NASLOVNA
- AKTUELNOSTI -

AKTUELNOSTI

 

AKTUELNOSTI

STRANA 3/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

INFO   :::  Naslovna - Aktuelnosti > Aktuelnosti arhiva - STRANA 3 > Putinov medvjed od papira

 

 

Ruski blef: Država koja glumi veliku silu

Putinov medvjed od papira

Potaknuti upadom ruskih snaga u Krim početkom 2014. godine, svjetski su mediji o Ruskoj Federaciji počeli govoriti kao o državi rastuće snage i kao o sili čiji je povratak na svjetsku političku pozornicu pitanje trenutka. Intervencija u Siriji samo je potvrdila mišljenje mnogih političkih analitičara i televizijskih pundita da je taj trenutak stigao. Od američkih TV kanala i liberalnih evropskih novinakoji kritiziraju protupravno otimanje tuđeg teritorija, preko desničarskih publikacija koje oduševljava Putinov diktatorski stil, pa sve do antiglobalista koji se vesele ruskom ''guranju prsta u oko'' zapadu, svi se slažu da je vrijeme Rusije došlo i da će se o ključnim pitanjima međunarodne politike ubuduće morati pitati i Kremlj. Kada se detaljnije pogleda sama Ruska Federacija, njezina ekonomija, društvo, vojska, dolazi se međutim do gotovo suprotnog zaključka

 

Piše: Luka Tenčić

4. februar 2016, e-novine

 

 

Vazalni sustav

 

Rusiju se izvana najčešće doživljava kao državu čvrste, vertikalne strukture vlasti na čijem se vrhu nalazi jedan čovjek, Vladimir Putin. Pomniji pogled otkriva nešto drugačiju sliku. Iako Vladimir Vladimirovič unutar Rusije ima moć koja je nemjerljiva u odnosu na predsjednika ili premijera neke zapadne demokracije, on nije sposoban u svakom trenutku kontrolirati ljude koji upravljaju njegovim aparatom vlasti. Jedan od razloga za to je i sama Rusija. Teško je u zemlji takve veličine nadzirati svakog službenika, pa i onog vrlo visokog ranga ako je dovoljno udaljen od Moskve.

I sam sustav vladanja predsjednika Putina u određenoj mjeri pogoduje manjku kontrole nad mnogobrojnim potčinjenima. Taj sustav više nalikuje feudalnim sustavima srednjovjekovne Evrope, nego upravnim i političkim sustavima modernih demokracija. Feudalnim kraljevima najvažnije je bilo dobiti zakletvu vjernosti od svojih vazala. Kralju bi ta zakletva omogućavala da vazala po potrebi pozove u vojsku, te da od njega ubire danak. Osim tih sadržajno uskih obveza, vazal je bio slobodan da na vlastitom feudu čini što god ga volja. Pa i da upravlja, suduje i oporezuje po vlastitom nahođenju. Sličnu situaciju možemo vidjeti i u modernoj Rusiji. Vladimiru Putinu bitno je da mu je činovnik lojalan. Kako će taj činovnik upravljati npr. državnim željeznicima i koliko će državnih sredstava pokrasti i nije toliko bitno za Vladimira Vladimiroviča. Takav sustav vladanja predsjedniku Putinu često donosi neugodna iznanađenja. Najnoviji takav primjer je slučaj državnog tužioca Jurija Čajke. Unatoč brojnim dokazima o korumpiranosti državnog tužitelja koje je Fond za borbu s korupcijom Alekseja Navaljnog objavio u formi dokumentarnog filma, gospodin Čajka i dalje nije smijenjen. Moskovski politički analitičari poput Stanislava Belkovskog govore da je pozicija Jurija Čajke javnom objavom dokaza zapravo i ojačana. Čajka koji navodno u kremaljskim dvorskim borbama i nije najbolje stajao i koji bi vrlo vjerojatno ubrzo bio smjenjen, postao je ogledni primjer kako ruski predsjednik štiti one koji su mu lojalni, kako od zakona tako i od bijesa javnosti. Dakle, sustav vladanja kojeg je sam uspostavio, Vladimira Putina ponekad tjera da podupire aktere koje ne kontrolira i to čak kad mu ti akteri uzrokuju direktnu političku štetu.

 

 

 

Ramzan

 

Iako se izvana i ne vidi najbolje, možda najbolji primjer Putinove slabosti i nedostatka kontrole nad vlastitim upravnim aparatom zove se Ramzan Ahmatovič Kadirov. Gospodin Kadirov predsjednik je Čečenske Republike, jedne od federalnih sastavnica Ruske Federacije. Dolazak Kadirova na čelo Čečenije sudbinski je isprepleten s dolaskom samog Putina na čelo Rusije. Putinova legitimacija čvrstog i snažnog vođe velikim dijelom počiva na njegovim postupcima u Drugom čečenskom ratu. Odmah nakon što mu je Boris Jeljcin predao vlast, Vladimir Putin pokrenuo je opći napad Oružanih snaga Ruske Federacije na čečenske separatiste. Nakon relativno kratke i vrlo krvave kampanje, otpor čečenskih separatista je slomljen i ruska se zastava ponovno ponosno kočoperila nad ruševinama Groznog. Međutim, jedan od glavnih razloga uspjeha druge čečenske kampanje i nije pretjerano laskav za Vladimira Vladimiroviča. Teško da bi verhovni glavnokomandujušći uz svu pomoć svojih odreda SPECijalnogo NAZnačenija, jurišnih helikoptera Mi-24 i liberalnog korištenja topništva, uspio u tako kratkom vremenu pacificirati buntovnu planinsku republiku, a da nije imao vrlo neočekivanog saveznika.

Taj je saveznik bio Ahmat Abdulhamidovič Kadirov, otac sadašnjeg predsjednika Čečenske Republike Ramzana Kadirova. Ono što je iznenađujuće u tom savezništvu je činjenica da je stariji Kadirov u Prvom čečenskom ratu bio na strani separatista, te da je između dva rata zauzimao visoke funkcije u separatističkoj čečenskoj vladi. Ahmat Abdulhamidovič bio je taj koji je osigurao da se čitav niz čečenskih gradova i sela vrati pod kontrolu federalnih vlasti bez borbenih djelovanja. Nagrada Moskve bila je brza. Odmah po završetku sukoba, Ahmat Kadirov postavljen je na mjesto Načelnika administracije Čečenske Republike, a 2003. godine izabran je za predsjednika te kavkaske republike. Ubrzo je postalo jasno da je Ahmat Kadirov za svoju izdaju, osim formalnim političkim pozicijama, nagrađen i davanjem svojevrsnog carte blanche na postupanje unutar granica Čečenske Republike. Kadirov stariji ubrzo je premrežio Čečeniju svojim korupcijskim vezama. Napunio je MVD (MUP) Čečenije bivšim separatističkim borcima koji su pripadali jedinicama koje su se podčinjavale njemu ili njegovom sinu Ramzanu, a u škole je uveo islamizirano obrazovanje koje je u mnogome nalikovalo na ono iz razdoblja separatističke Čečenske republike Ičkerije. Zahvaljujući džentlmenskom dogovoru Putina i Kadirova da federalni organi sile neće svoje dužnosti obavljati na teritoriju Čečenske Republike, Ahmat Abdulhamidovič uspio je stvoriti de facto neovisnu republiku pod formalnom vlašću Ruske Federacije.

Kad se dakle pomnije pogleda ta najveća pobjeda Vladimira Putina, pobjeda koja je temelj njegovog ugleda među ruskim građanima, dolazi se do zaključka da ona i nije toliko rezultat njegove čvrstine i državničkog genija o kojima toliko govori njegova propagandna mašinerija, koliko rezultat sporazuma između federalne vlasti i jednog lokalnog gospodara rata.

Ta je činjenica posebno bolna za ruskog predsjednika postala prije nešto manje od godine dana. Točnije, onog dana kada je ubijen Boris Nemcov. Svi se nezavisni ruski analitičari i politolozi slažu da su ubojstvo oporbenog političara naručili i izvršili ljudi bliski Ramzanu Ahmatoviču Kadirovu, sinu sada pokojnog Ahmata i predsjedniku Čečenske Republike od 2007. godine. Optuženi za izvršenje ubojstva Borisa Nemcova je Zaur Dudaev, bivši zamjenik zapovjednika bataljona MVD Čečenije ''Sjever'' i djelatna vojna osoba u činu poručnika. Iako ga optužnica nije obuhvatila, među ruskim oporbenim krugovima se kao naručilac spominje bivši zapovjednik bataljona ''Sjever'' Ruslan Geremejev. Valja naglasiti da službena optužnica kao organizatora i naručioca imenuje vozača gospodina Geremejeva, Ruslana Muhudinova. Nezavisni se moskovski analitičari, kao i oporba, većinom slažu da Vladimir Putin nije imao nikakvog interesa za ubojstvo Borisa Nemcova. Iako jedna od popularnijih oporbenih figura, Boris Nemcov nije za Vladimira Putina predstavljao ni minimalnu političku opasnost. Štoviše, njegova ga je smrt, u trenutku kad je svjetska pozornost zbog događaja u Ukrajini usredotočena na Rusiju, izložila mnogim neugodnim pitanjima. Zbog čega onda nisu nađeni i optuženi pravi naručioci ubojstva, umjesto da se kao naručilac optuži običan vojni vozač? Odgovor na to pitanje poprilično je sramotan za predsjednika Rusije.

Iako su predstavnici federalnih vlasti, šef FSB-a Aleksandar Bortnikov i rukovoditelj Istražnog Komiteta Ruske federacije Aleksandar Bastrikin, potrčali naći naručioce ubojstva koje je toliko osramotilo njihovog šefa, ispostavilo se da domet njihove jurisdikcije prestaje na granicama Čečenske Republike. Naručioci su se na čečenskoj teritoriji najprije sakrili, a potom i napustili teritorij Ruske Federacije. Dovoljno je reći da je jedan od osumnjičenih za izvršenje ubojstva, Beslan Šavanov, poginuo tako da ''se digao u zrak granatom'' dok ga je u Groznom pokušavao uhititi specnaz FSB-a. Tako barem glasi službena verzija, iako se nezavisnim medijima i ruskom oporbom šire glasovi da se specnazovci i nisu pretjerano dobro proveli u Groznom. Ako nekom nakon toga i nije bilo jasno tko je gazda u Čečeniji, Ramzan Kadirov potrudio se da to svima objasni kad je jasno i glasno izjavio da će organi unutarnjih poslova Čečenske Republike otvoriti vatru na sve federalne strukture sile koje bez njegovog dopuštenja uđu na teritorij Čečenije.

Uz svu moć koju ima, Vladimir Putin jednostavno ne može kontrolirati Ramzana Kadirova. Točnije, ne može kontrolirati Čečeniju bez Ramzana Kadirova. Sam Ramzan Ahmatovič toga je savršeno svjestan, a često i sam demonstrira silu kako bi se uvjerio da ovi iz Moskve to ne zaborave. Najjasnija takva demonstracija zbila se krajem prosinca 2014. godine kada je Kadirov na stadionu u Groznom postrojio 20.000 boraca MVD Čečenije. Iako se tom prilikom zaklinjao na vjernost Putinu i ''molio Vladimira Vladimiroviča da njegove ljude smatra dobrovoljnim specijalnim odredom vrhovnog komandanta'', svima je bila jasna poruka da je on, Kadirov, taj kojeg Vladimir Putin treba ukoliko želi imati pod kontrolom sjeverni Kavkaz. Sve to jasno pokazuje da Vladimir Putin, koji se kod kuće i u svijetu voli predstavljati kao čvrst i snažan vođa koji ne bira sredstva da zaštiti interese svog naroda, jednostavno nema suverenitet nad cijelim teritorijem vlastite država.

 

 

 

Ekonomija i petrodolari

 

Osim kao na državu čvrste unutarnje strukture, na Rusiju se izvana često gleda i kao na ekonomiju u usponu. Mnogi su svjetski ekonomisti impresionirani stopama rasta koje je Rusija ostvarivala u periodu nakon dolaska predsjednika Putina na vlast. Rusija se u tom periodu spominjala kao ekonomija koja zajedno s ostalim rastućim gospodarstvima okupljenim u neformalnu grupu BRIKS može predstavljati realnu alternativu ekonomskoj dominaciji Sjedinjenih Država. Međutim, trenutno stanje ruske ekonomije dramatično je drugačije . Nažalost, kada se danas govori o snazi Rusije, ta se činjenica često zanemaruje.

Rast ruskog gospodarstva počivao je prije svega na izvozu nafte. Nafte koja je na svjetskim tržištima zbog stanja na Bliskom istoku postizala rekordno visoke cijene. U posljednje dvije godine, zahvaljujući između ostalog i tehnološkom napretku u otkrivanju i eksploataciji nafte, cijena nafte u konstantnom je padu. To predstavlja ogroman problem kako za rusku ekonomiju tako i za ruski proračun koji ovisi o porezima koji se naplačuju na trgovinu naftom. Ispostavilo se da ruske kompanije u vremenu naftnog buma nisu ništa ulagale u infrastrukturu i nove tehnologije. Petrokemijska industrija naprimjer, koja je prirodno vezana uz naftnu industriju, u Rusiji je gotovo potpuno zanemarena. U isto vrijeme, dobiti američkih petrokemijskih kompanija konstantno rastu. Svi oni trilioni petrodolara bili su izgleda potrošeni na nešto drugo.

O cijeni nafte na svjetskom tržištu ovisi i ruska rublja. Zahvaljujući padu cijene nafte, sankcijama i nepovjerenju svjetskih tržišta prema Rusiji nastalog zbog postupaka ruskog predsjednika u Ukrajini, u prosincu 2014. godine rublja je doživila krah. U jednom trenutku cijena rublje bila je i iznad 80 rubalja za jedan dolar, a za stabilizaciju tečaja ruska je narodna banka morala potrošiti 70 milijardi dolara vanjskih rezervi u jednom danu. Nakon tog poteza, u vanjskim rezervama je ostalo još otprilike 420 milijardi. Da problem rublje time nipošto nije riješen pokazalo se i nedavno. Dvadesetog siječnja ove godine rublja je pala na najnižu razinu od prosinca 2014., te se za jedan dolar moglo kupiti 80,1 rublja.

Po svemu sudeći, Vladimir Putin ne shvaća svu težinu problema. U jednom od svojih maratonskih obraćanja javnosti izjavio je da će se iz krize izaći u roku od dvije godine. To nije potkrijepio nikakvim argumentima. Od upućenijih ruskih analitičara često se može čuti da ekonomski dio Putinove elite sve teže dolazi do Putina, te da im blok takozvanih silovika često prijeći prilaze predsjedniku. Ti bivši KGB-ovci i vojnici navodno pokušavaju izolirati predsjednika Rusije od onih koji bi mu mogli objasniti ekonomske posljedice odluka čije donošenje podupiru. Ako je to točno, nemar ruskih vlasti prema ekonomskim posljedicama vlastitih odluka postaje mnogo bolje razumljiv.

 

 

 

Armija

 

Televizijskim prilozima o upadu ruskih snaga na Krim dominirali su kadrovi ruskih vojnika. Vojnika različitih od onih koje smo gledali na snimkama iz čečenskih ratova devedesetih. Nosili su moderne uniforme, naizgled ništa lošije od američkih MARPAT i ACU pandana. U rukama su im bili novi Kalašnjikovi, Dragunovi i PKM-ovi napravljeni od ultračvrstih polimera, umjesto od metala i drva. Impresivna je bila njihova mirnoća i profesionalizam, a impresivni su bili i automobili Tigar kojima su se vozili od jedne do druge opkoljene ukrajinske baze.

Ti su kadrovi bili dovoljni da se svijetom proširi fama o novoj ruskoj vojsci. Modernoj, obučenoj i spremnoj da izvrši svoje zadaće u svakom trenutku. I u tome zbilja ima mnogo istine. Ruska vojska je u neusporedivo boljem stanju od onog u kojem je bila devedesetih godina. Veliki dio zasluga za to nosi bivši ministar obrane Ruske Federacije Anatolij Serdjukov. Serdjukov je počeo transformaciju ročničke u profesionalnu vojsku, riješio se okoštalih struktura u ministarstvu i generalštabu, a vojno-industrijskom kompleksu je postavio koherentne ciljeve za modernizaciju oružanih snaga. Započeo je i s transformacijom samih borbenih jedinica, pa je tako veliki naglasak stavljen na stvaranje mobilnih borbenih grupa sposobnih za brzo reagiranje. Uz sve te uspjehe, zbog ogromnih korupcijskih skandala koji su pratili ministarstvo obrane za vrijeme u kojem ga je vodio, podnio je ostavku u studenom 2012. godine.

Premda su neke od tih reformi već na Krimu pokazale rezultate, valja naglasiti da one nipošto nisu gotove. Iako je u međuvremenu na čelo ministarstva obrane došao također sposobni činovnik Sergej Šojgu. Naprimjer, zbog pogrešaka u planiranju i vođenju operacije za osvajanje ukrajinskog grada Ilovajska u ljeto 2014. godine, cijele su satnije ruskih padobranaca izbacivane iz borbe. Iako bi visoki vojni dužnosnici voljeli da se rusku vojsku doživljava kroz efektne kadrove lansiranja krstarećih raketa Kalibr i pogodaka raketa zrak-zemlja u sirijske bunkere, istina je da se na modernizaciji ruske vojske još mnogo mora raditi. Ogroman broj tehnike je zastario. Veliki teret za proračun tako će predstavljatii zamjena postojećeg tenkovskog parka novim tenkovima T-14 Armata. Dobar dio sadašnjeg tenkovskog parka sastoji se ne samo od tenkova T-90 s kraja osamdesetih već i od tenkova T-72 B3, moderniziranih verzija tenka koji se proizvodi još od 1973. godine. Takvih primjera ima mnogo i pitanje je do kada će krizom teško pogođeni ruski proračun moći podnositi ambiciozne planove ruskog rukovodstva.

Veliki problem za rusku vojnu industriju predstavljaju i sankcije. Gotovo čitava materijalna baza ruske vojne elektronike je zapravo uvozna, a industrija koja bi tu bazu trebala proizvesti u Rusiji ne postoji. Ruski su informatičari savršeno sposobni napisati software po kojem radi znameniti sustav S-400 ali mikročipovi i ostali elektronski hardware koji se ugrađuje u taj i slične sustave u Rusiji se jednostavno ne proizvode. Barem ne dovoljno kvalitetno i dovoljno jeftino. Iako direktori ruskih vojnoindustrijskih kompanija konstantno ponavljaju da ih sankcije samo tjeraju da budu prilagodljiviji, teško da će u dogledno vrijeme naći alternativu zapadnoj elektronici bez pada u kvaliteti same proizvodnje.

 

 

 

Zapad i mediji

 

U većini svjetskih medija i u začuđujuće velikom dijelu zapadne stručne javnosti međutim i dalje prevladava mišljenje o Rusiji kao o ubrzano rastućoj sili. Bez obzira što detaljniji pogled na temelje navodne ruske moći: unutarnju homogenost, ekonomiju i vojsku otkriva mnoge ozbiljne nedostatke, percepcija Rusije kao geopolitičkog diva u nastajanju i dalje postoji. Zašto?

Jedan od razloga zasigurno je moćna ruska propagandna mašinerija. Kremlj je počeo trošiti ozbiljan novac na stvaranje upravo takve slike Rusije. Iako ti propagandni alati često izgledaju primitivno i grubo, zapravo su poprilično inteligentno zamišljeni. Propagandna Russia Today često igra na kartu antiamerikanizma koji je snažan među evropskom lijevom i liberalnom elitom i na taj način predstavlja politiku Rusije kao alternativu sustavu u kojem dominiraju Sjedinjene Američke Države. Jedan od takvih propagandnih alata je i novinska agencija Sputnjik čije se aktivnosti u posljednje vrijeme sve više osjećaju na prostoru Balkana. Zanimljivo je primijetiti da taktika takvih ''medija'' često i nije prikazati Rusiju kao pravednu i poštenu silu, koliko prikazati njezine protivnike kao jednako prljave i licemjerne.

Veliki problem predstavlja i nepoznavanje Rusije i zemalja koje je okružuju. U vrijeme najdramatičnijih sukoba u Kijevu i na Krimu, vijesti najuglednijih svjetskih TV kuća, poput CNN-a, NBC-a i BBC-a, kasnile su i do dvanaest sati za događajima na terenu. Mnogi novinari nisu shvaćali niti tko su glavni akteri događaja, a zbog nedostatka vlastitih informacija često su kao izvore koristili upravo propagandne medije Kremlja. Tragikomično je bilo gledati kako su zapadni mediji zbog razloga političke korektnosti i navodne novinarske neutralnosti odbijali nazivati krimske zelene ljude, ruskim vojnicima.

Najgore se prema problemu agresivne, postkrimske Rusije odnose politička vodstva zapadnih demokracija. Evropski su državnici u svojim osudama ruske agresije konstantno birali najblaže moguće formulacije. Da li zbog kratkoročnih ekonomskih interesa ili običnog političkog kukavičluka stalno su Vladimiru Putinu ostavljali izlaz iz rupe u koju se zakopao. Pregovori među Rusijom i Ukrajinom koje su organizirali Merkel i Hollande nalikovali su na farsu i zapravo su predstavljali sramotan pokušaj appeasementa Putina od strane dvoje zapadnoevropskih državnika. Takav pokušaj appeasementa bio je i izvještaj nizozemske komisije o uzrocima pada malezijskog zrakoplova srušenog u srpnju 2014. godine u Donjeckoj oblasti Ukrajine. Komisija je zaključila da je zrakoplov srušila: raketa.

Mnoge evropske vlade pobrinule su se da sankcije Rusiji povodom aneksije Krima budu najblaže moguće, a u trenutku pisanja ovog teksta (3.2.2016) sve se više govori o mogućnosti njihovog ukidanja. Činjenica da su i takve slabe sankcije nanijele ruskom gospodarstvu značajnu štetu ponajviše govori o slabosti samog gospodarstva. Amerikanci su zbog relativno slabih ekonomskih veza s Rusijom u svojoj osudi ruske agresije bili oštriji, ali osim verbalnih prosvjeda nisu poduzeli ništa da zaustave ekspanzionističku politiku predsjednika Putina. Njihovi napori u tom pravcu mogli bi se pojačati najnovijom Putinovom avanturom u Siriji ali za Sjedinjene Države Rusija predstavlja drugorazrednu ili kako je rekao Obama, regionalnu silu. Vjerojatnije je stoga da će Amerika nastaviti smatrati Putina evropskim problemom.

Hoće li Putin prije svog neizbježnog kraha osim vlastitom, prouzročiti štetu i drugim narodima, zavisit će prvenstveno od Evrope. Evropski političari moraju osvijestiti s kakvim čovjekom imaju posla. Vladimir Putin je revizionist hladnog rata koji želi svoju Jaltu. On želi da ga lideri poput Obame, Merkel i Camerona priznaju kao sebi ravna. Na to se nipošto ne smije pristati. Ne samo da Putinova Rusija nije dovoljno snažna da bi joj se priznao status svjetske sile, nego bi pristajanje na takav scenarij, zbog izrazito antidemokratske i agresivne politike te države, predstavljalo ozbiljnu opasnost za međunarodni mir i sigurnost.

U svojem suprotstavljanju ruskom revizionizmu evropski se lideri ne smiju se plašiti Ruske Federacije. Vladimir Putin je opasan čovjek, ali ni izbliza toliko moćan kako se voli predstavljati. Evropski model sa svojim otvorenim društvom, modernim tehnologijama, slobodnim protokom informacija i ideja mnogo je uspješniji i dugoročno stabilniji od autoritarnog ruskog modela koji je zapeo u zastarijelim velikodržavnim idejama. No, Putin se neće zaustaviti sam od sebe. On će, kao i svi nasilnici, ići onoliko daleko koliko mu to drugi budu dopuštali. Evropski državnici moraju početi strateški razmišljati i shvatiti da kratkoročna ekonomska dobit dobivena odustankom od sankcija nije vrijedna dugoročne destabilizacije istočne Evrope. Najbogatije evropske zemlje moraju pomoći susjedima Rusije da se osjećaju sigurno. Kako vojno tako i osnaživanjem njihovih protuobavještajnih kapaciteta. Jedino se tako može biti siguran da će Vladimir Putin shvatiti poruku i ostaviti Evropu na miru. Uostalom, povijest je pokazala da se ljudima poput Vladimira Vladimiroviča ne treba popuštati.

 

AKTUELNOSTI

STRANA 3/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Copyright * Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji - 2008

Web Design * Eksperiment