NASLOVNA
- AKTUELNOSTI -

AKTUELNOSTI

 

AKTUELNOSTI

STRANA 3/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

INFO   :::  Naslovna - Aktuelnosti > Aktuelnosti arhiva - STRANA 3 > Svesno udesno: slučaj „Geopolitike”

 

Svesno udesno: slučaj „Geopolitike”

Piše: Srđan M. Jovanović

 

Desnica je, nažalost, postala surova realnost u političkom i društvenom životu, kako cele Evrope, tako i Srbije. Zaokret udesno je u potpunosti uspeo u Mađarskoj, na putu je da osvoji i Poljsku, dok je Francuska – kao i uvek – ipak pokazala nešto građanske svesti, masovno izlazeći na izbore, kako bi se pohod Marin Le Pen na demokratiju ipak nekako zaustavio. Gde je tu Srbija?

Srbija, kao i uvek, nudi bizarne verzije praktično bilo koje političke opcije. Nekadašnji radikali, ogrnuti u ofucano „evropsko“ runo, su na vlasti. Desničari bili, desničari i ostali – zato su im, kako politika, tako i nastupi, u dubokom raskoraku sa zvaničnom „demokratskom“ i „proevropskom“ politikom. Zanimljivo je, pak, pratiti ekstremnu desnicu na političko-društvenom polju Srbije. Uopšteno rečeno, veliki broj desničara je ostao iskreno zapanjen dolaskom Srpske napredne stranke (SNS) na vlasti, te im je bilo i izrazito teško postaviti se prema tome. Nedeljnik Pečat, primera radi, objavljivao je na naslovnim stranama slike Nikolića i Vučića u bestidnoj pro-SNS kampanji, pre izbora 2012. Po dolasku naprednjaka na vlast, i Vučeliću i njegovoj kamarili je bilo teško postaviti se prema SNS, imajući u vidu da su „njihovi“ došli na vlast, ali sad pričaju drastično drugačiju priču. Pečat je promenio ton prema sadašnjoj vlasti, „kritikujući“ ih, mada se u njihovim tekstovima redovno provlače ulizički tonovi. Ukratko, jedino što njima smeta je to što nisu dobili parče kolača (ili barem sendviča). No, Pečat nije jedini outlet ultranacionalizma u Srbiji; tu je i časopis Geopolitika: izvor čiste, nepatvorene gluposti i apsolutnog neznanja, zabiberenog iskusnim izvrtanjem činjenica i spinovima kojim bi i Donald Tramp pozavideo.

Geopolitika je priča za sebe. Ovaj časopis proruske propagandne orijentacije nastavlja iz broja u broj etosom i patosom Memoranduma 1986. U broju 94, januar 2016, može se naći, praktično standardizovani sabor saradnika – tu su Slobodan Antonić, Milo Lompar, Vasilije Krestić. Krenimo redom.

Slobodan Antonić, u standardnom duhu kolaboracionizma, nudi dvostranu rehabilitaciju Milana Nedića u tekstu „Nedić danas“, pokušavajući da ga prikaže u dobrom svetlu uz pomoć paralele sa Vučićem: ako je Vućić loš, Nedić je dobar. Vrlo jednostavno. Primećuje zatim, kako je „negodovanje jednog dela javnosti“ povodom rehabilitacije Nedića „vrlo licemerno“. Stvaranje lažne dihotomije je diskurzivna instanca kojom se Antonić koristi u celom tekstu. Posle gotovo cele strane predstavljanja Vučića kao „lošeg“, a Nedića kao „dobrog“, dihotomiju širi na „Američku imperiju“, koja je „današnji pandan Trećeg Rajha“. Ovoga puta je crno-bela slika ista, samo sa Amerikom kao „crnilom“: Amerika je zla, Nedić je dobar. Inače, Nedićevo „naivno verovanje da za Srbiju može da ima mesta u Hitlerovoj viziji novog svetskog poretka“ – o kojem i sam Antonić piše – njemu uopšte ne smeta; kolaboracionizam on tu nije ni primetio. Napominjem da je Antonić profesor univerziteta.

Vasilije Krestić je, u bizarnoj realnosti Republike Srbije, akademik. Osoba opsednuta pitanjem „srpstva“, intervjuisan je u članku naslovljenom „Zagreb oduvek sekundira vojvođanskim autonomašima“. U dotičnom intervjuu, Kestić ubeđuje čitaoce kako postoji „kolonijalan odnos“ prema Hrvatskoj. Svojom propagandom, Hrvati su „uspeli da nam nametnu kompleks kolektivne krivice“, pogotovo putem Haškog tribunala. Primetimo korišćenje prvog lica množine, kako bi Krestić uključio „sve nas“ i stavio koga god može u isti koš – celu „naciju“. Stavljanje znaka jednakosti (mada perfidno, implicitno) između Haga („Zapad“) i Hrvata, Krestić podgreva patos neprijatelja svuda oko nas: Hag, Zapad, Hrvati – svi su oni isti, i svi su oni protiv Srba i Srbije. Zatim navodi da „ako je neki naš istoričar pokušao da napiše suprotno, odmah bi bio žigosan kao srpski nacionalista, šovinista i rušilac bratstva i jedinstva“. Problem je, pak, što je velika većina istoričara upravo tako pisala, i zbog takvog pisanja i dovela do animoziteta koji je Jugoslaviju odveo u vihor krvavog rata. Ovde je reč o tipičnim nacionalističkim izmišljanju sopstvenog pripadanja „manjini“. U stvarnosti je sve suprotno Krestićevom sagledanju sveta – nacionalizam je pobedio (nacionalisti su sada čak i na vlasti u Srbiji), ali mu to ne smeta da sebe i ostalu nacionalističku kamarilu podvede pod manjinu nad kojom se vrši represija. Uspeo je da podvuče i jedan antikomunistički stav, iako je većina bivših komunista „preverena“ upravo u nacionaliste tokom poslednje tri decenije. Potom pominje Hrvata Isidora Kršnjavog, za koga navodi, kako je pričao da je „jedno vreme ... vladalo uverenje da sve Srbe valja sjekirom utući“, zaboravljajući srpske pokliče protiv Hrvata i Muslimana – još jedna izrazito tipična nacionalistička konstrukcija, kojom se veliča prvo lice množine, dok je kod „njih“ sve predstavljeno kao negativno. Ukoliko ne dolazi do direktnog veličanja, onda se jednostavno „naši“ gresi ignorišu, a u prvi plan stavljaju „njihovi“. Ukratko, Krestić se koristi gebelsovskom propagandom.

Zanimlljiv je i njegov stav povodom Srpske akademije nauka I umetnosti (SANU). Dok su se pripadnici ultrancionalističke elite mahom bunili i jogunili povodom izjave predsednika SANU, Vladimira Kostića, da je Kosovo nezavisno, Krestić pokušava da „izvuče“ sopstvenu firmu, navodeći kako „novo rukovodstvo SANU pokazuje mnogo više želje i inicijative od prethodnog da se Akademiji vrati ugled koji je imala ... prethodno rukovodstvo sam napadao sa dokazima da vodi antisrpsku politiku“. Još jednom, nacionalisti nacionalizam nije dovoljan, već traži još nacionalizma (ne mora se ni pominjati da jedan akademik ne zna razliku između instrumentala društva i sredstva, te kaže „napadati sa dokazima“ – zašto bi pismenost bila preduslov za dobijanje statusa akademika¬?) Mark Mazover, poznati istoričar, pisao je o nacističkoj Nemačkoj u svom „Mračnom kontinentu“, tačnije, o tome kako je bilo nužno ne samo pokazivati odanost nacional-socijalizmu, već da je tu odanost bilo nužno pokazivati inkrementalno jačim i jačim intenzitetom. Ukoliko postavite samo jednu zastavu nacističke Nemačke, možete biti shvaćeni „pogrešno“, jer je vaš komšija okačio deset istih. Drugim rečima, Krestić je uspeo da iskoristi kako diskurs, tako i politiku nacističke Nemačke.

Isti broj „Geopolitike“ je ugostio i Mila Lompara, redovnog profesora univerziteta (sic!), koji je ponovo uzeo na nišan Latinku Perović, dok je uz pomoć tzv. „loaded questions“ izvesna Nevenka Stojčević (koja je bila intervjuer, pod pretpostavkom da nije namešten) Latinku Perović optužila da „drži sve konce u rukama“ (ne znam kako ovo da komentarišem). Lompar odgovara lukavo, trudeći se da umanji uticaj Latinke Perović, pričajući kako ona „ne predstavlja nikakvu posebnu vrednost, tako da ne znam da li drži neke presudne konce“. I ovo je standardizovani diskurzivni modalitet u kome nacionalist, kad mu zatreba, optuži protivnika kako „vuče sve konce“ – uostalom, Lompar je Latinki Perović praktično posvetio čitavu knjigu o „samoporicanju“, kao i nebrojene članke u kojima se jasno vidi da je optužuje za „drugosrbijansko samoporicanje“ – a kako bi protivnika omalovažio, u isto vreme ga naziva nevažnim.

Lompar optužuje „one koje vladaju“ da su uvek u „nekim obavezujućim odnosima sa zapadnim (američkim) silama, ovog puta izjednačavajući „zapad“ s Amerikom, u potpunosti ignorišući isti taj Zapad koji se borio zajedno sa Srbijom kako u Prvom (Francuska, Britanija, pa čak i Australija sa svojih dvadesetak hiljada vojnika, čistp primera radi, izgleda da smo zaboravili Galipolje), tako i u Drugom svetskom ratu (SAD, Engleska, Francuska...). Ignorisanje činjenica su za nacionalistu bread and butter. Lomparu, nadalje, ne valja „ova vlast“, jer je „najgora od 1990“, i to s „nacionalnog stanovišta“. Vrlo bizarno, imajući u vidu da je upravo zahvaljujući tome što su pripadnici aktuelne vlasti pričali Lomparovu priču decenijama, pseudoakademskom šarlatanu poput njega omogućeno da drži redovnu profesoru na univerzitetu.

I ostatak članaka u Geopolitici odražava apsolutan nedostatak kako morala, tako i činjenica, od ideje da je Marin le Pen „naslednik de Gola“, to hvalospeva, ni manje ni više, no o Donaldu Trampu.

Viktor Orban je uspeo da osvoji i održi vlast zahvaljujući tome što postoje političke opcije poput neonacističkog Fidesa koji su još desnije od njega u političkom spektru ludila. Zato, kako bi zadržao glasače i pridobio nove, polako usmerava svoju politiku ka krajnjoj desnici. Pitanje je samo vremena kada će krestići, antonići i lompari uspeti da zagrizu i još veće parče kolača, jer i SNS ostaje na vlasti zato što postoje „desniji“ od njih, te će i oni morati da budu „zadovoljeni“. Nacionalistima nikada nije bilo jasno da su pobedili, te nude sve bizarniju i sve diskriminatorniju politiku iz dana u dan, i nikad ih nije moguće zadovoljiti, jer je Weltanschauung koji nude satkan od najmonstruoznijih delova jedne iskrivljene, netačne slike sveta.

Rekao bih da se protiv ovog moraju boriti ostali naučnici, profesori, akademci, umetnici, članovi univerziteta i istraživačkih institucija, ali mutavost je, nažalost, jedna od glavnih karakteristika kojom se isti mogu opisati. Crno nam se piše, crno od crnjeg, jer se uvek može iskopati novo dno.

 

AKTUELNOSTI

STRANA 3/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Copyright * Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji - 2008

Web Design * Eksperiment