DANI: "Republika Srpska najveća je pobeda srpskog naroda u novijoj
istoriji i naša je obaveza da ona bude sačuvana", rečeno je protekle
nedjelje na skupu "Sačuvajmo Republiku Srpsku", koji je u
beogradskom Domu sindikata organizovao Srpski sabor Zavetnici. Može
li se ova poruka tumačiti i kao vrsta zavještanja Dobrice Ćosića,
koji je pred kraj života Srbima savjetovao da se odreknu Kosova - to
je, govorio je, izgubljena bitka - i da se usredsrede na svoj jedini
"ratni plen", na Republiku Srpsku?
PEROVIĆ: Usredsređenost na Bosnu i Hercegovinu, odnosno na Republiku
Srpsku, nije toliko lično zaveštanje Dobrice Ćosića koliko logična
posledica ideologije čiji je on bio neka vrsta glasnogovornika.
Budući uvek okrenut ka Rusiji, Dobrica Ćosić, kao zarobljenik male
ali imperijalne svesti, do kraja života nije odustao od ideje o svim
Srbima u jednoj državi. Istorijsko trajanje te ideje, te svesti, tog
mentaliteta ovde su obezbeđivale ne samo političke nego i duhovne
elite. Srpska pravoslavna crkva, recimo, koja poručuje da je bolje
ući u novi sukob nego se odreći Kosova i dalje na tome istrajava.
DANI: Zar Jugoslavija nije bila jedina zemlja u kojoj su svi Srbi
mogli živjeti u istoj državi.
PEROVIĆ: Da, ali - kakva Jugoslavija? Kao većinski narod, Srbi su
Jugoslaviju uvek doživljavali kao državu u kojoj je za njih bila
rezervisana dominantna uloga; zalagali su se za model centralizovane
federacije u kojoj, osim normativne, republike nisu imale i faktičku
ravnopravnost.
Dakle, ili takva Jugoslavija ili - ništa. Naravno, u toj zajednici
imali ste narode koji nisu bili spremni da žrtvuju svoje interese i
slobodu zarad ideje nekakve apstraktne jedinstvene države, pa, ako
sledimo takvu logiku, možemo reći da je raspad Jugoslavije bio
neizbežan. Drugo je pitanje da li je on mogao proći bez tako krvavih
ratova, užasnih zločina, toliko žrtava...
Po mom sudu, ključna dilema aktuelnog političkog vođstva Srbije je
kako ono danas percepira Bosnu i Hercegovinu, time i Republiku
Srpsku. Jer, ako Vlada premijera Aleksandra Vučića najpre kaže da
podržava jedinstvo BiH i da se protivi ideji Milorada Dodika o
raspisivanju referenduma, a onda, ignorišući odluku
bosanskohercegovačkog Ustavnog suda, prisustvuje proslavi 9.
januara, neminovno je da takva politika i na regionalnoj sceni
izazove popriličnu konfuziju. Problem je što se krupne stvari,
krupni događaji ovde lako relativizuju. Uzmite Srebrenicu!
Da li se u Srebrenici zaista dogodio genocid ili je reč o nečijoj
izmišljotini? Na to pitanje odgovor mora dati srpsko društvo, srpska
javnost, vodeći ljudi ove zemlje.
DANI: Zar taj odgovor već nije dat? U Deklaraciji o Srebrenici, koji
je Skupština Srbije izglasala 2010., osuđuje se srebrenički zločin,
ali se ne spominje genocid. Advokat Srđa Popović kasnije je govorio
kako je u Srbiji genocid zabranjena riječ.
PEROVIĆ: Odnos prema Srebrenici, kao i prilično neuvredljive poruke
srpske vlasti o navodnoj težnji Srbije da očuva celovitost BiH, ne
samo što negativno utiču na srpsko društvo, nego i ozbiljno dovode u
pitanje i onako krhko poverenje na relaciji Beograd - Sarajevo.
DANI: Kada je riječ o odnosu prema BiH, primjećujete li razliku
između politike premijera Vučića i one koju zagovara predsjednik
Tomislav Nikolić?
PEROVIĆ: Veoma sam oprezna kada govorim o definisanju tih razlika.
Tim pre što imam u vidu da su oba političara koja pominjete,
devedesetih bila najbliži saradnici Vojislava Šešelja. Po mom sudu,
njihovi stavovi danas se mogu razlikovati samo taktički. Nikolić je,
naime, nepodeljeno okrenut Rusiji, ali ne ignoriše veze Srbije sa
Evropom; istovremeno, premijer Vučić navodno je okrenut Briselu,
iako nikada ne propušta priliku da naglasi važnost bliskosti
Beograda i Moskve. U tom smislu, između politike Nikolića i Vučića
ne vidim neku suštinsku razliku. Uostalom, zar obojica ne
insistiraju na međusobnom jedinstvu?
Sa druge strane, mislim da veoma greše svi oni koji pobedu
predsednika Nikolića i premijera Vučića na izborima 2012. posmatraju
odvojeno od srpskog biračkog tela. Iako ne sporim da su ti izbori
bili i demokratski i slobodni, iako su dominantno bili bazirani na
proevropskoj ideji, Srbiju je, kao što ste videli, ubrzo preplavio
novi talas nacionalizma.
DANI: Zašto?
PEROVIĆ: Zato što je taj nacionalizam takođe posledica
interpretacije raspada Jugoslavije i ratova devedesetih. Kao što sam
već rekla, Srbija je tih godina imala jasnu orijentaciju: ili će
zagospodariti Jugoslavijom ili će zauzeti onaj njen deo koji etnički
pokriva srpski narod. Krajem osamdesetih, određeni beogradski
krugovi znali su kakve i kolike žrtve zahteva stvaranje države za
koju su se zalagali. Sećam se, recimo, da mi je još 1987. tadašnji
potpredsednik SANU Antonije Isaković objašnjavao kako je došlo vreme
da Srbija "konačno reši svoje pitanje, jer Slovenci i Hrvati ne žele
Jugoslaviju"...
"Čekaj, vi, dakle, hoćete rat?!", prekinula sam ga.
"Da", potvrdio je, "ali u Srbiji tog rata neće biti. Poginuće 80.000
ljudi i..."
"Kojih to 80.000 ljudi?! Čijih to glava?!", pitala sam Isakovića.
I onda kažu - rat je izbio iznenada, kriv je Slobodan Milošević...
Pa, nije samo Milošević!
Uostalom, zar duže od decenije Srbija nije učestvovala u skrivanju
haških begunaca? Radovan Karadžić i Ratko Mladić tihovali su uz
prećutnu saglasnost srpskog društva, čiji deo i dalje te ljude
doživljava kao heroje.
Nedavno sam predstavljala knjigu američkog istoričara Roberta
Donije, koja sadrži stenografske beleške sa sednica Skupštine
Republike Srpske. U momentu dok je Radovan Karadžić poslanicima
govorio o svojih čuvenih "šest tačaka", oglasio se Ratko Mladić.
"Ljudi, pa to je genocid!", rekao je.
Naravno da je genocid! Čak je i vojniku koji će uskoro prihvatiti da
realizuje Karadžićev plan bilo jasno o čemu je reč... Uprkos
činjenicama, srpsko društvo je, nažalost, daleko od otrežnjenja.
DANI: Kada ste govorili o novom nacionalističkom talasu, ne čini li
Vam se da je on, pored Bosne i Hercegovine, danas veoma žestoko
usmjeren i na Crnu Goru? Te ideje propagiraju isti pisci,
istoričari, novinari, isti ratni huškači i "dobrovoljni davaoci tuđe
krvi" koje je devedesetih predvodio Dobrica Ćosić, a koje danas, u
istim suludim "ćeranjima", predvodi v. d. oca nacije, pjesnik Matija
Bećković, koji je krajem osamdesetih strasno podržao Slobodana
Miloševića.
PEROVIĆ: Na tribinama na kojima poslednjih godina učestvujem često
dobijam pitanje - jesu li nam se vratile devedesete. Izvinite, da li
su one odavde ikada i odlazile? Jer, šta su devedesete? Rat,
zločini, logori, silovanja... Nažalost, ceo taj ambijent trajno je
ostao zasenčen parolom koju je podsticao Zapad, a koja glasi -
okrenimo se budućnosti. Pristajući na to "okretanje", pristajali smo
i na mnoge druge stvari: okrenuli smo leđa suočavanju sa prošlošću,
nameri da precizno utvrdimo šta se zaista dogodilo devedesetih;
odbili smo da definišemo odgovornost i, kao najvažnije pitanje koje
nikada nije ni pokrenuto i iz koga proizlazi većina problema, da
definišemo karakter ratova na prostoru SFRJ.
DANI: Još nema definitivnog odgovora na pitanje ko je pokrenuo rat,
ko je i gdje bio agresor, a ko žrtva?
PEROVIĆ: Nema. Dok se to pitanje ne raspravi, Srbija neće rešiti
kosovski problem, kao što neće promeniti ni svoj ambivalentan odnos
prema BiH. Čak ni prema Crnoj Gori, koja je suverena država, koja je
bila država i koja je, iako malo, siromašno i patrijarhalno društvo,
tokom poslednje decenije napravila ogroman korak napred. Poštujući
demokratsku proceduru, Crna Gora je, naime, održala referendum o
nezavisnosti, uspešno započela pregovore o članstvu u EU i dobila
poziv za NATO. Pored toga, crnogorsko društvo smoglo je snage da
zrelo razmišlja o problemima koji ga muče - o odnosu Srba i
Crnogoraca, odnosu Istoka i Zapada, odnosu modernog i
patrijarhalnog, o opstanku na vlasti partije koja je dugo bez
konkurencije i slično. Uprkos tome, Srbija i dalje pokazuje
pretenziju da tu državu posmatra kao svoju i da je apsorbuje.
DANI: Kako to da srpskim "patriotskim krugovima", koji konstantno
kriminalizuju vlast u Podgorici, ne smeta bogatstvo Milorada Dodika,
njegova vila u Beogradu; baš kao što im ne smeta ni autoritarni
način vladanja nesmjenjivog Vladimira Putina, koji se, u rotacijama
sa Dmitrijem Medvedevom, ukazuje čas kao predsjednik, čas kao
premijer?
PEROVIĆ: U kritikama na račun crnogorskog rukovodstva krugovi koje
pominjete oslanjaju se na pomoć Rusije, čija vlast pokazuje otvoreno
nezadovoljstvo činjenicom da je krajem 2015. Podgorici uručen poziv
za punopravno članstvo u NATO. Doduše, podrška koju Moskva danas
pruža predstavlja pre svega novi sukob Istoka i Zapada, Rusije i EU,
a tek onda pokušaj da se napravi prekompozicija balkanskog i
jugoslovenskog prostora. Nisam sigurna da krugovi o kojima govorim
to u dovoljnoj meri razumeju. Možda i zbog toga što zaboravljaju da
je Balkan Rusija oduvek doživljavala kao prostor pomoću koga svetu
može da dokaže da je velika sila.
DANI: "Za razliku od SAD-a, Rusija je danas regionalna, ali ne i
velika sila", izjavio je nedavno američki ambasador u sjedištu
OEBS-a u Beču Danijel Baer. Gdje je, dakle, danas Rusija jedino
sila? Na Balkanu?
PEROVIĆ: Tako je. Bez obzira na okolnosti i promenjene odnose,
Rusija, koja je devedesetih na neki način ohrabrivala ratove na
jugoslovenskom prostoru, i dalje veoma utiče na odnose među
balkanskim zemljama. Svi ruski ambasadori u Srbiji to su otvoreno
pokazivali, demonstrirajući na taj način poznato pravilo da države
kakva je Rusija nikada ne menjaju svoju spoljnopolitičku strategiju
i interese. Umesto toga, vekovima ih usavršavaju i dograđuju.
DANI: Ako bi eventualno članstvo Crne Gore u NATO zaista prvi put
ozbiljno dovelo u pitanje vjekovne spoljnopolitičke interese Rusije
na Balkanu, znači li to da je bijes Kremlja, izazvan najavama nove
preraspodjele snaga u regionu, ustvari opravdan?
PEROVIĆ: Opravdan ili ne, Crna Gora je, bez obzira na istorijske
proporcije, teritorijalne dimenzije i ljudski potencijal, ovoga puta
pokazala da ni jedna bitka nije izgubljena ako se koncentrišete na
određeni cilj. Iskustvo pokazuje da taj cilj, kako se to obično
misli, nije definisao i ostvario samo jedan čovek, već da u tom
smislu funkcionišu i Vlada i predsednik i parlament i sudovi i
ostale institucije. Što, na kraju, budući da korespondira sa
vrednostima na kojima Evropa počiva, mora naići na nedvosmislenu
podršku EU.
DANI: Da, ali kakve su posledice ostvarenja tog cilja? Prošle
nedjelje je potpredsjednik ruske vlade Dimitrij Rogozin rekao da će
Crna Gora "zažaliti" zbog odluke da se priključi NATO-u.
PEROVIĆ: Možda će i Rogozin zažaliti zbog tih svojih izjava. Jer,
Crna Gora više nije usamljeno ostrvo; ona je okružena članicama
NATO-pakta, na putu je ka EU; nije evropsko pastorče koju će svet
staviti na slobodno raspolaganje nekome ko preti i demonstrira, ne
bi li Evropi i SAD-u na taj način dokazao da je velika sila.
Naravno, to ne znači da je opasnost po Crnu Goru prošla. Jer, sve
dok otpor integracijama postoji, i to kao model mišljenja, kao
mentalitet, kao stvarni otpor zapadnoevropskom putu, dotle će
postojati i pritisak u smislu pokušaja da se zaustave ili uspore
unutrašnji procesi kretanja Crne Gore ka EU.
DANI: Iste otpore prepoznajemo i u Srbiji?
PEROVIĆ: To je tačno. U dominantnom i vladajućem modelu srpskog
društva ruska tradicija oduvek je bila duboko ukorenjena; otuda i
pojava koju sam nazvala konstantnim neponavljanjem zapadnoevropskog
puta.
DANI: Šta ona znači?
PEROVIĆ: Znači da je Srbija deklarativno za Evropu, iako suštinski
odbacuje evropske vrednosti: tržišnu privredu, vladavinu prava,
ljudska i manjinska prava, liberalnu demokratiju. Sve vladajuće
ideologije u Srbiji - rani srpski socijalizam, radikalizam i
komunizam - u suštini su ideologije neponavljanja zapadnoevropskog
puta, koje Srbiju i kao državu i kao društvo neminovno drže na
periferiji istorijskih procesa.
Kada sam već pomenula ukorenjenost u rusku tradiciju, moram da kažem
da mi se čini da je naše poznavanje savremene Rusije veoma
folklorno. Nedavno je u biblioteci Dvadeseti vek Ivana Čolovića
izašla knjiga Milana Subotića Druga Rusija, u kojoj su sabrani
tekstovi predstavnika i zapadnoevropske i antizapadne orijentacije u
Rusiji. Subotićeva knjiga pokazuje da su u Rusiji i dalje aktuelna
tri kruga pitanja o kojima su vođene polemike još od XIX veka.
DANI: Koja tri kruga pitanja?
PEROVIĆ: Prvo, da li je Rusija evropska ili azijatska zemlja i kakav
je odnos zapadnjaka i slovenofila u njoj. U drugi krug ubrajamo
geopolitička pitanja - uzgred, tu su temu manje-više preuzeli
profesori marksizma - pomoću kojih se ne samo snažno obnavlja ruska
imperijalna svest nego se i pokazuje da se Moskva nikada suštinski
nije suočila sa činjenicom da je odavno prestala da bude velika
sila, odnosno da je protraćila vreme nakon propasti hladnog rata.
Ako, pritom, uzmete u obzir da je Rusija i dalje duboko frustrirana
raspadom SSSR i da se sa tom frustracijom teško bori, biće vam
jasnije teze pojedinih ruskih antizapadnih teoretičara koji
neskriveno pretenduju čak i na zemlje istočne Evrope koje su odavno
članice EU. Treći krug pitanja odnosi se na posmatranje Rusije kao
zasebnog, zatvorenog sveta, kao posebne civilizacije. Hoću da kažem
da se bez razumevanja navedenih problema ne može razumeti ni
sadašnji odnos Rusije prema Srbiji i Balkanu.
DANI: Muče li slična pitanja i Srbiju, koja, kako ste jednom rekli,
baš kao i Rusija, i dalje ne zna gdje su joj granice?
PEROVIĆ: Naravno da muče. To se pre svega odnosi na imperijalnu
svest, na opsednutost teritorijama i njihovim širenjem. Iako je
Srbija neuporedivo manja, njene su težnje u odnosu na jugoslovenski
prostor nesumnjivo bile imperijalne. Nažalost, i početku XXI veka,
Srbija i dalje ne zna gde su joj granice, a realnost postojanja
novih država na Balkanu vidi kao istorijsku improvizaciju. Svojom
dominantnom svešću, srpsko društvo afirmiše strategiju koja Srbiju
vraća na Garašaninov program, na obnovu srednjovekovne države.
Pritom, i dalje se ne razume da, ako ste u Prvom i u Drugom svetskom
ratu mogli da sakupite različite narode ili one koji su tek bili na
putu da steknu svoj nacionalni identitet, to ne znači da ste mogli
da računate i na to da ćete neke od tih naroda srečiti da traže
svoju slobodu. Često i na krajnje načine.
DANI: Šta je sa Bosnom i Hercegovinom? Da li su Republika Srpska i
Milorad Dodik karta na koju danas Rusija igra na Balkanu?
PEROVIĆ: Rusija je na Balkanu uvek i tražila i imala karte i igrače
na koje je mogla da računa. Oslanjajući se na obećanja koja sa te
strane dobija, Milorad Dodik verovatno se danas oseća jačim nego što
u stvarnosti jeste. U tom smislu, Dodik sigurno neće biti taj koji
će, kao crnogorski lideri, "zažaliti" zbog toga što entitet na čijem
je čelu - time i BiH - konstantno pokušava da skrene sa
zapadnoevropskog puta.
Međutim, ovde se sada otvara pitanje stvarnih odnosa snaga u RS-u:
kako ljudi žive, podržavaju li takvu politiku, šta je alternativa,
da li je istorija rata ispričana do kraja ili će se ta priča
otvarati u nedogled... Gledajući iz ovdašnje perspektive, čini se da
je društvo u RS-u danas veoma podeljeno i pitanje je kako će se i u
kom pravcu kretati. Na tu podeljenost, na taj rascep svakako utiče i
Srbija koja je, iako poražena i frustrirana činjenicom da je
devedesetih i započela i izgubila čak četiri rata, nakon 5. oktobra
nastavila upravo onu politiku koja je bila dominantna pre pada
Miloševića. Istina, drugim sredstvima. Logično je da je ta politika
dovela do veoma rđavih odnosa u regionu.
DANI: Premijer Vučić tvrdi da su ti odnosi veoma dobri.
PEROVIĆ: Sudeći po ocenama poznavalaca balkanskih prilika, Srbija sa
Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom danas ima gore odnose nego što ih
je imala devedesetih. Između Srbije i Crne Gore ta je politika
donekle uravnoteženija. Ipak, dovoljan je poziv za NATO-pakt pa da
sve eksplodira. Sa druge strane, potpisivanje Briselskog sporazuma
zaista je davalo nadu da će odnos Beograda prema Kosovu konačno biti
promenjen. Nažalost, ta nada je u međuvremenu izneverena, budući da
su pregovori Beograda i Prištine danas u nekoj vrsti ćorsokaka i
veoma je neizvesno kada će i u kom pravcu biti nastavljeni. Najzad,
ako su odnosi u regionu idilični kako to tvrdi premijer Vučić, zašto
Srbija, ohrabrena poslednjim posetama ruskih zvaničnika, danas
razmišlja o naoružavanju? Da li to znači da neko računa na nekakav
novi konflikt na Balkanu?
DANI: Je li on moguć?
PEROVIĆ: On postoji kao potencijalna opasnost. Međutim, kako to
nikada nije sukob ograničen samo na Balkan, na region, već i sukob
okrenut protiv Evrope, ohrabruje to što EU pokazuje da ne želi novi
rat u svom dvorištu. Zato će, imajući u vidu ambicije Kremlja i
rusko sponzorisanje na Balkanu, Evropa morati da reaguje. Tim pre
što je svesna da su odnosi među državama nastalim raspadom SFRJ
poprilično nestabilni. Čemu doprinosi i to što te države ne pokazuju
dovoljnu posvećenost sređivanju unutrašnjih odnosa i razvoju; umesto
toga, insistirajući na neprijateljskim namerama prema susedima,
vladajuće elite pokušavaju da nađu kompenzaciju i opravdanje za
nerešavanje unutrašnjih problema. Po mom sudu, upravo je to jedan od
razloga zaokreta ka desnim ideologijama. Ako tome dodamo da ovde
odavno ne postoje subjekti za levicu...
DANI: Kako ne postoje?
PEROVIĆ: Da bi bila konstituisana, levica bi morala da se vrati ili
na XIX vek ili na razdoblje Prvog svetskog rata i ruske revolucije.
Zašto? Zbog toga što alternativa kraju komunizma kod nas još uvek
nije postavljena. Baš zato taj model i dalje uporno varira.
(Nastavak u sljedećem broju). |