Desnica je, nažalost, postala surova realnost u političkom i
društvenom životu, kako cele Evrope, tako i Srbije. Zaokret udesno
je u potpunosti uspeo u Mađarskoj, na putu je da osvoji i Poljsku,
dok je Francuska – kao i uvek – ipak pokazala nešto građanske
svesti, masovno izlazeći na izbore, kako bi se pohod Marin Le Pen na
demokratiju ipak nekako zaustavio. Gde je tu Srbija?
Srbija, kao i uvek, nudi bizarne verzije praktično bilo koje
političke opcije. Nekadašnji radikali, ogrnuti u ofucano „evropsko“
runo, su na vlasti. Desničari bili, desničari i ostali – zato su im,
kako politika, tako i nastupi, u dubokom raskoraku sa zvaničnom
„demokratskom“ i „proevropskom“ politikom. Zanimljivo je, pak,
pratiti ekstremnu desnicu na političko-društvenom polju Srbije.
Uopšteno rečeno, veliki broj desničara je ostao iskreno zapanjen
dolaskom Srpske napredne stranke (SNS) na vlasti, te im je bilo i
izrazito teško postaviti se prema tome. Nedeljnik Pečat, primera
radi, objavljivao je na naslovnim stranama slike Nikolića i Vučića u
bestidnoj pro-SNS kampanji, pre izbora 2012. Po dolasku naprednjaka
na vlast, i Vučeliću i njegovoj kamarili je bilo teško postaviti se
prema SNS, imajući u vidu da su „njihovi“ došli na vlast, ali sad
pričaju drastično drugačiju priču. Pečat je promenio ton prema
sadašnjoj vlasti, „kritikujući“ ih, mada se u njihovim tekstovima
redovno provlače ulizički tonovi. Ukratko, jedino što njima smeta je
to što nisu dobili parče kolača (ili barem sendviča). No, Pečat nije
jedini outlet ultranacionalizma u Srbiji; tu je i časopis
Geopolitika: izvor čiste, nepatvorene gluposti i apsolutnog
neznanja, zabiberenog iskusnim izvrtanjem činjenica i spinovima
kojim bi i Donald Tramp pozavideo.
Geopolitika je priča za sebe. Ovaj časopis proruske propagandne
orijentacije nastavlja iz broja u broj etosom i patosom Memoranduma
1986. U broju 94, januar 2016, može se naći, praktično
standardizovani sabor saradnika – tu su Slobodan Antonić, Milo
Lompar, Vasilije Krestić. Krenimo redom.
Slobodan Antonić, u standardnom duhu kolaboracionizma, nudi
dvostranu rehabilitaciju Milana Nedića u tekstu „Nedić danas“,
pokušavajući da ga prikaže u dobrom svetlu uz pomoć paralele sa
Vučićem: ako je Vućić loš, Nedić je dobar. Vrlo jednostavno.
Primećuje zatim, kako je „negodovanje jednog dela javnosti“ povodom
rehabilitacije Nedića „vrlo licemerno“. Stvaranje lažne dihotomije
je diskurzivna instanca kojom se Antonić koristi u celom tekstu.
Posle gotovo cele strane predstavljanja Vučića kao „lošeg“, a Nedića
kao „dobrog“, dihotomiju širi na „Američku imperiju“, koja je
„današnji pandan Trećeg Rajha“. Ovoga puta je crno-bela slika ista,
samo sa Amerikom kao „crnilom“: Amerika je zla, Nedić je dobar.
Inače, Nedićevo „naivno verovanje da za Srbiju može da ima mesta u
Hitlerovoj viziji novog svetskog poretka“ – o kojem i sam Antonić
piše – njemu uopšte ne smeta; kolaboracionizam on tu nije ni
primetio. Napominjem da je Antonić profesor univerziteta.
Vasilije Krestić je, u bizarnoj realnosti Republike Srbije,
akademik. Osoba opsednuta pitanjem „srpstva“, intervjuisan je u
članku naslovljenom „Zagreb oduvek sekundira vojvođanskim
autonomašima“. U dotičnom intervjuu, Kestić ubeđuje čitaoce kako
postoji „kolonijalan odnos“ prema Hrvatskoj. Svojom propagandom,
Hrvati su „uspeli da nam nametnu kompleks kolektivne krivice“,
pogotovo putem Haškog tribunala. Primetimo korišćenje prvog lica
množine, kako bi Krestić uključio „sve nas“ i stavio koga god može u
isti koš – celu „naciju“. Stavljanje znaka jednakosti (mada
perfidno, implicitno) između Haga („Zapad“) i Hrvata, Krestić
podgreva patos neprijatelja svuda oko nas: Hag, Zapad, Hrvati – svi
su oni isti, i svi su oni protiv Srba i Srbije. Zatim navodi da „ako
je neki naš istoričar pokušao da napiše suprotno, odmah bi bio
žigosan kao srpski nacionalista, šovinista i rušilac bratstva i
jedinstva“. Problem je, pak, što je velika većina istoričara upravo
tako pisala, i zbog takvog pisanja i dovela do animoziteta koji je
Jugoslaviju odveo u vihor krvavog rata. Ovde je reč o tipičnim
nacionalističkim izmišljanju sopstvenog pripadanja „manjini“. U
stvarnosti je sve suprotno Krestićevom sagledanju sveta –
nacionalizam je pobedio (nacionalisti su sada čak i na vlasti u
Srbiji), ali mu to ne smeta da sebe i ostalu nacionalističku
kamarilu podvede pod manjinu nad kojom se vrši represija. Uspeo je
da podvuče i jedan antikomunistički stav, iako je većina bivših
komunista „preverena“ upravo u nacionaliste tokom poslednje tri
decenije. Potom pominje Hrvata Isidora Kršnjavog, za koga navodi,
kako je pričao da je „jedno vreme ... vladalo uverenje da sve Srbe
valja sjekirom utući“, zaboravljajući srpske pokliče protiv Hrvata i
Muslimana – još jedna izrazito tipična nacionalistička konstrukcija,
kojom se veliča prvo lice množine, dok je kod „njih“ sve
predstavljeno kao negativno. Ukoliko ne dolazi do direktnog
veličanja, onda se jednostavno „naši“ gresi ignorišu, a u prvi plan
stavljaju „njihovi“. Ukratko, Krestić se koristi gebelsovskom
propagandom.
Zanimlljiv je i njegov stav povodom Srpske akademije nauka I
umetnosti (SANU). Dok su se pripadnici ultrancionalističke elite
mahom bunili i jogunili povodom izjave predsednika SANU, Vladimira
Kostića, da je Kosovo nezavisno, Krestić pokušava da „izvuče“
sopstvenu firmu, navodeći kako „novo rukovodstvo SANU pokazuje mnogo
više želje i inicijative od prethodnog da se Akademiji vrati ugled
koji je imala ... prethodno rukovodstvo sam napadao sa dokazima da
vodi antisrpsku politiku“. Još jednom, nacionalisti nacionalizam
nije dovoljan, već traži još nacionalizma (ne mora se ni pominjati
da jedan akademik ne zna razliku između instrumentala društva i
sredstva, te kaže „napadati sa dokazima“ – zašto bi pismenost bila
preduslov za dobijanje statusa akademika¬?) Mark Mazover, poznati
istoričar, pisao je o nacističkoj Nemačkoj u svom „Mračnom
kontinentu“, tačnije, o tome kako je bilo nužno ne samo pokazivati
odanost nacional-socijalizmu, već da je tu odanost bilo nužno
pokazivati inkrementalno jačim i jačim intenzitetom. Ukoliko
postavite samo jednu zastavu nacističke Nemačke, možete biti
shvaćeni „pogrešno“, jer je vaš komšija okačio deset istih. Drugim
rečima, Krestić je uspeo da iskoristi kako diskurs, tako i politiku
nacističke Nemačke.
Isti broj „Geopolitike“ je ugostio i Mila Lompara, redovnog
profesora univerziteta (sic!), koji je ponovo uzeo na nišan Latinku
Perović, dok je uz pomoć tzv. „loaded questions“ izvesna Nevenka
Stojčević (koja je bila intervjuer, pod pretpostavkom da nije
namešten) Latinku Perović optužila da „drži sve konce u rukama“ (ne
znam kako ovo da komentarišem). Lompar odgovara lukavo, trudeći se
da umanji uticaj Latinke Perović, pričajući kako ona „ne predstavlja
nikakvu posebnu vrednost, tako da ne znam da li drži neke presudne
konce“. I ovo je standardizovani diskurzivni modalitet u kome
nacionalist, kad mu zatreba, optuži protivnika kako „vuče sve konce“
– uostalom, Lompar je Latinki Perović praktično posvetio čitavu
knjigu o „samoporicanju“, kao i nebrojene članke u kojima se jasno
vidi da je optužuje za „drugosrbijansko samoporicanje“ – a kako bi
protivnika omalovažio, u isto vreme ga naziva nevažnim.
Lompar optužuje „one koje vladaju“ da su uvek u „nekim obavezujućim
odnosima sa zapadnim (američkim) silama, ovog puta izjednačavajući
„zapad“ s Amerikom, u potpunosti ignorišući isti taj Zapad koji se
borio zajedno sa Srbijom kako u Prvom (Francuska, Britanija, pa čak
i Australija sa svojih dvadesetak hiljada vojnika, čistp primera
radi, izgleda da smo zaboravili Galipolje), tako i u Drugom svetskom
ratu (SAD, Engleska, Francuska...). Ignorisanje činjenica su za
nacionalistu bread and butter. Lomparu, nadalje, ne valja „ova
vlast“, jer je „najgora od 1990“, i to s „nacionalnog stanovišta“.
Vrlo bizarno, imajući u vidu da je upravo zahvaljujući tome što su
pripadnici aktuelne vlasti pričali Lomparovu priču decenijama,
pseudoakademskom šarlatanu poput njega omogućeno da drži redovnu
profesoru na univerzitetu.
I ostatak članaka u Geopolitici odražava apsolutan nedostatak kako
morala, tako i činjenica, od ideje da je Marin le Pen „naslednik de
Gola“, to hvalospeva, ni manje ni više, no o Donaldu Trampu.
Viktor Orban je uspeo da osvoji i održi vlast zahvaljujući tome što
postoje političke opcije poput neonacističkog Fidesa koji su još
desnije od njega u političkom spektru ludila. Zato, kako bi zadržao
glasače i pridobio nove, polako usmerava svoju politiku ka krajnjoj
desnici. Pitanje je samo vremena kada će krestići, antonići i
lompari uspeti da zagrizu i još veće parče kolača, jer i SNS ostaje
na vlasti zato što postoje „desniji“ od njih, te će i oni morati da
budu „zadovoljeni“. Nacionalistima nikada nije bilo jasno da su
pobedili, te nude sve bizarniju i sve diskriminatorniju politiku iz
dana u dan, i nikad ih nije moguće zadovoljiti, jer je
Weltanschauung koji nude satkan od najmonstruoznijih delova jedne
iskrivljene, netačne slike sveta.
Rekao bih da se protiv ovog moraju boriti ostali naučnici,
profesori, akademci, umetnici, članovi univerziteta i istraživačkih
institucija, ali mutavost je, nažalost, jedna od glavnih
karakteristika kojom se isti mogu opisati. Crno nam se piše, crno od
crnjeg, jer se uvek može iskopati novo dno. |