Stogodišnjica Mojkovačke bitke obilježena je prethodnih nedjelja u
Crnoj Gori, a ovih dana i u Srbiji. Poruke sa tih manfestacija
govore da se Mojkovačka bitka i dalje različito interpretira i
istorijski i politički. Političke elite su odlučile da iz čitavog
događaja i okolnosti koje su dovele do operacije u Mojkovcu, tokom
Prvog svjetskog rata, uzmu samo onaj dio koji im u ovom političkom
momentu odgovara. Zašto je to tako, razgovarali smo sa istoričarem,
profesorom Šerbom Rastoderom.
RSE: Profesore Rastoder, niz manifestacija i akademija povodom
stogodišnjice Mojkovačke bitke su pokazale da se ovaj događaj danas
veoma različito interpretira u Crnoj Gori i Srbiji. Zbog čega je to
tako?
Rastoder: U istoriji postoje događaji i postoje dešavanja koji
pozicioniraju istoriju kao logičan nastavak sadašnjosti. Jedan od
takvih događaja je Mojkovačka bitka, prije svega u okviru onoga što
je bila interpretacija romantičarske istorije, a to je – da je to
bitka u kojoj je crnogorski narod nesebično žrtvovao sebe da bi se
srpska vojska povukla. I ta bitka je dugo ideološki i politički
eksploatisana kao očigledan dokaz i primjer, ne samo jedinstva, nego
i neposredne bratske ljubavi Srbije i Crne Gore. Ta slika je dugo
godina bila dominantna u postojećoj istoriografiji, do početka 21.
vijeka, kada se otvorila nova istorijska perspektiva koja će kako se
pokazalo, ove dvije države učiniti posebnim državnim
identitetima.Tada je počelo nešto drugačije ili različito
pozicioniranje i gledanje na Mojkovačku bitku, prije svega zato što
su postavljena neka ključna logička pitanja koja ranije nisu bila u
opticaju.
Jedno od njih je, da se radi o takozvanoj Mojkovačkoj operaciji ili
završnom činu te operacije u kojem je crnogorska vojska, u broju ne
višem od 45.000 vojnika, branila front u dužini od 223 kilometra.
Postavilo se logično pitanje – ako je pod Austrougarskom već
kapitulirala jedna sila koja je imala deset puta više vojnika nego
Crna Gora, kako je ostavljeno maloj Crnoj Gori da posljednja bude na
braniku odbrane slobode i časti tog prostora? To je jedan aspekt tog
logičnog pitanja. Drugi aspekt logičnog pitanja je činjenica da se
Mojkovačka bitka slavila kao velika istorijska pobjeda. Neki ljudi
su odmah postavili pitanje - kako se to desilo, ako je neko pobjedio
6.januara, a da već kapitulira 20. januara? Odnosno šesnaestog ili
možda desetog dana kasnije? Dakle, to je druga nelogičnost koja se
pojavila u tom pitanju. I naravno, otvaranjem tih nelogičnosti u toj
interpretaciji došlo se do novih saznanja koje danas Mojkovačku
bitku pozicioniraju sa različitih aspekata.
Neki su još privrženi toj dominantno romantičarsko-guslarskoj
tradiciji u kojoj je Mojkovačka bitka epohalni istorijski događaj,
dok već značajan dio intelektualne elite Mojkovačku bitku posmatra
kao nešto što je strateški proizvod jedne suštinske globalne
politike u završnici Prvog svjetskog rata.
Danas se desilo sljedeće, da se iz tih različitih prizvuka koji se
javljaju u istorijskoj nauci, politička elita odlučuje za poziciju
„švedskog stola“. Odnosno uzima sa stola samo ono što njoj trenutno
odgovara. I tako se desilo da je recimo u Crnoj Gori skup o
Mojkovačkoj bici okupio samo ljude koji su bliski vlasti, a isto se
to desilo i u Srbiji i onda se u principu ta priča nastavlja sa
stanovišta – ne onoga šta je bilo nego sa stanovišta onoga šta mi
mislimo da je bilo. To su dva različita svijeta i vjerujem da će ta
priča biti nastavljena u tom kontekstu.
RSE: Šta je cilj tolike politizacije, tokom obilježavanja Mojkovačke
bitke? Vidjeli smo i na manifestaciji u Beogradu da dolazi do
nacionalnog prebrojavanja, odnosno da li su učesnici bitke Crnogorci
ili Srbi iz Crne Gore?
Rastoder: To je samo još jedna od tih istorijskih priča koja se
pokušava politički istrumentalizovati. Sa stanovišta onoga što je
nacionalna identifikacija, onda se prije svega polazi od onoga što
je bio početni stav od ulaska Crne Gore u Prvi svjetski rat i tog
čuvenog proglasa Kralja Nikole. I tamo se u tom kontekstu
upotrebljava, a bolje da kažem zloupotrebljava, taj dualizam
Petrovića koji su jedno vrijeme preferirali nešto što je srpska
nacionalna misao, a kasnije kada su vidjeli da su na neki način
izdati i odbačeni od nje, onda su se okrenuli na neku drugu stranu.
Tako da, sasvim logično iz različitih govora u vrijeme odigravanja
događaja se izvlači samo ono što korespondira sa savremenim govorom
i u tom smislu se pokušava Mojkovačka bitka, kao značajan istorijski
datum, za jedne identifikovati kao ključni dokaz da se radi o o
jednom narodu, dakle srpskom. A kod drugih da je Mojkovačka bitka
konkretan proizvod činjenice jedne zavjere protiv Crne Gore u
završnici Prvog svjetskog rata. I iz tog konteksta se izvlači ovaj
različiti nacionalni i ideološki kontekst.“
RSE: Sa više adresa je Mojkovačka bitka posužila da se napravi veza
sa današnjim pozivom Crnoj Gori da bude članica NATO saveza?
Crnogorski premijer je na svečanoj akademiji govorio o tome da Crna
Gora ne želi da ponavlja istorijske greške i integracijom u NATO
želi da odlučuje o svojoj sudbini, dok su eksponenti suprostavljene
nacionalne politike nazvali izdajom sadašnju spoljnu politiku Vlade
Crne Gore? Šta je cilj ovakvih konstatacija i poruka?
Rastoder: Ne bih mogao reći šta je cilj, ali načelno bih mogao reći
da su jedni i drugi na žalost u pravu. U kom smislu? Ako se kaže da
Crna Gora neće ponavljati istorijske greške onda je to apsolutno
dobro stanovište iz sljedećeg razloga. Crna Gora je jedina članica
Antante, dakle jednog vojnog saveza, koja igrom istorijskih
okolnosti nije učestvovala u završnici Mirovne konferencije u
Parizu. Šta to znači? To znači da je postala žrtva jedne
preraspodjele u okviru jednog vojno političkog saveza kakav je bila
Antanta ili savez koji je pobjednik iz Prvog svjetskog rata. I to se
apsolutno može tako gledati. Pretpostavljam da oponenti polaze
upravo od ove činjenice da je u Prvom svjetskom ratu Crna Gora bila
saveznica Antante u kojoj su tada bili Srbija i Rusija, ali se
takođe zaboravlja i ova činjenica - da je iz tog saveza ona nestala.
Odnosno izašla kao država bez teritorije i bez državnosti. Tako da i
jedni i drugi imaju jednu vrstu istorijskog uporišta u tom
projektovanju prošlosti kao neke stvarnosti ili sadašnjosti. Ali ono
što ja mislim, da je ta upotreba ili zloupotreba istorije, ustvari
te jubilarne godišnjice, kakva je bila 200 godina Njegoša, 100
godina Mojkovačke bitke, za jedno zrelo društvo trebalo da bude
šansa da akademska zajednica se okupi i međusobno raspravi neka od
spornih pitanja koja su aktuelna. To se na žalost nije desilo iz
razloga što su očigledno političari pojurili da proslave te
jubileje, prije nego što je akademska zajednica o njima izrekla
konačan sud. |