|
Svojom obimnom studijom od skoro 700 stranica, naslovljenom
"Dominantna i neželjena elita", s podnaslovom "Beleške o
intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX –XXI. vek)", dr.
Latinka Perović, nesumnjivo danas vodeća srpska povjesničarka (a
nekada, početkom 70-ih godina 20. stoljeća, jedan od lidera srpskog
liberalizma) okrunila je svoj dugogodišnji i plodni
znanstveno-teorijski rad.
Već desetljećima, nakon što su je uz Titovu asistenciju komunistički
dogmati smijenili sa svih vodećih partijskih funkcija i time joj
praktički onemogućili bilo kakav javni politički angažman, u tišini
svog znanstvenog i stvaralačkog laboratorija ona istražuje i
proučava, odnosno ispisuje maestralne stranice vezane uz čitav niz
povijesno-društvenih tema.
Latinka Perović piše o ideologiji, nacionalizmu, ruskom
narodnjaštvu, rusko-srpskim revolucionarnim vezama, a nadasve se
bavi procesima modernizacije u Srbiji od sredine 19. stoljeća pa do
naših dana. Intelektualno provokativno i znanstveno utemeljeno
obrađuje izvornu povijesnu i arhivsku građu i sustavno nas obogaćuje
svojim nemjerljivo značajnim prilozima kako bi što je moguće bolje
razumjeli prohujalu epohu ovih prostora, prepunu idejnih
kontroverzi, dramatičnih sukoba i krvavih ratova.
Usprkos (samo)izolaciji ona je iz sjene, sa margine, svojim
teorijski osmišljenim, hrabrim i razumnim istupima, čvrstim moralnim
stavovima uvijek bila i ostala na liniji kritičkog humanizma i
antidogmatskog promišljanja naše političke i društvene realnosti i
uvijek je proučava samo kao (dis)kontinuitet povijesnih procesa.
Vremenom se i mimo svoje volje, upravo zahvaljujući jasnoći i
čvrstoći vlastitih uvjerenja, pretvorila u ikonu tzv. druge Srbije;
nametnula se kao osoba koja je u sebi na najbolji i najplemenitiji
način, u eri prljave, ratne Miloševićeve nacionalističke histerije i
svih (po)ratnih strahota, prezentirala ono malo (reliquiae
reliquiarum) još prisutnog i preostalog građanskog, liberalnog duha
i tako pružala otpor sveprisutnom šovinističkom zlu koje je haralo
ovim prostorima.
Zarobljenici filozofije palanke
Nažalost, brutalnom politikom krutih komunističkih aparatčika, a
potom i Voždovog režima, protjerana u "intelektualno podzemlje", dr.
Perović cijelo je vrijeme svog prisilnog duhovnog egzila posvetila
strasnom traženju mogućnosti modernizacije srpskog društva.
Iznalaženju alternativa postojećim modelima, utemeljenim na
ideološkoj isključivosti, samodostatnosti vlasti i moći, svjesna da
vladajuća paradigma filozofije palanke, zatvorenog,
(samo)destruktivnog društva onemogućava i sputava Srbiju za bilo
kakve ozbiljnije društvene reforme. Na sebe je preuzela tešku i
nezahvalnu, pomalo prometejsku ulogu: pomoći vlastitoj sredini da
konačno osvijesti zlo koje je okružuje, da se oslobodi opsjednutosti
lažnim mitovima i nacionalističkim i ksenofobnim predrasudama i da
se već jednom otvoreno pogleda u oči i shvati što su i gdje su Srbi
danas, da shvate dramu i užase krvavih kalvarija kroz koje su i
drugi narodi (uključujući dakako i brojne Srbe koji se nisu slagali
s osvajačkom velikosrpskom politikom) zarad njihove šovinističke
politike prolazili i stradavali.
Etnička netrpeljivost, vjerska isključivost, kulturološka i
ideološka prepotencija obesmislili su živote stotina tisuća ljudi,
pretvorili im egzistenciju u pravi pakao, urušili sve društvene
vrijednosti i na koncu na desetine tisuća ljudi poslali u smrt
opravdavajući to navodno višim, a zapravo zločinačkim ciljevima i
interesima. A, gđa. Latinka Perović je u svojim knjigama,
tekstovima, istupima neprestano upozoravala: "Pokušajmo shvatiti
celinu jer tek i samo kroz celinu možemo shvatiti dramu koja nam se
dogodila i još uvek događa".
"Dominantna i neželjena elita" je knjiga koja je sastavljena od
trinaest portreta istaknutih srpskih političara i intelektualaca.
Njih dvanaest – Marko Nikezić, Koča Popović, Milovan Đilas, Ivan
Đurić, Novak Pribićević, Slobodan Inić, Ivan Stambolić, Olga
Popović-Obradović, Sima Ćirković, Zoran Đinđić, Bogdan Bogdanović i
Radomir Konstantinović – su pripadnici neželjene, neoliberalne elite
a samo jedan – Dobrica Ćosić – reprezentira dominantnu
narodnjačko-radikalsko-nacionalističku elitu.
Sindrom "oca nacije"
Upravo stoga što je u sebi spojio boljševičko i nacionalističko,
režimsko i disidentsko, mnogi su u Srbiji Ćosića doživljavali kao
"oca nacije", a i on sam se vremenom uživio u tu ulogu i ponašao se
kao novozavjetni prorok kojem je namijenjeno da predvodi svoje
stado. Jedan dio kritičara, koji su u pravilu iskazivali laude djelu
Latinke Perović, ukazao je na određeni nesrazmjer u autoričinom
tretiranju dominantnih i neželjenih elita; smatrali su da je previše
prostora posvećeno Dobrici Ćosiću, te da je možda u knjigu trebalo
uključiti i još neke druge intelektualce, poput Mirka Tepavca i
Miloša Minića, kako bi se dobila cjelovita slika jedne burne i po
mnogo čemu izuzetne epohe.
Međutim, dr. Perović je posvećenost Ćosićevom djelu objašnjavala
ulogom koju je on imao u dugom vremenskom periodu od gotovo 60
godina, prije svega kao partijski ideolog, apologet komunizma, a
potom disident i na koncu ideolog antikomunističke i nacionalističke
Srbije. Naprosto, nametnuo se kao središnja figura dominantnih
idejnih i političkih zbivanja u Srbiji. Upravo zahvaljujući tom i
takvom "ideološkom alatu", ugledna srpska povjesničarka i
recenzentica ove knjige dr. Dubravka Stojanović napisala je: "On je
mogao povezati i desno orijentirane intelektualce koji su se
okupljali u Siminoj 9 (radi se o društvu koje je u tom disidentskom
prostoru okupio Borislav Mihajlović – Mihiz, a među kojima treba
istaknuti Miću Popovića, Dejana Medakovića, Antonija Isakovića i
Mihaila Đurića) i one levo orijentirane oko časopisa Praxis (Mihajlo
Marković i Ljuba Tadić), a svima njima je bio veza s društvenim
strukturama, u prvom redu preko Slobodana Penezića Krcuna" (jedan od
najutjecajnijih Titovih suradnika i siva eminencija tajnih službi).
Moć koju je Ćosić imao u svim tim različitim razdobljima srpske
povijesti gđa Perović je usporedila samo s onom koju je krajem 19.
stoljeća i početkom 20. stoljeća imao famozni Nikola Pašić, ali
sličnost se nije iscrpljivala samo na planu utjecaja i moći, već i u
poimanju slobode. Naime Pašić je "slobodu naroda" pretpostavljao
slobodi individue, a Ćosić je i sam bio opsjednut sličnom mišljenju.
Iako je bilo osoba – tvrdi dr. Perović – koje su bile kompetentnije
i školovanije od Ćosića, on je bio vodeća osobnost u Srbiji toga
doba, a njegova važnost i legitimitet proizlazili su iz njegova
sudjelovanja u komunističkoj revoluciji i bliskim vezama s
predvodnicima komunističke i nacionalističke Srbije. Tako se može
objasniti svojevrsni paradoks: Ćosić nije nikada negirao antifašizam
kao vrijednost, ali to ga nije priječilo da se približi četništvu i
antikomunizmu. Četništvu kao mentalnoj, a antikomunizmu kao
identifikacijskoj osobini nacionalizma.
Apostol nacionalizma
Ćosić je tzv. srpsko pitanje smatrao prioritetnim problemom Titove
Jugoslavije i kao "privrženik državnog socijalizma" uvijek je
oslonac za Srbe i Srbiju tražio u Rusiji, odnosno Sovjetskom Savezu.
Ali rješenje srpskog pitanja možda je još i više od toga tražio u
rezerviranosti prema svemu onome što u Srbiju dolazi iz Zapadne
Europe. Primjerice, nakon smrti Marka Nikezića, jednog od korifeja
liberalne Srbije (o kojem je Latinka Perović ispisala možda najbolje
stranice ove knjige), Ćosić je ustvrdio da se radi o čovjeku koji
zapravo nije razumio srpski nacionalni interes. Odnosno, tražio ga
je u modernizaciji i vesternizaciji koja može samo duhovno
unazaditi, a nikako unaprijediti "srpski nacion".
U tom kontekstu svakako je nezaobilazan Ćosićev odnos prema Titu i
Aleksandru Rankoviću. Dok je jugoslavenskim društvom dominirao
centralizirani, tvrdi jednopartijski sustav koji je bio u koleraciji
sa srpskim interesima, Ćosić nije dovodio u pitanje vlast maršala
Tita. Ali, kako i kada su jačale federalne republike, kako se širila
decentralizacija, tako su se u Titovoj sjeni počeli razbuktavati
sukobi koji su u svom "punom sjaju" emanirali nakon njegove smrti.
Dok je još imao moć i snagu arbitrarnosti, Tito je uspješno
pomirivao dogmatsko i modernizacijsko, ali postupno, kada su mu
uslijed bolesti i starosti počele stvari izmicati kontroli, sve više
su jačale platforme koje su vodile raspadu SKJ-a, dezintegraciji
države i nacionalističkom ludilu koje je svoj logičan kraj doživjelo
u krvavim ratovima i strašnim zločinima početkom 90-ih godina
prošlog stoljeća.
Zanimljiva je i relacija prema Rankoviću kojeg danas u Srbiji mnogi
fetišiziraju nastojeći nekada prvog čovjeka represivnog Titovog
režima pretvoriti u nositelja borbe za ostvarenje srpskih interesa.
Pretvaraju ga u ikonu neformalne opozicije Titu, iako on to stvarno
nikada nije bio, ali kada je bio uklonjen sa svih funkcija (navodno
zbog špijunaže Tita i njegove supruge Jovanke), srpska
nacionalistička sredina (u čemu je sudjelovao i Ćosić) burno je
reagirala smatrajući da im je "likvidirana ključna osoba u
partijskom i državnom vodstvu".
Ćosić je nesumnjivo intelektualac od formata koji najbolje oslikava
srpske ideološke podjele i svojim likom osvjetljava – kako piše
Latinka Perović – "čitav niz drugih ljudi u intelektualnoj i
političkoj eliti". U dugoj i bogatoj biografiji i pisca i
političara, on je neprestano bio u žiži društvenih zbivanja,
identificirao se sa srpskim narodom (pod čime je prije svega
podrazumijevao seljake), a mnogi su ga stoga i doživljavali kao
apostola srpskog nacionalizma koji se nakon tragičnog komunističkog
iskustva (vjernik, otpadnik i grešnik) žrtvovao na "oltar
otadžbine", u borbi za vlastitu državu. Pa ako treba, i kroz nove
ratove, ne pitajući za cijenu.
Bez obzira na sve, dr. Perović smatra da Dobricu Ćosića treba
proučavati i čitati na objektivan način, a ne degradirati ga kako to
neki olako rade, ali još ga manje treba pretvarati u kult i legendu.
Upravno suprotno – on u intelektualnoj i političkoj povijesti Srbije
ima svoje kontroverzno, ali svakako zasluženo i značajno mjesto.
Kako razlikovati elite?
Ćosić, tvrdi ona, "predstavlja instituciju za sebe i to sa ogromnom
samosvešću o tome", ali čini se da je pravi junak ove knjige – kako
je to na beogradskoj tribini u Centru za kulturnu dekontaminaciju o
ovoj knjizi rekao poznati vojvođanski književnik Laszlo Vegel –
upravo "komunistički liberal Marko Nikezić čije su modernizacijske
ideje 70-ih godina prošlog stoljeća bile osuđene kao
liberalističke".
Naime, u partijskoj interpretaciji liberali su predstavljali
nedovoljno energične borce za socijalističku pravovjernost,
predbacivala im se popustljivost prema utjecajima Zapada i
rezerviranost prema SSSR-u. Tito je za srpske liberale, kako tvrdi
dr. Nebojša Popov, znao reći da su "možda poranili i preterali u
svojim zahtevima". Ali, sukob unutar komunističkog vrha Srbije
svršio je porazom Nikezića, Latinke Perović i društva; bila je
obnovljena stara ideologija na kojoj su se formirale nove partijske
elite. Drugim riječima, nije došlo do afirmacije "revolucije kao
poretka slobode, već revolucije kao poretka jedne partije i njenog
vođe".
Na zrenjaninskoj promociji knjige dr. Perović (listopad 2015) bile
su iznijete zanimljive kritičke primjedbe na račun "dominantnih i
neželjenih elita". Jedan od lidera tzv. druge Srbije, dr. Nebojša
Popov, upitao kako razlikovati (ne)poželjne elite, posebice u
sustavu koji nije imao razvijenu demokratsku kulturu, slobodne
izbore, dakle kada su se voljom partijskog vrha postavljale ili
udaljavale elite? I što je možda još važnije, do koje mjere su i
poželjne i nepoželjne elite sudjelovale u stvaranju Titova kulta,
jer nisu ga formirali samo odani, već i oni koji su mu se
suprotstavljali?
Ali, istine radi treba upozoriti da je upravo Nikezićev krug već
tada upozoravao kamo može odvesti nekontrolirani rast srpskog
nacionalizma, koje strahote može svojom eskalacijom ostaviti za
sobom. Naravno, dominantne su se i neželjene elite dodirivale i
prožimale, ne postoji jasna linija podjele, ali ipak nekakva
razdjelnica je odnos prema modernitetu i demokraciji. Nikezić je bio
svjestan činjenice da se modernizacija može autentično izvesti samo
"odozdo", a istodobno bio je svjestan kako se u jednom
tradicionalističkom društvu poput srpskog procesi modernizacije ne
mogu izvesti bez sudjelovanja elite i partije kojoj pripadaju.
Dakle, "odozgo", ali to su onda uvijek bili strogo kontrolirani
pravci razvoja.
Na stranputici povijesti
Latinka Perović je u nekoliko navrata naglašavala da je pisala o
ljudima koje je cijenila, osobno poznavala, s kojima je polemizirala
i koji su svojim duhovnim političkim značajem oblikovali srpski,
jugoslavenski, pa samim time i naš povijesni kontekst. A, zadaća je
povijesti, smatra ona, uključiti što je moguće više dimenzija kako
bi se jasno ukazalo na osnovnu tezu ovoga rada: Srbija nikada od
sredine 19. stoljeća pa do danas nije imala samo jednu mogućnost,
odnosno alternativu. Međutim, elite nikada nisu imale dovoljno snage
iskoristiti demokratski i modernizacijski potencijal; uvijek bi se
uplašile vlastite hrabrosti, te kada bi od Partije dobile po
prstima, u pravilu su spas i izlaz tražile u okretanju onom što je
izvjesno i sigurno. Dakle, naciji, tradiciji, a ne pluralizmu,
slobodi i prosperitetu.
U tom pogledu liberali su bili izuzetak i zato su morali biti
drastično kažnjeni. Filozofija palanačkog uvijek je nadvladavala
filozofiju građanskog. Gotovo o svakom od 13 osoba koja je
analizirala u svom kapitalnom djelu (posebice treba obratiti
pozornost na studiju o radu i djelu pomalo zaboravljene, ali
intelektualno nezaobilazne dr. Olge Popović-Obradović) dr. Perović
je kao erudit par excellance snagom svog punokrvnog kritičkog i
istraživačkog angažmana ispisala maestralne stranice koje nesumnjivo
spadaju u sam vrh srpske, ali i šire postjugoslavenske
historiografije. Možda je trebala uvrstiti još ponekog, primjerice
književnike poput Mirka Kovača i Danila Kiša (što recimo smatra
Vegel), ali i bez toga ova knjiga je jasna i konzistentna slika
cjelovite povijesne zbilje srpskih elita i njenih realnih političkih
i intelektualnih (ne)mogućnosti.
Mnogi od objavljenih radova napisani su još prije petnaestak godina,
ali za potrebe cjeline knjige autorica ih je prilagodila i doradila
kako bi markantne pojave srpske političke i intelektualne elite što
objektivnije i obuhvatnije prikazala. Prikaz ide kroz tri razine:
biografske bilješke, potom paradigmatski tekst portretiranog autora
i na koncu autorski tekst koji nam pruža svu dubinu povijesnog i
širinu istraživačkog uvida u (za)danu problematiku.
Latinka Perović je ovu knjigu pisala s jasnim ciljem: "Odgovoriti na
pitanje zašto su i Srbija i Jugoslavija zapale u takvu krizu iz koje
nije bilo izlaza bez krvavog građanskog rata" (dr. Dubravka
Stojanović). Ali, odgovor se nameće sam po sebi: društva koja su
bila više koncentrirana na naciju, mit, antimodernost i jednoumnost,
liberalno-demokratsku alternativu sustavno su gušile i ignorirale,
pa na koncu i fizički uništavale (sjetimo se samo ubojstva
Stambolića i Đinđića, ili Đilasovog dugodobnog robijanja),
strahujući od modernizacijskih neizvjesnosti. Gdje dominira
kolektivno, uvijek je malo mjesta za individualno; gdje dominira
tradicionalno, uvijek se živi u strahu od moderniteta.
Ova se knjiga, kako piše autorica, bavila pitanjima kako su
pripadnici intelektualne i političke elite u Srbiji reagirali na
izazove 20. stoljeća, u kojim su povijesnim koordinatama tražili
rješenja i jesu li nazirali perspektivu. Odnosno, kako su uspijevali
odgovoriti na paradoks suvremenog srpskog društva koje je istodobno
bilo i još uvijek jest, otvoreno i zatvoreno, i koje upravo s toga,
bez ogleda na dobronamjernost ponuđenih rješenja, najčešće završava
na stranputici povijesti. |
