|
|
Analiza "registra žrtava" Državne komisije za tajne grobnice (1)
Kako su dželati postali žrtve
Postavlja se opravdano pitanje: kako je moguće ratne zločince, lica
komandno odgovorna za ratne zločine, lica koja su bili pripadnici
formacija koje su činile ratne zločine i vojno sarađivala sa
fašističkim okupatorom, proglasiti za žrtve? Takođe, to što je velik
broj nesumnjivih ratnih zločinaca ubijen bez suđenja, streljan nakon
zarobljavanja i ubijen iz osvete, ne čini ova lica (nevinim) žrtvama
Autor: Milan Radanović
|
|
Uvodna razmatranja
Vlada Republike Srbije je 9. jula 2009. donela
odluku o formiranju Državne komisije za pronalaženje i obeležavanje
svih tajnih grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci streljanih
posle oslobođenja 1944.(skraćeno: Državna komisija za tajne grobnice
ubijenih posle 12. septembra 1944). Na čelu komisije imenovana su
trojica istoričara: predsednik Slobodan Marković, docent na
Fakultetu političkih nauka u Beogradu, sekretar Srđan Cvetković,
naučni saradnik u Institutu za savremenu istoriju, dok je za
koordinatora Odbora za istraživanje Državne komisije imenovan
Momčilo Pavlović, direktor Instituta za savremenu istoriju.
Formiranje Državne komisije, po našem mišljenju,
predstavlja tipičan primer „političkog posezanja za mrtvima“.
Državna komisija za tajne grobnice formirana je po
ugledu na slično telo koje je 1990. formirano u Republici Sloveniji:
Komisija Vlade Republike Slovenije za rešavanje pitanja prikrivenih
grobnica, i po ugledu na komisiju koja je 1991. formirana u
Republici Hrvatskoj: Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih
žrtava.
Revolucionarni subjekat koji je krajem Drugog
svetskog rata na tlu Jugoslavije omogućio izvođenje socijalne
revolucije uporedo sa borbom za oslobođenje zemlje od fašističkog
okupatora, u službenom neoliberalnom poretku sećanja predstavljen je
kao snaga koja je zasnovala političku vlast primenom revolucionarnog
terora i posleratne državne represije, a ne zahvaljujući širokoj
podršci u narodu i međunarodnom priznanju. S obzirom da je pobeda
jugoslovenskog komunističkog pokreta osujetila restauraciju
predratnog društveno-ekonomskog poretka koji je istorijski
prihvatljiv zagovornicima vladajuće ideologije nakon 2000, nosioci
državne istorijske politike nastoje da protivnike jugoslovenskih
komunista iz redova snaga kolaboracije rasterete negativnog
istorijskog nasleđa.
Medijska kampanja uoči i nakon osnivanja Državne
komisije za tajne grobnice dodatno je aktuelizovala istorijski
stereotip o visokim brojkama stradalih, naročito na području
Beograda i u pojedinim delovima centralne Srbije.
U dominantnom medijskom narativu koji je pratio
rad Državne komisije, prećutkivana je odgovornost snaga kolaboracije
za ratne zločine i saradnju sa okupatorom, dok su pojedini
istraživači prošlosti u javnosti istupali sa pretpostavkama
stradalih nakon oslobođenja koje podrazumevaju uveličane brojke.
Ipak, upravo su rezultati Državne komisije za tajne grobnice,
prezentovani u elektronskom registru „Otvorena knjiga“, demantovali
prethodne neutemeljene pretpostavke o broju i strukturi stradalih.
Formiranje Državne komisije inicirao je istoričar
Momčilo Pavlović.[1] Državna komisija ne bi bila formirana da nije
postojala jasna politička volja (politički konsenzus unutar
vladajuće koalicije na čelu sa Demokratskom strankom) koja je
omogućila njeno osnivanje. O tome je svedočio Slobodan Homen,
državni sekretar u Ministarstvu pravde, neposredno uoči formiranja
komisije: „Homen je podsetio da je Vlada formirana od različitih
stranaka, ali da je i odluka o formiranju komisije za istraživanje
istine o pogubljenju Draže Mihailovića, doneta jedinstveno i
jednoglasno: ’To nam jasno govori da postoji politička volja i da su
okolnosti sazrele. Svi se slažemo sa konceptom rada komisije za
pronalaženje posmrtnih ostataka generala Mihailovića, tako ćemo da
se slažemo i sa radom buduće komisije za otkrivanje svih tajnih
grobnica u zemlji, gde se nalaze posmrtni ostaci članova naše
familije, rođaka, prijatelja, komšija…“[2]
U programskom dokumentu navedeni su osnovni
ciljevi Državne komisije: „1) istražiti, pronaći i obeležiti sve
tajne grobnice u kojima se nalaze ostaci streljanih posle septembra
1944, 2) utvrditi tačan broj streljanih lica od septembra 1944.“[3]
Očigledno je da isticanje 12. septembra 1944. u
nazivu komisije podrazumeva poznati govor kralja Petra II
Karađorđevića na londonskom BBC-u, kazivan upravo 12. septembra
1944, u kome je Petar II pozvao jugoslovenske narode da se ujedine i
pristupe NOVJ „pod maršalom Titom“. „Svi oni koji se oslanjaju na
neprijatelja protiv interesa svog vlastitog naroda i njegove
budućnosti, i koji se ne bi odazvali ovom pozivu, neće uspeti da se
oslobode izdajničkog žiga ni pred narodom, ni pred istorijom.“[4]
Prethodno, Glavni štab NOV i PO Srbije uputio je
26. avgusta 1944. poziv četnicima Draže Mihailovića da se priključe
jedinicama NOV i PO i bore protiv okupatora i kvislinga,[5] dok je
ukazom kralja Petra II 25. avgusta 1944. stavljen van snage ukaz o
pretvaranju štaba Draže Mihailovića u Vrhovnu komandu JVuO, čime je
Vrhovna komanda raspuštena.[6] Predsednik NKOJ i vrhovni komandant
NOV i POJ, Josip Broz Tito, 30. avgusta 1944. uputio je „poslednji
poziv svim zavedenim slugama okupatora da iz kvislinških i
kolaboracionističkih formacija do 15. septembra 1944. pređu u NOVJ
ili joj predaju oružje i opremu“. Poziv se odnosio na četnike,
slovenačke i hrvatske domobrane.[7] Prema naređenju maršala Tita
domobrani i četnici koji bi prešli na stranu NOVJ bili su i nakon
15. septembra 1944. raspoređivani u jedinice NOVJ. U naređenju
vrhovnog komandanta NOV i POJ od 15. septembra 1944. ističe se da
zarobljene pripadnike snaga kolaboracije koji se neposredno pred
zarobljavanje „na strani neprijatelja sa oružjem u ruci bore protiv
NOV i POJ“ treba „staviti pred vojni sud i po hitnom postupku suditi
im i najstrožije kazniti“.[8] Isto tako, nove vlasti su 21. novembra
1944, ponudile “opštu amnestiju licima koja su učestvovala u
četničkim jedinicama Draže Mihailovića, ili su ih pomagala, ili su
bila u jednicama hrvatskoh ili slovenačkog domobranstva. Van
amnestije nalazili su se ustaše i pripadnici Ljotićevih
“dobrovoljaca”, kao i ratni zločinci i intelektualci inspiratori
zločina, nezavisno kojim su formacijama pripadali.”[9] Dakle,
amnestiji nisu podlegali dobrovoljci u fašističkim formacijama.
Sve do kraja rata prebezi iz četničkih redova
prelazili su u redove NOVJ pod uslovom da nije dokazano da su
skrivili nečije stradanje. Takođe, tokom prethodnih meseci 1944.
(pre 12. septembra 1944), zabeleženi su brojni primeri poštede
života zarobljenih pripadnika JVuO, na tlu Srbije, od strane
pripadnika NOVJ. Zapravo, takva praksa je bila uobičajena, iako je
bilo i primera streljanja zarobljenih pripadnika JVuO. Isto tako,
zabeleženi su i primeri streljanja dezertera iz JVuO od strane
njihovih saboraca. Tako na primer, Ljubomir Jovanović Patak,
komandant Timočkog korpusa JVuO, 16. juna 1944. izvestio je Dražu
Mihailovića: “Streljao sam 75 vojnika radi toga što su se predali
partizanima. Iste su partizani razoružali i pustili namerno da
podrivaju naše redove i šire defetizam. Izvršen broj streljanja za
napuštanje položaja u borbi. Smatram da ovako mora postupiti svaki
komandant naših jedinica, jer se samo na taj način može rešiti
sličnih namera partizana.”[10]
Stradanje pripadnika JVuO nakon 12. septembra
1944. svakako bi bilo manjeg obima da su se zapovednici JVuO
odazvali na poziv kralja Petra II Karađorđevića, koji je 12.
septembra 1944. pozvao jugoslovenske narode da se ujedine i pristupe
Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije „pod maršalom Titom“. U
narednom razdoblju, sve do kraja novembra 1944, beleženi su primeri
prelaska pripadnika JVuO u redove NOVJ, bilo da je reč o dezerterima
ili, manje, o zarobljenim i premobilisanim četnicima. Ovi primeri su
se događali uporedo sa primerima streljanja zarobljenih pripadnika
JVuO. Treba naglasiti je 28. novembra 1944, na inicijativu Predraga
Rakovića, komandanta Prvog ravnogorskog korpusa JVuO, u selu Brđani
kod Gornjeg Milanovca, došlo do pregovora između predstavnika JVuO i
NOVJ. “Partizani su postavili uslove; da im se četnici predaju i ko
hoće može da ostane u partizanima, a ostali da idu kućama. Komandno
osoblje bi se takođe predalo i pod prismotrom partizana sačekalo
kraj rata, kada bi mu se sudilo: Četnici su pristali na sve uslove,
izuzev zadnjeg. I Tako od pregovora nije bilo ništa.”[11] Oviciri
JVuO, na čelu sa Rakovićem, koji su odbili navedenu ponudu, kako bi
izbegli poslaratna suđenja i odgovornost za brojne ratne zločine i
kolaboraciju, snose nesumnjivu odgovornost za stradanje boraca pod
njihovom komandom.
Prema podacima iz registra Državne komisije za
tajne grobnice, broj stradalih pripadnika JVuO iz Srbije, nakon 12.
septembra 1944, iznosi 7.467, računajući preko 200 duplih imena i
imena lica koja su stradala pre ovog datuma. Ovaj broj nije konačan.
Međutim, čak ako uzmemo u obzir da je broj stradalih pripadnika
JVuO, nakon navedenog datuma, veći za najviše nekoliko hiljada (što
tek treba dokazati, pri čemu takav numerički ishod nije naročito
izvestan), dolazimo do zaključka da je većina pripadnika JVuO u
Srbiji – preživela rat. Naime, nemački vojni izvori su 1944.
procenjivali broj četnika Draže Mihailovića u Srbiji na oko
25.000.[12] Mnogi su preživeli jer su prešli na stranu NOVJ,
odbijajući na taj način da se bore na strani okupatora.
Postavlja se pitanje zbog čega inicijativa za
osnivanje komisije nije podrazumevala istraživanje ukupnog broja
stradalih na tlu Republike Srbije koji su umrli nasilnom smrću tokom
Drugog svetskog rata i u nekoliko posleratnih godina? Činjenica je
da ukupan broj stradalih na teritoriji Srbije tokom 1941-1945. još
uvek nije utvrđen (na primer, još uvek ne znamo koliko je stanovnika
Beograda izgubilo život tokom fašističke okupacije), pri čemu
istraživački kapaciteti Muzeja žrtava genocida, čiji saradnici čitav
niz godina rade na utvrđivanju približnog broja stradalih u ovom
razdoblju, nisu odgovarajući iz više objektivnih razloga, iako su
rezultirali značajnim naučnim doprinosom. Takođe, izostanak ove
inicijative dodatno problematizuje pozitivan učinak Anketnog odbora
Skupštine AP Vojvodine: „Imenik stradalih stanovnika AP Vojvodine
1941-1948.“[13] Kako je moguće da su pokrajinski organi bili u
stanju da iniciraju popisivanje svih stradalih od 1941. do 1948, a
republički organi nisu bili u stanju da to isto učine za ostatak
teritorije Republike Srbije?
Utvrđivanjem ukupnog broja stradalih na tlu
Republike Srbije 1941-1948. bila bi smanjena mogućnost politički
motivisanih zloupotreba broja stradalih i „državnog posezanja za
mrtvima“. Treba napomenuti da su pojedini saradnici Državne
komisije, uključujući sekretara Srđana Cvetkovića, iskazali uverenje
u nužnost objedinjavanja svih podataka vezanih za ukupne ljudske
gubitke na tlu Republike Srbije, koji su stradali nasilnom smrću
tokom 1940-ih.
Saradnici Državne komisije za tajne grobnice
pružili su javnosti uvid u radnu verziju baze podataka za lica koja
su stradala na područja Republike Srbije nakon 12. septembra 1944.
kao protivnici pobedničke strane u ratnom sukobu. Baza podataka
dostupna je na internetu od aprila 2012, pod nazivom: „Otvorena
knjiga: registar žrtava Državne komisije za tajne grobnice posle
septembra 1944“.[14]
„Kako kaže za Politiku sekretar Državne komisije
dr Srđan Cvetković, radi se o najmodernijoj formi, softveru koji
sadrži interaktivni teritorijalni internet pretraživač žrtava na
području cele Srbije, stradalih posle oslobođenja. Ova baza podataka
sadrži detaljne podatke o svakom licu: ime i prezime, zanimanje,
nacionalnost, datume rođenja i smrti, okolnosti pod kojima su
nastradali, kao i kvalifikaciju dela pod kojima su ta lica vođena, i
svuda gde je to moguće, mesto i tačnu lokaciju gde su ubijeni. Svi
uneti podaci sadrže i precizan izvor, jedan ili više njih, odakle
potiču, tako da građani koji su u srodstvu ili imaju interes da
nekoga rehabilituju ili potraže, preko našeg sajta mogu dobiti
najpouzdanije moguće podatke. To i jeste osnovni smisao projekta, da
bude neka vrsta javnog servisa građanima u procesu rehabilitacije i
restitucije, svojevrsna otvorena knjiga, u kojoj je moguće podatke
dopunjavati, menjati, ispravljati na osnovu više izvora – navodi
Cvetković. Kako napominje, ovaj projekat je svojevrsno finale rada
Komisije, koji će da objedini i na jednom mestu prikaže sve što je
do sada urađeno, uz dosta volonterskog rada i skromna sredstva
dobijena preko Ministarstva pravde, ali uz veliku podršku Instituta
za savremenu istoriju, čiji je direktor dr Momčilo Pavlović i
koordinator Odbora za istraživanja. Po broju obrađenih podataka o
stradalim licima, mi smo daleko iskoračili ispred kolega iz
Slovenije, Hrvatske ili Bugarske, koji se bave sličnim poslom u
mnogo dužem periodu nego mi ovde. Preostaje još jedan važan deo,
ekshumacije na preko 200 do sada utvrđenih lokacija masovnih
pogubljenja. Međutim, to su veoma skupi i složeni, a često i
nemogući poslovi i za sada ne postoji nadležnost Državne komisije da
obavlja ove ekshumacije. To je u ovom trenutku u nadležnosti viših
sudova i lokalnih samouprava.“[15]
Nažalost, navedena baza podataka ne sadrži
„detaljne podatke o svakom licu“, jer sem imena i prezimena (u
manjem broju slučajeva – samo prezimena: ponekad samo nadimka),
datuma rođenja i smrti (u velikom broju primera nije navedena godina
rođenja, dok je godina smrti naznačena bez preciziranja datuma,
usled nepotpunih podataka u izvorima) i nacionalnosti, u relativno
velikom broju primera nisu navedeni precizni podaci o zanimanju
stradalih lica, kao ni dovoljno precizni podaci o okolnostima pod
kojima su stradali, što je razumljivo, s obzirom na nepreciznosti u
dostupnoj izvornoj građi.
Primera radi, od 55.372 registrovanih 14.417 nema
godinu rođenja, 1.410 nema godinu smrti, 2.502 nema mesto rođenja,
1.135 nema mesto smrti, 32.825 nema ime roditelja. Takođe, u
registru postoje i lica bez osnovnih podataka (npr. 15 upisa su
navedeni sa slovom N. ispred imena ili nadimka, što znači da im je
prezime nepoznato, dok je nekoliko lica označeno kao N.N, a jedan
broj lica je imenovan opisnim imenom umesto imena i prezimena).
Ovakvi unosi nisu prihvatljivi ne samo zbog nepostojanja osnovnih
podataka već i zbog činjenice da su lica, na koja se možda odnose
ovi unosi, već evidentirana pod pravim imenom ili će potencijalno
biti evidentirana.
Međutim, najspornije je što u kartonima (rubrika:
“napomena”) mnogih počinilaca ratnih zločina ili lica koja su
komandno bila odgovorna za ratne zločine, nije napomenuta njihova
odgovornost za zločine. Ovo se naročito odnosi na područje Srbije
južno od Save i Dunava, odnosno na ratne zločince srpske
nacionalnosti.
Takođe, neretko su činjene greške u popunjavanju
odrednice „mesto rođenja“, pri čemu su najupadljiviji najbrojniji
primeri proizvoljnog popunjavanja ove odrednice zastupljeni u
registru za grad Beograd.
Vredi napomenuti da je „kvalifikacija dela pod
kojima su lica vođena“ takođe bila uslovljena dostupnim izvorima,
što ne opravdava saradnike komisije u brojnim nepreciznostima kada
je reč o kvalifikaciji lica koja su lišena života zbog participacije
u represivnom kvislinškom aparatu ili za lica koja su odgovorna za
ratne zločine, s obzirom da je ove podatke moguće proveriti u drugim
izvorima. Isto tako, činjene su greške u popunjavanju rubrike
“nacionalnost”, pri čemu ističemo možda najproblematičniji primer: u
registru se za 76 lica tvrdi da su bila jevrejske nacionalnosti, pri
čemu je očigledno da su skoro svi oni bili nemačke nacionalnosti, ne
samo s obzirom na napomenu da ih je većina umrla u logoru Knićanin.
Ipak, najozbiljnije zamerke, kada je reč o
navedenim podacima u kartonima stradalih lica, tiču se unošenja
netačnih, ali i brojnih proizvoljnih podataka, zatim proizvoljnog
tumačenja izvorne građe, kao i prikrivanja činjenica da su mnoga
registrovana lica poginula u borbi (ovo se prvenstveno odnosi na
pripadnike JVuO), pri čemu su ova lica zavedena kao “ubijena”,
“nestala”, ali ponekad i kao “streljana” i “likvidirana”.
Izostavljanjem podataka o pogibiji (ili samoubistvu) kao načinu
smrti, stiče se utisak da je jedan velik broj imenovanih lica ubijen
van borbe.
Saradnici Državne komisije nisu uopšte uzeli u
obzir činjenicu da je velik broj lica sa područja tzv. uže Srbije
(mahom pripadnici JvuO) poginuo u borbi nakon 12. septembra 1944.
(na strani nemačkog okupatora), pri čemu je ova lica nemoguće
smatrati tzv. „žrtvama komunizma“, iako je saradnicima Državne
komisije, na osnovu uvida u izvornu građu, poznato ova činjenica. Iz
navedenog zaključujemo da su saradnici Državne komisije odlučili da
grubo ignorišu ovu činjenicu iz njima poznatih motiva. Naša
pretpostavka je da su na taj način želeli da viktimiziraju poginule
pripadnike JVuO. Uvrštavanje poginulih pripadnika JVuO i četničkih
odmetnika uvećava broj tzv. „žrtava komunizma“.
Rezultati popisa stradalih nakon septembra 1944,
koje je prezentovala Državna komisija, ne samo što demantuju tvrdnje
brojnih publicista, ali i pojedinih srpskih istoričara o broju
stradalih na tlu Srbije južno od Save i Dunava nakon navedenog
razdoblja, već osporavaju uvreženi stereotip srpskih nacionalista i
antikomunista koji podrazumeva da je srpski narod, pre svega u
Srbiji („jer je bila četnička“), bio izložen najvećoj pogibelji od
strane pobednika, u odnosu na druge delove Jugoslavije.
|
|
Lider nevinih žrtava: Draža
Mihailović
|
|
Do 15. aprila 2014. u registru je evidentirano
55.372 stradalih na tlu Republike Srbije nakon 12. septembra 1944.
Najveći broj stradalih zabeležen je na teritoriji Vojvodine: 38.301
(69,17%), pri čemu vredi naglasiti da je dominantno reč o licima
nemačke i mađarske nacionalnosti. U broj stradalih stanovnika
Vojvodine uključili smo i 1.135 stradalih sa područja opštine Zemun,
pretežno nemačke nacionalnosti (zatim hrvatske nacionalnosti), zbog
teritorijalnog položaja Zemuna tokom Drugog svetskog rata, koji je
različit u odnosu na položaj Beograda, kao i na osnovu činjenice da
se etnička struktura stradalih u Zemunu mnogo više uklapa u okvir
Srema i Vojvodine nego Beograda i ostatka Srbije. Uostalom, Zemun i
Beograd su tada još uvek bili dva grada.
Na području centralne Srbije, bez Kosova,
registrovano je 15.215 (27,47%) stradalih, pretežno srpske
nacionalnosti, dok je na području Kosova registrovano 1.856 (3,35%)
stradalih, pretežno albanske nacionalnosti.
U broj od 55.372 stradala ulazi i 1.372 dupliranih
imena (neka imena se navode čak četiri puta). Napominjemo i 71
potencijalno duplo ime. U broj od 15.215 stradalih stanovnika sa
područja Srbije južno od Save i Dunava ulaze 576 duplih imena.
Izdvojena dupla imena u registru možete videti na ovoj stranici:
http://znaci.net/temp/duplx.htm
Takođe, u registar je uvršteno oko 1.000-1.100
lica koja su bili strani državljani, zbog čega ova lica ne mogu biti
evidentirani kao stradali stanovnici Republike Srbije 1941-1948.
Isto tako, u registar je uvršten trocifren broj lica koja su
stradala pre 12. septembra 1944. ili nisu uopšte stradala u
navedenim okolnostima (umrli su prirodnom smrću godinama ili
decenijama nakon oslobođenja).
Licitiranja brojem „žrtava komunističkog
terora“ u Srbiji
Revizija prošlosti predstavlja jednu od bitnih
karakteristika postsocijalističkog društva u Srbiji. Iznošenje
preuveličanog broja stradalih nakon oslobođenja predstavlja jednu od
važnih karakteristika revizionističkog narativa.
Iznošenje višestruko uveličanih brojki stradalih
pripadnika i simpatizera snaga kolaboracije nakon oslobođenja Srbije
1944. naročito je prisutno u medijima i istorijskoj publicistici,
ali i u tvrdnjama i stavovima pojedinih predstavnika domaće
istoriografije.
Tokom poslednjih desetak godina primetna je
dodatna artikulacija istorijskog narativa koji podrazumeva
licitiranje brojem „žrtava komunističkog terora“ nakon oslobođenja.
Saglasni smo sa stavom prof. Đorđa Stankovića:
„Termin ’komunistički zločin’ je krajnje pravno i politički
neadekvatan. Zločin je pojam za ritual ubijanja. Ovde je uzet da bi
komuniste izjednačili sa nekim drugim pokretima koji u tom ritualu
nisu izostavljali žene, decu i stare osobe, primenjujući krajnju
brutalnost. Ne može se osporavati da je u procesu konstituisanja
nove i međunarodno priznate države ta ista država primenjivala
’revolucionarni teror’, kao što su to radili i jakobinci u
Francuskoj revoluciji 150 godina ranije ili Kromvel u Engleskoj 350
godina ranije. Kao što su to radili svi pobednici posle građanskih
ratova, smena dinastija ili radikalnog preoblikovanja političkog
sistema.“[16]
Zagovornici teze o nužnosti preispitivanja
„zločina oslobodilaca“ u cilju konačnog „nacionalnog pomirenja“,
„ispravljanja istorijskih nepravdi“ i „rehabilitacije nevinih žrtava
komunističkog terora“ koje su nepravedno lišene života ili
represirane „iz političkih i ideoloških razloga“, poslednjih godina
vrlo su zastupljeni u medijima, što je kulminiralo u razdoblju od
2009. do 2012.
Iznošenje pretpostavki, ali i rezultata
istraživanja, o broju stradalih pripadnika i simpatizera poraženih
vojnih i političkih snaga praćeno je prećutkivanjem činjenica o
njihovom angažmanu tokom fašističke okupacije, a naročito se nerado
govori o zločinima koje su počinili pripadnici poraženih snaga u
razdoblju koje prethodi oslobođenju.
Preispitivanje istorijskih događaja nakon
oslobođenja najčešće podrazumeva viktimizaciju stradalih i
izbegavanje ukazivanja na odgovornost nemalog broja lica koja su
lišena života nakon oslobođenja. Po pravilu, svi stradali se imenuju
žrtvama, iako činjenica smrti ne izjednačava sve stradale u ratnom
sukobu i istorijskim događajima koji su posledica ovog sukoba.
Dakle, nisu svi stradali u događajima nakon oslobođenja bili
(nevine) žrtve.[17]
Naravno, uvek treba isticati činjenicu da je među
stradalima bio velik broj ljudi koji nisu zaslužili da budu ubijeni.
Licitiranje brojem „žrtava komunističkog terora“ u
Srbiji, predmet je ideološki i politički motivisanih manipulacija
preko dve decenije. Višestruko uvećane, neretko fabulozne, brojke
stradalih protivnika nove vlasti nakon oslobođenja (naročito kada je
reč o broju stradalih u centralnoj Srbiji, Beogradu i Bačkoj),
početkom 1990-ih, u prvim godinama političkog pluralizma u Srbiji,
najpre su kolportirane od strane desničarske i nacionalističke
štampe.
Najkarakterističniji primer ovakvih fabulacija,
nezaobilazan kada je u pitanju geneza istorijskog stereotipa o
„kažnjavanju Srbije zbog naklonosti prema četnicima“, predstavljaju
izdanja kragujevačkog lista Pogledi, jednog od najtiražnijih
političkih magazina u Srbiji početkom 1990-ih. Urednik ovih novina,
Miloslav Samardžić, u uvodniku specijalnog izdanja Pogleda iz 1991.
pominje fabuloznih „150.000 neznanih grobova“ pobijenih protivnika
nove vlasti, na tlu Republike Srbije. Samardžić napominje da se ova
„približno tačna brojka“ navodno „odnosi na deo, nadamo se veći,
srpskih žrtava palih u Srbiji tokom 1944-1945.“, ističući da „iako
su na meti komunista pre svega bili Srbi, tada su stradali i drugi
narodi, najviše vojvođanski Nemci i Mađari.“[18] U navedenom
specijalnom izdanju ovih novina, pominje se preko 12.000 streljanih
u Nišu, preko 8.000 u Zaječaru, preko 6.500 u Kruševcu, 4.000 u
Valjevu, 3.000 u Užicu, preko 2.500 u Jagodini, 2.000 u Šapcu, itd.
Navedene brojke demantuju poimenični popisi stradalih na području
Srbije južno od Save i Dunava iz registra Državne komisije za tajne
grobnice. Ipak, jedan deo javnost u Srbiji bio je spreman da
prihvati ove propagandističke navode.
Mađarski publicista Tibor Čereš objavio je 1991. u
Budimpešti knjigu o stradanju mađarskog življa nakon oslobođenja
Vojvodine, u kojoj je plasiran višestruko uvećan zbir stradalih
Mađara u Vojvodini (40.000), kao i neutemeljene pretpostavke o broju
stradalih Mađara u pojedinim naseljima (Čurug: 3.000, Žabalj: 2.000,
iako je u ova dva naselja živeo manji broj Mađara od navodnog broja
stradalih; Subotica: 7.000, Novi Sad: 10.000). Govoreći o Čereševim
emfazama, mađarska istoričarka, profesorka Univerziteta u Segedinu
Enike Šajti, pominje pogubnost ove „u kamen urezane brojke“: „U
današnjoj mađarskoj javnosti putem rada Tibora Čereša (Vérbosszú a
Bácskában) fiksirana je brojka od 40.000. Pošto je Čereševa knjiga
prevedena na više jezika, među kojima na engleski i hrvatski, tako
se i na međunarodnom planu fiksirala ova brojka.“[19]
Predstavnici akademskog istorijskog revizionizma,
dakako, nisu preuzeli ove fabulozne brojke, ali su u javnosti
iznosili pretpostavke o „bilansu komunističkih zločina“ koje su
takođe podrazumevale predimenzionirane brojke stradalih nakon
oslobođenja.
Preuveličane brojke stradalih u pojedinim
gradovima i opštinama u Srbiji, tendenciozno su kolportirane u
domaćoj javnosti u poslednjih dvadesetak godina i prerasle su u
istorijski stereotip, naročito kada je reč o broju stradalih u
Beogradu i ukupnom broju stradalih u Srbiji južno od Save i Dunava.
Uoči formiranja Državne komisije, u toku medijske
kampanje koja je imala za cilj da podrži inicijativu za njeno
osnivanje, dnevni list Večernje novosti (kao provladino glasilo koje
je najaktivnije sudelovalo u ovoj medijskoj kampanji) objavio je
procenu broja stradalih u Srbiji nakon oslobođenja, koju je izneo
istoričar Srđan Cvetković: „Cvetković iznosi da je, prema najnovijim
istraživanjima, tokom 1944-1945. likvidirano najmanje 80.000 građana
Srbije, čak i više ako računamo streljanje ratnih zarobljenika na
Zelengori i Sloveniji 1945.“[20] Cvetković je na TV B92, 9. oktobra
2009. ponovio da prema „umerenijim procenama“ broj stradalih u
Srbiji nakon septembra 1944. iznosi 80.000.[21] Nedugo nakon
formiranja Državne komisije, jedan tiražni beogradski dnevni list
preneo je izjavu sekretara komisije Srđana Cvetkovića o proceni
broja stradalih u Srbiji nakon oslobođenja: „Više od 35.000 ljudi
streljano je na teritoriji uže Srbije, a prema nemačkim i mađarskim
procenama, između 40.000 i 45.000 osoba je stradalo u Vojvodini.“
Pri tom Cvetković dodaje da „tačan broj ubijenih od 1944. do 1946.
verovatno nikada neće biti utvrđen, ali da brojni podaci pokazuju da
je u to vreme bez suđenja likvidirano između 60.000 i
80.000 ljudi.“[22] Ove procene razlikuju se od umerenije procene koju
je Cvetković objavio 2006: „žrtve terora po oslobođenju Srbije tokom
1944-1945 zaista ne bi mogle biti puno manje od 60.000.“[23] Ipak,
ostaje nejasno da li je Cvetković mislio isključivo na 1944-1945.
godinu, ili na čitavo posleratno razdoblje, uključujući i nekoliko
narednih godina, s obzirom da 1944-1945. na teritoriji Republike
Srbije, prema našoj proceni, nije stradalo blizu 60.000 ljudi
(značajan broj stradalih Nemaca umro je u radnim logorima
1946-1947).
Istoričar Čedomir Antić takođe je istupao u
javnosti sa procenama broja stradalih na teritoriji Srbije nakon
oslobođenja: „Kada se saberu žrtve komunističkog režima u celoj
Srbiji, dolazi se do frapantne cifre od 100.000 ubijenih ljudi.”[24]
Nedugo nakon ove nesumnjivo neutemeljene pretpostavke, Antić je
izneo pretpostavku koja podrazumeva umanjen broj stradalih, kazujući
da je tokom 1944-1945. „na teritoriji današnje Srbije među građanima
svih nacionalnosti bilo makar oko 70.000 ubijenih protivnika novog
režima“.[25]
Rukovodilac jednog izuzetno ozbiljnog i naučno
relevantnog projekta („Imenik stradalih stanovnika AP Vojvodine
1941-1948.“), prof. Dragoljub Živković, i pored uvida u
kvantifikaciju stradalih na teritoriji Vojvodine, izneo je dve
neutemeljene pretpostavke: „Nemačka fašistička vlast je likvidirala
na stotine hiljada Nemaca kao što je komunistička vlast likvidirala
stotine hiljada Srba. (…) Zločin kojeg su učinile komunističke
vlasti u vremenu od 1944. do 1953. nad sopstvenim narodom pod osudom
da su: ’izdajnici, kolaboracionisti, četnici, monarhisti, nepoštena
inteligencija, kulaci’, i tako dalje, po broju žrtava prevazilazi
nasilje nad Nemcima koji su bili stanovnici te iste države.“[26]
Rezultati popisa stradalih u Srbiji nakon 12.
septembra 1944. demantuju navedene pretpostavke (“preko 80.000”
stradalih građana Srbije), s obzirom da je u registru Državne
komisije popisano 55.372 stradalih, računajući dupla imena, strane
državljane i lica koja nisu stradala u navedenim okolnostima.
Takođe, ovi rezultati demantuju da je u tzv. užoj Srbiji “streljano
više od 35.000 ljudi”, s obzirom da je na ovom području (računajući
574 duplikata) registrovano 15.215 stradalih. Jedan od
najznačajnijih rezultata ovog popisa jeste demantovanje stereotipa o
načinu stradanja. U medijskim napisima, ali ponekad i izjavama
pojedinih istoričara, sugerisalo se kako su većina stradalih navodno
streljani, dok je pridev “streljani” u dominantnom diskursu postao
sinonim za način stradanja.
Znatan broj stradalih u Srbiji nakon 12. septembra
1944. koji su poimenično uvršteni u registar Državne komisije za
tajne grobnice – nije streljan ili lokvidiran na neki drugi način
(„utvrditi tačan broj streljanih lica od septembra 1944.“, kako se
ističe u programskom dokumentu komisije, u ostalom, i u punom nazivu
komisije: Državna komisija za pronalaženje i obeležavanje svih
tajnih grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci streljanih posle
oslobođenja 1944). Naime, prema našoj proceni, preko polovine (možda
oko 55-60%) registrovanih nisu streljani ili neposredno likvidirani,
već su izgubili život na druge načine: ovo se naročito odnosi na
umrle pripadnike nemačke zajednice u radnim logorima u Vojvodini
(većina popisanih Nemaca nije neposredno ubijena, već je umrla u
logorima usled nepodnošljivih uslova boravka, iako ne treba
isključiti mogućnost da je jedan broj starijih lica nemačke
nacionalnosti umro od starosti, iako lokacija njihove smrti
omogućava unošenje njihovih imena u registar) i na poginule
pripadnike JVuO i četničke odmetnike, koji, dakle, nisu “streljani”,
“likvidirani”, ali ni “ubijeni”, kako se pogrešno ili neprecizno
navodi u registru (kartoni stradalih).
U izjavi jednom dnevnom listu (2009) istoričar
Cvetković izneo je sličnu procenu broja stradalih na teritoriji
Srbije i Vojvodine nakon oslobođenja, uz dodatnu procenu stradalih
pripadnika kvislinških i kolaboracionističkih formacija, srpske
etničke pripadnosti, u Sloveniji 1945. „Cvetković tvrdi da je na
području uže Srbije ubijeno tridesetak hiljada ljudi, dok su u
Vojvodini u posleratnom periodu najviše stradali Nemci (oko 40.000)
i Mađari (oko 6.000). Cvetković podseća i na to da je na Zelengori,
u maju 1945. godine, pobijeno oko 9.000 četnika, i da je najmanje
još desetak hiljada Srba stradalo tokom povlačenja u Sloveniji.“[27]
Napominjemo da pripadnici formacije pod komandom
Draže Mihailovića prilikom borbi u istočnoj Bosni maja 1945. nisu
svi zarobljeni i nakon zarobljavanja streljani, već ih je velik broj
poginuo s puškom u ruci, tako da se za sve njih ne može reći da su
„pobijeni“ ili „streljani“. Prema našoj proceni, većina (više od
polovine) stradalih pripadnika JVuO koji su život izgubili u Bosni,
od kraja 1944. do sredine maja 1945, poginuli su u borbi, o čemu
posredno svedoče i podaci četničke provenijencije (npr. visoke
brojke poginulih pripadnika Avalskog i Valjevskog korpusa JVuO).
Prema istraživanju istoričara Milana Terzića, u
istočnoj Bosni maja 1945. neutralisano je najmanje 5.937 četnika. Reč
je o ukupnom broju četnika Draže Mihailovića koji se pominju u
izveštajima jedinica JA. Od ovog broja 4.228 je prebrojano mrtvih na
bojnom polju, 143 je ranjenih i 1.556 zarobljenih. U istom razdoblju
jedinice JA koje su učestvovale u ovoj operaciji imale su 55 mrtvih,
33 nestala, 113 ranjenih i 3 zarobljena.[28] Može se pretpostaviti
da je među 4.228 četnika koji su kao mrtvi izbrojani na bojnom
polju, većina stradala u neposrednoj borbi, dok je jedan broj
stradao u bombardovanju, a izvestan broj je streljan nakon
zarobljavanja. Isto tako, u pomenutih 5.937 svakako ulazi i više
stotina stradalih bosanskih četnika. Može se pretpostaviti da je
značajan broj od 1.556 zarobljenih četnika, streljan nakon
zarobljavanja, iako nisu svi streljani neposredno nakon
zarobljavanja s obzirom da je jedan broj zarobljenika zatvoren u
mestima za izloaciju u Bosni i Srbiji. Sem toga, jedan broj
zarobljenih je pušten nakon nekoliko meseci (kako se pominje u
literaturi, “u julu 1945. naredbom maršala J. B. Tita, iz logora u
Šapcu pušteno preko 600 srpskih seljaka koji su pripadali odredima
Draže Mihailovića, uz obrazloženje ‘da je među zarobljenim četnicim
za vreme borbi u Bosni i u drugim krajevima bio veliki broj seljaka
koji su putem raznih pretnji ili prevara uvučeni u četničke
jedinice'”, kako je pisala Politika, 4, jula 1945.[29] Isto tako,
moguće je pretpostaviti da je jedan deo od 143 ranjenih četnika, u
izveštajima uvršten među zarobljene.
Ovi podaci osporavaju uvreženi stereotip o preko
9.000 stradalih pripadnika JVuO na Zelengori i u Gornjem Podrinju,
maja 1945. Ova numerička pretpostavka dospela je i u udžbenik
istorije za završne razrede gimnazije, gde se napominje da je na
području Zelengore i Sutjeske maja 1945. „pobijeno oko 9.000
ljudi“.[30] Podsećamo da se od 1990. u domaćoj javnosti plasira
brojka od navodno 20.000 stradalih četnika u okolini Foče maja 1945.
Ovu brojku je prvi plasirao novinar Miloslav Samardžić.[31]
U brojku od 15.215 stradalih sa područja Srbije
južno od Save i Dunava unet je i velik broj lica za koja se tvrdi da
su nestala (računajući i 576 duplikata). Ovo je naročito
karakteristično za neke opštine u zapadnoj i centralnoj Srbiji. U
registru je ukupno navedeno 7.081 lica srpskog porekla za koja se
tvrdi da su nestala, pri čemu je tek manji broj nestalih Srba iz
Vojvodine ili sa Kosova.
Prema ovim podacima, u nekim opštinama zapadne i
centralne Srbije broj nestalih četnika u Bosni veći je od broja
ubijenih lica: Vladimirci (71>26), Krupanj (167>23), Loznica
(168>68), Mali Zvornik (59>9), Lajkovac (46>35), Osečina (73>28), Ub
(74>69), Požega (115>97), Priboj (82>68), Aranđelovac (141>72), Knić
(171>113), Smederevska Palanka (198>112). U nekim opštinama
(Vladimirci, Krupanj, Loznica, Mali Zvornik, Osečina, Aranđelovac),
broj nestalih u Bosni višestruko je veći (3-4 puta) od broja
ubijenih. U nekim opštinama broj nestalih je neznatno manji od broja
ubijenih: Bajina Bašta (99>64), Ljubovija (41>38), Nova Varoš
(124>96), Ljig (45>23), Koceljeva (20>18), Kragujevac (221>186),
Velika Plana (146>91). Napomena: u ove brojke uračunata su i
duplirana imena, kao i druga sporna imena (naročito u spisku za
opštinu Kragujevac).
Za šest okruga u ovom delu Srbije (Mačvanski,
Kolubarski, Zlatiborski, Moravički, Šumadijski, Podunavski), kao i
za opštinu Medveđa (odakle se znatan broj pripadnika JVuO evakuisao
u Bosnu) u bazi podataka navedeno je ukupno 2.674 nestalih, mahom
pripadnika JVuO koji su nestali u Bosni 1945, za koje nije navedeno
da li su umrli od tifusa, poginuli u borbi ili streljani nakon
zarobljavanja. Treba naglasiti da su se pripadnici JVuO uoči i nakon
evakuacije u Bosnu nesumnjivo borili na strani nemačkog okupatora, u
čemu vidimo osnovni razlog što su neki/mnogi od njih nakon
zarobljavanja podelili sudbinu zarobljenih nemačkih vojnika.
Prema navodima novinara Vuka Cvijića (2011),
istoričar Srđan Cvetković naveo je da je u Sloveniji 1945.
„ubijeno oko 15.000 Srba“.[32] Prema navodima jednog beogradskog
dnevnog lista, Cvetković je prethodno (2009) tvrdio da je u
Sloveniji 1945. ubijeno „20.000 Srba, koji su pripadali raznim
vojnim formacijama“.[33] Slobodan Homen, u izjavi objavljenoj
nekoliko meseci nakon formiranja Državne komisije za tajne grobnice
(2009), ističe kako je u Sloveniji nakon zarobljavanja 1945.
stradalo čak „20-30.000 pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini,
koja se povlačila iz pravca Srbije i Crne Gore.”[34]
Ovakve tvrdnje korespondiraju sa nepouzdanim
navodima Borivoja Karapandžića, ljotićevskog emigranta, prema kojima
je 1945. u Sloveniji stradalo 3.000 pripadnika SDK i 15.000
crnogorskih četnika.[35] Međutim, Karapandžić nije priložio spiskove
sa imenima stradalih koji bi potkrepili ovako visoke procene
ubijenih pripadnika SDK. Slovenački istoričar Mitja Ferenc dovodi u
sumnju procene stradalih četnika u Sloveniji koje je plasirao
Karapandžić i tvrdi da su preuveličane.[36]
Poznata su imena 3.102 četnika (i manjim delom
članova njihovih porodica) sa područja Crne Gore koji su stradali u
Sloveniji, maja 1945.[37] Broj stradalih srbijanskih četnika u
Sloveniji nije utvrđen, ali on je svakako vrlo skroman ili neznatan,
s obzirom da se srbijanski četnici nisu organizovano povlačili prema
Sloveniji, za razliku od pripadnika SDK. Navedenim poimeničnim
popisom demantovane su visoke brojke koje je plasirala četnička
emigracija. Za gotovo polovinu četnika sa područja Crne Gore koji su
stradali u Sloveniji, čija su imena navedena u ovoj knjizi
budvanskog novinara Save Gregovića, u registru stradalih crnogorskih
četnika u poslednjim mesecima rata, tvrdi se da su ubijeni, odnosno
streljani nakon zarobljavanja, dok se za ostale navodi: „nestao u
odstupnici“, „poginuo u odstupnici“, ili se ne navodi način na koji
su stradali. Ipak, realno je pretpostaviti da je najveći broj od
ovih 3.102 streljan nakon zarobljavanja. Ukupan broj stradalih
crnogorskih četnika koji su navedeni poimenice u ovoj knjizi iznosi
5.221. Među njima je velik broj onih koji su poginuli ili umrli od
tifusa u Bosni, kao i stotinjak imena onih koji su preživeli ove
događaje.
Analiza broja „žrtava komunističkog terora“
u Srbiji
Rezultati popisa stradalih nakon septembra 1944.
koje je prezentovala Državna komisija, ne samo što demantuju tvrdnje
pojedinih srpskih istoričara o broju stradalih na tlu Srbije južno
od Save i Dunava nakon navedenog razdoblja, već osporavaju uvreženi
stereotip srpskih nacionalista i antikomunista koji podrazumeva da
je srpski narod, pre svega u Srbiji („jer je bila četnička“), bio
izložen najvećoj pogibelji od strane pobednika, u odnosu na druge
delove Jugoslavije.
Da ponovimo: u registru je evidentirano 55.372
stradalih na tlu Republike Srbije nakon 12. septembra 1944. Od ovog
broja treba oduzeti 1.372 duplih imena, kao i veći broj
(1.000-1.100) imena onih koji su bili strani državljani ili su imali
stalno prebivalište u drugim republikama Jugoslavije, zbog čega ne
mogu biti tretirani kao stradali stanovnici Republike Srbije tokom
1940-ih.
Primera radi, u registru je evidentirano 966
Nemaca za koja se navodi da su rođeni u Hrvatskoj. Najveći broj se
odnosi na Nemce iz Baranje (i manjim delom iz istočne Slavonije)
koji su umrli u logoru Gakovo pokraj Sombora (manjim delom u
logorima Kruščica i Bački Jarak). Od ovih 966 imena, za 846 je
rutinski upisano Gakovo kao mesto prebivališta i mesto smrti, pri
čemu je mesto prebivališta očigledno pogrešno. Najveći broj ovih
osoba živeo je na području opštine Beli Manastir da bi nakon
oslobođenja Baranje bio izolovan u logorima u Bačkoj. Iako su ova
lica stradala na tlu Republike Srbije ona ne mogu biti uvrštena u
ukupan broj stradalih stanovnika Republike Srbije, pri čemu se
registar Državne komisije za tajne grobnice odnosi upravo na lica
koja su imala prebivalište na tlu Republike Srbije. Isto tako bi
bilo pogrešno uvrstiti Srbe iz Bačke koji su stradali u logorima
fašističke Mađarske u žrtve Mađarske, kao što bi Srbe, Jevreje i
Rome iz Srema koji su stradali u logoru Jasenovac bilo pogrešno
uvrstiti u žrtve Republike Hrvatske u Drugom svetskom ratu.
Sem Nemaca iz istočne Hrvatske, u registar je
uvršteno više desetina pripadnika ustaškog pokreta sa područja
Vukovara i Vinkovaca koji su osuđeni na smrt pred vojnim sudovima u
Vojvodini zbog učešća u kampanjama terora ustaške NDH nad
stanovništvom Srema. Njihova imena su najvećim delom proizvoljno
uvrštena u registre za opštine Novi Sad i Sremska Mitrovica. Primera
radi, dvojica ustaša iz sela Bogdanovci pokraj Vukovara, uvršteni su
u registar za opštinu Babušnica na jugu Srbije: Stjepan Zvonarević
(RKTG-35568), Petar Zvonarević (RKTG-32802). Ustaše iz Hrvatske i
Bosne i Hercegovine uvrštavane su proizvoljno i u registre za grad
Beograd i opštinu Čačak, iako nikad nisu imali prebivalište niti su
stradali u Beogradu i Čačku.
Na ovoj stranici možete videti spisak lica kojima
je kartonu, u rubrici “zemlja rođenja” navedena “Hrvatska”. Najveći
broj ovih lica odnosi se na Nemce i ustaše iz istočne Hrvatske:
http://znaci.net/temp/iz_hrvatske.htm
U registar je uvršteno i 27 lica rođenih u
Nemačkoj i 5 lica rođenih u Austriji, pri čemu je pretežno reč o
pripadnicima okupacionog vojno-policijskog aparata koji su osuđeni
na smrt nakon oslobođenja zbog učešća u zločinima nad domaćim
stanovništvom.
Sem 1.372 dupliranih imena i oko 1.000-1.100
stranih državljana iz registra treba izostaviti i žrtve fašističkog
terora koje su proizvoljno uvrštene u registar. Utvrdili smo ukupno
41 ovakav upis u registru. Na ovoj stranici možete videti tabelu sa
osnovnim podacima ovih lica:
http://znaci.net/temp/zx.htm
Među 41 lice koje nije ubijeno od strane koju
obično zovemo komunističkom, a uračunato je u tzv. “žrtve
komunizma”, u registru je navedeno 14 osoba (pretežno Jevreja iz
Bačke) stradalih u logoru Aušvic, 2 osobe stradale u logoru
Mauthauzen, i po jedna osoba stradala u logoru Jasenovac i logoru
Bergen-Belcen, kao i određen broj pripadnika NOVJ/JA koji su
poginuli u borbama krajem 1944. ili tokom 1945.
Aušvic: Kata Gerštl (Novi Sad, RKTG-63067);
Jovanka Jojkić (Žabalj, RKTG-71257); Andrija Najman (Sombor,
RKTG-85242); Josip Najman (Sombor, RKTG-85243); Sara Najman (Sombor,
RKTG-85244); Nemeš (Sombor, RKTG-85245); Ilona Volhajmer (Sombor,
RKTG-100942); Leopold Balint (Ada, RKTG-44361); Roži Balint (Ada,
RKTG-44362); Tibor Balint (Ada, RKTG-44363); Salamon Bakran (Sombor,
RKTG-44419); Jovan Barna (Kula, RKTG-44420); Jovanka Narna (Kula,
RKTG-44421); Petar Gavrilović (Zemun, RKTG-66972); Mauthauzen: Zoran
Purigrački (Nova Crnja, RKTG-54739); Vujica Dašić (Čačak,
RKTG-6380); Jasenovac: Jakob Zorić (Subotica, RKTG-57086);
Bergen-Belcen: Šarlota Galc (Novi Sad, RKTG-62998).
Takođe, iz registra treba izostaviti i nekoliko
stotina imena lica koja su stradala pre 12. septembra 1944. ili su
umrla prirodnom smrću godinama ili decenijama nakon oslobođenja.
Među licima koja su stradala pre 12. septembra 1944, a koja su
uvrštena u registar, nisu samo imena onih koji su ubijeni od strane
NOVJ već i određen broj onih koji su ubijeni od strane nemačkog
okupatora (u manjoj meri i od JVuO). Utvrđivanje imena ovih lica
podrazumeva dugotrajno istraživanje i naša pretpostavka je da je reč
o nekoliko stotina imena. Primera radi, u registru za grad Beograd
ustanovili smo 27 lica koja nisu stradala nakon oslobođenja, već su
umrla prirodnom smrću, pri čemu smo svesni da ovo nije konačan broj.
Najveći broj stradalih zabeležen je na teritoriji
Vojvodine: 38.301 (69,17%), pri čemu vredi naglasiti da je
dominantno reč o licima nemačke i mađarske nacionalnosti (u broj od
38.301 stradalih Vojvođana ulazi i preko 700 duplih imena). U broj
stradalih stanovnika Vojvodine uključili smo i 1.135 stradalih sa
područja opštine Zemun, pretežno nemačke nacionalnosti (zatim
hrvatske nacionalnosti). Na području centralne Srbije, registrovano
je 15.215 (27,47%) stradalih, pretežno srpske nacionalnosti
(uključujući 575 duplih imena), dok je na području Kosova
registrovano 1.856 (3,35%) stradalih, pretežno albanske
nacionalnosti.
U broj od 15.215 stradalih sa područja centralne
Srbije uračunato je oko 1.000 lica koja nisu bili pripadnici
većinske etničke grupe (Nemci, Bošnjaci, Rusi, Hrvati, Slovenci,
Albanci), što je ukupno podjednako ili nešto više od broja stradalih
Srba u Vojvodini u istom razdoblju.
Realno je pretpostaviti da broj stradalih u
centralnoj Srbiji nije konačan i da će biti uvećan (možda za
maksimalno nekoliko hiljada imena, što tek treba egzaktno dokazati),
što je, međutim, još uvek prilično manje od pretpostavki koje su
iznosili pojedini srpski istoričari.
Važno je napomenuti da ljudski gubici na tlu
Republike Srbije 1941-1945, izazvani delovanjem fašističkog
okupatora i formacija koje su sarađivale sa okupatorom, znatno
prevazilaze broj stradalih nakon oslobođenja. Popisom Žrtve rata
1941-1945. iz 1964, ustanovljeno je da su na teritoriji Srbije (bez
Vojvodine) okupator i njegovi pomagači poimenice odgovorni za smrt
najmanje 93.167 osoba. Ukoliko se uzme u obzir da je popisna
komisija izložila mišljenje da je na teritoriji čitave Jugoslavije
popisom iz 1964. registrovano tek 56-59% stradalih, nameće se
pretpostavka da broj stradalih na tlu Srbije iznosi mogućih između
157.910 i 166.370, ali ova pretpostavka nije egzaktno dokazana. Od
poimenice utvrđenih 93.167 stradalih sa područja uže Srbije
(popisanih do 2003) ističemo 37.079 pripadnika NOVJ/JA.[38]
|
|
Selim Juković (RKTG-101056),
zapovednik muslimanske milicije na području
Prijepolja (u beloj bluzi)
|
|
Popisom Žrtve rata 1941-1945. iz 1964,
ustanovljeno je da su na teritoriji Vojvodine okupator i njegovi
pomagači poimenice odgovorni za smrt 41.370 osoba. Ukoliko se uzme u
obzir da je popisna komisija izložila mišljenje da je na teritoriji
čitave Jugoslavije popisom iz 1964. registrovano 56-59% stradalih,
nameće se pretpostavka da broj stradalih na tlu Vojvodine iznosi
mogućih između 70.119 i 73.875. Ove podatke su dopunila istraživanja
Prema Anketnog odbora Skupštine AP Vojvodine, 1941-1945. Prema
podacima Anketnog odbora tokom 1941-1945. stradalo je najmanje
42.283 vojvođanskih Srba, od čega je ogromna većina stradala tokom
fašističke okupacije ili je poginula u borbi protiv okupatora. U
ovaj broj uračunata su i lica srpske nacionalnosti ubijena nakon
oslobođenja (do 1.000). Takođe, tokom fašističke okupacije stradalo
je najmanje 15.495 vojvođanskih Jevreja, pri čemu ovaj broj nije
konačan i pri čemu je jevrejska zajednica, uz romsku zajednicu, u
odnosu na ukupan broj Jevreja, procentualno najviše stradala u
Vojvodini.[39] Ako uzmemo u obzir i nekoliko hiljada pripadnika
drugih etničkih grupa koji su kao stanovnici Vojvodine stradali od
strane fašističkog okupatora i njihovih saradnika, onda se broj
stradalih Vojvođana, koji su izgubili život kao protivnici i žrtve
fašizma, približava mogućem pretpostavljenom broju od oko 70.000.
Popisom Žrtve rata 1941-1945. iz 1964, kao i
dopunom i revizijom ovog popisa, ustanovljeno je da su na teritoriji
Vojvodine nemačke vojne i policijske snage odgovorne su za stradanje
61,39% stanovnika, vojne i policijske snage NDH za 28,79%, mađarske
vojne i policijske snage za 8,69%.[40] Ove činjenice treba uzimati u
obzir kada se sagledava masovno stradanje nemačkog stanovništva na
tlu Vojvodine nakon oslobođenja.
Kada broj od najmanje 14.640 stradalih sa područja
Srbije južno od Save i Dunava, pri čemu smo izostavili dupla imena u
registru (čak ako pretpostavimo da maksimalno nekoliko hiljada imena
nisu uneta u registar iz objektivnih razloga, iako ovu pretpostavku
treba egzaktno dokazati), uporedimo sa brojem od približno 13.556
stradalih lica u Sloveniji nakon oslobođenja,[41] onda nije teško
zaključiti da je u Sloveniji, proporcionalno ukupnom broju
stanovnika, obračun sa snagama kolaboracije i njihovim simpatizerima
bio intenzivniji, imajući u vidu broj usmrćenih lica.
Ovo navodimo u cilju osporavanja nacionalističkog
stereotipa o Srbiji kao najvećoj „žrtvi komunističkog terora“ na
području Jugoslavije. Ako uzmemo u obzir da su u broj stradalih u
Sloveniji (13.556) uračunata lica koja su umrla nasilnom smrću nakon
zvaničnog okončanja rata (9. maj 1945), a ne nakon 12. septembra
1944, onda je ova disproporcija još očiglednija. Ako broju od 14.640
registrovanih u spiskovima opština u tzv. užoj Srbiji (prethodno smo
izostavili duplikate u registru) oduzmemo oko 200 spornih unosa
(lica koja nisu stradala i koja su umrla prirodnom smrću godinama
ili decenijama nakon oslobođenja i lica koja su stradala pre 12.
septembra 1944), pri čemu je ovo minimalna procena, onda je ova
razlika još veća.
Napomena: Saradnici ljubljanskog Inštituta za
novejšo zgodovino obznanili su 2004. podatke o 13.898 stradalih
građana Slovenije nakon oslobođenja (od toga oko 13.556 ubijenih od
strane partizanskog pokreta, odnosno socijalističkih vlasti) i oko
6.300 imena lica koja su kao pripadnici ili simpatizeri slovenačkih
snaga kolaboracije (uključujući i civile) izgubili život tokom rata.
Prema podacima Inštituta za novejšo zgodovino (zaključno sa 2004)
ukupan broj stradalih građana Slovenije 1941-1946. iznosi oko 89.000
lica. Od tog broja oko 27.000 odnosi se na stradale pripadnike
partizanskog pokreta (treba pomenuti i velik broj stradalih
antifašista, tj. simpatizera partizanskog pokreta).
Takođe, pretpostavljamo da je broj lica hrvatske
nacionalnosti, stanovnika naselja na tlu Republike Hrvatske, koji su
stradali poslednjih meseci 1944. i tokom 1945, kao pripadnici i
simpatizeri poraženih snaga NDH, takođe brojčano prevazilazi broj
stradalih lica srpske nacionalnosti na području Srbije nakon 12.
septembra 1944. Međutim, još uvek nisu publikovani ukupni poimenični
podaci o stradalim stanovnicima Republike Hrvatske u Drugom svetskom
ratu.
Kada je reč o stradanju stanovništva po opštinama,
nakon septembra 1944, prema podacima Državne komisije za tajne
grobnice, u apsolutnim brojkama najveći broj stanovnika stradao je u
opštini Sombor (4.467), zatim u opštinama Apatin (2.666), Odžaci
(2.504), Vrbas (2.445), Pančevo (2.357), Bačka Palanka (2.351), gde
su mahom stradali pripadnici nemačke nacionalnosti, uz napomenu da
je u opštini Sombor stradao i velik broj pripadnika mađarske
nacionalnosti. Nakon toga sledi grad Beograd, u kome je prema
podacima Državne komisije stradalo 1.934 lica. Potom, po broju
stradalih slede opštine Zrenjanin (1.722), Kikinda (1.549), gde su u
ogromnoj većini stradali stanovnici nemačke nacionalnosti, kao i
opština Žabalj (1.350), gde su najvećim delom stradali pripadnici
mađarske zajednice, dok je u opštini Subotica zabeleženo stradanje
1.554 lica, mahom pripadnika nemačke i mađarske zajednice. Prema
dostupnim podacima, opštine u centralnoj Srbiji sa najvećim brojem
stradalih nakon oslobođenja su Čačak (757), Zaječar (500), Valjevo
(473), Gornji Milanovac (465), Leskovac (407), Kragujevac (390), Niš
(330). Napominjemo da nismo izostavili duplikate i sporne unose u
registrima navedenih opština, pri čemu se najveći broj spornih unosa
odnosi na opštinu Sombor i grad Beograd i, u manjoj meri, za opštine
Subotica i Kragujevac.
Broj od 4.467 stradalih stanovnika opštine Sombor
treba umanjiti za najmanje 846 imena Nemaca iz Baranje, koji nisu
imali prebivalište na području opštine Sombor. Naravno, njihova
imena treba uvrstiti u spisak stradalih logora Gakovo, ali ne i u
spisak stradalih stanovnika opštine Sombor i Republike Srbije.
U sledećem nastavku teksta analiziraćemo broj
stradalih stanovnika Beograda nakon oslobođenja. Napominjemo da u
registru za grad Beograd egzistira 1.934 imena. Smatramo da iz
registra za grad Beograd treba izostaviti 413 imena (21,35%).
Kada je reč o stradanju seoskog stanovništva na
tlu Srbije južno od Save i Dunava, najveći broj stradalih zabeležen
je u Vrčinu (56), u opštini Grocka, uključujući jedno duplo ime, kao
i određen broj lica koja su poginula u borbi i 7 lica koja su
uvrštena u registar na osnovu podataka Zemaljske komisije za
utvrđivanje zločina okupatora i njihovih saradnika. Potom sledi
Dražanj, takođe u opštini Grocka (53), pri čemu su ubijene 4 žene.
Vrčin je 1948. imao 5.040 stanovnika, a Dražanj oko 1.700. Većina
stradalih u ova dva sela bili su pripadnici i saradnici JVuO, pri
čemu se može pretpostaviti da je jedan deo stradalih poginuo u
borbi. Vredi napomenuti da su pripadnici JVuO 1944. likvidirali 24
stanovnika Dražnja (među kojima više žena), koji su odbili da
sarađuju sa četnicima i koji nisu bili pripadnici partizanskog
pokreta. Takođe, u prethodnom razdoblju pripadnici Srpske državne
straže uhapsili su 3 stanovnika Dražnja, koja su potom ubijena kao
banjički logoraši, a kasnije su 2 stanovnika ovog sela likvidirana
neposredno od pripadnika SDS. U Vrčinu je tokom rata zabeležen mnogo
manji broj ubijenih od strane četnika: 5 lica.[42]
Kada ove brojke uporedimo sa brojevima civila
ubijenih od strane četnika Draže Draže Mihailovića (JVuO) u selima u
Srbiji, dolazimo do zanimljivih zaključaka. Pripadnici JVuO su za
5-11. februara 1943. na teritoriji opštine Priboj ubili (mahom
zaklali ili žive zapalili) najmanje 1.547 Bošnjaka (42,9% žrtava
bila su deca do 15 godina starosti), uključujući desetkovanje
velikog broja porodica (prema poimeničnom spisku Državne komisije za
utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača). U selu Zagradina
februara 1943. ubijeno je 304 lica (selo je 1948. imalo 382
stanovnika), u Plašću 163, u Kasidolu 139, u Penezićima 137, u
Sočicama 129, u Potocima 122, u Zastijenju 112, itd.[43] Ovo su
najmasovnija ubistva na tlu Srbije južno do Save i Dunava koja su
počinili pripadnici neke domaće vojne formacije u kratkom vremenskom
intervalu, tokom 1940-ih. Nema sumnje da je u registrima opština
Priboj i Nova Varoš evidentiran određen broj pripadnika JVuO koji su
učestvovali u ovim zločinima, pod komandom Vuka Kalajitovića (Nova
Varoš, RKTG-23843; Užice, RKTG-21503). Takođe, visoke brojke
stradalih žrtava četničkih zločina zabeležene su u selu Vranić
pokraj Barajeva (21-21. decembar 1943) gde je ubijeno 67 stanovnika,
oba pola i svih uzrasta (većina žrtava bili žene i deca) i u selu
Drugovac pokraj Smedereva (28. april 1944), gde su ubijena 72
civila, uključujući 10 žena. Četnici su u Vraniću tokom 1944. ubili
još 8 meštana.[44] U Bresnici pokraj Čačka, 27-28. oktobra 1944,
Nemci su ubili 25 stanovnika. U istom selu 4-5. novembra 1944.
nemački vojnici su ubili 40 stanovnika, da bi u Bresnici ponovo
počinili masovan zločin 27-28. novembra 1944, kada su ubili 95
stanovnika.[45] Ističemo da se pripadnici JVuO u ovom vremenskom
kontekstu bore protiv NOVJ kao nemački saveznici.
|
|
Jovan Škavović
(evidentiran čak 4 puta u registru Državne
komisije), vojvoda četnika Koste Pećanca, aktivan
saradnik JVuO; osuđen na smrt zbog učešćća u predaji
oko 365 zarobljenih partizana Nemcima, 13.11.1941.
Na slici: na suđenju Draži Mihailoviću.
|
|
Analiza strukture „žrtava
komunističkog terora“ u Srbiji
Na osnovu uvida u registar Državne
komisije moguće je izvršiti analizu etničke, socijalne i političke
(u koju ulazi prvenstveno vojna komponenta) strukture stradalih
nakon 12. septembra 1944. na tlu Republike Srbije. Takođe, na osnovu
ovih podataka moguće je govoriti i o načinu stradanja populacije
koja je stradala nakon oslobođenja.
Najveći broj stradalih lica bili su
pripadnici nemačke zajednice: 27.367 (49,42%). Pri tom, treba
naglasiti da u ovaj broj ulazi oko 500 duplih imena i oko 1.000
Nemaca koji su imali stalno prebivalište na tlu Hrvatske, Nemačke i
Austrije (najvećim delom na tlu Baranje, odnosno opštine Beli
Manastir). Treba napomenuti da se za 933 lica nemačke nacionalnosti
ne navodi zemlja rođenja, iako je moguće pretpostaviti da je većina
ovih lica imala prebivalište na tlu Srbije.
Za 20.576 Nemaca navodi se da su
stradali u logoru, za 1.153 navodi se “streljan”, za 4.458 navodi se
“likvidiran”, za 19 navodi se “obešen”, dok se za 110 navodi “osuđen
na smrt”, pri čemu je ovaj poslednji broj realno veći.
Potom slede lica srpske nacionalnosti:
14.567 (26,30%). U ovaj broj ulazi oko 500 duplih imena i najmanje
100-200 preživelih ili stradalih pre 12. septembra 1944, pri čemu je
ovaj drugi broj potencijalno veći.
Za ukupno 10.194 Srba se navodi “ubijen”
(u ovaj broj ulazi velik broj poginulih), pri čemu u ovaj broj ulazi
7.081 za koje se navodi “streljan” i 1.496 za koje se navodi
“likvidiran”. Za 1.113 Srba navodi se da su osuđeni na smrt (za ova
lica se navodi da su streljana).
U registru je evidentirano 6.112
(11,03%) lica mađarske nacionalnosti, pri čemu u ovaj broj ulazi oko
300 duplih imena.
Za 4.679 Mađara navodi se da su ubijeni
(586 “streljan”, 4.438 “likvidiran”, 7 “obešen”). Za 589 Mađara se
navodi “nestao”, pri čemu u ovu brojku možda ulazi i izvestan broj
vojvođanskih Mađara koji su se povukli sa teritorije Bačke uoči
oslobođenja. Za 475 Mađara navodi se “osuđen na smrt”, dok se za 279
navodi da su stradali u logoru.
U registru je evidentirano 1.360 (2,45%)
lica albanske i 953 (1,72%) lica hrvatske nacionalnosti. Broj
stradalih Albanaca je svako veći.
Za 987 Albanaca se navodi “streljan”, a
za 92 “likvidiran”, dok se ukupno za 1.228 navodi “ubijen”,
uključujući streljane i likvidirane, kao i ubijene na nepoznat
način, uključujući i poginule odmetnike. Za 74 Albanca se navodi da
su osuđeni na smrt.
Za 665 Hrvata se navodi da su ubijeni,
pri čemu su 294 označeni kao “streljan”, a 482 kao “likvidiran”. Za
208 Hrvata se navodi da su osuđeni na smrt.
Uvidom u registar stradalih („Otvorena
knjiga“ – registar žrtava), evidentno je da su naselja na tlu
Vojvodine, koja su imala dominantno (ili značajno) nemačko ili
mađarsko prisustvo, imala najveće gubitke domaćeg stanovništva nakon
oslobođenja u apsolutnim brojkama. Ovo se naročito odnosi na seoska
naselja. Najveći broj stradalih seoskih stanovnika (u apsolutnim
brojkama i procentualno) zabeležen je među mađarskim stanovnicima u
Čurugu u opštini Žabalj (1948: 7.928 stanovnika, s napomenom da je
Čurug uoči rata imao oko 10.000 stanovnika).
Najveći broj stradalih pripadnika
mađarske etničke skupine nakon oslobođenja Vojvodine zabeležen je u
naseljima u kojima su lokalni Mađari tokom 1942. učestvovali u
masovnim zločinima nad srpskim, jevrejskim, i romskim stanovništvom.
“Za razliku od Banata, u Bačkoj se pristupilo drastičnom kažnjavanju
pripadnika mađarske nacionalne manjine, posebno onih za koje se
doznalo, često i na osnovu izjava svedoka, da su uzimali direktnog
ili indirektnog učešća u januarskoj raciji 1942. i u stradanju
srpskog stanovništva aprila 1941. Pod poseban represivni udar došli
su pripadnici Stranke strelastih krstova, nosioci okupacione vlasti,
vođstvo DMKSZ koja je takođe proglašena za fašističku organizaciju,
ali i drugi za koje se smatralo da potpadaju pod kategoriju
saradnika okupatora.”[46]
U merama koje je sprovodila pobednička
strana u Bačkoj bilo je elemenata revanšizma i retorzije i
„ostvarivanja politike ’oko za oko zub za zub’“. Nema sumnje da je
jedan broj ubistava, čak ako uzmemo u obzir želju za osvetom, bio
nacionalno motivisan, kao i da je u osvetničkom naletu ubijen veći
broj lica koja nisu imala ozbiljnu krivicu ili nisu imali realnu
krivicu. Međutim, pojedini preživeli savremenici Racije 1942,
naročito oni koji su izgubili članove porodice, smatrali su da
odgovornosti podleže svaka vrsta podrške i okupacionom poretku. Kako
ističe istoričar Aleksandar Kasaš, na području Čuruga, Žablja i
Mošorina „prilikom ovih kažnjavanja bila je primetna želja nove
vlasti da se ovim merama da izvesno zadovoljenje srpskim porodicama
i izvrši osveta, ali se nastojalo da se ipak zadovolji normalna
sudska forma.“[47]
Prema podacima Državne komisije za tajne
grobnice nakon septembra 1944. (reč je o dopunjenim podacima
Anketnog odbora Skupštine AP Vojvodine) poimenice su poznati podaci
za 745 stradalih stanovnika Čuruga nakon oslobođenja koji su bili
pripadnici mađarskog naroda, zatim za 508 stradalih stanovnika
Žablja (oko 90% Mađara i oko 10% Nemaca) i 128 stradalih mađarskih
stanovnika Mošorina. U ove brojke uračunato je nekoliko desetina
duplih imena.
Najmasovnija kampanja terora koju su
sproveli mađarski fašisti u Bačkoj dogodila se januara 1942. Reč je
o istorijskom događaju poznatom pod nazivom Racija koji se odigrao u
selima Šajkaše, Novom Sadu i Starom Bečeju. Zahvaljujući
istraživanjima niza istraživača poznati su poimenični spiskovi
stradalih. Naravno, ovo nisu konačni spiskovi stradalih u Raciji,
ali danas, zahvaljujući ovim poimeničnim registrima, možemo govoriti
o približnim brojkama. Među naseljima koja su imala visoke gubitke
stanovništva tokom Racije, ističu se Čurug, Žabalj i Mošorin. Prema
publikovanim poimeničnim podacima, tokom Racije stradalo je 1.173
stanovnika Čuruga (uz 40 stanovnika ovog mesta ubijenih aprila
1941), 861 stanovnik Žablja i 264 stanovnika Mošorina, najvećim
delom srpske, ali i jevrejske i romske nacionalnosti.[48] Ove brojke
su u međuvremenu uvećane, ali još uvek nisu publikovani dopunjeni
podaci o stradalim stanovnicima ova tri mesta.[49]
Visoke brojke ubijenih srpskih,
jevrejskih i romskih stanovnika ova tri mesta, januara 1942, nisu
jedini indikator brutalnosti zločina koji su mađarski fašisti
sproveli u ova tri naselja. O brutalnosti zločina nad stanovništvom
Šajkaške, pre svega svedoče podaci o načinu ubijanja: u mnogim
slučajevima reč je o surovim ubistvima kojima su prethodila mučenja,
silovanja i masakriranja žrtava. Istrebljivane su čitave porodice,
uključujući i malu decu. Velik broj stradalih ubijen je sekirama i
tupim predmetima. Ove činjenice, pogotovo ako uzmemo u obzir da ovim
zločinima ne prethode nikakvi zločini koje bi počinili stanovnici
južne Bačke, daju za pravo da govorimo o genocidnim radnjama
sprovođenim od strane mađarskih fašista. Počinioci ovih zločina
poticali su iz redova lokalnog mađarskog stanovništva, kao i iz
redova okupacionog represivnog aparata. Kada je reč o zločinima u
Čurugu, Žablju i Mošorinu, tokom Racije 1942, poznata su imena
inspiratora, ali i mnogih počinilaca ubistava. Najčešće je reč o
lokalnom mađarskom stanovništvu.[50]
Mnogi inspiratori i počinioci ubistava
tokom Racije evidentirani su u registru Državne komisije za tajne
grobnice kao “žrtve komunizma”.
Treba napomenuti da se visok broj
stradalih pripadnika nemačke zajednice pretežno ne odnosi na lica
streljana nakon oslobođenja, kako se neretko misli. Naime, „u prvim
danima posle dolaska Crvene armije i NOV bar 6.763 Folksdojčera
pobijeno je u prvom talasu osvete“, sem toga, „krajem 1944. i
početkom 1945. između 10.000 i 12.000 Nemaca iz Vojvodine poslato je
na prinudni rad u Sovjetski Savez“, od kojih je „prema poslednjim
proračunima“ na osnovu sovjetske dokumentacije, u Sovjetskom Savezu
umrlo 1.994.[51]
Ostali pripadnici nemačke zajednice
stradali su mahom u radnim logorima na tlu Vojvodine, usled
nehumanih uslova boravka koji su podrazumevali glad i zarazne
bolesti. Broj od 6.763 streljanih Folksdojčera „u prvom talasu
osvete“ je verovatno veći i, sudeći prema nekim podacima, iznosi
mogućih 7.612 stradalih na taj način do 20. juna 1945.[52]
(Napominjemo da su nemačke iseljeničke organizacije prezentovale
brojku od 7.199 streljanih Folksdojčera nakon oslobođenja
Vojvodine).[53]
Postavlja se pitanje da li su
jugoslovenske vlasti logorizovale preostale Nemce s namerom da ih
istrebe? „Iako je i u logorima dolazilo do grupnih i pojedinačnih
ubistava, ona su bila pre izuzetak nego pravilo. Što se samih logora
tiče, oni nisu bili zamišljeni kao logori za uništavanje.
Jugoslovenske vlasti nisu htele da Podunavske Švabe unište već da ih
iz zemlje proteraju, odnosno isele. Proterivanje manjih grupa je
počelo još 1945. U januaru 1946. jugoslovenska vlada je kod
saveznika podnela zahtev za iseljenjem u zemlji preostalih
folksdojčera. Pošto je on odbijen, Švabe su morali i dalje da
skapavaju u logorima.“[54]
Visoka smrtnost među logorisanim Nemcima
u Vojvodini zabeležena je naročito 1945. i 1946: „Očajna ishrana,
manjak ogreva i težak rad, te katastrofalni higijenski uslovi, bili
su idealni za pojavu zaraznih bolesti. Vaške i buve su carevale, a
povremeno su harale epidemije. Jugoslovenske vlasti su se trudile da
u granicama svojih mogućnosti spreče širenje zaraza, ali u vreme
kada se u svemu oskudevalo, u tome nisu mogle imati dovoljno
uspeha.“[55] Počev od 1946. vlasti su omogućavale Nemcima bekstva iz
radnih logora i ilegalno emigriranje u Austriju i Nemačku. Ipak,
1946. je godina u kojoj je zabeležen vrlo visok broj stradalih
pripadnika nemačke nacionalnosti.
Stradanje nemačkog stanovništva u
Vojvodini nakon oslobođenja pokrajine, predstavlja nesumnjiv zločin
protiv čovečnosti. Ovaj zločin treba razlikovati od genocidnih
radnji u kojima su učestvovali pripadnici nemačke zajednice iz
Vojvodine: holokaust nad Jevrejima iz Banata (pri čemu je deo
nacifikovanih vojvođanskih Nemaca učestvovao u holokaustu nad
beogradskim i drugim srbijanskim Jevrejima), kao i genocidne radnje
pripadnika 7. SS divizije Printz Eugen, na širem jugoslovenskom
području. Prema nekim procenama, kroz 7. SS diviziju prošlo je
40.000-50.000 osoba, najvećim delom vojvođanskih Nemaca. Podsećamo
da su vojno-policijske strukture nemačkog okupatora odgovorne za
smrt 61,39% stanovnika Vojvodine koji su stradali kao protivnici i
žrtve fašizma.
O odsustvu namere za fizičkim
istrebljenjem Nemaca u Jugoslaviji i Vojvodini, nakon oslobođenja,
svedoči i činjenica da je među 27.367 registrovanih Nemaca u
registru DKTG, velik broj lica starijih od 75 godina: 3.740
(13,67%), pri čemu se realno može pretpostaviti da je većina ovih
lica umrla od starosti. Kada je reč o stradalim pripadnicima nemačke
nacionalnosti koji su bili stariji od 65 godina, onda govorimo o
10.153 (37.10%). Naravno, njihova smrt se može tumačiti i kao zločin
zbog činjenice da je nemoguće dokazati da li je neko u mestima za
izolaciju, koja su imala karakteristike logora, umro usled starosti
ili zbog nepodnošljivih uslova boravka.
Nemački autori su poslednjih decenija
„usled nedostatka pouzdanih podataka i iz propagandnih razloga“
iznosili preuveličane procene broja stradalih Nemaca u Vojvodini i
Jugoslaviji koje su se kretale od 97.612 do čak 395.000.[56] Vredi
ukazati na činjenicu da su pojedini nemački izvori, na koje se
pozivaju saradnici Državne komisije, teško proverljivi, o čemu
svedoče i neki vrlo diskutabilni podaci. Primera radi, u registru za
opštinu Nova Crnja (za razliku od registara drugih opština u
Vojvodini) pominje se 40 žena koje su navodno “izvršile samoubistvo
da bi izbegle silovanje partizana”, pri čemu takvi zločini nisu
nepoznati u Vojvodini nakon oslobođenja, ali je njihov navodni broj
u Novoj Crnji pod znakom pitanja (masovno samoubistvo), pogotovo ako
uzmemo u obzir da se i za četvorogodišnju devojčicu Rozaliju Beker
(Nova Crnja, RKTG-28421) navodi da je “izvršila samoubistvo, da bi
izbegla silovanje partizana”, pri čemu se u rubrici “način
stradanja” navodi: “likvidiran”.
Na osnovu svih ovih podataka nameće se
jasan zaključak da je intenzitet represije u naseljima u Vojvodini
bio izraženiji od intenziteta represije u Srbiji južno od Save i
Dunava.
Podaci iz radne verzije registra
stradalih u Srbiji nakon oslobođenja, koja je dostupna na sajtu
Državne komisije za tajne grobnice, demantuju uvreženi stereotip o
„starom građanskom sloju“ kao najbrojnijoj kategoriji stradalih.
„Desetine hiljada državnih činovnika i advokata, trgovaca i seoskih
gazda, sitnih industrijalaca i sveštenika, najčešće bez suđenja
streljano je odmah po dolasku komunističkih snaga, uglavnom pod
optužbama za saradnju s okupatorom i narodnim izdajnicima“, kako se
uprošćeno i stereotipizirano ističe u Novoj istoriji srpskog
naroda.[57]
Ovaj stereotip reprodukovao je i
istoričar Srđan Cvetković: „Pored osvedočenih zločinaca i
kolaboracionista, na meti revolucionarnih vlasti našao se pre svega
stari građanski sloj – građanski političari, činovnici, trgovci,
industrijalci, zanatlije, sveštenici, seoske gazde (kulaci), kao i
svi oni koji su na bilo koji način bili u predratnoj i ratnoj
državnoj administraciji ili su nešto značili u javnom životu, a nisu
bili komunističkih uverenja (što je ovom nasilju davalo ton klasne
revolucije).“[58]
Za strukturisanje kojim su se poslužili
priređivači Nove istorije srpskog naroda (Beograd, 2000)
karakteristično je izostavljanje pomena pripadnika kvislinškog
represivnog aparata, kao i drugih saradnika okupatora koji su
pripadali oružanim formacijama, ali i zemljoradnika, koji su,
zapravo, najbrojniji deo stradalih nakon oslobođenja.
Prema podacima evidentiranim u kartonima
“registra žrtava” Državne komisije za tajne grobnice, moguće je
govoriti o formacijskoj i, uslovno, o političkoj pripadnosti
stradalih.
Prema podacima iz registra, u rubrici
“kvalifikacija: lice označeno kao takvo u izvornom materijalu”, za
16.237 lica navodi se “kolaborant”, pri čemu je najvećim delom reč o
stradalima sa područja Vojvodine. Broj osoba srpske nacionalnosti
koje su označene kao „kolaborant“ iznosi: 1666. Međutim, prilikom
popunjavanja ove rubrike zabeležene su brojne nedoslednosti i
nelogičnosti. Primera radi, metodom slučajnog uzorka ustanovili smo
da se za nekoliko desetina dece nemačke nacionalnosti mlađih od 10
godina navodi da su u izvornom materijalu okvalifikovana kao
“kolaborant” ili, još nelogičnije, kao “kolaborant-agent”, pri čemu
iskazujemo sumnju da se u izvornom materijalu za ovu decu pojavljuje
navedena kvalifikacija. Smatramo da je u ovim slučajevima reč o
proizvoljnom popunjavanju ove rubrike. Npr. za Valentina Ajhingera
(Bač, RKTG-43710), dete koje je umrlo 18. aprila 1945. u logoru
Gakovo, 6 nedelja nakon rođenja, od “zapaljenja creva”, kako se
navodi u njegovom kartonu, u rubrici “kvalifikacija” navodi se:
“kolaborant-agent”. U kartonu Kristijana Federmana (Vrbas,
RKTG-35453), jednogodišnjeg dečaka iz Bačkog Dobrog Polja, takođe se
proizvoljno tvrdi da se u izvornom materijalu navodi da je bio
“kolaborant-agent”. Za Živojina Čarapića (Pančevo, RKTG-17244), koji
je očigledno bio borac NOVJ, umro od posledica ranjavanja u ratu,
kako se ističe u njegovom kartonu, u istom tom kartonu proizvoljno
se navodi da je u izvornom materijalu navodno kvalifikovan kao
“kolaborant” i da je navodno “streljan 6. novembra 1944. u Pančevu”.
Čarapić je u registar uvršten kao pripadnik NOVJ na osnovu
materijala koji je Državnoj komisiji ustupila Anketna komisija AP
Vojvodine, pri čemu ovo nije usamljen primer uvrštavanja poginulih
partizanskih boraca ili žrtava fašističkog terora u “žrtve
komunizma”. Za Jovana Stankova (Kovačica, RKTG-28335), navodi se da
je “umro od posledica bolesti u nemačkom zatvoru u toku rata”, pri
čemu je Stankov očigledan višak u registru jer je žrtva fašističkog
terora. Međutim, u istom kartonu navodi se da je Stankov navodno u
izvornom materijalu kvalifikovan kao “kolaborant”, što je očigledno
proizvoljno, kao što je u njegovom kartonu proizvoljno navedeno da
je navodno “osuđen na smrt” i “streljan” (!) Za Adama Siča (Pančevo,
RKTG-17625), dečaka od 12 godina koji je poginuo u “bombardovanju” u
Pančevu, navodno 6. septembra 1945. (očigledno je u pitanju 6.
septembar 1944), takođe se proizvoljno navodi da je u izvornom
materijalu navodno označen kao “kolaborant-agent”.
Prema podacima iz registra, u rubrici
“kvalifikacija: lice označeno kao takvo u izvornom materijalu”, za
2.730 lica navodi se “narodni neprijatelj”, pri čemu je pod ovom
kvalifikacijom navedeno 1.218 lica srpske nacionalnosti i 245 lica
nemačke nacionalnosti.
Prema „Uredbi o vojnim sudovima NOV“
(maj 1944), „narodnim neprijateljima imaju se smatrati: svi aktivni
ustaše, četnici i pripadnici ostalih oružanih formacija u službi
neprijatelja i njihovi organizatori i pomagači; svi oni koji su u
službi neprijatelja ma u kom vidu – kao špijuni, dostavljači,
kuriri, agitatori i slično; koji su nateravali narod da okupatorima
preda oružje; svi oni koji su izdali narodnu borbu i bili u dosluhu
sa okupatorom; svi oni koji se odmetnu od narodne vlasti i rade
protiv nje; svi oni koji razaraju narodnu vojsku ili su na drugi
način pomagali i pomažu okupatora; svi oni koji izvrše teške
slučajeve ubistva i pljačke i slično.“[59]maju se smatrati; svi
aktivni ustaše, četnici i pripadnici ostalih oružanih formacija u
službi neprijatelja i njihovi organizatori.
Saradnici Državne komisije za tajne grobnice odlučili su da termin
„narodni neprijatelj“ tumače po svom nahođenju, sledećom dopunom:
„lice označeno kao protivnik komunističke vlasti“. Ovakvo
proizvoljno pojašnjenje ima za cilj da sugeriše kako su lica
okvalifikovana kao „narodni neprijatelji“ stradala zbog njihovom
ideološkog i političkog protivljenja ili neprijateljstva prema
posleratnim vlastima, odnosno zbog vlastitog opozicionog stava, iako
je činjenica da je većina njih stradala zbog saradnje sa okupatorom,
odnosno zbog vlastitog angažmana tokom okupacije.
Kada je reč o pripadnicima srpskih kolaboracionističkih i
kvislinških formacija, u registru je evidentirano 7.467 pripadnika i
simpatizera JVuO (za 42 lica je navedeno da su simpatizeri JVuO, a
za 387 da su saradnici JVuO), 1.042 pripadnika SDS, 256 pripadnika
SDK (takođe, evidentirano su 143 pripadnika JNP Zbor), 117 četnika
Koste Pećanca.
|
|
Saradnici okupatora, s
leva na desno: Deko Drešević, Huzeir Skarep
(RKTG-29733), Pažo Škrijelj, Biko Drešvić, Rifat
Rugovac (RKTG-29731) i Tahir Rugovac (RKTG-97631),
nad ubijenim Nikolom Mirkovićem i Dragutinom
Šumarcem
|
|
Upadljivo je da je skoro polovina (49,07%)
registrovanih lica sa područja tzv. uže Srbije, prema ovim podacima,
pripadala JVuO, kao i to da broj od 7.467 obuhvata nešto preko
polovine (51,25%) registrovanih Srba (14.567). Treba naglasiti da su
se pripadnici JVuO, SDS i SDK uoči i nakon 12. septembra 1944, pa
sve do okončanja Drugog svetskog rata, borili na strani nemačkog
okupatora i da je aktivna vojna podrška ovih formacija okupatoru
presudno odredila sudbinu mnogih zarobljenih i, potom, streljanih
pripadnika ovih formacija, iako treba istaći da je znatan broj
registrovanih pripadnika JVuO i manji broj pripadnika SDS poginuo u
borbi, iako se to prećutkuje u njihovim kartonima.
Kada je reč o pripadnicima stranih vojno-policijskih snaga, u
registru je navedeno 565 lica za koja se navodi “Mađarska oružana
formacija”, 364 “ustaša” (iako je broj ustaša u registru veći
najmanje za nekoliko desetina, a verovatno i više od toga), 334
“Nemačka oružana formacija”, 168 “Albanske oružane snage”, 28 “Ruski
dobrovoljački korpus”, 18 “Bugarska oružana foracija”. Broj
pripadnika albanskih i bugarskih vojno-policijskih snaga takođe je
realno veći. U registru je navedeno 259 lica,
uglavnom mađarske nacionalnosti, kao učesnici “masovne grupe
zločina: Racija”, 128 lica mađarske nacionalnosti koji su navedeni
kao učesnici “masovne grupe zločina: Ulazak” (zločini mađarskog
okupatora i domaćih mađarskih fašista nad stanovnicima Bačke aprila
1941), kao i 61 lice hrvatske nacionalnosti za koje se navodi da je
učestvovalo u masovnoj kampanji terora vojno-policijskih sbaga NDH u
Sremu 1942. (“masovna grupa zločina: Viktor Tomić”), pri čemu je u
registru naveden nemali broj ustaša koji su učestvovali u “Akciji
Viktora Tomića” 1942, a da to nije naznačeno. Kao
zanimljivost navodimo da je 121 lice srpske nacionalnosti označeno
kao saradnik Gestapoa ili pripadnik formacije pod nazivom Srpski
Gestapo. S druge strane, među stradalim Nemcima njih 40 su označeni
kao pripadnici Gestapoa. U registru je 4.379 je
lica označeno kao “ratni zločinac”. Među licima koja su označena na
ovaj način najveći broj su Mađari: 2.049, što se čini nerealnim u
odnosu na pripadnike drugih naroda. Zatim slede: ratni zločinci
nepoznate etničke pripadnosti: 953; Nemci: 621; ratni zločinci bez
ikakve oznake pripadnosti: 230; potom Hrvati: 219; Srbi: 207;
Albanci: 35; Rusini: 29; Slovaci: 12; Rusi: 5; Muslimani: 5; Bugari:
1. Iz navedenog je moguće zaključiti da je broj
Mađara koji su označeni u izvornom materijalu kao ratni zločinci
iznimno visok (čak 33,5% ukupnog broja registrovanih stradalih
Mađara), što navodi na pomisao da je jedan broj stradalih Mađara
paušalno uvršten u ratne zločince od strane posleratnih vlasti, iako
među stradalim licima mađarske nacionalnosti egzistira velik broj
počinilaca ratnih zločina. S druge strane moguće je zaključiti da
mnogi pripadnici drugih naroda, koji su bili nesumnjivi ratni
zločinci, u izvornom materijalu ili u registru Državne komisije,
nisu označeni kao ratni zločinci (npr. upadljivo je mali broj
evidentiranih ratnih zločinaca među Srbima, Albancima, Muslimanima i
Bugarima, što se čini nerealnim). Prema “Uredbi o
vojnim sudovima NOV” (maj 1944), “ratnim zločincima, bili oni
građani Jugoslavije, okupatorskih ili drugih zemalja, imaju se
smatrati: pokretači, organizatori, naredbodavci te pomagači i
neposredni izvršitelji masovnih ubijanja, mučenja, prisilnog
iseljavanja, odvođenja u logore i na prisilni rad stanovništva,
zatim paleža, uništavanja i pljačke narodne i državne imovine; svi
pojedini posednici imanja i preduzeća u Jugoslaviji, okupatorskim i
drugim zemljama koji se nečovečno esploatirali radnu snagu na
prisilni rad odvedenih ljudi; funkcioneri terorističkog aparata i
terorističkih naoružanih formacija okupatora i domaći u službi
okupatora; oni koji su vršili mobilizaciju našeg naroda za
neprijateljsku vojsku.”[60] U “Registru žrtava Komisije za tajne grobnice ubijenih posle 12.
septembra 1944.”, egzistira velik broj imena lica odgovornih za
ubistva i stradanje drugih osoba tokom fašističke okupacije, ako i
velik broj lica koja su bila pripadnici formacija koje su činile
ratne zločine. Za velik broj počinilaca ratnih zločina koji su
registrovani u spisku stradalih Državne komisije, nije navedeno da
su bili počinioci ubistava i drugih zločina. Ovo je krupan
metodološki propust, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da je
“registar žrtava” dostupan javnosti od sredine aprila 2012. Takođe,
propust postaje očigledniji ako se uzmu u obzir poznate istorijske
ličnosti (pripadnici represivnog kvislinškog aparata, poznati
komandanti JVuO odgovorni za ratne zločine, itd.) za koje na osnovu
dostupnih izvora nije teško utvrditi da su bili odgovorni za veći
broj zločina nad civilnim stanovništvom, uhapšenim pripadnicima
NOP-a i zarobljenim borcima NOVJ. Ovaj propust zastupljeniji je u
registrima za opštine u centralnoj Srbiji i Beogradu nego za opštine
u Vojvodini. U registru egizstiraju imena 1.986 lica koja su evidentirana na
osnovu izvora iz fondova Državna komisija za utvrđivanje zločina
okupatora i njihovih pomagača DNRJ/FNRJ (arhiv Jugoslavije) i
Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih
pomagača NR Srbije (Arhiv Srbije), pri čemu većina imena potiče iz
ovog drugog izvora. Reč je o licima sa područja centralne Srbije i
Beograda, odnosno o licima sa područja Republike Srbije južno od
Save i Dunava. Najveći broj ovih lica bili su pripadnici JVuO
(četnici Draže Mihailovića), četnici Koste Pećanca (do leta 1944.
Pećančevi četnici većinom su prešli pod komandu Draže Mihailovića,
mnogi i pre ovog razdoblja) i drugih kvislinških formacija (SDS,
SDK, Specijalna policija, pri čemu je jedan broj pripadnika SDS u
leto 1944. prešao pod komandu Draže Mihailovića, a neki i pre ovog
razdoblja). Treba naglasiti da broj od 1.986 lica registrovanih na
osnovu građe Državne komisije DNRJ/FNRJ i Zemaljske komisije NR
Srbije nikako nije konačan broj stvarnih ratnih zločinaca sa
područja centralne Srbije koji su registrovani u spisku DKTG. Do
ovog zaključka, između ostalog, došli smo na osnovu činjenice da se
nekoliko desetina lica registrovanih na osnovu građe Zemaljske
komisije pominje dva ili više puta u “Registru žrtava Komisije za
tajne grobnice”, pri čemu duplirana imena nisu navedena na osnovu
građe Zemaljske komisije, niti je u elektronskim kartonima
dupliranih imena uopšte naznačeno da su ova lica bila odgovorna za
činjenje ratnih zločina. Dostupni izvori sugerišu da u “Registru žrtava Komisije za tajne
grobnice” egzistira velik broj počinilaca ratnih zločina i lica
komandno odgovornih za ratne zločine, u čijim elektronskim kartonima
nije naznačena, ili je prećutana, ova vrsta odgovornosti. Ovakva
vrsta propusta ne samo što potencijalno prećutkuje veći broj ratnih
zločinaca nego ih prikriveno ili otvoreno viktimizira. Naročito je
upadljivo dupliranje ili čak višestruko navođenje imena nekih
istaknutih ratnih zločinaca (npr. pripadnici četničkih “crnih
trojki”, komandanti JVuO odgovorni za brojne zločine nad civilnim
stanovništvom, uključujući pokolje nad čitavim porodicama) u spisku
DKTG. U registru Državne komisije navedeni su sledeća imena istaknutih
ratnih zločinaca: Milan Nedić (Grocka, RKTG-15632), predsednik
kvislinške vlade (za koga se navodi da je “ubijen/likvidiran”, iako
ne postoje dokazi za tu tvrdnju); Dragoljub Mihailović (Beograd,
RKTG-16154), komandant JVuO; Dragomir Dragi Jovanović (Beograd,
RKTG-15762), šef represivnog kvislinškog aparata u Beogradu; Milan
Aćimović (Beograd, RKTG-36138); predsednik Saveta komesara i
ministar unutrašnjih poslova kvislinške vlade; Svetozar
Vujković (Beograd, RKTG-8334), upravnik Banjičkog logora; Đorđe
Kosmajac (Beograd, RKTG-40211), zamenik upravnika Banjičkog logora
(bez navođenja ove činjenice), Radomir Čarapić (Beograd,
RKTG-16789), zamenik upravnika Banjičkog logora; Radivoj Kisić
(Zemun, RKTG-19473), šef kapoa u Prihvatnom logoru Zemun na Starom
sajmištu (što se ne navodi u njegovom kartonu); Borisav Veličković
(Niš, RKTG-13569), jedan od istaknutih zločinaca iz Prihvatnog
logora Zemun; Milan Vukosavljević (Zemun, RKTG-41101), jedan od
istaknutih zločinaca iz Prihvatnog logora Zemun (što se ne navodi u
njegovom kartonu); Nikola Sokić (Šabac, RKTG-100512), komandant Prve
mačvanske brigade Cerskog korpusa JVuO, prethodno šef kapoa u
Prihvatnom logoru Zemun (što se ne pominje u njegovom kartonu);
Kosta Mušicki (Beograd, RKTG-16193), zapovednik SDK (što se ne
navodi u njegovom kartonu); Mihajlo Zotović (Mionica, RKTG-87493),
oficir SDS, odgovoran za brojne zločine na jugu Srbije; Nikola
Kalabić (Valjevo, 3380), komandant Korpusa Gorske garde JVuO; Vuk
Kalajitović (Nova Varoš, RKTG-23843; Užice, RKTG-21503), komandant
Mileševskog korpusa JVuO; Predrag Raković (nepoznato, RKTG-100586),
komandant Drugog ravnogorskog korpusa JVuO, itd. Napomena: u registar je uvršteno najmanje 17 lica koja su odgovorna
za učešće u zločinima u logoru na Sajmištu. Postavlja se opravdano pitanje: kako je moguće ratne zločince, lica
komandno odgovorna za ratne zločine, lica koja su bili pripadnici
formacija koje su činile ratne zločine i vojno sarađivala sa
fašističkim okupatorom, proglasiti za žrtve? Takođe, to što je velik
broj nesumnjivih ratnih zločinaca ubijen bez suđenja, streljan nakon
zarobljavanja i ubijen iz osvete, ne čini ova lica (nevinim)
žrtvama.
Proizvoljni unosi u registar Državne komisije za tajne grobnice
U registru Državne komisije uvršten je mnogo netačnih i proizvoljnih
tumačenja i podataka. Ovu činjenicu ilustrovaćemo primerima iz
registra za grad Beograd, iz registara opština čačanskog kraja
(Čačak, Gornji Milanovac, Lučani), iz registra za opštinu Medveđa i
na osnovu unosa koji su zasnovani na proizvoljnom tumačenju izvorne
građe Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih
pomagača.
BEOGRAD: Prema podacima Državne komisije za tajne grobnice, dostupnim u
„Otvorenoj knjizi: registru žrtava“ na području grada Beograda nakon
oslobođenja ubijeno je 1.689 lica, dok je 249 lica naznačeno kao
nestala (ukupno 1.934 stradalih). Smatramo da iz registra za grad
Beograd treba izostaviti 413 imena (21,35%), bilo da je reč o duplim
imenima, o licima koja su već evidentirana u registrima njihovih
matičnih opština, o licima koja nisu stradala u navedenim
okolnostima ili o licima koja na osnovu teritorijalne pripadnosti ne
bi trebala da budu uvrštena u registar stradalih za grad Beograd. Napominjemo da ovo nije konačan broj lica čija imena su greškom ili
proizvoljno uvrštena u registar za grad Beograd. U sledećem nastavku
teksta poimenice ćemo navesti sporne unose u registru za grad
Beograd. Uvidom u registar za grad Beograd ustanovili smo da su
imena 56 lica navedena dva puta, a imena 5 lica tri puta (ukupno: 66
duplih imena). Takođe, uvidom u registar Državne komisije ustanovili
smo da u registru za grad Beograd egzistiraju 54 imena lica čija
imena se pojavljuju u registrima njihovih matičnih opština, što
smatramo opravdanim, za razliku od neopravdanog svrstavanja imena
ovih lica u registar stradalih za Beograd, s obzirom da ova lica ne
potiču iz Beograda, niti su tokom rata imala boravište u Beogradu.
Navedena lica su najčešće potpuno proizvoljno uvrštena u registar za
grad Beograd, neretko bez ikakve osnove u izvornom materijalu. U
registru za grad Beograd navedeno je najmanje 27 lica koja nisu
stradala nakon oslobođenja, već su umrla prirodnom smrću nekoliko
godina ili decenija kasnije, zatim najmanje 6 lica koja su stradala
1941-1943, kao i jedno lice za koje ne postoje validni dokazi da je
lišeno života od strane NOVJ (Dragiša Vasić; Beograd, RKTG-15035).
Isto tako, u registru za grad Beograd uvršteno je 16 imena lica koja
nisu imala prebivalište u Beogradu, kako se proizvoljno navodi za
većinu ovih lica (za mnoge se proizvoljno navodi da su čak rođeni u
Beogradu), pri čemu mnogi od njih nisu ni stradali u Beogradu nakon
oslobođenja, već u njihovim matičnim oblastima. Imena ovih lica nisu
uvrštena u registre njihovih matičnih opština. U registar stradalih
za grad Beograd uneta su imena znatnog broja lica koja nisu rođena
niti su ikad imala prebivalište u Beogradu, kako se pogrešno navodi
u registru, na osnovu upisnika vojnih sudova koji se čuvaju u Vojnom
arhivu u Beogradu (pre svega je reč o upisnicima Vrhovnog vojnog
suda). Reč je o licima iz Makedonije, sa Kosova i Metohije, iz Crne
Gore, Bosne i Hercegovine i Dalmacije, kao i o licima iz
unutrašnjosti Srbije. Na taj način je greškom uneto u registar
najmanje 88 imena. Ovo smo utvrdili neposrednim uvidom u navedenu
građu Vojnog arhiva. Takođe, u registar su kao navodi stanovnici
Beograda, na osnovu proizvoljnih tumačenja izveštaja KNOJ-a o
hvatanju četničkih odmetnika (građa Vojnog arhiva), uvrštena i druga
lica sa područja centralne Srbije (reč je o 38 lica). Na osnovu
činjenice da se nigde u navedenom izvoru ne ističe da su ova lica
rođena i živela u Beogradu, postavlja se pitanje na osnovu čega su
saradnici komisije uvrstili njihova imena u registar za grad
Beograd? Ovo je vrlo ilustrativan primer metodološke konfuzije i
odsustva metodoloških kriterijuma u formiranju dela registra
stradalih. U registar za grad Beograd uvršten je veći broj lica koja
potiču iz naselja koja danas teritorijalno pripadaju prigradskim
opštinama, a ako pripadaju gradskim opštinama opet ne ulaze u
geografski okvir grada Beograda. Ukupan broj onih koji su bili
stanovnici navedenih seoskih naselja, a koji su stradali u selima u
kojima su živeli ili na nepoznatoj lokaciji (dakle ne u gradu
Beogradu, niti kao stanovnici grada Beograda), iznosi 134. Većinu
ovih lica treba uvrstiti u registar za opštinu Zemun.
ČAČANSKI KRAJ: U “Registar žrtava Državne komisije za tajne grobnice ubijenih posle
12. sempembra 1944.” uvrštena su imena 1.467 stradalih lica sa
područja opština Čačak, Gornji Milanovac i Lučani: Čačak 757 (677
ubijenih + 80 nestalih), Gornji Milanovac 465 (330 ubijenih + 135
nestalih), Lučani 245 (175 ubijenih + 70 nestalih). Međutim, mnoga
lica uvrštena u spisak kao “ubijena” (pripadnici JVuO i SDS)
poginula su u borbi (na strani okupatora), jedan deo ih je streljan
nakon zarobljavanja pri čemu su streljana lica prethodno učestvovala
u borbama (streljanje zarobljenika bila je podrazumevajuća praksa
koju su sprovodili i pripadnici JVuO). Takođe, za mnoga lica koja su
uvrštena u “registar žrtava” Državne komisije, za koja se tvrdi da
su “nestala”, može se opravdano pretpostaviti (ili čak postoje
podaci) da su poginuli u borbi i, u manjem broju slučajeva, umrli od
tifusa ili, u pojedinačnim slučajevima, izvršili samoubistvo. U
registrima opština Čačak, Gornji Milanovac i Lučani, primeri lica
koja su označena kao nestala, a da postoje podaci o njihovoj
pogibiji ili smrti od bolesti, malobrojniji su u odnosu na neke
druge opštinske registre, ali je primetan broj onih za koje se tvrdi
da su “ubijeni” ili, pak, “streljani” ili “likvidirani”, a da su
poginuli u borbi. U registrima ove tri opštine navedeno je 285 imena lica za koja se
tvrdi da su nestala (Čačak: 80; Gornji Milanovac: 135; Lučani: 70).
Može se opravdano pretpostaviti da su mnogi od njih poginuli u
borbama protiv NOVJ, na strani okupatora, na teritoriji čačanskog
kraja, poslednjih meseci 1944, ili u Bosni, poslednjih meseci Drugog
svetskog rata, pogotovo s obzirom na brojne podatke o intenzivnim
borbama u čačanskom kraju u jesen 1944, u kojima su pripadnici JVuO
učestvovali na strani nemačkog okupatora, pri čemu su zabeleženi
visoki gubici JVuO i nemačkih snaga, ali istovremeno i gubici NOVJ. U registrima za ove tri opštine navedeno 14 lica koja su stradala
pre 12. septembra 1944. Reč je o pripadnicima JVuO koji su poginuli
u borbama protiv partizana u leto 1944, mahom u borbi na Jelovoj
gori, vođenim 6-9. septembra 1944. Ovo je pokazatelj da su saradnici
Državne komisije proizvoljno tumačili dostupne arhivske izvore (npr.
IAČ, Upisnici SUBNOR-a o poginulim neprijateljima NOP-a; AS, BIA,
Zbirka dokumenata A.F. Istorijat Požege) i literaturu (Goran
Davidović, Miloš Timotijević, Zatamnjena prošlost. Istorija
ravnogoraca čačanskog kraja. Knjiga treća. Agonija i slom. Ratne
1944. i 1945. godina, Čačak-Kraljevo, 2004; Goran Davidović,
“Poginuli i streljani protivnici NOP-a iz knjige Privremena
evidencija konfiskovane imovine”, Izvornik, 26, Čačak, 2010). U registre opština Čačak, Gornji Milanovac i Lučani uvrštena imena
86 lica koja su stradala nakon 12. septembra 1944, za koje Davidović
i Timotijević navode da su poginuli u borbi, umrli od posledica
ranjavanja (9) ili izvršila samoubistvo (5), što ova lica ne čini
tzv. “žrtvama komunizma”. Međutim, ni za jedno ovo lice se u
registru ne navodi da je poginulo u borbi, ili izvršilo samoubistvo,
dok se za nemali broj čak navodi da su streljani ili likvidirani,
što predstavlja primer prećutkivanja, ali i grubog prekrajanja
činjenica. Na osnovu činjenice da su predratni Dragačevski i
Trnavski srez obuhvatali i nekoliko naselja na teritoriji današnjih
opština Ivanjica, Požega i Kraljevo, nekoliko imena iz Davidovićevog
i Timotijevićevog spiska su s pravom uvrštena u registre za ove
opštine. U registru za opštinu Čačak, slično registrima za grad Beograd i za
opštinu Novi Sad, iako u daleko manjem broju, navode se imena
najmanje 6 lica koja nikad nisu imala prebivalište na teritoriji ove
opštine: Mato Drašković (RKTG-28134), Muharem Halilović
(RKTG-28147), Fra Miroslav Buzuk (RKTG-25676), Alija Hindić
(RKTG-25663), Gavro Milić (RKTG-25695), Nikola Rovčanin
(RKTG-25692). Drašković je bio rodom iz sela Močioci pokraj Ivanjice, Halilović je
bio rodom iz Prnjavora u Bosni. Obojica su 1951. osuđeni na smrt kao
dezerteri iz JA odlukom Višeg suda u Skoplju. Fra Buzuk (rodom iz
Briševa pokraj Prijedora, sveštenik Banjaločke biskupije) i Hindić
(rodom iz Bojske pokraj Gornjeg Vakufa) prvostepeno su osuđeni na
smrt presudom Vojnog suda 5. (krajiškog) korpusa NOVJ/JA, što je
potvrdio Vrhovni vojni sud u Beogradu, kao drugostepeni sud. Milić
(rodom iz Orahovca pokraj Podgorice) i Rovčanin (Vukola, a ne
Nikola, takođe Crnogorac) osuđeni su na smrt presudom Vojnog suda 2.
udarnog korpusa, što je Vrhovni vojni sud potvrdio.[61] Iz izvorne
građe (upisnici vojnih sudova u Vojnom arhivu), koju smo
konsultovali, ne vidi se bilo kakva povezanost ovih lica sa Čačkom,
niti da su imala prebivalište u Čačku, kako se navodi u njihovim
kartonima. U registru za opštine Čačak, Gornji Milanovac i Lučani navedeno je
29 duplih imena. Ako uzmemo u obzir da je potencijalna brojka poginulih pripadnika
JVuO koji su evidentirani u registru tri opštine kao nestali, ali i
kao ubijeni, verovatno prilično veća od 86 poginulih (ova
potencijalna brojka iznosi nekoliko stotina imena). Ovi podaci
prilično umanjuju broj stradalih lica van borbe, koja su
evidentirana u registrima opština Čačak, G. Milanovac i Lučani i,
takođe, dodatno osporavaju metodološki pristup koji su koristili
saradnici Državne komisije za tajne grobnice.
OPŠTINA MEDVEĐA: U spisku stradalih nakon 12. septembra 1944. u opštini Medveđa,
registrovano je 360 lica (236 ubijenih i 124 nestalih). U spisku za
opštinu Medveđa navedeno je 15 duplih imena. U spisku je nevedeno
309 lica srpske i 51 lice albanske nacionalnosti, pri čemu su dupla
imena proporcionalno raspoređena. Naselja sa najvećim brojem
stradalih (računajući dupla imena i sporne unose): Retkocer (47:
Srbi), Medveđa (46: Srbi), Tulare (41: Srbi), Svirce (29: Albanci).
Zanimljivo je da je za većinu stradalih Albanaca navedeno da su bili
pripadnici JVuO, što zahteva proveru. U ovom delu teksta osporavamo unos 36 imena (10%) u opštinski
registar, ali ukazujemo i na proizvoljnosti u kartonima stradalih
stanovnika sa područja ove opštine, s obzirom na to da je u
opštinski registar uvršten velik broj poginulih pripadnika JVuO, pri
čemu njihovo evidentiranje ne osporavamo, ali ukazujemo na
proizvoljnosti u tmačenju izvornika. Spisak stradalih nakon 12. septembra 1944. sa teritorije ove
opštine, kada je reč o stradalim licima srpskog porekla, najvećim
delom nastao je na osnovu knjige Aleksandra Markovića Tularskog,
Burni dani građanskog rata na jugu Srbije: Četnici i ravnogorci u
Jablanici 1941-1945. (Beograd, 1996). U spisku za opštinu Medveđa
navedeno je 10 lica za koja se u izvoru (knjiga Aleksandra
Markovića) tvrdi da su poginuli u borbi protiv partizana, bez
navođenja godine pogibije (“poginuo od partizana”), pri čemu se u
kartonima ovih lica proizvoljno navodi: “likvidiran”, “streljan”,
“nestao u Bosni” ili najčešće “streljan po oslobođenju”, pri čemu se
saradnici Državne komisije isključivo pozivaju na navedenu knjigu
kao izvor. Imena ovih lica moguće je uneti u spisak tek kada,
potencijalno, postanu dostupni podaci da su ova lica zaista stradala
nakon 12. septembra 1944, pri čemu je neophodno istražiti i način
njihovog stradanja, odnosno potvrditi ili demantovati Markovićeve
navode da su ova lica poginula (sa puškom u ruci) u borbi protiv
NOVJ. Do tad, imena ovih 10 lica treba izostaviti iz registra. Sem 15 duplih imena, u “registru žrtava komunizma” za opštinu
Medveđa, “posle 12. septembra 1944.”, višak predstavlja dodatno 21
ime (lica stradala pre 12. oktobra 1944, lica stradala nepoznate
godine, lica koja su izvršila samoubistvo, lica ubijena od
nekomunističkih formacija, umrli od tifusa, lica sa područja drugih
opština), pri čemu nismo uzeli u obzir lica za koja postoje podaci
da su poginula u borbi kao pripadnici JVuO ili četnički odmetnici,
iako ni oni ne mogu biti žrtve već stradali u ratu. Autor navedene
knjige, Aleksandar Marković, učitelj iz sela Tulare pokraj Medveđe,
komandant Tularskog četničkog odreda (četnici Koste Pećanca),
kasnije pristupio JVuO, zarobljen je od strane partizana 13. oktobra
1944, nakon čega nije represiran. Naprotiv, ponuđeno mu je da
nastavi borbu kao borac NOVJ i raspoređen je u 5. kosovsku brigadu
NOVJ/JA (demobilisan je u jesen 1945). Marković nikako nije jedini
oficir JVuO sa područja Jablanice, koji je 1944. prešao na stranu
NOVJ, pri čemu su neki postali visoki oficiri JA. Marković navodi
nekoliko primera. Jagoš Vukanović, rezervni kapetan VKJ, načelnik
štaba Jablaničkog korpusa JVuO, prepao u NOVJ 1943. ili 1944; Lakić
Vuksanović, načelnik štaba Jablaničkog korpusa JVuO, prešao u NOVJ
maja 1945. (postao načelnik štaba 22. divizije NOVJ); Živojin
Božinić, rezervni kapetan VKJ, komandant brigade JVuO, prepao u NOVJ
maja 1944; Maksim Đurović, vojvoda Koste Pećanca, izašao iz rata kao
pukovnik JA. Takođe, Marković navodi čitav niz imena četničkih
boraca sa područja Gornje Toplice koji su pošteđeni nakon
zarobljavanja i koji su nastavili život u svojim mestima nakon
Drugog svetskog rata. Potvrdu pretpostavke o većem broju pripadnika JVuO koji su poginuli
ili umrli od tifusa, sa područja opštine Medveđa, sem u delu
Markovićevog spiska, nalazimo i u “Spisku od 1000 poginulih boraca i
starešina četničkih odreda Jugoslovenske vojske”, koji je sastavio
istraživački tim internet portala Pogledi. U “Spisku palih četnika”
dovode se u sumnju neki Markovićevi podaci koji su preuzeti i od
saradnika Državne komisije. |
|
Radivoj Kisić
(RKTG-19473), drugi sleva, šef kapoa u Prihvatnom
logoru Zemun na Starom sajmištu, odgovoran za smrt
velikog broja ljudi, lično ubijao
|
|
Trajko Danković (Medveđa, RKTG-9574):
Marković/RKTG: “nestao u Bosni 1945.”; “Spisak palih četnika”:
“izvršio samoubistvo, okolina Doboja 1945.”; Vlado Danković
(Medveđa, RKTG-9575): Marković/RKTG: “nestao u Bosni 1945.”; “Spisak
palih četnika”: “izvršio samoubistvo, okolina Doboja 1945.”;
napomena: Trajko i Vlado Danković bili su braća, rodom iz Retkocera,
četnici Jablaničkog korpusa JVuO; Milija Dondić (Medveđa,
RKTG-9572): Marković/RKTG: “nestao u Bosni 1945.”; “Spisak palih
četnika”: “poginuo u okolini Doboja 1945.”; Toza Živković (Medveđa,
RKTG-9572): Marković/RKTG: “streljan po oslobođenju 1944.”; “Spisak
palih četnika”: “komunisti-streljanje, 6.12.1943, Lapašnica”;
Mijailo Zeković (Medveđa, RKTG-9576): Marković/RKTG: “nestao u Bosni
1945.”; “Spisak palih četnika”: “ustaše-borba, 1945, okolina
Modriče”; Milivoje Zeković (Medveđa, RKTG-9577): Marković/RKTG:
“nestao u Bosni 1945.”; “Spisak palih četnika”: “tifus, 1945,
Bosna”; Milosav Šuljević (Medveđa, RKTG-9411): Marković/RKTG:
“streljan po oslobođenju”; “Spisak palih četnika”:
“Šiptari-streljanje, 12.8.1943, okolina Sijarinske Banje”.[62]
POGREŠNA I PROIZVOLJNA TUMAČENJA PODATAKA IZ IZVORNE GRAĐE ZEMALJSKE
KOMISIJE ZA UTVRĐIVANJE ZLOČINA OKUPATORA I NJIHOVIH POMAGAČA
Svetozar-Bota Dukić (Beograd, RKTG-31183) = Svetozar zvani Bata
Dukić (Šabac, RKTG-38138), predsednik seoske opštine Drenovac,
pokraj Šapca, za vreme okupacije, saradnik okupatora i denuncijator
odgovoran za stradanje svojih meštana, nije stradao 1945, kako se
ističe u njegovom kartonu, već je pobegao iz zatvora i emigrirao
(navodno je živeo u Brazilu kao emigrant).[63]
Radivoje Milojević (Novi Pazar, RKTG-79958), načelnik štaba
Rasinskog korpusa JVuO, odgovoran za aktivnu saradnju sa nemačkim
okupatorom. Milojević je registrovan na osnovu podataka Zemaljske
komisije, bez navođenja podataka koji bi bili optužujući po njega,
što ne znači da ovi podaci ne postoje. Međutim, Milojević je poginuo
u borbi juna 1944, što znači da nije “ubijen po oslobođenju” kako se
pogrešno navodi u njegovom kartonu.[64] Sem toga, Milojević je
pogrešno evidentiran u spisku za opštinu Novi Pazar (bio je rodom iz
sela Štitare pokraj Kruševca). Prema drugim izvorima, koji su
pročetnički orijentisani, Milojević je izvršio samoubistvo 30. jula
1944. na Tularskom visu. Dragoslav Počeković
(Aleksinac, RKTG-100326), vojvoda četnika Koste Pećanca, nije
“streljan, po oslobođenju, 1945.”, kako se proizvoljno navodi u
njegovom kartonu, već je “poginuo u borbi sa Nemcima, 16. maja
1943.”[65] Miloš Dobričanin (nepoznato,
RKTG-89252), vojvoda četnika Koste Pećanca, nije “likvidiran, po
oslobođenju, 1944.”, kako se proizvoljno navodi u njegovom kartonu,
već je ubijen od strane partizana novembra 1942. kod Sokobanje.[66]
Svetozar-Toza Miljković (Kruševac, RKTG-96729), vojvoda četnika
Koste Pećanca, potom pripadnik JVuO, nije “streljan 1944.”, kako se
proizvoljno navodi u njegovom kartonu već je “streljan od Nemaca 14.
septembra 1944. u logoru na Crvenom krstu u Nišu. Doveden pod
sumnjom da je naklonjen Draži.”[67] Kosta Vučković
(Brus, RKTG-33652), vojvoda četnika Koste Pećanca, nije “streljan
1944.”, kako se proizvoljno navodi u njegovom kartonu već su ga
“streljali Nemci 3. decembra 1942. u Dumiševini zbog saradnje sa
Dragutinom Keserovićem”.[68] Trifun Mikić (Paraćin,
RKTG-100341), oficir SDS, vojvoda četnika Koste Pećanca, nije
“streljan po oslobođenju 1945. u Zaječaru”, kako se proizvoljno
navodi u njegovom kartonu već je ubijen od strane pripadnika JVuO,
prilikom odstupanja u Bosnu 1944-1945, kao pripadnik SUK (“osuđen na
smrt po prekom sudu zbog ranijih progona ravnogoraca i predavanja
okupatorima po logorima i streljan”).[69] Odgovoran je za veći broj
zločina na području Niša nad pripadnicima NOP-a.
Vukoje Pećanac Milovanović (nepoznato, RKTG-100547; Kuršumlija
RKTG-31476), posinak Koste Pećanca, načelnik štaba 1. bataljona 1.
kosaničke brigade Topličkog korpusa JVuO, nije “likvidiran” 1945,
već je “poginuo 1945. u borbi protiv KNOJ-a”.[70]
Radovan Stojanović (nepoznato, RKTG-100309), zapovednik
legalizovanih četnika (Četnički konjički odred), nije “likvidiran”
(pri čemu se ne navodi čak ni godina smrti), već je “uhvaćen od
Nemaca oktobra 1942.”, nakon čega je određen za streljanje i
najverovatnije streljan, iako postoje pretpostavke da je ubijen od
strane komunista u Banjičkom logoru zbog osvete.[71]
Mirko Tomašević (Kuršumlija, RKTG-14429), komandant Rasinske
četničke brigade JVuO, odgovoran za brojne zločine pripadnika JVuO
na području Kruševca, nije “streljan 1945.”, kako se proizvoljno
navodi u njegovom kartonu, pozivajući se na građu Zemaljske
komisije, već je poginuo je u selu Tržac u Župi, 17. novembra 1945.“
Kkao se navodi u literaturi, “Mirko Tomašević i preživeli odmetnici,
te iste noći pokušali su da uđu u selu Tržac u kuću Dobrivoja
Mijajlovića. Dobrivojev sin Miodrag zapretio im je da će ih pobiti
iz lovačke puške, ako se ne sklone od njegove kuće. Oni su navalili
na vrata da ih razbiju. Miodrag je pucao u vrata.. Ujutru, nedaleko
od kuće, Miodrag je našao mrtvog Mirka Tomaševića.”[72]
Srećko Simeunović (Beograd, RKTG-39838), predsednik opštine Čačak,
član JNP Zbor, ubijen od strane četnika pod komandom Milutina
Jankovića, u selu Ratari, 7. oktobra 1943.[73] Dakle, proizvoljna je
tvrdnja saradnika Državne komisije da je Simeunović „ubijen po
oslobođenju“, pri čemu je očigledno da takav podatak ne postoji u
dokumentima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i
njihovih pomagača, iako se saradnici Državne komisije pozivaju na
ovu građu kao izvor. Simeunović je proizvoljno uvršten u spisak za
grad Beograd. Živojin Jovanović (Beograd,
RKTG-15964), „savetnik ministra unutrašnjih poslova”, prvostepeno je
osuđen na smrt, drugostepeno mu je kazna zamenjena za „20 godina
robije“, kako se ističe u izvornom materijalu, nije „streljan
29.3.1945.“, kako se proizvoljno ističe u njegovom kartonu.[74]
Đorđe Kosmajac (Beograd, RKTG-40211), pomoćnik upravnika logora
Banjica, nije „streljan 1944.“, kako se proizvoljno navodi u
njegovom kartonu, već je ubijen u atentatu u Beogradu, 6. marta
1942.[75] Za Kosmajca, čije ime nikako nije nepoznato u prošlosti
Beograda, saradnici komisije tvrde da je bio pripadnik Srpske
državne straže, što je netačno, s obzirom da je bio pripadnik
Specijalne policije i JNP Zbor. Nikako se ne može smatrati žrtvom
terora kada je lično bio nosilac terora. Obrad
Zalada (Beograd, RKTG-79793), agent Specijalne policije, nije
“ubijen po oslobođenju 1944.”, kako se proizvoljno navodi u njegovom
kartonu. Ubijen je u istom atentatu u kom je ubijen i Đorđe
Kosmajac, 6. marta 1942.[76] Dragoljub Šterić
(Beograd, RKTG- 72719), agent Specijalne policije, nije “streljan po
oslobođenju 1944.”, kako se proizvoljno navodi u njegovom kartonu,
već je ubijen u atentatu u Beogradu, 14. marta 1942.[77]
Miloje Mojsilović (Beograd, RKTG-87638), komandant Jeličkog
četničkog odreda, najpre pod komandom Draže Mihailovića, potom
legalizovan u okviru tzv. vladinih četnika (pogrešno uvršten u
spisak za grad Beograd). Odgovoran za brojne zločine počinjene nad
zarobljenim pripanicima NOVJ, saradnicima NOP-a i članovima
partizanskih porodica na području između Čačka i Kraljeva,
Dragačeva, Ivanjice, uključujući predaju zarobljenih partizana
Nemcima. Mojsilović nije „ubijen na Sajmištu, nakon oslobođenja
1944.“, kako se proizvoljno navodi u njegovom kartonu, već je kao
zatočenik Prihvatnog logora Zemun na Beogradskom sajmištu umro
prilikom transporta za logor Mauthauzen, 1942. ili 1943.[78]
Na osnovu izvorne građe Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina
okupatora i njihovih pomagača, u registar je uvršten i Milan Cerović
(Užice, RKTG-80081), za koga se korektno napominje da je bio
“komandant crnih trojki odreda DM u Velikoj Drenovi”. Međutim,
Cerović nije “ubijen u Velikoj Drenovi, po oslobođenju 1944.”, kako
se proizvoljno navodi u njegovom kartonu. Ubila su ga trojica
drenovačkih seljaka, ili konkretno seljak Spasoje Stupljanin, iz
straha za vlastiti život, juna 1943. U istom navratu, ova grupa
seljaka ubila je i Cerovićevog pratioca, Kostu-Kojku Ćosića
(Trstenik, RKTG-80078), takođe počinioca brojnih zločina. Stupljanin
i njegovi saučesnici potom su stupili u redove NOVJ (Jastrebački
partizanski odred). Cerović je greškom uvršten u registar za opštinu
Užice, jer je bio rodom iz Mačkata kod Čajetine. Pre Drugog svetskog
rata bio je žandarmerijski narednik.[79] Ubrzo
nakon ubistva Milana Cerovića, organizacija JVuO na području
Trstenika odlučila je da ukloni nekolicinu njegovih saradnika,
“koljaša”, koji su na području Trstenika ubili (uglavnom zaklali)
nekoliko desetina osoba. Prema podacima iz literature, jula 1943,
pripadnici JVuO u Velikoj Drenovi ubili su Petra Ratajca (Trstenik,
RKTG-80046), Rašu Kosarevića Lazarevića (Trstenik, RKTG-87623),
Radivoja Vraštića (Trstenik, RKTG-79751), dok je Radivoje Petković
(Trstenik, RKTG-80033), nedugo potom pronađen mrtav u drenovačkom
ataru.[80] Aca Mišić (Beograd, RKTG-79968), zapravo
je Aleksandar Mišić, major VKJ (kako se ispravno navodi u njegovom
kartonu), jedan od organizatora JVuO, sin vojvode Živojina Mišića,
nije “ubijen u Valjevu 1944. po oslobođenju”, kako se proizvoljno
navodi u njegovom kartonu, već je streljan od strane Nemaca, 18.
decembra 1941. u Valjevu. Mišić je evidentiran u građi Zemaljske
komisije na osnovu činjenice da je bio suodgovoran za predaju oko
365 zarobljenih pripadnika NOVJ Nemcima.
Jevrem-Ješa Ranković (Zaječar, RKTG-33671), pripadnik JVuO iz
Rgotine kod Zaječara nije “streljan 1944.”, kako se proizvoljno
navodi u njegovom kartonu, već je ubijen od partizana 16. septembra
1943.[81] Božo Ćosović (Ivanjica, RKTG-87648),
četnički vojvoda sa područja Ivanjice koji je 1941-1943. povremeno
priznavao komandu Draže Mihailovića. Sem toga, Ćosović nije “ubijen
po oslobođenju 1944.”, što bi trebalo da sugeriše da su ga ubili
komunisti, već je ubijen 1943. od strane četnika Draže Mihailovića.
Ćosović je odgovoran je za čitav niz zločina na području opština
Ivanjica, Nova Varoš, Arilje. Primera radi, 5. septembar 1941,
ivanjički četnici pod komandom Božidara Ćosovića, ubili su 18
muslimanskih civila u Novoj Varoši.[82] Ćosović je, uz Miloja
Mojsilovića (Beograd, RKTG-87638), najodgovorniji za ubistvo 14
zarobljenih boraca Rudarske čete Kopaoničkog partizanskog odreda,
19. novembra 1941. Pre streljanja, zarobljenici su bili izloženi
brutalnom mučenju.(Nedović (2009), 329-330). Nikola
Gordić (Trstenik, RKTG-70917; nepoznato, RKTG-100591), rezervni
kapetan VKJ, komandant Druge trsteničke brigade Rasinskog korpusa
JVuO, odgovoran za brojne zločine četnika u trsteničkom srezu; dva
puta evidentiran u „registru žrtava“. U kartonu RKTG-70917 navedeno
je da je Gordić „streljan 1944.“ na nepoznatoj lokaciji, dok je u
kartonu RKTG-100591 navedeno da je „streljan po oslobođenju“, takođe
na nepoznatoj lokaciji, pri čemu se saradnici Državne komisije oba
puta pozivaju na građu Zemaljske komisije. Međutim, u građi
Zemaljske komisije sasvim sigurno nisu priloženi ovakvi podaci.
Saradnici komisije su proizvoljno naveli da je Gordić streljan nakon
oslobođenja. Naime, prema izvorima pročetničke provenijencije,
Nikola Gordić je „poginuo 18. novembra 1944. u savezničkom
bombardovanju u Pljevljima“.[83] Mirko Smiljanić
(Kragujevac, RKTG-80059), komandant Treče kragujevačke brigade JVuO,
prema nekim podacima, nije “ubijen po oslobođenju 1944.”, kako se
navodi u njegovom kartonu, već je, navodno, ubijen od strane
ljotićevaca 12. februara 1944.[84] Miodrag Basarić
(Knić, RKTG-87505), oficir JVuO, prema nekim podacima, nije “ubijen
po oslobođenju 1944.”, već je navodno ubijen od strane ljotićevaca
tokom rata.[85]
Autor: Milan Radanović
*** [1] Momčilo Pavlović, „’Zločini oslobodilaca’ –
zadatak srpske istoriografije visokog prioriteta“, Istorija 20.
veka, 3/2010, Beograd, 2010, str. 10-11. [2] П.
Васиљевић, А. Палић, „Вечерње Новости и Институт за савремену
историју одржали округли сто о откривању недела власти после Другог
светског рата. Влада је спремна да формира комисију“, Вечерње
новости, LVI, Београд, 2.7.2009, стр. 11. [3] Срђан
Цветковић, Државна комисија за тајне гробнице убијених после 12.
септембра 1944. Годишњи извештај 2010, Београд, 2010, стр. 7.
[4] Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985, str. 1041.
[5] Зборник НОР-а, I/20, Београд, 1965, стр. 679.
[6] Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985, str. 1037.
[7] Zbornik NOR-a, II/13, Beograd, 1982, str. 876-877.
[8] Zbornik NOR-a, II/14, Beograd, 1982, str. 106.
[9] Милан Терзић, „Губици четника Драже Михаиловића на Зеленгори и
Сутјесци – мај 1945.“, Војно-историјски гласник, 2/2011, Београд,
2011, стр. 72. [10] Zbornik NOR-a, XIV/3, Beograd,
1983, str. 719. [11] Чачански крај у НОБ.
Хронологија догађаја, Чачак, 1968, стр. 344. [12]
http://znaci.net/00002/T311_195/358_983.htm (NAW, Zbirka
dokumenata nemacke Armijske grupe F (Heeresgruppe F), T311, roll
195, Stranica broj: 983 (T311, roll 195, frame 976)
[13] Na putu ka istini. Imenik stradalih stanovnika AP Vojvodine
1941-1948, Zbornik radova, [elektronsko izdanje] (ur. Dragoljub
Živković), Novi Sad, 2008. [14]
http://www.otvorenaknjiga.komisija1944.mpravde.gov.rs/
[15] Бојан Билбија, „Жртве комунистичког режима на сајту“, Политика,
CIX, 35356, Београд, 22.4.2012, стр. 14. [16] Đorđe
Stanković, „Smrt istorije“, Vreme, 1058, Beograd, 14.4.2011, str. 38
[17] O dilemama istorijske viktimologije, vid., Igor Graovac,
„Dilema viktimologije: žrtve i/ili stradalnici?“, Dijalog
povjesničara/istoričara, 5, Herceg Novi, 2-4. ožujka/marta 2001,
(pr. Hans-Georg Fleck, Igor Graovac), Zagreb, 2002, str. 429-443;
Igor Graovac, Dragan Cvetković, Ljudski gubici Hrvatske 1941-1945.
godine. Pitanja, primjeri, rezultati, Zagreb, 2005, str. 25-50; Igor
Graovac, „Pitanje poslijeratnih žrtava i stradalnika u Hrvatskoj
poslije Drugoga svjetskog rata“, Bleiburg i Križni put 1945, Zbornik
radova sa znanstvenog skupa, Zagreb 12. travnja 2006, (ur. Juraj
Hrženjak i dr.), Zagreb, 2007, str. 74-78. [18]
Милослав Самарџић, „Како је Србија постала социјалистичка. Злочин
који мења историју“, Погледи, Специјално издање, 2/1991, Крагујевац,
јун 1991, стр. 2. [19] Enikő A. Sajti, „Partizanska
odmazda protiv Mađara u Vojvodini: rezultati i upitnici
istoriografije“,Impériumváltás a Vajdaságban (1944). Promena
imperije u Vojvodini 1944, (ur. Karol Biernacki, István Fodor),
Szeged-Zenta, 2010, str. 31. [20] П. Васиљевић, А.
Палић , „Србија сазрела за истину“, Вечерње новости, LVI, Београд,
3.7.2009, стр. 10. [21] „Sudska ili istorijska
pravda“, Hereticus, 1-2/2011, Beograd, 2011, str. 207.
[22] M. Ilić, „Slobodan Homen o suočavanju Srbije sa prošlošću.
Obeležavanje i popis tajnih grobnica počinje u septembru“, Blic,
4473, Beograd, 26.7.2009, str. 17. [23] Srđan
Cvetković, Između srpa i čekića. Represija u Srbiji 1944-1953,
Beograd, 2006, str. 239. [24] В. Н., „Чедомир
Антић, историчар: Прихваћена срамота“, Вечерње новости, LVI,
Београд, 15.6.2009, стр. 11. [25] П. Васиљевић, А.
Палић , „Србија сазрела за истину“, Вечерње новости, LVI, Београд,
3.7.2009, стр. 11. [26] Dragoljub Živković,
„Stradanje Vojvođana 1941-1948.“, Na putu ka istini. Imenik
stradalih stanovnika AP Vojvodine 1941-1948, Zbornik radova,
[elektronsko izdanje] (ur. Dragoljub Živković), Novi Sad, 2008, str.
61. [27] S. Dedeić, V. Arsić, „Grobnice svuda po
Srbiji. Veliko otkriće Komisije: pronađena arhiva o ubistvu
Draže“,Press, 764, Beograd, 7.6.2009.
http://www.pressonline.rs/info/politika/67957/grobnice-svuda-po-srbiji.html?print=true
(pristupljeno 31. decembra 2012) [28] Милан Терзић,
„Губици четника Драже Михаиловића на Зеленгори и Сутјесци – мај
1945.“, Војно-историјски гласник, 2/2011, Београд, 2011, стр. 71-83.
[29] Исто, стр. 81. [30] Коста Николић, Никола
Жутић, Момчило Павловић, Зорица Шпадијер, Историја за III разред
гимназије природно-математичког смера и IV разред гимназије општег и
друштвено-језичког смера, Београд, 2005³, стр. 187.
[31] „Pišemo ono što drugi ne smeju (Intervju sa Miloslavom
Samardžićem)“, Politikin Svet, XI, 212, Beograd, 30.5.1990, str. 41.
[32] Vuk Z. Cvijić, „Masovna srteljanja 1944-45: Oznine ’Knjige
streljanih’“, Centar za istraživačko novinarstvo NUNS, 28.7.2011.
http://www.cins.org.rs/?p=6874 (pristupljeno 14. novembra 2012)
[33] Miloslav Samardžić, „Prvi put u srpskoj javnosti – zločini
komunista“, Press, Beograd, 5.4.2009.
http://www.pressonline.rs/zabava/life-style/62117/prvi-put-u-srpskoj-javnosti-zlocini-komunista.html
(pristupljeno 15. aprila 2013) [34] Nikša
Bulatović, „Kosti četnika stižu u Srbiju“, Kurir, VII, 2214,
Beograd, 23.11.2009, str. 7. [35] Borivoje M.
Karapandžić, Jugoslovensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i
Gulazi, Beograd, 1990, str. 16; Боривоје М. Карапанџић, Кочевска
споменица. Кочевски рог 1945-1995, Кливленд, 1995, стр. 124, 234.
[36] Mitja Ferenc, Prikrito in očem zakrito. Prikrita grobišča 60
let po koncu druge svetovne vojne, Celje, 2005, str. 60.
[37] Саво Греговић, Пуцај, рат је готов. Злим путем братоубилаштва:
словеначко крваво прољеће 1945. (са именима страдалника Великог
збјега од Подгорице до Камничке Бистрице), Будва, 2009, стр.
327-527. [38] Драган Цветковић, „Страдали
припадници НОВЈ из уже Србије према попису ‘Жртве рата
1941-1945.“,Историја 20. века, 1/2003, Београд, 2003, стр. 119-131.
[39] Nenad Maurić, „Statistika stradalog stanovništva Vojvodine
1941-1945.“, Na putu ka istini…, str. 209. [40]
Драган Цветковић, „Преглед страдања становништва Војводине у Другом
светском рату“, Историја 20. века, 1/2005, Београд, 2005, стр.
107-108. [41] Mojca Šorn, Tadeja Tominšek-Rihtar,
„Žrtve druge svetovne vojne in zaradi nje (april 1941 – januar
1946),Žrtve vojne in revolucije. Zbornik: Referati in rasprava s
posveta v Državnem svetu 11. in 12. novembra 2004, ki sta ga
pripravila Državni svet Republike Slovenije in Institut za novejšo
zgodovino v Ljubljani, (ur. Janvit Golob i dr.), Ljubljana, 2005,
str. 13-22. [42] Драгослав Б. Димитријевић Бели,
Где је моја мама? Прилози за историју Авалског корпуса Југословенске
војске у отаџбини, Београд, 2009, стр. 359-352.
[43] Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu. Dokumenti, (pr.
Smail Čekić), Sarajevo, 1996, str. 605-656. [44]
Драгослав Б. Димитријевић Бели, н.д., стр. 211-231; Radoslav
Paunović, Nepokorni Drugovac, Novi Sad, 1967. [45]
Чачански крај у Народноослободилачкој борби 1941-1945. Пали борци и
жртве, Чачак, 1977; Горан Давидовић, Милош Тимотијевић, Затамњена
прошлост. Историја равногораца чачанског краја. Књига трећа. Агонија
и слом. Ратне 1944. и 1945. година, Чачак–Краљево, 2004; Радисав С.
Недовић, Чачански крај и НОБ: Слободари на стратиштима: Списак
жртава Другог светског рата у чачанском крају, Чачак, 2009.
[46] Aleksandar Kasaš, Mađari u Vojvodini 1941-1946, Novi Sad, 1996,
str. 160. [47] Isto, 167. [48]
Aleksandar Veljić, Racija: zaboravljeni genocid, Novi Sad, 2007,
str. 408-453. Za prethodne podatke, videti: Звонимир Голубовић,
Рација у јужној Бачкој 1942, Нови Сад, 1992, стр. 147.
[49] Aleksandar Veljić je nedavno izneo tvrdnju o dopuni registra
stradalih snatovnika južne Bačke koji su izgubili život od strane
mađarskih fašista. Prema Veljićevim tvrdnjama, do sada su sakupljeni
poimenični podaci o 1.369 stradalih stanovnika Čuruga: Aleksandar
Veljić, „Povodom teksta Milana Radanovića“, Beton, 24. jun 2013.
http://www.elektrobeton.net/stemovanje/ [50]
Звонимир Голубовић, н.д., стр. 65-92. [51] Zoran
Janjetović, Nemci u Vojvodini, Beograd, 2009, str. 352–353; Zoran
Janjetović, „Prinudni rad Folksdojčera u Vojvodini 1944–1950.“,
Logori, zatvori i prisilni rad u Hrvatskoj/Jugoslaviji 1941–1945,
1945–1951.Zbornik radova, (ur. Vladimir Geiger i dr.), Zagreb, 2010,
str. 206. [52] Srđan Cvetković, „Pregled uhapšenih
i streljanih lica od OZN-e na teritoriji Vojvodine do 20. juna
1945.“,Istorija 20. veka, 1/2011, Beograd, 2011, str. 189–200.
[53] Зоран Јањетовић, „Да ли су Срби починили геноцид над
Подунавским Швабама?“, Геноцид у 20. веку на простору југословенских
земаља. Зборник радова са научног скупа, Београд, 22–23. април 2003,
(ур. Јован Мирковић), Београд, 2005, стр. 231–238
[54] Исто, стр. 235. [55] Zoran Janjetović, Nemci u
Vojvodini, Beograd, 2009, str. 356. [56] Zoran
Janjetović, n.d., str. 359-360. [57] Нова историја
српског народа, (пр. Душан Т. Батаковић), Београд, 2000, стр. 349.
[58] Srđan Cvetković, „Žrtve komunističkog revolucionarnog terora u
Srbiji posle 12. septembra 1944. Istraživanja Državne komisije za
tajne grobnice“, Hereticus, 1–2/2011, Beograd, 2011, str. 11.
[59]
http://www.komisija1944.mpravde.gov.rs/cr/articles/vesti/uredba-o-vojnim-sudovima-nov.html
[60]
http://www.komisija1944.mpravde.gov.rs/cr/articles/vesti/uredba-o-vojnim-sudovima-nov.html
[61] VA, JNA, Vojni sudovi, Vrhovni vojni sud u Beogradu
(drugostepeni sud), 1945, drugi deo, 332, 337, 339, 346.
[62] “Spisak palih četnika”, Pogledi, 15, mart, 2013.
http://www.pogledi.rs/SpisakPalihCetnika.htm
[63] Stanoje Filipović, Logori u Šapcu, Novi Sad, 1967, str, 87, 90,
238. [64] Томислав Милетић, Обрачун: Озна све
дозна, Крушевац, 2012, стр. 109, 258. [65] “Spisak
Pećančevih vojvoda koji su prešli kod Draže [Mihailovića]”, Pogledi,
18. maj 2013.
http://www.pogledi.rs/spisak-pecancevih-vojvoda-koji-su-presli-kod-draze/
[66] Isto [67] Isto [68] Isto
[69] Isto [70] Isto [71] Isto
[72] Томислав Милетић, н.д., стр. 102-103. [73]
Чачански крај у НОБ 1941-1944. Хронологија догађаја, Чачак, 1968,
стр. 288. [74] Dragan Krsmanović, „Upisnik Višeg
vojnog suda u Beogradu“, Tokovi istorije, 2/2010, Beograd, 2010,
str. 208. [75] Sima Begović, Logor Banjica
1941-1944, I-II, Beograd, 1989, str. I/138-139, 145, 238.
[76] Београд у рату и револуцији 1941-1945, I-II, Београд, 1984,
стр. I/308. [77] Исто [78] Milan
Koljanin, Nemački logor na Beogradskom sajmištu 1941-1944, Beograd,
1992, str. 275. [79] Томислав Милетић, н.д., стр.
26. [80] Исто, 33-40. [81] Nikola
Račić, Istočna Srbija u ratu i revoluciji. Hronologija, Zaječar,
1984, str, 323. [82] Мирко Ћуковић, Санџак у НОБ,
Београд, 1964, стр. 124. [83] “Spisak palih
četnika”, Pogledi, 15, mart, 2013.
http://www.pogledi.rs/SpisakPalihCetnika.htm
[84]
http://www.subnor.org.rs/sumadija-16#more-6087
[85]
http://www.subnor.org.rs/sumadija-16#more-6087 |
|
|
|
AKTUELNOSTI |
STRANA 3/5 ::: 1 | 2 |
3 | 4 |
5 |
|
|
|
|