Knjiga je štampana u više nego skromnih 600 primeraka. Mada je od
tada prošlo devet godina, ta njena knjiga je aktuelna i danas, kada
i pojedini istoričari uz podršku političara na vlasti pokušavaju da
izvrše rehabilitaciju saradnika okupatora i da nateraju sud da
zažmuri i ignoriše istorijske činjenice. U međuvremenu, profesorka
Milosavljević je napisala i knjigu "Savremenici fašizma - Percepcija
fašizma u beogradskoj javnosti 1933-1941."
* Poslednjih 25 godina od raspada SFRJ u toku je rehabilitacija
poraženih snaga u Drugom svetskom ratu. Na kraju će ispasti da su
nacisti i njihovi saradnici zapravo pobedili. Kako Vam se čini ta
nova podela snaga u Evropi i, naravno, u Srbiji?
- U novije doba je postalo jasno da je istoriju moguće višestruko
zgodno (zlo)upotrebiti, i za obračun sa stvarnim i zamišljenim
političkim protivnicima, i za izgradnju novog identiteta, i posebno,
za objašnjenje savremenih neuspeha... Samo u tom smislu je moguće
analizirati i rehabilitaciju poraženih snaga u Drugom svetskom ratu,
i satanizaciju pobednika, i nemušte pokušaje vrednosnog izvrtanja
istorijskih činjenica. To nije karakteristično samo za naše društvo,
to je prisutno u čitavoj Evropi, posebno u istočnoj, ali je za nas
najvažnije ovo što se događa u Srbiji i okruženju, jer je vezano za
prepravljanje nacionalne istorije po meri savremene vladajuće
ideologije. Ta višestruka upotreba služi i za obračun te vladajuće
ideologije sa imaginarnim neprijateljima, ne zato što su tu i što su
opasni, već da se slučajno ne bi ponovo odnekud pojavili:
nacionalizama sa jugoslovenstvom i internacionalizmom,
neoliberalizma sa socijalizmom, novih oblika fašizama sa komunizmom.
* Stalno se govori o tome da fašizam ne spava. Mislite li da su
strah od islama, emigranata, loša ekonomska situacija,
nezaposlenost... u Evropi u poslednjih 20 godina doveli do povećanja
nacionalizma, ekstremno desne političke retorike i ksenofobije i da
li će to, na kraju, opet završiti nasiljem?
- Nasilje je stalno prisutno, samo što ga Evropa u svojoj
evropocentričnosti primećuje samo kada se dešava na njenoj
teritoriji. Od svih faktora koje ste pobrojali, za radikalizaciju
nacionalizma je najvažnija ekonomska kriza i njene propratne pojave,
zato što ona proizvodi zahvate u iracionalno kako se racionalni
problemi ne bi prepoznali kao produkti postojećeg sistema, već
pripisali delovanju iracionalnih neprijatelja, bilo "drugih" i
"drugačijih" grupa, bilo drugih ideologija, bilo "krive" istorije. I
nacionalizam i ksenofobija i čitav desni ideološki spektar se hrane
iracionalnim objašnjenjem postojećih problema kako bi se sprečio
zahvat u suštinu sistema koji je proglašen najboljim od svih
svetova.
* Preti li Evropi novi fašizam prepakovan u nacionalizam, kako je to
mnogo opširnije rekao Umberto Eko, ili se valja neka nova
ideologija?
- Fašizam je uvek nova ideologija. Kao što se i prvi put javio kao
rezultat ekonomske krize kapitalizma koji je iracionalnim
nacionalnim romantizmom, vraćanjem u izmišljenu prošlost i
prepoznavanjem nacionalnih "neprijatelja" odgovornih za sva zla
nanesena "naciji" proglasio nužnost obračuna svim sredstvima i
duhovno i fizički militarizovao "naciju" do krajnjih granica, tako
se u sličnim okolnostima može uvek i svuda ponovo razbuktati, ali je
sigurno da neće biti isti kao što je bio pre osamdeset godina. To je
razlog što se evidentne pojave novih oblika totalitarizama danas
teško prepoznaju iako su tu oko nas. I u prošlosti se fašizam
javljao u različitim formama u zavisnosti od neposrednih okolnosti u
svakoj zemlji, ali je svim tim formama zajedničko svojstvo bilo da
su pripadale desnom, nacionalističkom, militarističkom i
autoritarnom spektru. Neki novi fašizam sigurno bi se razlikovao od
onog iz prošlog veka bar u meri u kojoj se i okolnosti današnjice
razlikuju od onih prošlih. To ne znači da bi bio manje razoran po
civilizaciju od onog prethodnog, samo ako bi mu se, kao tridesetih
godina, dozvolilo da se razmaše i postane svetski proces.
* Veliki je politički pritisak na sud da se rehabilituje general
Dragoljub Mihailović, a dobro je poznato da je svesrdno sarađivao sa
okupatorima Srbije. Da li će istorija, ako bude rehabilitovan, onda
morati iznova da se piše?
- Naravno da neće. Ideološko-političke odluke savremenih sudova koje
proizvoljno tumače daleku prošlost ni na koji način ne obavezuju
istoričare. Istoričari se bave analizom i saopštavanjem istorijskih
činjenica u njihovom vremenskom kontekstu, a ne njihovim ideološkim
"prepravljanjem" po savremenom političkom nalogu. Odluke današnjih
sudova će biti zanimljive tek za istoričare u budućnosti koji će
analizirati ideološku sliku ovog našeg vremena i objašnjavati kako
su i zašto sudovi u današnjem kontekstu i po meri današnjih
političkih potreba posle sedamdeset godina "prepravljali" istoriju,
a sledbenici i inicijatori naivno verovali da je tu sliku prošlosti
moguće nametnuti nauci.
* Kakve posledice to donosi?
- Posledice su višestruko problematične. Prvo, ruši se dignitet same
nauke, jer se delatnost istoričara kompromituje stvaranjem utiska da
je u pitanju proizvoljna ideološka priča koja je bez ikakve osnove,
da njome može svako da se bavi bez ikakvog prethodnog znanja i
spreme, da ne postoje nikakva pravila istoričarskog zanata, nikakav
naučni metod... Drugo, i mnogo važnije, mlade generacije kojima je
ova revizionistička priča primarno i namenjena, svesno se uvlače u
klaustrofobični nacionalistički krug mišljenja u kome sve što je u
prošlosti imalo nacionalni prefiks po definiciji postaje vrednost
koju treba prigrliti i staviti u temelj sopstvenog identiteta - i
kolaboraciju sa fašizmom i "vrednosti" koje je kolaboracija
simbolizovala u toku Drugog svetskog rata, a to je podaništvo,
konzervatizam, primitivizam...
* Kažete da pobeda nad fašizmom nije više izvesna, a da je
kolaboracija sa fašizmom, posebno kod nas, proglašena za
patriotizam, a ne saučesništvom u zločinu. Kuda ta relativizacija
zločina vodi i da li je izbrisana razlika između dobra i zla?
- Naravno da je izbrisana, u danas stvorenoj slici Drugog svetskog
rata sve je relativizovano. Ako se 27. mart proglasi avanturizmom,
ako se ustanak protiv fašizma proglasi greškom, ako se kolaboracija
sa fašizmom nazove patriotizmom, ako se pobednici nad fašizmom
proglase novim okupatorima i ubicama, onda se dobije samo jedan
rezultat: da je fašizam bio pravi izbor, da je sa njim trebalo
sarađivati, da je njegove protivnike trebalo ubijati... Proglašenje
fašizma sa jednu od legitimnih ideologija znači njegovu direktnu
rehabilitaciju.
* U jednom predavanju ističete da normalizacija nacionalizma
proizvodi normalizaciju kolaboracije, a normalizacija kolaboracije
direktno vodi u rehabilitaciju fašizma. Da li smo opasno odmakli u
tom pravcu i kako to zaustaviti?
- To se više ne može zaustaviti. Šteta je već napravljena, i to nije
nikakva naša specifičnost, to je opasan trend šire prisutan. Ali to
više nije tema za istoričare, već za neke druge struke. Kao što sam
već rekla, to istoričare ne obavezuje, slika Drugog svetskog rata za
istoriju ostaje kakva je i bila - to je bio sukob divljaštva i
dostignutih civilizacijskih vrednosti, njihovih rušilaca i onih koji
su ih branili, a kolaboracionisti su bili na strani prvih, onih koji
su proizveli pedeset miliona mrtvih, uništenje čitavih naroda,
razorenu Evropu, spaljene ljude i ugušenu decu...
Potisnuta istina
* Na početku Vaše knjige "Potisnuta istina", o kolaboraciji u Srbiji
od 1941. do 1945, navodite da se slika o Milanu Nediću vratila danas
tamo gde je i bila 1941. godine - tada ga je propaganda
predstavljala kao Oca nacije... Koliko je opasno menjati istoriju?
- Istorija se ne menja, prošlost se desila i ostavila za sobom
toliko tragova da je niko ne može promeniti. Menja se samo
interpretacija istih činjenica koje su istoričarima uglavnom
poznate. U poslednjih dvadeset godina od kada se vrši pokušaj
totalne revizije istorije Drugog svetskog rata, mi nismo saznali ni
za jednu novu bitnu činjenicu, nismo dobili nijedno istraživanje
koje bi nam otkrilo nešto fundamentalno novo. Dobili smo samo novu
"interpretaciju", novo tumačenje, a što je ono u sukobu sa uvek
istim činjenicama, izgleda da nikoga ne obavezuje. Može se sto puta
ponoviti da je Nedić samo spasavao narod, kao što kažu novi
udžbenici istorije, ali to ne može da promeni npr. njegove govore u
kojima je od svojih sledbenika zahtevao da ubijaju Hitlerove
protivnike. |