|
DANI: Ne čini li Vam se da su Vas pojedini politički protivnici,
uključujući i Borisa Tadića, na neki način potcijenili i da su,
ušavši sa Vama u politički sukob, uporno zanemarivali jednu
“sitnicu”: gdje su se, naime, nakon tih bitaka, našli Vaši politički
oponenti - Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Vojislav Koštunica,
pa i sam Boris Tadić - a gdje Vi?
ĐUKANOVIĆ: Ako su me i potcijenili, pokazalo se da je to bilo na
njihovu štetu. Ipak, čini mi se da je veći problem to što su
precjenjivali sebe, dok sam ja i tada i sad s obje noge bio na
zemlji, imao realan odnos i prema sebi i prema njima i prema
stvarnosti.
DANI: Mora da je teško biti realist u državi koja vjerovatno ima
najviše “kandidata za istorijsku ličnost” po kvadratnom metru.
Predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, recimo, bez trunke
samoironije, ovih dana o sebi govori kao o Churchillu, dok nedavno
izabrani specijalni tužilac Milivoje Katnić sebe već vidi kao -
istorijsku ličnost.
ĐUKANOVIĆ: Još u ranoj fazi svog političkog angažmana shvatio sam da
su balkanski političari često skloni previdu vlastitog značaja; da
umišljaju da su nezaobilazni, ekskluzivni i ravnopravni partneri
lidera velikih sila. Istina je da važnost svakog od nas sa Balkana u
najvećoj mjeri određuje nizak nivo razvoja država koje
predstavljamo, kao i reputacija regiona kome pripadamo. Naravno,
znam da se “iz grmena velikoga” (Njegoš) lakše mogu iznjedriti i
velike ideje i veliki ljudi - što, doduše, ponekad demantuje i
crnogorska i istorija ostalih jugoslovenskih naroda - baš kao što
znam da je na globalnoj političko-bezbjednosnoj sceni od pamtivijeka
uspostavljena čvrsta arhitektura, u kojoj, kada je o Balkanu riječ,
ako izuzmemo Josipa Broza Tita, nije bilo potrebe za tom vrstom
partnerstva.
Ne previđam, pritom, da se u pojedinim istorijskim etapama događalo
da i male zemlje poput Crne Gore ponekad dobiju mnogo veći značaj od
onoga koji im realno pripada.
DANI: Govorite o…
ĐUKANOVIĆ: Govorim, recimo, o kraju devedesetih, kada je Balkan bio
glavna tema američke i evropske spoljne politike. Zašto bih, inače,
kao predsjednik Crne Gore, bio priman i u Bijeloj kući i u Kremlju i
u Jelisejskoj palati? Fatalan previd Slobodana Miloševića bio je to
što je, uoči i tokom Daytona, povjerovao da je nezaobilazan partner
na globalnoj političkoj sceni, ne pomišljajući da je, dok je on u
američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson pregovarao o miru u Bosni i
Hercegovini, već bila napisana njegova haška optužnica. E, tu sam
lekciju veoma rano naučio: razumio sam, naime, da je moj politički
status u najvećoj mjeri predodređen značajem koji Crna Gora ima u
regionalnim i globalnim okvirima. Ipak, trudio sam se da
blagovremeno i tačno pročitam matične tokove politike i razvoja, na
koje Crna Gora, kako svojom veličinom i značajem tako i pripadnošću
prilično nestabilnom dijelu Evrope, nije mogla presudno uticati.
Tražio sam dodirne tačke u kojim je Crna Gora mogla slijediti svoju
viziju budućnosti, istovremeno shvatajući važnosti pripadanja, a ne
prkošenja globalnim procesima. Neki su to vidjeli kao moju
pretjeranu pragmatičnost…
DANI: A Vi?
ĐUKANOVIĆ: Kao realnost, ali i kao lično i kao dragocjeno
sazrijevanje crnogorskog društva. Uprkos, dakle, svom dugom
političkom stažu, uprkos činjenici da sam sreo manje-više sve
najvažnije državnike svijeta, uprkos okolnosti da je malena Crna
Gora, zahvaljujući tragičnoj balkanskoj krizi i pametnom držanju
tokom nje dobijala nesrazmjerno veliku međunarodnu pažnju, nikada
sebi nijesam dozvolio da pomislim da sam čovjek bez čijeg se
mišljenja američki ili ruski predsjednik ne mogu dnevno
orijentisati. Možda bi ovo mogao biti dio odgovor na to sveprisutno
pitanje o formuli mog dugog političkog trajanja. Naročito ako uzmemo
u obzir činjenicu - i tu ste u pravu - da ovdje zaista veoma često
možete sresti razne crnogorske “churchille”, samozvane i
tragikomične “ključne faktore rješavanja rusko-ukrajinske krize”, a
sve samo zato što su se, sticajem okolnosti, u jednom momentu našli
na nekoj protokolarnoj međunarodnoj funkciji.
DANI: Kada sam već spomenula specijalnog tužioca Katnića, moram da
Vas pitam: kako to da su oba predložena kandidata za mjesto tužioca
za organizovani kriminal nekada bili oficiri KOS-a?
ĐUKANOVIĆ: Valjda sticaj okolnosti… Kandidat koji je izabran
Milivoje Katnić nakon angažmana u vojsci - a radio je i u Vojnom
tužilaštvu - prošao je procedure nadležnih državnih organa i dobio
mjesto u Apelacionom sudu Crne Gore. Nezavisno od radnog mjesta u
vojsci ili u crnogorskom pravosuđu, gospodin Katnić bio je
bezrezervno privržen interesima države Crne Gore. Kao premijer,
danas mogu da kažem da tužilac Katnić zasad svoj posao radi efikasno
i da svojim rezultatima doprinosi sve jasnijem i pouzdanijem utisku
da crnogorske pravosudne institucije posvećeno i učinkovito rade na
unapređenju vladavine prava. Pritom, vladavinu prava - posebno na
Balkanu, na kome se svakodnevno sudarate sa tradicionalno
nepovjerljivim balkanskim gladnim očima - neuporedivo je teže
uspostaviti u godinama koje su krizne i koje ostavljaju duboke
posljedice po društvo. Naročito na crnogorsko, koje je, ne od
referenduma 2006, nego i kroz svoju burnu istoriju, bilo
podijeljeno, i to gotovo po istom šavu : “zelenaši” i “bjelaši”,
partizani i četnici, staljinisti i antistaljinisti 1948, “za” i
“protiv” obnove državne nezavisnosti…
DANI: Uprkos istorijskoj podijeljenosti, nije baš lako objasniti
činjenicu da je ravno deceniju nakon referenduma odnos “za” i
“protiv” nezavisnosti Crne Gore isti: 55 naspram 45 procenata.
ĐUKANOVIĆ: Ne bih se baš sasvim složio sa Vašom ocjenom. Jer, iako
sporije nego što bi mnogi od nas željeli, taj proces koji je u
osnovi emancipatorski, ipak - teče. On traži ne samo vrijeme nego i
ambijent bolji od ovog duboko kriznog, kakav je trenutno u Evropi.
Iako svjesna svih svojih istorijskih zaostajanja, Crna Gora je,
dakle, tokom posljednje decenije ozbiljno radila na reformama, na
modernizaciji društva i danas, kao rijetko kad u svojoj istoriji, sa
sigurnošću možemo reći da smo na ispravnom i prosperitetnom putu.
DANI: Mislite da su vladajuće Demokratska partija socijalista (DPS)
i Socijaldemokratska partija (SDP) u to ubijedile građane Crne Gore?
Jeste li, gospodine predsjedniče, napravili pravedno društvo, ili
ste, pak, izgradili sistem u kojem s jedne strane imate mali broj
veoma bogatih ljudi - uključujući i opozicione i medijske tajkune,
koji nikako da objasne kako su u toj “kriminalnoj državi” jedino oni
uspjeli legalno da se obogate - a na drugoj armiju siromašnih
građana?
ĐUKANOVIĆ: Već sam kazao da će povezivanje dvije crnogorske obale
zahtijevati ne samo duže vrijeme nego i stameni most i uzorno
umijeće. Tokom decenije od obnove nezavisnosti, Crna Gora je,
zajedno sa regionom i Evropom, barem osam godina preživljavala
razornu ekonomsku krizu. Složićemo se, vjerujem, da to nije najbolje
vrijeme za suštinski najvažnije i najzahtjevnije društvene poslove,
koji pretenduju da promijene tradicionalni, duboko ukorijenjeni
sistem vrijednosti koji je i ovo i ostala balkanska društva zakovao
za dno evropske razvijenosti. Ljude je trebalo osloboditi stereotipa
u kojima su formirani, straha od novog i nepoznatog, što je mnogo
lakše učiniti ako ste u stanju da im očiglednije ukažete na bolju
perspektivu i alternativu. Kao premijer Crne Gore, veoma uvažavam
činjenicu da je jedan od najtežih problema Vlade na čijem sam čelu
nestrpljenje građana. Nažalost, siguran sam da ovo o čemu govorim
razumije izrazito mali dio javnosti; ostatak neće da se udubljuje.
Umjesto toga, kao da očekuju da bi deset godina nezavisnosti,
posebno ako su je podržali, moralo da im po automatizmu donese neku
blagodet, najčešće se i ne trudeći da je sami zavrijede.
DANI: Nijesam govorila o toj vrsti “trgovine”; govorila sam o
percepciji da je uslov za bilo kakav bolji status u društvu bliskost
s vlašću.
ĐUKANOVIĆ: Čuo sam i te prigovore, koji su neminovan pratilac
vršenja vlasti u svakoj zemlji, posebno tranzicionoj. Ipak, vjerujem
da to nije ključni socijalni problem Crne Gore, niti da su bogati
tajkuni naša karakteristika. Mnogo je aktuelnije to što proces
reformi i završetka tranzicije društvo u cjelini čini socijalno
iscrpljenim. Znači li to da su reforme mogle biti provođene i
sporije? Jesu li preduzeća i dalje mogla biti socijalne ustanove? Da
li je administracija mogla biti još glomaznija, kako bi u njoj
utočište našao veći broj ljudi?... Nijesam siguran. Pokušavajući da
nađemo održiv balans između promjena i socijalne stabilnosti,
opredijelili smo se za brži put, vjerujući da će nas samo takav
pristup izvući sa stranputice balkanskog istorijskog zaostajanja.
DANI: Nešto drugo sam Vas pitala, gospodine predsjedniče. Evo,
uzmite predstojeću proslavu obilježavanja decenije od obnove
nezavisnosti! Vas su tih godina uoči referenduma podržali mnogi
istaknuti Crnogorci: Dado Đurić, Vojo Stanić, Mirko Kovač, Veljko
Bulajić, Branko Sbutega, Branko Baletić, Dejan Savićević, Predrag
Mijatović, Bogdan Tanjević, Branko Radojičić, Dimitrije Popović,
Branko Pavićević, arhitekta Ranko Radović…
ĐUKANOVIĆ: Gospodin Ranko Radović bio je ministar u jednoj od mojih
vlada.
DANI: Da, ali izuzev onih koji, nažalost, više nisu živi, gdje su
ostali koje sam navela? Ko sjedi u Odboru za obilježavanje
desetogodišnjice obnove nezavisnosti? Političke partije i oni
“sveprisutni”, čija imena neću da spominjem, budući da, ako je riječ
o profesijama kojima se bave, ona nigdje izvan Crne Gore ne znače
ama baš ništa. Dakle, pitam Vas direktno: da li ste i pravljenjem
ovakve ne državne, nego partijske proslave doprinijeli približavanju
one “dvije obale” s početka priče?
ĐUKANOVIĆ: Odbor za obilježavanje decenije nezavisnosti protokolarno
je tijelo koje čine najznačajniji državni zvaničnici, nezavisno od
partijske pripadnosti. Važan doprinos obilježavanju jubileja daju i
mnoge uvažene ličnosti crnogorske kulture, nauke, sporta, čije su
zasluge nesporne.
Vrijeme uoči referenduma o kojem govorite bilo je vrijeme veoma
angažovanih emocija i samo zahvaljujući širokoj mobilizaciji na koju
ukazujete, Crna Gora je obnovila nezavisnost. Očekivano, nakon toga
je došao period u kojem su emocije zamijenjene racionalnim,
pragmatičnim, mukotrpnim radom na savremenoj arhitekturi crnogorske
države i tu je, logično, ostalo sve manje mjesta romantizmu. Na
dnevni red došla su pitanja reformi, obaveze upravljanja kriznom
ekonomijom, a sve sa ciljem da se ta mukom stečena nezavisnost ne bi
kompromitovala na pitanjima funkcionalnosti i razvoja. Sa druge
strane, siguran sam da su ljudi koje ste pomenuli, a koji su živi, i
danas tu gdje su bili 2006. Državno su, dakle, i dalje bez ostatka
privrženi Crnoj Gori…
DANI: U to nema sumnje.
ĐUKANOVIĆ: …Ali su, eto, smatrali da su svoju političku misiju
završili i da dnevna politika pripada drugima.
Govorili ste o percepciji o bliskosti s vlašću kao uslovu uspjeha… U
proteklom periodu trudili smo se da građanima i praksom sugeriramo
da za uspjeh u nekom poslu nije najvažnija bliskost sa bilo kojom
strankom ili pojedincem iz vlasti. Koliko uspješno, vidjećemo na
izborima. Pritom, kada je riječ o uspjehu, ne zaboravite da
tranzicija kroz koju je prošlo i crnogorsko društvo podrazumijeva
tektonski poremećaj rušenja tradicionalnog sistema vrijednosti i
mukotrpno uspostavljanje novog. Istovremeno, ona uvodi načela koja
nijesu ni najpravednija ni najhumanija, u kojima ne pobjeđuju ni
najpametniji ni najradniji.
DANI: Nego?
ĐUKANOVIĆ: Nego oni najvještiji, najskloniji riziku. Za razliku od
akademika i intelektualaca, riziku su skloni oni koji zbog svog
brzog “afirmisanja” po pravilu postaju negativni simboli određenog
vremena. I to gotovo svuda sa istom premisom: vlast im je omogućila
takav i status i bogatstvo. A nije riječ o tome. Procesi se, naime,
veoma često otvaraju sami i u njima, zahvaljujući brzini i sklonosti
riziku, u prvom momentu profitira neko koga društvo ne prepoznaje
kao ličnost koja je uspjela zahvaljujući svojim obrazovnim ili
radnim kvalitetima. Koliko su god možda izgledali moćno i važno, ti
ljudi, navodno privilegovani od politike, danas su najčešće u
lošijem položaju nego prije početka tranzicije.
DANI: U kojem smislu lošijem?
ĐUKANOVIĆ: Prije svega u materijalnom. Naravno, ne govorim to iz
razloga bolećivosti iako mislim da je za razvoj društva važno da ima
biznis-elitu; govorim iz iskustva: pokazalo se da je riječ o ljudima
bez potrebnih znanja, bez ozbiljnog zamaha i kapaciteta, čije je
bogatstvo potrajalo svega četiri, pet godina i nakon toga - propalo.
Zašto? Zato što nije bilo sposobnosti i posvećenosti da se stečeno
održi u uslovima regulisanja i harmonizacije crnogorskog tržišta sa
evropskim.
DANI: Šta je sa onom drugom elitom, ko je čini? “Da li je elita onaj
samoproglašeni sloj bogatih, bahatih, silikonizovanih, moćnih ili je
elita viskoobrazovani sloj svakog društva koji, pored vrhunske
erudicije, ima i podrazumijevajući osjećaj za pravdu”, zapitao se,
opisujući srpsko društvo, nedavno dramski pisac Siniša Kovačević.
ĐUKANOVIĆ: Nažalost, elita koju je porodila tranzicija svuda je
slična i ne uklapa se najbolje u poželjnu sliku za kojom s pravom
žali Siniša Kovačević. Uostalom, i ratni raspad Jugoslavije i
tranzicija nijesu srušili samo kuće i građevine; srušili su, prije
svega, sistem vrijednosti; srušili su - društvo.
DANI: Mislite da bi se takvim objašnjenjem mogli zadovoljiti
crnogorski “gubitnici tranzicije”? Jer, imam utisak da je, prvi put
nakon toliko godina, bijes tih ljudi usmjeren prema Vama lično.
ĐUKANOVIĆ: Nažalost, mogao bih se složiti sa Vašom ocjenom, prije
svega zato što znam da su, pored već pomenutih istorijskih podjela,
crnogorsko društvo potresali i događaji koji su, sticajem okolnosti,
u značajnoj mjeri vezivani za mene. Bio sam personifikacija
većinskog dijela crnogorskog društva koji se, polovinom devedesetih,
usprotivio ratnoj i unitarnoj politici Slobodana Miloševića. Nakon
Miloševićevog pada, doživljen sam kao nosilac ideje o raspisivanju
referenduma o državnoj nezavisnosti, a onda i ideje o novom
evroatlantskom sistemu vrijednosti.
Sa druge strane, činjenica je da je moje dugo trajanje na vlasti kod
mojih političkih protivnika izazivalo sve više nervoze, koja je
vremenom prerastala u opsjednutost. Što je veći problem. Jer, riječ
je o ljudima koji su sebe ubijedili da njihovi politički porazi
nijesu izraz njihove nesposobnosti, nego “nezakonitosti i
zloupotreba”, “misteriozne podrške iz inostranstva”, čime se tobože
prekraja i falsifikuje realno biračko i političko raspoloženje u
Crnoj Gori. Ma koliko takva percepcija bila netačna i tendenciozna,
teško ju je ignorisati i ne vidjeti je kao realan politički i
društveni problem. Kada se duže suočavate sa nerazumijevanjem
značajnog dijela društva i političke scene, onda je izvjesno da ćete
sa njim, ma koliko se trudili, veoma teško uspostaviti racionalan
dijalog. Ako nema dijaloga, teže je napraviti pomak na planu
prevazilaženja naslijeđenih podjela i emancipacije društva.
DANI: Tezom o “nepovjerenju građana u izborni proces”, taj je
dijalog nedavno otvorio predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić.
Otkud odjednom ta priča o neregularnosti izbora?
ĐUKANOVIĆ: Slično pitanje postavio sam tokom trodnevnog zasjedanja
Skupštine, na kojem se raspravljalo o povjerenju Vladi: koliko je,
dakle, logično i vjerodostojno da su svi prethodni izbori, koje su i
OEBS i Savjet Evrope ocijenili kao regularne, navodno bili pokradeni
i nedemokratski, a da je jedino referendum o nezavisnosti bio fer i
demokratski?! Od glavnog političkog i tužioca i presuditelja,
predsjednika Skupštine Krivokapića, dobio sam odgovor da su
neregularni bili samo oni izbori 1996, na kojim je njegova
Socijaldemokratska partija prvi i posljednji put nastupila
samostalno. I - nije prešla cenzus. Problematični su postali i ovi
posljednji, što im je poslužilo kao alibi za transfer iz vlasti u
“opoziciju na vlasti”.
DANI: Da, ali predsjednik Skupštine se poziva na takozvanu aferu
Snimak.
ĐUKANOVIĆ: Riječ je o slobodnijem izlaganju dvoje, troje ljudi na
zatvorenom partijskom skupu Demokratske partije socijalista, na
kojem se diskutovalo kako različitim politikama pojačati podršku
građana programu DPS-a. Ništa od toga o čemu su govorili nije ušlo u
zaključke, ništa tim povodom nije preduzimano. Dakle, u najgorem
slučaju mogli bismo kazati da je riječ o političkom verbalnom
deliktu.
Afera Snimak je, inače, dobila svoj i politički i pravosudni epilog.
Međutim, naši konkurenti bi, zloupotrebljavajući je, željeli da
presude DPS-u, da ga stave van zakona, a sve sa samo jednim ciljem:
da se tako dočepaju vlasti koja im u regularnoj političkoj utakmici,
igranoj po demokratskim pravilima, s pravom izgleda nedostižno.
DANI: Budući da Ranko Krivokapić često ističe da uživa podršku
“određenih zapadnih adresa”, može li to značiti da za ovo što
trenutno radi ima podršku Zapada?
ĐUKANOVIĆ: Kao čovjeku koji četvrt vijeka komunicira sa
predstavnicima međunarodne zajednice, ne bi mi promakli eventualni
disonantni tonovi iz relevantnih međunarodnih adresa. Nije, dakle,
problem u “tajnim” porukama; problem je u njihovom tendencioznom i
pogrešnom tumačenju. Ohrabrenja međunarodne zajednice upućena Crnoj
Gori, parlamentarnom dijalogu, predstavljena su kao lično dobro.
Što, svakom razumnom je jasno, nema dodirnih tačaka sa realnošću.
Sve u svemu, ne mislim da je riječ o međunarodnoj političkoj akciji;
prije će biti da imamo problem sa onim o čemu sam već govorio:
umišljenost i nesposobnost da sebe doživite u realnoj dimenziji.
DANI: Postoji teza da je Krivokapić uvrijeđen zbog toga što je DPS,
umjesto njega, za predsjedničkog kandidata 2013. predložio
predsjednika Filipa Vujanovića.
ĐUKANOVIĆ: Na takav zaključak mogla bi nas navesti činjenica da
Krivokapićeva transformacija počinje upravo od momenta isticanja
predsjedničke kandidature Filipa Vujanovića. Krivokapić i SDP su,
inače, prema predsjedniku Vujanoviću uvijek pokazivali naglašenu
kritičnost, koja je kulminirala njihovim aktivnim vođenjem kampanje
protiv predsjedničkog kandidata DPS-a, a u korist opozicionog i
kandidata određenih velikosrpskih krugova Miodraga Lekića. Uprkos
svemu, trudio sam se da budem korektan i da pokažem poštovanje prema
osamnaestogodišnjem političkom savezništvu sa strankom gospodina
Krivokapića, kao i prema rezultatima koje smo zajedno ostvarili. Iz
mog političkog tabora bi mi povremeno prebacivali da pretjerujem sa
tim uvažavanjem, budući da je naša partija uvijek imala između 40 i
45 procenata podrške u biračkom tijelu, dok je SDP jedva prelazio
cenzus. SDP je tek mali dodatak, govorili su. Da, ali bi se bez tog
“malog dodatka” ovi istorijski rezultati mnogo teže ostvarili.
DANI: Čini mi se da bez tog SDP “dodatka” ne bi bilo ni pokušaja
rehabilitacije “suverenističkih” kvislinga iz Drugog svjetskog rata,
vjerskih obilježja na državnim simbolima multikonfesionalne Crne
Gore, buđenja crnogorskog nacionalizma…
ĐUKANOVIĆ: Ne isključujem ni takvo tumačenje uloge SDP-a u vlasti.
Uostalom, kad god realno mali poželi da se predstavi kao veliki,
značajan, “emancipatorski”, “jedini ispravni”, neminovno završava u
toj vrsti istorijskih zastranjivanja. Srećom, konačni sud o tome
uvijek daju građani Crne Gore.
DANI: Šta je sa pregovorima o organizovanju parlamentarnih izbora?
Dokle se stiglo?
ĐUKANOVIĆ: Opozicija je, na kraju trodnevnog rada parlamenta i nakon
izglasanog povjerenja Vladi, dobila moju ponudu da mimo izbornog
rezultata uđe u vlast. Zašto? Ako opozicija zaista vjeruje da DPS na
izborima pobjeđuje zahvaljujući zloupotrebi državnih resursa u
partijske svrhe, bez obzira na to što se sa takvom ocjenom, naravno,
ne slažem, uvažavajući njihov stav, ponudio sam da preuzmu resore u
kojim se navodno događaju zloupotrebe: Ministarstvo unutrašnjih
poslova, koje kontroliše birački spisak; Ministarstvo socijalnog
staranja, preko kojeg se realizuje socijalna politika; Ministarstvo
poljoprivrede, koje ljude u ruralnom području intenzivno kreditira s
namjerom da se pospješi proizvodnja hrane; na kraju, i najznačajnije
ministarstvo u svakoj vladi - Ministarstvo finansija. Pored četiri
navedena ministarstva, opoziciji je ponuđeno i mjesto
potpredsjednika Vlade, kao i mjesta u šesnaest državnih institucija,
šest državnih preduzeća, učešće u sekretarijatima za finansije i
lokalnim samoupravama.
DANI: Zbog čega ste sve to ponudili? Da li je riječ o Vašoj
političkoj slabosti ili ste zaista toliko sigurni u pobjedu DPS-a?
ĐUKANOVIĆ: Prvo, i DPS i ja znamo smo da se izbori ne dobijaju
izbornim manipulacijama, nego isključivo zahvaljujući ozbiljnom
političkom radu i povjerenju koje vam birači ukazuju. Drugi razlog
za takvu ponudu je suštinski i dugoročniji. Naime, svjestan da me je
sticaj istorijskih okolnosti gurnuo u poziciju onog ko dosta oštro
zasijeca crnogorsko političko i društveno biće, mislio sam da imam
posebnu odgovornost da povučem poteze koji bi značili pokušaj
prevazilaženja stanja podijeljenosti u društvu. Zato sam opozicionim
strankama ponudio da zajedno organizujemo izbore, pokušavajući da im
na taj način makar relativiziram alibi kojim uporno samoobmanjuju i
sebe i dio javnosti koji ih podržava: da, dakle, dan nakon što
izgube, kažu da su izbori pokradeni. Nažalost, nakon višenedjeljnih
pregovora, imam utisak da se opozicija i dalje premišlja, a da je
razlog njenog oklijevanja ulaska u Vladu spoznaja da će i ove izbore
sasvim sigurno - izgubiti.
DANI: Mislite da hapšenje visokih funkcionera Vaše stranke neće
uticati na rejting DPS-a?
ĐUKANOVIĆ: Vjerujem da će, uprkos neprijatnim događajima koje
pominjete, DPS na predstojećim parlamentarnim izborima još jednom
potvrditi politički status stranke sa ubjedljivo najvećim
povjerenjem građana. Ovoga puta na izbore izlazimo sami, ali
nezavisno od rezultata, ruku saradnje ponovo ćemo pružiti partijama
manjinskih naroda. Naravno, ostaje i naša trajna ponuda da, kroz
partnerstvo sa strankama sa druge političke obale, pospješimo proces
harmonizacije društva.
DANI: U slučaju da DPS osvoji najveći broj glasova, ostajete li na
mjestu premijera? Pojedini beogradski analitičari tvrde da ste se u
Münchenu obavezali da ćete se, nakon ovih izbora, povući sa funkcije
predsjednika Vlade.
ĐUKANOVIĆ: Veoma otvoreno i veoma direktno ću vam reći: nikada ni
jedan predstavnik međunarodne zajednice sa mnom o tome nije
razgovarao, niti prema bilo kome imam obavezu te vrste. Kao što
znate, u dva navrata sam se svojom voljom povlačio iz politike i u
nju se nevoljno vraćao…
DANI: Zašto nevoljno?
ĐUKANOVIĆ: Zato što je procjena ljudi sa kojima sam dijelio i sa
kojima dijelim odgovornost i za referendumski rezultat i za
postreferendumski razvoj zemlje bila da je važno da se vratim u
politiku, kako bih pružio podršku važnim procesima koji su u toku.
Što je bilo protivno mojim i planovima i interesima.
DANI: To znači da ćete i poslije oktobarskih izbora 2016. biti
premijer Crne Gore?
ĐUKANOVIĆ: Za mene je najvažnije da sam, tokom dvoipodecenijske
političke karijere, uspio da ostvarim ciljeve koje sam smatrao
presudno važnim za budućnost crnogorskog društva i države: obnovili
smo nezavisnost Crne Gore, sačuvali mir, unaprijedili stabilnost i
Crnu Goru pouzdano pozicionirali na putu evropskog i evroatlantskog
razvoja - praktično je uveli u NATO i sa 22 otvorena pregovaračka
poglavlja, približili je članstvu u EU. Šta će biti u budućnosti? Ne
mislim da bi u ovom trenutku bilo dobro kazati - evo, dobili smo
pozivnicu za NATO, preuzmite posao vođenja Vlade.
DANI: Zašto?
ĐUKANOVIĆ: Na početku razgovora smo konstatovali da su se, upravo
zbog naše nepokolebljivosti u slijedu strateškog kursa razvoja
zemlje, neki od problema koje Crna Gora ima izoštrili i na
unutrašnjem i na međunarodnom planu. Mislim na, nadam se, trenutni
odnos Rusije spram crnogorske pozivnice za NATO, koji se reflektuje
i na unutrašnjem planu: kao ohrabrenje anti-NATO, antievropskim i
anticrnogorskim političkim strukturama. Pored toga, ne zaboravite da
je zadatak upravo ove Vlade organizacija redovnih i slobodnih
izbora, što podrazumijeva moje aktivno učešće u kampanji, a sve sa
željom da pobijedimo i da potvrdimo da postojeći kurs razvoja Crne
Gore uživa većinsku podršku. Šta će nakon toga biti postizborni
rasporedi - o tom - potom. Ne, ne izbjegavam odgovor na vaše
pitanje, nego u ovom momentu zaista nemam precizniji odgovor.
Posebno ne zato što su me i neka prethodna iskustva učinila opreznim
da o toj temi dajem preuranjene i konačne sudove. |
