komšije počele da im upadaju u kuće, austrijski Jevreji su kao izlaz
masovno izabrali samoubistvo.
Za razliku od drugih samoubica, mi ne ostavljamo oproštajne poruke;
nema objašnjenja ni optužnica, ničega što bi opteretilo okolinu koja
je jednog očajnog čoveka primorala da bude veseo do kraja. Ako se i
napišu, oproštajna pisma su konvencionalni i besmisleni dokumenti.
Zato je i sahrana tih ljudi kratka, neprijatna i puna nade. Niko ne
pita zašto; kao da je svima sve jasno.
Govorim o nepopularnim stvarima, a pri tome ne mogu da ih potkrepim
argumentima koje zahteva moderni čitalac. Naime, ne raspolažem
brojkama. Čak i Jevreji koji ne priznaju postojanje jevrejskog
naroda procenjuju je među nama uvek bio mali broj kriminalaca i da
su za vreme ratova Jevreji ginuli kao dobri patrioti. Zahvaljujući
njihovom naporu statističke obrade jevrejskog naroda, znamo da su
Jevreji uvek imali najnižu stopu samoubistava među civilizovanim
narodima. Sigurna sam da sada brojevi govore nešto drugo, ali nemam
nove statistike – imam samo nova iskustva. Kako god, jasno je da se
broj samoubistava evropskih Jevreja, ma gde oni danas živeli,
enormno povećao, i to ne samo među uspaničenim stanovnicima Berlina
i Beča, Bukurešta ili Pariza, već i u Njujorku i Los Anđelesu,
Buenos Airesu i Montevideu.
Nema izveštaja o samoubistvima u getoima i koncentracionim logorima.
Najmanje vesti stiže iz Poljske, ali ima nekih informacija o stanju
u nemačkim i francuskim logorima. U francuskom logoru za internaciju
u Giru, na primer, gde sam i sama provela neko vreme, samo sam
jednom čula da se pominje samoubistvo, i to kao predlog za
zajedničku akciju kojom bi se navodno iritirali Francuzi. Kada su
neki od nas primetili da smo tu i inače dovedeni da umremo (pour
crever), opšte raspoloženje se iznenada popravilo i među ljudima je
zavladao ludački optimizam, na korak od očaja.
Prvi put u istoriji se proganjaju sekularni Jevreji – i prvi put je
njihov odgovor na progon samoubistvo. Filozofi kažu da je
samoubistvo poslednji i vrhunski garant ljudske slobode: ako ne
možemo da biramo svoj život ili svet u kojem živimo, možemo da
odbacimo taj život i napustimo takav svet. Pobožni Jevreji ne
priznaju ovu negativnu slobodu; oni u samoubistvu vide ubistvo,
uništavanje onoga što čovek nije u stanju da stvori, kršenje prava
koje pripada Tvorcu. Adonai nathan veadonai lakach („Bog dao, Bog
uzeo“); a oni bi dodali: baruch shem adonai („blagosloveno ime
Božje“). Ali naše samoubice nisu ludi buntovnici koji prkose životu
i svetu, u pokušaju da sa sobom unište čitav univerzum. Oni nestaju
tiho i skromno, kao da se izvinjavaju zbog nasilnog rešenja svojih
ličnih problema. Oni ne povezuju svoju sudbinu sa političkim
događajima. I u dobrim i u lošim vremenima, oni veruju samo u svoju
ličnost u kojoj su se sada misteriozno pojavile nepremostive
prepreke. Odrastali su sa određenim društvenim statusom koji su sada
izgubili. Njihov optimizam je uzaludan pokušaj da održe glavu iznad
vode. Iza fasade vedrine, oni su očajni. I na kraju umiru u aktu
neke vrste sebičnosti.
Spaseni smo i to nas ponižava, a pomoć koju dobijamo nas degradira.
Borimo se za svoju privatnu egzistenciju, protiv sudbine i svih
problema, u strahu da ne postanemo deo mnoštva bednih parazita
(schnorrer) kojih se , budući da su mnogi od nas bivši filantropi,
dobro sećamo. Taj parazit je postao metafora jevrejske sudbine, a ne
nesposobnjaković (shlemihl), pa nam se zato čini da nemamo pravo na
jevrejsku solidarnost. Ne shvatamo da nije reč o nama nego o
jevrejskom narodu kao celini. I naši zaštitnici često podržavaju ovo
nerazumevanje. Sećam se direktora velike dobrotvorne fondacije u
Parizu koji bi, kad god dobije vizit-kartu nekog nemačko-jevrejskog
intelektualca sa neizbežnim „dr“, povikao: „Gospodine doktore,
gospodine parazitu!“ Iz ovih neprijatnih iskustava mi smo izvukli
prost zaključak. Ako više nije dovoljno biti doktor nauka,
unapredićemo stari život i izgraditi novi. Postoji zgodna mala basna
o tome – bedni jazavičar u izgnanstvu svaku priču počinje rečima:
„Kada sam ja bio bernardinac…“
Naši novi prijatelji, zatrpani ispovestima bivših važnih ljudi, nisu
razumeli da se u osnovi svih naših opisa sjaja i veličine prošlih
vremena krije prosta ljudska istina: nekada su nas ljudi voleli, a
stanodavci hvalili jer redovno plaćamo kiriju. Išli smo u kupovinu i
vozili se metroom i niko nam nije govorio da smo nepoželjni. Nemačka
štampa je onda počela da opominje Jevreje da ne budu drski kada
kupuju hleb i mleko. Zapali smo u histeriju: kako nas prepoznaju
kada smo toliko prokleto oprezni u svakom trenutku svog svakodnevnog
života, da niko ne pogodi ko smo, koji pasoš imamo, gde nam je
izdata krštenica – kao i to da nas Hitler ne voli. Dajemo sve od
sebe da se uklopimo u jedan svet u kojem je i kupovina hleba postala
politički čin.
U takvim okolnostima „bernardinac“ postaje sve veći i veći. Nikada
neću zaboraviti mladića koji je prihvatajući neki bedan posao, uz
uzdah rekao: „Vi ni ne znate da sam ja nekada bio šef odeljenja u
berlinskoj robnoj kući Karštat“. Sećam se i jednog sredovečnog
čoveka koji u dubokom očaju uzvikuje: „Niko ovde ne zna ko sam ja!“
Niko se prema njemu nije odnosio kao prema dostojanstvenom ljudskom
biću, pa je počeo da šalje telegrame važnim ličnostima. Shvatio je
da živi u ludom svetu koji lakše prihvata „velike ljude“ nego
ljudska bića.
Što smo manje slobodni da budemo to što jesmo i da živimo kako
želimo, to se više štitimo, krijemo i igramo razne uloge. Proterani
smo iz Nemačke zato što smo Jevreji. Ali tek kada smo prešli
francusku granicu postali smo Švabe. Rečeno nam je da to znači da
smo protiv Hitlerovih rasnih teorija. Tokom sedam godina smo igrali
smešnu ulogu Francuza. Kada je počeo Drugi svetski rat, zatvorili su
nas zato što smo Švabe. U međuvremenu se većina nas pretvorila u
Francuze koji su kritikovali francusku vlast, pa smo zaključili da
je to logično. Bili smo prvi prisonnier volontaires, doborovoljni
zatočenici u istoriji sveta. Kada su Nemci okupirali Francusku,
francuska vlada je samo promenila naziv firme – bili smo zatvoreni
kao Nemci, a onda nismo bili oslobođeni zato što smo Jevreji.
Ista priča se ponavlja širom sveta. U Evropi su nam nacisti oduzeli
imovinu, a u Brazilu dajemo trećinu imetka kao većina članova kluba
Nemaca van otadžine (Bund der Auslandsdeutschen). U Parizu nismo
smeli da izlazimo iz kuće posle osam sati zato što smo Jevreji, a u
Los Anđelesu zato što smo „strani neprijatelji“ (enemy aliens). Naš
identitet je toliko promenljiv da više niko ne zna ko smo. I sami
Jevreji među sobom imaju isti problem. Francuski Jevreji sve Jevreje
koji dolaze preko Rajne zovu Polaks – a nemački Jevreji Ostjuden.
Jevreji iz istočne Evrope nas iz Nemačke zovu Jaeckes. Različito nas
zovu i različite generacije iz iste porodice. Tako se događa da vas
otac zove Jaecke, a sin Polak. Tako se od izbijanja Drugog svetskog
rata i katastrofe koja je zadesila evropske Jevreje, pojavio i jaz
između jevrejskih izbeglica i Jevreja starosedelaca.
Čovek je društvena životinja i teško živi sa pokidanim društvenim
vezama. Zato su mnogi od nas pokušali da promene identitet. To
neobično ponašanje je samo pogoršalo stvari. Konfuzija u kojoj
živimo delom je i naša zasluga. Jednom će neko napisati istinitu
priču o jevrejskoj emigraciji iz Nemačke, koja obavezno počinje sa
onim gospodinom Konom iz Berlina koji je tvrdio da je 150 odsto
Nemac i nemački superpatriota. On je 1933. Prešao u Prag i odmah
postao ubeđeni češki patriota. Godine 1937. naš gospodin Kon beži u
Beč i postaje odlučni austrijski patriota. Posle nemačke invazije
prelazi u Pariz, gde postaje francuski patriota itd. Sve dok ne
donese odluku o tome ko je zaista, njegov život će ostati pokidani
niz nepredvidivih epizoda.
Čovek koji se odriče sebe zapravo otkriva mogućnosti ljudskog
postojanja, a one su beskonačne kao i svako stvaranje. Ali
otkrivanje nove ličnosti u sebi nije lako i beznadežno je koliko i
stvaranje novog sveta. Šta god činili, u koga god se pretvarali,
otkrivamo samo vlastitu želju da budemo drugačiji – da ne budemo
Jevreji. Sve naše aktivnosti usmerene su ka ostvarenju tog cilja: ne
želimo da budemo izbeglice, jer ne želimo da budemo Jevreji. Pravimo
se da nam je engleski maternji jezik, jer su doseljenici koji govore
nemački poslednjih godina obeleženi kao Jevreji. Ne priznajemo da
nemamo svoju državu, jer većinu ljudi bez države danas čine Jevreji.
Spremni smo da postanemo i lojalni Hotentoti – samo da bismo sakrili
da smo Jevreji. I to ne uspeva i ne može da uspe; pod koprenom našeg
optimizma krije se beznadna tuga asimilacije.
Jevreji iz Nemačke su reči asimilacija dali dublje filozofsko
značenje. Mi smo je shvatili veoma ozbiljno. Ona nam ne znači samo
neophodno prilagođavanje zemlji u kojoj smo se slučajno rodili i
ljudima čiji jezik govorimo. Mi se u principu prilagođavamo svemu i
svakome. Taj stav mi je postao jasan kada sam čula jednog svog
sunarodnika. Kada je stigao u Francusku osnovao je jedno od onih
društava za prilagođavanje u kojima su nemački Jevreji jedni druge
uveravali kako su već postali Francuzi. U svom prvom govoru je
rekao: „U Nemačkoj smo bili dobri Nemci i zato ćemo u Francuskoj
biti dobri Francuzi“. Publika je oduševljeno tapšala i niko se nije
smejao; bili smo srećni što već dokazujemo svoju lojalnost.
Da je patriotizam stvar rutine ili prakse, mi bismo bili
najpatriotskiji narod na čitavom svetu. Vratimo se našem gospodinu
Konu – on je svakako oborio sve rekorde. On je idealan doseljenik
koji obožava svaku zemlju u koju ga je dovela njegova strašna
sudbina. Ali budući da patriotizam, kako se još uvek veruje, nije
stvar vežbe, teško je uveriti ljude u iskrenost naših ponavljanih
transformacija. Zbog tog napora postajemo netolerantni jedni prema
drugima – zahtevamo potvrdu od vlastite grupe, jer je ne dobijamo od
starosedelaca. Domaćini su sumnjičavi prema tako neobičnim bićima
kao što smo mi. Oni po pravilu razumeju samo našu lojalnost prema
staroj zemlji. Zbog toga naš život postaje zaista gorak. Njihovu
sumnjičavost bismo nekako suzbili kada bismo im objasnili posebnost
našeg patriotizma prema prvobitnoj domovini. On je iskren i duboko
ukorenjen i jevrejski autori su napisali mnogo debelih knjiga o
predestiniranoj harmoniji Jevreja i Francuza, Jevreja i Nemaca,
Jevreja i Mađara… Naša lojalnost Nemačkoj ima dugu istoriju. U
pitanju je 150 godina istorije asimilovane jevrejske zajednice, koja
se može pohvaliti jedinstvenim dostignućem: dokazujući sve vreme
svoje nejevrejstvo, ona je uspela da ostane jevrejska.
Očajnička zbrka u glavama tih Odiseja-lutalica, koji za razliku od
svog velikog uzora ne znaju ko su, može se objasniti njihovim
maničnim odbijanjem jevrejskog identiteta. Ta manija traje mnogo
duže od ovih poslednjih deset godina, koje su otkrile dubinsku
apsurdnost naše egzistencije. Mi smo kao ljudi koje muči opsesivna
ideja ili koji kriju neki izmišljeni beleg. Zato smo oduševljeni
svakom novom situacijom koja nam obećava čuda. Fascinira nas svaka
nova nacionalnost, kao što krupnu ženu fascinira nova haljina koja
će ipak istaći liniju njenog struka. Ali ona svoju novu haljinu voli
samo dok veruje u njene čudesne kvalitete i baciće je čim ustanovi
da i u njoj izgleda debelo – to jest da nova nacionalnost ne menja
naš status.
Možda iznenađuje to što još uvek nismo obeshrabreni očiglednom
beskorisnošću svih naših presvlačenja. Istina je da ljudi retko uče
iz istorije, ali je takođe istina da mogu učiti iz vlastitog
iskustva koje se, kao u našem slučaju, stalno ponavlja. Ali pre nego
što se bacite kamenom na nas, setite se da to što je neko Jevrejin
ne znači da će dobiti bilo kakav pravni status na ovome svetu. Ako
bismo počeli da govorimo istinu da smo samo Jevreji i ništa drugo,
bili bismo izloženi sudbini ljudskih bića koja su, budući da ih ne
štiti nikakav određeni zakon ili politička konvencija, samo ljudi i
ništa više. To bi bilo nešto najopasnije što se može zamisliti, jer
živimo u svetu u kojem ljudi kao takvi već neko vreme ne postoje.
Ljudsko društvo je otkrilo da je diskriminacija odlično oruđe
međusobnog istrebljenja bez prolivanja krvi. Pasoši i matični
listovi, a ponekad i izvodi o plaćenom porezu više nisu formalni
dokumenti, već sa sobom nose i društveni ugled. Istina je da su
mnogi od nas potpuno zavisni od društvenog standarda, da gubimo
poverenje u sebe ako nas društvo ne priznaje, da smo – oduvek bili –
spremni da platimo svaku cenu samo da nas društvo prihvati. Ali je
isto tako istina da su oni retki među nama, koji su pokušali da se
snađu bez trikova prilagođavanja i asimilacije, platili mnogo višu
cenu – izgubivši i onih nekoliko šansi koje u ovom naglavce
postavljenom svetu dobijaju čak i otpadnici od zakona.
Nedavni događaji ne mogu da objasne ni držanje te nekolicine koje
bismo s Bernardom Lazarom mogli da nazovemo „svesnim parijama“, kao
ni ponašanje našeg gospodina Kona koji se svim silama trudio da brzo
zadobije društveni status. Sve su to deca 19. veka koja ne razumeju
pravne i političke prognanike, ali su dobro upoznata sa društvenim
parijama i njihovim pandanima, društvenim penjačima (parvenu).
Moderna istorija Jevreja koja je počela sa „dvorskim Jevrejima“
(bankarima koji su finansirali plemićke hrišćanske porodice) i
nastavila se jevrejskim milionerima i filantropima, zanemaruje drugi
trend jevrejske tradicije – tradiciju Hajnea, Rahele Varnhagen,
Sholom Aleichena, Bernarda Lazara, Franca Kafke, pa i Čarlija
Čaplina. To je manjinska tradicija Jevreja koji nisu žudeli za naglo
osvojivim društvenim pozicijama i koji su pristajali na status
„svesnih parija“. Sve veličane jevrejske osobine – „jevrejsko srce“,
humanost, humor, nezavisna inteligencija – zapravo su osobine
parija. Sve jevrejske mane – nedostatak takta, politička glupost,
kompleks niže vrednosti i gomilanje novca – zapravo su
karakteristike etabliranih. Uvek je bilo Jevreja koji se nisu
odricali svog pogleda na svet u zamenu za bolji kastinski položaj i
prividnu sigurnost finansijskih transakcija.
Za njih istorija više nije zatvorena knjiga i politika više nije
privilegija ne-Jevreja. Oni znaju da stavljanja jevrejskog naroda
van zakona znači stavljanje van zakona većine evropskih nacija.
Izbeglice koje su primorane da idu iz jedne zemlje u drugu samo su
prethodnici svojih naroda – ukoliko sačuvaju svoj identitet. Prvi
put istorija Jevreja ne stoji zasebno, već je povezana sa istorijom
drugih naroda. Zajedništvo evropskih naroda se raspalo onoga časa
kada su dozvolili, i zato što su dozvolili, da najslabiji među njima
bude isključen i progonjen.
The Menorah Journal, 1943.
Treći program Radio Beograda, br. 137-138, I–II/2008.
S engleskog prevela Aleksandra Kostić |