Demaskiranje
Srbije
Sonja Biserko
Odgovornost za Miloševićevo decenijsko pustošenje
Srbije i devastaciju svih njenih institucija sada radikali i socijalisti
vešto prebacuju na demokratske snage. Pri tome ih još optužuju za
uvođenje neoliberalnog koncepta koji je u Evropi prevaziđen još u XIX
veku. Oni traže dostajanstvo za bolesne, stare i ugrožene kao da te
najosteljivije grupe nisu bile najugroženije dok je rat harao u
Hrvatskoj i Bosni. Kao da su zaboravili hiperinflaciju i izbezumljenost
građana Srbije koji su upravo taj period, dok se u Bosni sprovodio
genocid, doživeli kao najveći Miloševićev zločin i to prema srpskom
narodu. Kao da su zaboravili i demokrati da su Miloševića hapsili, pre
svega, zbog finasijskih malverzacija i osiromašenja Srbije. Zašto svi
ćute o tom vremenu koje je i dan danas uzrok stagnacije u Srbiji.
Tako Đorđe Vukadinović, Koštuničin analitičar,
konstatuje da "nema te zemlje koja bi mogla bez posledica da preživi
tolike improvizacije i geopolitička lutanja" i, naravno, da "nema naroda
koga toliko lutanje ne bi pomelo i na kraju proizvelo opštu konfuziju u
srcu i glavi". On dalje konstatuje da ta konfuzija nije "pala s Marsa"
nego je namerno proizvedena i da bi bila daleko manja da politička i
medijska elita, zapravo, sistematski ne spinuje, bolje reći, sluđuje ,
siluje srpsko javno mnjenje, a često i elementarnu logiku i zdrav razum.
Propaganda da je tzv. demokratska Srbija uništila Srbiju je nastavak one
Miloševićeve u malo drugačijem ključu. Upravo su mediji i spin doktori
te konfuzije isti aparat koji je krajem osamdesetih instalirao Slobodan
Milošević. Ne samo aparat, već i akteri, poput nezaobilaznog Brane
Crnčevića, Mome Kapora, Bogdana Tirnanića, Mire Marković (ponovo među
Srbima u listu levice Pečat), Milorad Vučelić, i mnogi drugih.
Cinično je da upravo oni otvaraju moralna pitanja
srbijanskog društva. Milošević je umro nevin kao borac koji je u ime
malih naroda digao glas protiv globalizacije (koja se u srpskoj eliti
tretira kao treći svetski rat - kad već NATO intervencija nije uspela da
izazove Rusiju). Javno se kalkuliše time da će Vojislav Šešelj rasturiti
Haški tribunal i da će se u Srbiju vratiti kao premijer nove vlade, dok
se "presvučeni" Toma Nikolić svetu nudi kao novi Sanader! Stranački list
radikala još uvek se zove Velika Srbija zbog koje mnogi srpski
političari odgovaraju u Hagu. Radikali ne samo da slobodno ulaze u
srpski parlament sa Šešeljevim bedžovima, već to rade i u Parlamentarnoj
skupštini u Strazburu. O čemu se tu radi. Normalizaciji zločina uprkos
gotovo petnastogodišnjem radu Haškog tribunala, koju je prihvatio i
svet, bez obzira što još uvek podseća da Ratko Mladić mora u Hag.
Beograd je uspeo da nadigra Hag i, zadatku nedoraslu tužiteljicu u mnogo
čemu. Izlazna strategija Haškog tribunala išla je na ruku Beogradu koji
to shvatio kao poziv da nastavi sa odugovlačenjem suštinske saradnje,
posebno otvaranjem arhiva na uvid. Ta strategija se pokazala uspešnom i
pred Međunarodnim sudom pravde, pa je Srbija dobila presudu koja je
potvrdila, po njenom tumačenju, tezu da "Srbija nije bila u ratu".
Komercijalizacija saradnje (mi vama zločinca, vi nama pozitivan izveštaj
pred Savetom Aktivnosti) obezvredila je ideju o pravdi, pokajanju ili
stidu.
Svako objašnjenje situacije u Srbiji mora poći od
činjenice da je Slobodan Milošević pokrenuo ratove u Jugoslaviji i da je
Beograd odgovoran za raspad te zemlje. To je razlog današnjih nedaća
Srbije. Neodustajanje od državnog projekta ogolilo je političku scenu
Srbiji i pokazalo da je to pitanje od primarnog značaja za njenu
političku klasu bez obzira na cenu. Ni u jednom trenutku tokom
predizborne kampanje to nije bilo pomenuto, sem, naravno, LDP. Sve dok
Demokratska stranka ne optuži socijaliste, radikale ali i Koštunicu za
propast Srbije i otvoreno se distancira od velikodržavnog projekta, ona
će biti talac narodnjačkog bloka. Zato će i snositi odgovornost za
njihov eventualni povratak.
Eventualni povratak SRS na vlast zajedno sa SRS i DSS
(što je veoma izgledno) je u suštini učvršćivanje Miloševićeve koalicije
koja će se teško ponovo odreći vlasti. Taj blok je uspeo da se medijski
nametne (kroz Politiku, NIN, RTS, novi nedeljnik Pečat, kao i brojne
tabloide) otvaranjem socijalnih tema ali, pre svega, zadržavanjem na
državnom projektu i defamiranju zapadnih vrednosti, kapitalizma, tržišta
i evroatlantskih integracija. Demokratija se osporava kao dostignuće a
promovišu se i glorifikuju uspesi Rusije i Kine. SAD se u medijima
tretiraju kao zemlja koja propada, čiji se vrednosni sistem raspao.
Osporava se i ismejava kampanja demokratskog bloka ili
kako ih zovu "žuti ideološki vernici" za ulazak u Evropu po svaku cenu,
a sugeriše samo ulazak pod uslovima koje Srbija definiše, jer, kako kaže
jedan komentator, "razumno je braniti svoju nacionalnu slobodu i sasvim
je suludo ne pružati otpor evroaatlantskom imperijalizmu". Ti uslovi
podrazumevaju i Kosovo u Srbiji. Zastupnici ovakvih teza kalkulišu sa
dolaskom ruskih trupa na severni deo Kosova, što bi, po njima, bio prvi
korak ka istinskom popravljanju prilika u Srbiji. Jer, Glas Rusije,
veruje da Srbija i Rusija još uvek imaju šansu da zaustave voz na Kosovu
i okrenu ga u drugom pravcu. Istovremeno, se toliko omraženom Jeljcinu u
Srbiji, podiže spomenik uz prisustvo Putina koji je izgovorio rečenicu
kako je on bio "najveći ruski političar XX veka". To pokazuje da Rusija
u svojim lutanjima ipak kalkuliše sa svim svojim identitetima i da se
još uvek nije svela samo na jednostrano samodefinisanje.
Kratak period uzleta demokratskg bloka za vreme
premijera Zorana Đinđića, iz današnje perspektive, liči na incident koji
je samo osvetlio put koji nema alternativu. Zato se sećanje na Zorana
Đinđića falsifikuje i dodatno krivotvori, jer se snaga njegove
orjentacije protokom vremenom povećava. U nedavno izašloj knjizi Karla
del Ponte, u kojoj ona izdašno citira Zorana Đinđića, jasno se vidi da
je suštinski razumevao krizu Srbije i da je saradnju sa Haškim
tribunalom smatrao jedinim putem moralnog oporavka Srbije. Bez ozbiljnog
povratka na humanističke ideale, Srbija, će izgubiti i energiju i šanse
za nekakvu pristojniju budućnost. Simuliranje humanističkih ideala preko
nosioca Miloševićeve zločinačke politike (to nikada ne treba zaboraviti)
dodatno diskredituje humanizam kao poželjni i jedino primeren ideal za
svako društvo. |