|
|
Milan Radanović: Četiri najveće neistine revizionističke istorije
U poslednjih petnaestak godina tema zločina
oslobodilaca (revolucionarni teror ili primeri političke represije
pobedničke strane nakon oslobođenja) i tema istorijata snaga
kolaboracije institucionalno su tretirane kao primarne teme
istraživanja u okviru savremene srpske istoriografije.
Autor: Milan Radanović
18. mart 2016, Novi magazin
|
|
Slika: Područje Kopaonika, avgust 1944:
kolone još uvek nenaoružanih dobrovoljaca pristiglih u
redove Operativne grupe divizija NOVJ.
Među njima su mnogi dojučerašnji prisilno mobilisani četnici
koji su dezertirali iz JVuO.
|
|
Navedene teme su potpuno legitimne. Prva tema je
decenijama neopravdano zanemarivana i prećutkivana, dok je druga
tema tendenciozno obrađivana u okviru propartizanske istoriografije.
Međutim, i pored institucionalne, medijske i političke podrške
revizionistički istoričari nisu pokazali dovoljno strpljenja u
istraživanju, neretko manifestujući metodološku aljkavost. Naročito
pada u oči nespremnost revizionističkih istoričara da lociraju
događaje koje istražuju u ukupan istorijski kontekst (ovo se
prvenstveno odnosi na istraživanja zločina oslobodilaca) pri čemu se
najčešće prećutkuju važni prethodni ili uporedni događaji, kao što
se ignorišu nezaobilazni istorijski izvori – što je metodološki
nedopustivo i karakteristično za većinu antikomunistički
opredeljenih istoričara Drugog svetskog rata. Osim toga,
revizionistička istoriografija ponekad, a revizionistička istorijska
publicistika učestalo, unosi konfuziju u interpretaciju događaja iz
1940-ih korišćenjem poluinformacija, dezinformacija, istorijskih
stereotipa, a publicistika i istorijskih falsifikata. Umesto da uvek
pristupaju kritičkoj analizi svih relevantnih istorijskih izvora,
revizionisti neretko koriste neproverene izvore i ignorišu mnoge
nezaobilazne izvore. Takva praksa pogoduje stvaranju novih i
učvršćivanju prethodnih istorijskih stereotipa. U nastavku teksta
osvrnuću se na neke karakterističke revizionističke stereotipe i
mitove.
Prvi stereotip: “Sve strane u građanskom
ratu činile su zločine”
Ili kako je to u skorašnjem intervjuu konstatovao
istoričar Zlatko Hasanbegović, aktuelni ministar kulture u Vladi
Republike Hrvatske: “Uostalom, zločinaca, ali i junaka i idealista,
bilo je i među ustašama i partizanima, pa ako hoćete i četnicima”.
Neretko se u javnosti može čuti mišljenje kako su
sve strane u građanskom ratu činile zločine čime se izjednačava
istorijska uloga kolaboracionista i dosledno antiokupatorske
Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), odnosno čime se
relativizuje praksa domaćih antikomunističkih i kolaboracionističkih
formacija koja je podrazumevala usvajanje fašističke kulture nasilja
(pri čemu je praksa pojedinih formacija uključivala i genocidne
radnje) i izjednačava sa praksom NOVJ koja je nesumnjivo činila
ratne zločine, ali ti zločini, po pravilu, nisu bili etnički
motivisani i nisu podrazumevali istrebljenja čitavih porodica i
desetkovanja brojnih naselja. U tome je bitna razlika između
partizana i npr. njihovih najbrojnijih domaćih protivnika u Srbiji –
četnika Draže Mihailovića (JVuO). Partizani u užoj Srbiji nisu
vršili etnički motivisane zločine, pogotovo ne etnički motivisane
zločine koji su imali karakter istrebljenja. Takođe, znatno se
razlikuje rodna i starosna struktura onih koje su van borbe smrtno
stradali od četnika i partizana budući da su partizani ubili daleko
manje žena i dece u užoj Srbiji nego četnici. Isto tako, partizani
su tokom rata počinili manje drugih oblika zločina – naročito kada
je reč o batinanju, mučenju, pljački i paljevini – u odnosu na
pripadnike JVuO, u manjoj meri u odnosu i na snage pod ingerencijom
vlade Milana Nedića. U mnogim selima u Srbiji četnici, u manjoj meri
i pripadnici SDS i SDK, odgovorni su za paljevine nekoliko desetina
domaćinstava i batinanje nekoliko desetina, u nekim selima preko
stotinu, meštana. Takvi primeri izostaju kada je reč o partizanskoj
praksi u selima u užoj Srbiji. Neretko je teror koji su sprovodili
četnici i nedićevci pogađao seoska naselja koja su u prve dve godine
okupacije bila izložena kaznenim ekspedicijama nemačkog i bugarskog
okupatora, jer su 1941. podržala ustanak i davala borce partizanskim
odredima.
Zahvaljujući agresivnom revizionističkom narativu
o zločinima oslobodilaca, prvenstveno u medijima, i apsolutizaciji i
maksimalizaciji učinka partizana i komunističkih vlasti u obračunu
sa domaćim protivnicima i kažnjavanju saradnika okupatora, kao i
protoku vremena, zaboravljeni su prethodno pomenuti aspekti zločina
kolaboracionista. Pored toga, uporedo sa nestankom svesti u
kolektivnom sećanju o masovnom učešću četnika i drugih
kolaboracionista u hvatanju partizana i njihovih simpatizera i
njihovom isporučivanju Nemcima (nakon čega bi uhapšenici najčešće
bili ubijeni), ta pojava (saučesništvo u zločinu okupatora)
zanemarena je u domaćoj istoriografiji, iako je reč o učestaloj i
masovnoj pojavi vrlo karakterističnoj za fenomen kolaboracije.
|
|
Uostalom, ako zamislimo da snage kolaboracije nisu
činile masovne zločine nad glavnim, često i jedinim protivnicima
(partizani i njihovi simpatizeri), praksa vojne, ali i političke
kolaboracije predstavlja zločin sam po sebi. Ne mogu se smatrati
“junacima” i “idealistima”, ili makar ne prvenstveno junacima i
idealistima, kako pokušava da sugeriše Hasanbegović, pripadnici
vojnih snaga koje su kolaborirale sa okupatorom i sprovodile
istrebljenje čitavih zajednica na osnovu etničkog porekla – što se
naročito odnosi na Hasanbegovićeve istorijske favorite. Pored ratnih
zločina kao zločina par exellence, saučešće u nametanju stanja
nastalom porobljavanjem zemlje predstavlja takođe nesumnjiv zločin.
Politička i vojna kolaboracija podrazumeva doprinos u stvaranju
ambijenta koji odgovara okupatoru u cilju što dužeg zadržavanja na
okupiranom području. Svaki dan produžetka okupacije na tlu
Jugoslavije podrazumevao je smrt više stotina, ponekad i nekoliko
hiljada civila i pripadnika pokreta otpora, ubijenih od strane
okupatora i kolaboracionista. Okupator i kolaboracionisti nisu samo
uništavali živote onih koje bi hvatali i zarobljavali već su
uništavali sve što je onima koji im nisu pali šaka omogućavalo da
prežive. Njihova praksa je podrazumevala sistematsko uništavanje
ljudskog bitisanja na teritoriji na kojoj su izvodili vojne
operacije, odnosno paljevinu i prethodnu pljačku naselja, čime je
preživelo i izbeglo stanovništvo bilo osuđeno na glad, bolest i
smrt. Neretko su zločini okupatora i kolaboracionista, ukoliko su
bili etnički motivisani, podrazumevali kulturocid, odnosno brisanje
tragova postojanja neke etničke ili verske zajednice na okupiranom
području. Pored svega toga, pljačka koju je sproveo okupator na tlu
Jugoslavije (i omogućio kolaboracionistima da je takođe sprovode ili
mu pomažu u pljački) jedna je od najvećih i najsistematičnijih u
istoriji našeg podneblja.
Paradoksalno je da danas domaća javnost ne zna
gotovo ništa o najmasovnijim zločinima snaga kolaboracije na
području Srbije. Za tako nešto su odgovorni kreatori politike
sećanja u socijalističkom i postsocijalističkom razdoblju, pri čemu
odgovornost, pored ostalih činilaca, dele i posleratna
propartizanska i revizionistička pročetnička istoriografija. Iako u
delu javnosti koji je najviše zainteresovan za prošlost naše zemlje
tokom 1941-1945. vlada stereotip o tome kako je jedan od glavnih
zadataka “istoriografije pod nadzorom” iz doba socijalizma bila
difamacija snaga kolaboracije i ukazivanje na zločine četnika i
snaga pod kontrolom kvislinške vlade, pri čemu se obično veruje da
su u tome neretko žestoko preterivalo – zanimljivo je da
propartizanska istoriografija nije obradila neke od
najkarakterističnijih zločina JVuO i snaga kvislinške vlade. Navešću
dva primera. Najmasovniji zločin koji je počinila neka domaća
formacija na tlu Srbije tokom Drugog svetskog rata predstavlja
pokolj nad muslimanskim stanovništvom Pribojskog sreza, 5-11.
februara 1943, sprovedenom u okviru vojne operacije koju je naredila
Vrhovna komanda JVuO. Te godine dogodile su se tri vojne operacije
JVuO koje je naredio Draža Mihailović, a koje su rezultirale
masovnim pokoljem Muslimana. Najpre početkom januara u Bjelopoljskom
srezu, potom početkom februara u Pljevaljskom, Čajničkom, Fočanskom
i Pribojskom srezu i početkom oktobra u Višegradskom srezu. Ishod
januarske i februarske operacije poznat je u istoriografiji, a može
se reći i u javnosti, zahvaljujući više puta objavljenim izveštajima
Pavla Đurišića Draži Mihailoviću. U izveštaju od 13. februara 1943.
Đurišić navodi da su četnici u Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom
srezu u nekoliko prethodnih dana ubili oko 8.000 muslimanskih žena i
dece i oko 1.200 naoružanih muškaraca. Međutim, u istom navratu
počinjen je i masovni pokolj u Pribojskom srezu, masovniji u odnosu
na pokolje u tri navedena sreza. Istraživač Džemail Arnautović je
2005. u privatnom izdanju objavio knjigu u kojoj je priložen
poimenični spisak koji sadrži osnovne podatke za 2.379 Muslimana sa
područja Pribojskog sreza ubijenih tokom Drugog svetskog rata od
strane JVuO. Ogromna većina ubijena je februara 1943. Od tog broja
ubijeno je 1.058 dece (do 15 godina starosti), 608 žena i 713
muškaraca. Prošle godine je publicista Milenko Kovačević objavio
dopunjeni spisak žrtava februarskog pokolja za dva pribojska sela u
kome su priložena 252 dodatna imena, na osnovu podataka istraživača
Safeta Hasanagića. Dakle, poznata su imena preko 2.600 žrtava
februarskog pokolja u Pribojskom srezu.
Međutim, taj broj nije konačan budući da Hasanagić
najavljuje objavljivanje dopunjenog spiska. Revizionistička
istoriografija nije konstatovala da se februarski pokolj izdvaja u
odnosu na druge masovne zločine koje su počinile domaće oružane
snage u Srbiji – po masovnosti (apsolutne brojke žrtava), razmerama
(ubistva, pljačke i paljevine nisu mimoišla nijedno muslimansko selo
u srezu) i strukturi žrtava (izuzetno velik udeo maloletnika, žena i
staraca među ubijenim licima). Štaviše, 2006. objavljen je
magistarski rad istoričara Srđana Cvetkovića u kome se ističe da u
Srbiji “nije bilo [četničkog] terora na nacionalnoj osnovi koji je
išao do istrebljenja”. Isti zaključak ponovljen je u drugom izdanju
Cvetkovićeve knjige (2015). Umesto da u udžbenicima istorije,
pisanim nakon političkih promena 2000, budu navedena imena
pribojskih sela u kojima su pripadnici JVuO ubili nekoliko stotina
civila (Zabrnjica, Kasidoli, Zagradina, Potoci, itd.) u njima je
objavljena dezinformacija da je sredinom maja 1945. na Zelengori i
Sutjesci “pobijeno preko 9.000 četnika” od strane partizana.
|
|
Zaboravljene žrtve: porodica
Mitrović iz Beograda. Od sedam kćeri i sinova Ive i
Ivanice Mitrović, poreklom iz Paštrovića, petoro je
poginulo tokom rata. Gornji red, sleva na desno:
braća i sestre: Nikola (ubijen u Beogradu kao
komunista), Vukica (narodni heroj, ubijena u
Beogradu kao komunistkinja), Stefan (preživeo rat
kao istaknuti partizan, posle robijao na Golom
otoku), Lepa (ubijena u Beogradu kao komunistkinja),
Ratko (ubijen u Beogradu kao komunista), Mira
(preživela rat, bila najmlađa borkinja 2.
proleterske brigade), Veljko (ubijen od četnika kao
partizanski ranjenik). Vukičin suprug Andrija Habuš
(donji red desno) izvršio je samoubistvo kako bi
izbegao da ga zarobe četnici.
|
|
Drugi primer zanemarenih zločina snaga
kolaboracije predstavljaju zločini SDS pod komandom majora
Aleksandra Stikića i kapetana Mihajla Zotovića nad stanovništvom
tridesetak propartizanskih sela u Leskovačkom i Topličkom okrugu
1944. Ovi zločini su tek sporadično evidentirani u okviru
propartizanske istoriografije, ali bez eksplikacije. Revizionistička
istoriografija ih ignoriše. Primera radi, Bojan Dimitrijević u
monografiji Vojska Nedićeve Srbije (2011, 2014) ne pominje ove
zločine iako je reč o najkarakterističnijim zločinima snaga pod
ingerencijom kvislinške vlade. Štaviše, Dimitrijević u toj knjizi
iznosi jednu vrlo čudnu formulaciju koja sugeriše da “nije
identifikovan nijedan veći zločin ovih snaga u borbama u Srbiji”,
što bi, valjda, trebalo da sugeriše kako pripadnici kvislinških
oružanih snaga nisu streljali zarobljenike, što je netačno. S druge
strane, navedena formulacija ostavlja nas u nedoumici smatra li
Dimitrijević da su pripadnici oružanih snaga pod ingerencijom vlade
Milana Nedića činile zločine van borbe, budući da ih Dimitrijević ne
konstatuje?
Koliko je današnja javnost upoznata, na primer, sa
činjenicom da su pripadnici SDS pod komandom Mihajla Zotovića u
Miroševcu kod Vučja 28. marta 1944. ubili 11 osoba, tukli, uhapsili
i zatvorili 42 meštana i opljačkali selo, a 14. juna 1944, prilikom
ponovnog upada u selo, izvršili silovanje nekoliko žena i paljevinu
86 domaćinstava? Umesto odgovora na prethodno postaviću sledeće
pitanje: kako je moguće da je Mihajlo Zotović 2009. sudski
rehabilitovan od strane Okružnog suda u Prokuplju (na osnovu
skandaloznog Zakona o rehabilitaciji) pored činjenice da je lično
ubijao i mučio stanovnike leskovačkog i topličkog kraja i naređivao
masovne zločine nad istim stanovništvom? Zločini nad stanovništvom
Miroševca nikako nisu usamljen primer.
Drugi stereotip: “Srbija je morala da ’plati
svoj dug’,
odnosno da plati danak u krvi zbog podrške četnicima”
U leto i jesen 1944. preko polovine četnika u
Srbiji je amnestirano na osnovu dve amnestije koje su obznanili
partizani i predstavnici revolucionarne vlasti, krajem avgusta i
krajem novembra. Obe amnestije odnosile su se i na pripadnike
hrvatskog domobranstva i slovenačke domobrance. Amnestija se nije
odnosila na pripadnike navedenih formacija koji su počinili zločine.
Fenomen amnestiranja pripadnika JVuO nije nepoznata činjenica u
jugoslovenskoj istoriografiji, ali taj fenomen nije bio naučno
ekspliciran i istražen, iako su najznačajniji dokumenti koji svedoče
o masovnom amnestiranju četnika u Srbiji objavljeni pre nekoliko
decenija. Odsustvo eksplikacije omogućilo je pročetničkim,
revizionističkim istoričarima, kojima su Drugi svetski rat i prve
posleratne godine u istraživačkom fokusu, da olako ignorišu značaj,
opseg i posledice amnestija koje su imale karakter zvaničnog poziva
pripadnicima JVuO da polože oružje čime im je garantovana
bezbednost. Mnogi četnici su dezertirali nakon čega su
samoinicijativno ili uz dogovor sa snagama NOVJ prešli na
partizansku stranu, a podjednak ili još veći broj ih je pošteđen
nakon zarobljavanja. Konstatovanje ovih činjenica od strane
pročetničkih istoričara poljuljalo bi konstrukt koji je formulisao
istoričar Kosta Nikolić: “Srbija je morala da ’plati svoj dug’,
odnosno da plati danak u krvi zbog podrške četnicima”. Zanimljivo je
da Nikolić u njegovoj najreferentnijoj knjizi (trotomna Istorija
ravnogorskog pokreta) ignoriše fenomen amnestiranja četnika i značaj
tog fenomena kao kolektivnog iskustva, iako je amnestija za mnoge
srbijanske četnike predstavljala jedno od najznačajnijih ratnih
iskustava. Drugi revizionistički istoričari, poput Srđana
Cvetkovića, koji je najviše pisao o represiji pobedničke strane
1944-1945, banalizuju i bagatelizuju amnestiranje četnika, što je
metodološki nedopustivo. Apsolutizacija represije koja je usledila
nakon pobede partizana nemoguća je bez ignorisanja korektnog odnosa
partizana prema većini četnika zarobljenih u borbama za oslobođenje
Srbije, u leto i jesen 1944.
Prema nemačkim izvorima Draža Mihailović je krajem
avgusta 1944. u Srbiji imao pod komandom oko 25.000 boraca. Taj broj
je narastao možda i za desetak hiljada u prvoj polovini septembra,
ali već nakon četničkog poraza u Bici na Jelovoj gori (9.9.1944) i
poziva kralja Petra II Karađorđevića četnicima da pređu pod komandu
maršala Tita (12.9.1944) četnički korpusi i brigade počeli su da se
osipaju. U istočnim i južnim delovima Srbije dolazi do prelaska na
stranu partizana čitavih bataljona JVuO, a u zapadnoj Srbiji i
Šumadiji, gde je organizacija JVuO bila najčvršća, amnestija je
najčešće podrazumevala poštedu velikog broja zarobljenika, iako je i
u Šumadiji zabeležen znatan broj četničkih dezertera.
Krajem oktobra oko 15.000 srbijanskih četnika
zaputilo se zajedno sa Nemcima preko Sandžaka za Bosnu. Krajem
novembra u Bosnu je prešlo između 12.000 i 13.000 srbijanskih
četnika – ostatak od 2.000 do 3.000 je uglavnom dezertirao. Šta se
desilo sa ostalih oko 20.000 četnika u Srbiji? Da li su ih pobili
partizani, kako se često misli? Nasuprot stereotipiziranom mišljenju
da su se partizani nemilosrdno odnosili prema zarobljenim četnicima
u borbama 1944. – velika većina četnika zarobljenih u navedenim
okolnostima je amnestirana pri čemu su mnogi dobrovoljno pristupili
partizanima. Mnogi od njih bili su iznenađeni korektnim odnosom koji
su iskusili kao zarobljenici (zarobljeništvo je za većinu trajalo
jedan dan ili nekoliko dana) budući da su četnici imali bitno
drugačiji odnos prema zarobljenim partizanima.
Nacionalno pomirenje, demagoški imperativ koji su
proklamovali desničarski režimi u postsocijalističkim društvima
novonastalih nacionalnih država zarad nacionalne homogenizacije i
neutralisanja nasleđa jugoslovenske revolucije kao navodno opasnog
istorijskog ekscesa i prevazilaženja poraza snaga kolaboracije –
umnogome je realizovano upravo pomenutim amnestijama krajem 1944,
odnosno omogućavanjem većini četnika, domobrana i domobranaca da
pređu u redove partizana.
Treći stereotip: Nakon 12. septembra 1944.
ubijeno je do 35.000 stanovnika uže Srbije,
od čega u Beogradu do 10.000
Istoričari Srđan Cvetković i Momčilo Pavlović su
2009-2010. istupali u medijima sa pretpostavkom da je na teritoriji
uže Srbije nakon oslobođenja “streljano” odnosno “ubijeno” između
30.000 i 35.000 stanovnika. Ove licitacije izrečene su u vreme
intenzivne medijske kampanje koja je trebala da opravda formiranje
dve revizionističke komisije pri Ministarstvu pravde u cilju
difamacije strane koja je 1945. pobedila u oslobodilačkom i
građanskom ratu i viktimizacije pripadnika snaga kolaboracije
(Državna komisija za utvrđivanje okolnosti stradanja generala
Dragoljuba Mihailovića i Državna komisija za tajne grobnice – DKTG).
Mediji koji su prenosili ovakve tvrdnje aktivno su učestvovali u
kampanji koja je nazvana “Otkopavanje istine”, pri čemu su na
stranicama nekoliko dnevnih listova, naročito Večernjih novosti,
vrlo često iznošene poluistine i dezinformacije dok je istorijska
realnost mistifikovana. Rezultati istraživanja DKTG upravo su
demantovali navedene numeričke pretpostavke, jer je komisija
popisala oko 15.000 imena stradalih stanovnika Srbije bez pokrajina,
koji su izgubili život nakon 12. septembra 1944. Međutim, u taj broj
uvrštena su imena više hiljada pripadnika JVuO i četničkih odmetnika
koji su poginuli u borbi od septembra 1944. do kraja 1945. U manjem
broju slučajeva reč je i o poginulim pripadnicima SDS/SUK i nekih
drugih formacija, a susrećemo se i sa činjenicom da je u spisak
uvršten i određen broj pripadnika JVuO koji su umrli od tifusa ili
izvršili samoubistvo. Dakle, reč je o više hiljada lica koja nisu
“streljana” ili ubijena van borbe zbog čega ih je nemoguće
proglasiti “žrtvama politički i ideološki motivisanog nasilja”.
Odsustvo jasnih metodoloških kriterijuma i parametara u kreiranju
registra stradalih DKTG ne dopušta nam da govorimo o tome koliki je
približni broj stanovnika uže Srbije ubijenih van borbe nakon
oslobođenja i koliko je među njima zaista nevinih ljudi, odnosno
onih koji nisu skrivili nečije stradanje i nisu imali krivičnu ili
političku odgovornost. U svakom slučaju, nema sumnje da je znatan
broj onih koji su stradali nakon oslobođenja preoštro kažnjen,
odnosno da je kažnjen najoštrijom kaznom umesto da bude osuđen na
vremensku kaznu.
|
|
Zaboravljene žrtve: porodica
Radovanović iz Vinče kod Topole. Stanica (prva
sleva) i Milutin Radovanović (sedi), roditelji su
narodnog heroja Milića Radovanovića (na slici je
Milićev brat; obojica su poginuli kao partizani).
Nemci su oktobra 1941. zapalili kuću Radovanovićevih
i u upaljenu kuću ubacili prebijenog Milutina
Radovanovića. Pri tom su pucali i ranili njegova dva
sina. Četnici Draže Mihailovića su jula 1943.
zaklali Stanicu i njenu kćerku Desanku (na slici
prva zdesna).
|
|
Jedan od najkarakterističnijih numeričkih
stereotipa kada je reč o broju stradalih nakon oslobođenja
predstavlja licitiranje brojem stradalih stanovnika Beograda nakon
20. oktobra 1944. Domaći mediji su od 1990. iznosili fabuloznu
pretpostavku o navodno 30.000 stradalih Beograđana. Revizionistička
istoriografija je istupala sa nešto umerenijim pretpostavkama koje
su podrazumevale brojke od 5.000 do 10.000 stradalih. Međutim, i te
pretpostavke su višestruko uveličane u odnosu na realne brojke.
Upravo su rezultati DKTG u popisivanju stanovnika glavnog grada
stradalih nakon oslobođenja demantovali navedene pretpostavke budući
da komisija raspolaže sa oko 1.500 validnih upisa u registar za
Beograd. Interpretacija događaja nakon oslobođenja Beograda takođe
je povezana sa fabrikacijom određenih stereotipa. Možda
najkarakterističniji primer predstavljaju tvrdnje da su partizani
nakon oslobođenja Beograda streljali oko 30 pripadnika SDS na ulazu
u Kalemegdanski park i 72 pilota Vojske Kraljevine Jugoslavije (VKJ)
koji su uhapšeni nakon oslobođenja Beograda i ubijeni u okolini
Pančeva. Međutim, oba ova događaja su nepotvrđena u relevantnim
istorijskim izvorima (npr. oni koji plasiraju ove stereotipe ne
navode ime nijednog streljanog pripadnika SDS, a poznata su imena
svega dva do tri pilota VKJ koji su stradali u navedenim
okolnostima). Za nastanak prvog stereotipa zaslužan je Srđan
Cvetković koji je u knjizi objavljenoj 2006. izneo tvrdnju,
zasnovanu na iskazu jedne osobe koja nije bila očevidac događaja, o
tome da su partizani navodno streljali nedićevce na Kalemegdanu. Reč
je o neproverenim podacima koji nisu potvrđeni u drugim izvorima.
Međutim, u izvorima iz 1945. potvrđeno je streljanje veće grupe
pripadnika SDS na ulazu u Kalemegdan – ali od strane nemačkih
vojnika, a ne partizana, 18. oktobra 1944. Takođe, jedino masovnije
zarobljavanje pilota VKJ nakon oslobođenja Beograda desilo se 22.
oktobra u Zemunu kada je zarobljeno 17 zrakoplovaca NDH. Cvetković
je oba stereotipa reprodukovao i u drugom izdanju knjige (2015).
Zanimljivo je da je jedan od recenzenata, Predrag Marković, na
promociji Cvetkovićeve knjige u Beogradu 18. novembra 2015, želeći
da ilustruje masovnost revolucionarnog terora nakon oslobođenja,
naveo upravo dva navedena primera, odnosno dva navodna događaja čija
istoričnost nije potvrđena. Stradanje pripadnika SDS koje su navodno
streljali partizani u medijima je iznošeno kao jedan od
najkarakterističnijih primera zločina oslobodilaca u Beogradu pri
čemu se pokušala sugerisati skandaloznost da “leševi ubijenih bez
suđenja” leže neposredno pored “najprometnijeg šetališta u
Beogradu”. U međuvremenu se pojavila ideja da potencijalni spomenik
“žrtvama komunističkog terora” u Beogradu bude podignut upravo na
toj lokaciji.
Oni koji plasiraju fabulozne i višestruko
uveličane brojke stradalih nakon oslobođenja Srbije i Beograda,
apeluju na emotivnu reakciju savremenika u cilju što efikasnije
kriminalizacije partizanskog pokreta i ideologije tog pokreta.
Upadljiv primer takve manipulacije predstavlja tekst Ratka
Dmitrovića, urednika Večernjih novosti, uoči proslave 70-godišnjice
oslobođenja Beograda u kome se, pored niza opskurnih stilskih figura
i banalnih teza, iznosi tvrdnja o navodnom streljanju 30.000
Beograđana nakon oslobođenja. Prethodno je 2013. poznati pisac Dušan
Kovačević izneo tvrdnju kako su partizani u Beogradu nakon
oslobođenja pobili “ono što je najbolje”, odnosno “između 9.000 i
13.000 najvrednijih i najobrazovanijih ljudi” pri čemu je struktura
stanovništva izmenjena prilivom “poludivljeg plemena”.
Forsiranje narativa o desetak ili nekoliko
desetina hiljada ubijenih Beograđana nakon oslobođenja predstavlja
pokušaj tumačenja događaja koji su usledili nakon oslobođenja
Beograda kao “nove okupacije” i “nacionalne katastrofe” i
centriranja Beograda kao središnjeg mesta nacionalnog stradanja u
apokaliptičnom vremenu koje je usledilo nakon dolaska komunista na
vlast. Narativ o “novoj okupaciji” dobio je nezasluženo mesto i u
tumačenjima događaja nakon oslobođenja nekih drugih većih mesta u
Srbiji. Prethodnih četvrt veka naročito su reprodukovane
manipulativne teze o navodnom streljanju 2.000 ljudi nakon
oslobođenja Šapca, Valjeva ili Novog Pazara – iako je reč o
desetostruko uvećanim brojkama u odnosu na realan broj stradalih,
bez namere onih koji su plasirali takve brojke da strukturišu
stradale i ukažu na delatnost stradalih tokom okupacije. Primera
radi, muftija Muamer Zukorlić, govoreći 4. septembra 2010. na
verskoj komemoraciji streljanim građanima Novog Pazara i okoline
(mahom saradnicima okupatora) koje su predstavnici nove vlasti
lišili života 1944-1945. na brdu Hadžet iznad grada, pomenuo je
navodni “genocid na Hadžetu” i brojku od 2.000 streljanih. U
međuvremenu najavljena je izgradnja spomeničkog kompleksa na brdu
Hadžet. Zanimljivo je da su političke strukture Bošnjaka u Sandžaku
više zainteresovane za Hadžet kao centralno mesto sećanja Bošnjaka
Sandžaka na Drugi svetski rat nego na neko masovno stratište
bošnjačkih civila stradalih u operaciji JVuO februara 1943. Razlog
leži u činjenici da se predstavnici bošnjačke političke elite više
identifikuju sa novopazarskim kolaboracionistima koje su osudili na
smrt i streljali komunisti nego sa anonimnim žrtvama četničkih
pokoljâ.
O tome koliko istorijski stereotipi mogu bili
prijemčljivi delu javnosti svedoči jedna izmišljotina sa Interneta u
koju je poverovao jedan doktor istorijskih nauka (“prvorazredan
povjesničar mlađe generacije”, kako veli Ivo Banac). Naime, u
intervjuu jednoj sarajevskoj TV kući iz 2013, Zlatko Hasanbegović je
ustvrdio: “Nedavno su kolege u Srbiji poimenično ustanovili da je u
komunističkim obračunima pri završetku Drugoga svjetskog rata u
Kragujevcu u obračunu sa pristašama Draže Mihailovića – onim što se
nazivalo ravnogorskim pokretom – poubijano više ljudi nego što je to
bilo u njemačkoj poznatoj kaznenoj ekspediciji, masovnom
strijeljanju u Kragujevcu”. Nijedan srpski revizionistički
istoričar, ma koliko bio sklon ideološkim predrasudama, nije toliko
neozbiljan da tvrdi da su komunisti nakon oslobođenja pobili preko
3.000 pripadnika ravnogorskog pokreta u Kragujevcu. Broj na koji
aludira Hasanbegović je desetak puta uvećan, a pominjanje “pristaša
Draže Mihailovića” zamagljuje činjenicu da je teško dokazati da je
neko streljan nakon oslobođenja Kragujevca samo zbog toga što je bio
pristalica ili simpatizer JVuO. Istina je, ipak, složenija: u
Kragujevcu je nakon oslobođenja streljan trocifren broj pripadnika
ravnogorskog pokreta sa područja Šumadije koji su počinili ratni
zločin ili na drugi način skrivili tuđe stradanje ili su bili
organizatori tog pokreta.
Nakon 12. septembra 1944. nisu zabeležena
isključivo stradanja lica za čiju smrt su bili odgovorni organi
NOP-a i posleratne vlasti. Zapravo, nakon tog datuma, pa do
okončanja rata, zabeležen je veći broj stradalih partizana od
ukupnog broja stradalih za čiju smrt su odgovorni partizani i organi
nove vlasti. Od sredine septembra 1944. do sredine maja 1945. smrtno
je stradalo preko 26.000 partizana sa područja Srbije. Mnogi od njih
stradali su u Bosni u borbi protiv Nemaca i srbijanskih četnika,
budući da su četnici iz Srbije i Vermaht od evakuacije JVuO u Bosnu
do okončanja okupacije bili nesumnjivi saveznici i da u tom
razdoblju nisu zabeleženi sukobi između srbijanskih četnika
stacioniranih u Bosni i Nemaca. Naprotiv, nemački okupator je
nastavio da strateški usmerava JVuO i da četnike snabdeva municijom.
Revizionistička istoriografija uporno izbegava da konstatuje ove
činjenice. U međuvremenu, poslednjih decenija, iz kolektivnog
pamćenja nestala je svest o tome da su žrtve jugoslovenskih
partizana bile najveće upravo 1945, iako je ta ratna godina
vremenski bila najkraća.
|
|
Oslobodioci, Valjevo, 21.
septembra 1944. S leva na desno: 2. Života
Đermanović (član predsedništva Narodne seljačke
stranke) 3. Vaso Jovanović (komandant 1. proleterske
divizije) 4. Peko Dapčević (komandant 1.
proleterskog korpusa) 5. Sreten Žujović (član
Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije) 6.
Mijalko Todorović (politički komesar 1. proleterskog
korpusa).
|
|
Kada broj od oko 15.000 stradalih sa
područja uže Srbije nakon oslobođenja, koliko je evidentirala DKTG
(čak ako zanemarimo nekoliko hiljada upisanih četnika koji su
poginuli u borbi), uporedimo sa brojem od približno 13.500 stradalih
lica u Sloveniji nakon oslobođenja, onda nije teško zaključiti da je
u Sloveniji, proporcionalno ukupnom broju stanovnika, obračun sa
snagama kolaboracije i njihovim simpatizerima bio intenzivniji. Isto
se odnosi i na Hrvatsku, iako nisu poznati približni podaci. Sve ovo
je u koliziji sa ustaljenim nacionalističkim i antikomunističkim
stereotipom o Srbiji kao navodno “najvećoj žrtvi komunizma” na
području Jugoslavije.
Četvrti stereotip: Streljanje
9.000 četnika na Zelengori i Sutjesci sredinom maja 1945.
Bosanska golgota označava stilsku figuru
koju su plasirali pripadnici četničke emigracije i drugi
antikomunistički pisci i podrazumeva stradanje srbijanskih i
crnogorskih četnika u Bosni 1945. Reč je o segmentu istorije JVuO
koji se pokušava tradicionalizovati kao istinska nacionalna
tragedija i trauma – slično tradicionalizovanju Bleiburga i Križnog
puta u okviru hrvatske nacionalističke i desničarske mitologije.
Bosanska golgota podrazumeva viktimizaciju crnogorskih i
hercegovačkih četnika u tzv. Bici na Lijevče polju 4-6. aprila 1945.
i srbijanskih četnika u borbama na Zelengori i Sutjesci 12-15. maja
1945. Revizionistička istoriografija je pokušala da istorizuje
navedeni segment istorijata JVuO, naročito kada je reč o stradanju
četnika na Zelengori i Sutjesci sredinom maja 1945.
Mit o navodno 9.300 ubijenih pripadnika
JVuO na Zelengori i Sutjesci 12-15. maja 1945. jedan je od
najkarakterističnijih revizionističkih mitova. Taj mit plasirala je
akademska istoriografija krajem 1990-ih i on je 2002. ušao u školske
udžbenike. Mit je zasnovan na pogrešnom tumačenju jednog izvora od
strane Bojana Dimitrijevića: reč je o izveštaju Štaba 3. korpusa JA
Generalštabu JA od 17. maja 1945. u kome su navedeni uveličani
podaci o četničkim gubicima koji obuhvataju razdoblje od 29. aprila
do 17. maja, dakle i razdoblje kada se snage JVuO nalaze daleko od
Zelengore na koju su prispele tek 12. maja. Gubici koji su četnici
pretrpeli u centralnoj i južnoj Bosni, u borbama pre 12. maja,
revizionisti su uvrstili u ukupne gubitke na Zelengori, iako su i
prethodni gubici znatno uveličani u navedenom izveštaju. Drugi
revizionistički istoričari su nekritički preuzeli Dimitrijevićeve
tvrdnje bez uvida u primarne izvore. Desničarski, antikomunistički
mediji i revizionistička istorijska publicistika početkom poslednje
decenije prošlog veka insistirali su na brojkama od 20.000 ili čak
40.000 stradalih četnika na Zelengori i Sutjesci pri čemu je ogromna
većina navodno streljana nakon zarobljavanja i bačena u jednu jedinu
jamu u blizini sela Miljevina kod Foče. U međuvremenu su istorijski
publicisti, poput Miloslava Samardžića, napustili pretpostavke o
navodno 20.000 streljanih četnika u navedenoj istorijskoj epizodi i
prihvatili stereotip o navodno 9.300 stradalih.
Poslednjih mesec dana istorije JVuO, od
evakuacije na Motajicu u severnoj Bosni, sredinom aprila 1945, do
proboja i uništenja na Zelengori, sredinom maja iste godine, dugo
vremena je bilo neispisano i neistraženo poglavlje istorijata
ravnogorskog pokreta. Revizionistički istoričari i drugi pisci koji
su se najviše bavili istorijatom JVuO u rekonstrukciji tog razdoblja
oslanjali su se uglavnom na dnevnik četničkog oficira Aleksandra
Miloševića ne uočivši da je autor dnevnika izostavio mnoge važne
događaje, naročito kada je reč o borbama u centralnoj Bosni, kao što
je prećutao realne razmere gubitaka JVuO u borbama od kraja aprila
do sredine maja – koji su bili katastrofalni. Primera radi, u osam
dana proboja Mihailovićevih snaga kroz centralnu Bosnu, od južnih
obronaka Vlašića do druma Konjic – Sarajevo (31.4. – 7.5.1945)
Mihailović je izgubio svakog petog ili šestog vojnika. Osim toga,
Aleksandar Milošević, kao ni revizionistički istoričari, ne pominje
jednu zaboravljenu epizodu iz istorije JVuO u poslednjoj godini
ratovanja: reč je o paljenju Fojnice (izgoreo je veći deo varoši),
pljački više desetina sela i silovanju nekoliko desetina žena na
području Fojničkog sreza, koje su 4-5. maja izvršili Mihailovićevi
vojnici.
Dokumentacija o borbama Jugoslovenske
armije (JA) protiv ostataka Mihailovićevih snaga maja 1945,
pohranjena u Vojnom arhivu u Beogradu, dostupna je decenijama
unazad. Revizionisti je nisu koristili. Uvidom u navedenu
dokumentaciju i kritičkom analizom izvora dolazi se do zaključka da
je Draža Mihailović 7. maja pod komandom imao između 5.000 i 6.000
boraca, među kojima nekoliko stotina bosanskih četnika. Na Zelengoru
i Sutjesku 12-13. maja pristiglo je između 3.000 i 4.000 četnika
budući da se oko jedne trećine snaga, pod komandom Dragoslava
Račića, 10-11. maja odvojilo i zaputilo prema Jahorini i Rogatici.
Ostatak Mihailovićevih snaga najvećim delom je poginuo u borbama.
Jedan deo boraca je zarobljen, a ostatak, na čelu sa Mihailovićem i
pojedinim istaknutim oficirima, uspeo je da izbegne uništenje ili
zarobljavanje. Deo zarobljenika je sproveden u privremene
zarobljeničke logore gde je dočekao avgustovsku amnestiju, a deo je
streljan u okolini Foče. Ostaje nepoznat približan broj streljanih
zarobljenika, ali taj broj ni približno ne iznosi nekoliko hiljada
ili pak 9.300, kako to smatra deo javnosti, već nekoliko stotina.
autor: Milan Radanović
izvor: Novi magazin.
|
|
|
|
AKTUELNOSTI |
STRANA 3/5 ::: 1 | 2 |
3 | 4 |
5 |
|
|
|
|