Pretresno veće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju
(MKSJ) donelo je, uz oštro intonirano
suprotno mišljenje jednog člana veća, 31. marta 2016. godine
prvostepenu presudu kojom je predsednika Srpske radikalne
stranke (SRS) Vojislava Šešelja oslobodilo krivične odgovornosti po
svim tačkama optužnice. Fond za humanitarno pravo (FHP) smatra da je
oslobađajuća presuda zasnovana na nalazima koji su u suprotnosti sa
praksom MKSJ-a i drugih međunarodnih sudova, kao i na neodrživoj
reinterpretaciji događaja iz ratova kojom se vređaju žrtve.
Šešelj se u devet tačaka
optužnice tereti za zločine protiv čovečnosti i ratne zločine,
koji obuhvataju krivična dela progona, deportacije, ubistva,
mučenja, bezobzirnog razaranja, uništavanja i nanošenja štete
ustanovama posvećenim religiji i obrazovanju, kao i pljačkanje javne
i privatne imovine. Prema optužnici, Šešelj je učestvovao u
udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) koji je imao za cilj da se,
činjenjem zločina, većina Hrvata, Muslimana i drugih stanovnika
nesrpske nacionalnosti silom trajno ukloni sa otprilike jedne
trećine teritorije Hrvatske i iz velikih delova Bosne i Hercegovine
(BiH), kao i iz nekih delova Vojvodine u Srbiji. Navodi se da je
Šešelj zagovarao politiku ujedinjenja „svih srpskih zemalja“ u
homogenu srpsku državu, o kojoj je govorio kao o „Velikoj Srbiji“.
Njegovo učešće u UZP-u je obuhvatalo, između ostalog, regrutovanje,
osnivanje, finansiranje, snabdevanje, pružanje podrške i rukovođenje
srpskim dobrovoljcima povezanim sa SRS-om i/ili Srpskim četničkim
pokretom, kao i držanje huškačkih govora u medijima, na javnim
nastupima i prilikom svojih poseta dobrovoljačkim jedinicama i
drugim srpskim snagama u Hrvatskoj i BiH, podstičući te snage na
činjenje zločina. Takođe, optužba tereti Vojislava Šešelja da je
svojim govorima, izjavama, radnjama i/ili propustima doprineo da se
kod izvršilaca stvori odluka da počine krivična dela.
Na osnovu sažetka presude (cela presuda još uvek nije dostupna na
srpskom ili engleskom jeziku), FHP nalazi da je više zaključaka
Pretresnog veća pravno ili činjenično neutemeljeno. Kada je reč o
pravnim zaključcima, Pretresno veće je utvrdilo da analizirani
govori Vojislava Šešelja ne predstavljaju podsticanje na ratne
zločine. Prema nalazu suda, njegov skupštinski
govor upućen Hrvatima u Srbiji u kojem kaže: „Nećemo vas
ubijati, razume se, ali ćemo vas lepo spakovati u kamione i vozove,
pa se snalazite lepo u Zagrebu”, ne predstavlja podsticanje na
zločin zbog „odsustva merljivog uticaja”, odnosno jer „tužilaštvo
nije dokazalo da je taj govor doveo do odlaska Hrvata ili do
kampanje progona”. Međutim, takav zaključak suda odstupa od
relevantne sudske prakse. Naime, Međunarodni krivični sud za Ruandu
(MKSR) je u predmetima
Akayesu (par. 533) i
Nahimana i dr. (par. 1013) istakao da kod teških zločina protiv
međunarodnog prava „direktno i javno podsticanje na izvršenje […]
zločina mora samo po sebi biti kažnjivo, čak i kada takvo
podsticanje nije proizvelo rezultat koji je izvršilac očekivao”.
MKSJ je u predmetu
Blaškić (par. 278) prihvatio takve stavove MKSR-a o podsticanju
kao obliku krivične odgovornosti. Osim toga, proterivanje Hrvata iz
Vojvodine se zaista i
dogodilo nedugo nakon Šešeljevih govora.
Sud je takođe zaključio da „tužilaštvo nije dokazalo van razumne
sumnje da je civilno nesrpsko stanovništvo bilo izloženo
rasprostranjenom i sistematskom napadu u velikim delovima Hrvatske i
Bosne i Hercegovine, konkretno u opštinama Vukovar, Zvornik, na
širem području Sarajeva i u opštinama Mostar i Nevesinje” od 1991.
do 1993. godine, te da „ne postoje bitni pravni elementi za bilo
kakvu krivičnu odgovornost za zločine protiv čovečnosti”. Ovakav
zaključak je u suprotnosti sa nalazima MKSJ-a u nizu ranijih presuda
– poput
Karadžić (par. 2444),
Mrškić i dr. (par. 472),
Krajišnik (par. 710),
Stanišić i Župljanin (par. 1673),
Brđanin (par. 161) – u kojima je MKSJ utvrdio da je u navedenim
opštinama i u vreme na koje se odnosi optužnica protiv Šešelja
postojao rasprostranjeni i/ili sistematski napad. Takođe, zaključak
suda da nije postojao rasprostranjen ili sistematski napad kao
obavezan element zločina protiv čovečnosti je paradoksalan, budući
da je veće istovremeno utvrdilo postojanje više desetina incidenata
i logora u navedenim opštinama u kojima su počinjeni brojni zločini,
što čak ni optuženi nije sporio.
Pojedini zaključci o činjenicama koje je izvelo Pretresno veće „nisu
razumni“, kako je to sudija Lattanzi istakla u svom suprotnom
mišljenju. Suprotstavila se, na primer, delu presude u kojem većina
zaključuje kako je razumno moguće da su autobusi koji su u
napadnutim opštinama prethodno dopremljeni za prevoz civila bili
„deo humanitarne pomoći pružene neborcima koji su bežali iz ratom
zahvaćenih područja”. Većina takođe smatra da Šešeljevi
pozivi da se Hrvati iz Srbije proteraju umesto ubiju ne
predstavljaju krivično delo, već „iskazivanje alternativnog
političkog programa”. Kada je reč o Šešeljevim javnim pozivima da se
„očisti prostor od ustaša” i „da se braća četnici osvete balijama”,
sudsko veće “nije moglo da odbaci razumnu mogućnost da su ti govori
održani u kontekstu sukoba i da im je cilj bio da se podigne moral
njegovih vojnika”. Najzad, zaključujući da je „projekt Velike
Srbije, kakav zagovara Vojislav Šešelj a priori politički, a ne
kriminalni cilj”, Veće se u osnovi bavilo pitanjima ius ad bellum –
prava da se vodi rat, što prevazilazi nadležnosti MKSJ-a. Štaviše,
ono je time dalo i legitimitet takvom „političkom cilju”, koji je
rezultirao desetinama hiljada žrtava ratnih zločina, zločina protiv
čovečnosti i genocida.
Ukazujući na sporne zaključke iz presude, sudija Lattanzi ističe da
je u ovom slučaju MKSJ zanemario pravila međunarodnog prava sa
ciljem da oslobodi Vojislava Šešelja. Ona zatim zaključuje: „Dok sam
čitala presudu većine članova Veća, imala sam utisak da sam se
vratila mnogo vekova unazad, u davno vreme istorije čovečanstva,
kada su Rimljani, da bi opravdali svoja krvava osvajanja i ubistva
svojih političkih neprijatelja u građanskim ratovima, govorili: ’U
ratu zakoni ćute.’“ |