Srpska javnost verovatno nikada neće dobiti uvid u sadržaj razgovora
koji su u ponedeljak iza zatvorenih vrata vodili mandatar Aleksandar
Vučić i šefovi diplomatskih misija Evropske unije Majkl Davenport i
Sjedinjenih država Kajl Skot. Svejedno, dosta se može pročitati iz
onih nekoliko sekundi televizijske slike bez tona uoči sastanka, gde
sva trojica ukočeno sede sa izrazom lica kao da im je, što bi rekao
Leonard Koen, upravo umro otac ili pas.
Uprkos tome što nakon razgovora niko od učesnika nije ništa
konkretno saopštio, nije teško pogoditi da je tema bila višednevna
haranga koju je protiv dvojice diplomata vodio omiljeni Vučićev
doušnički tabloid, uz asistenciju srodnih medija i političkih
saveznika. Davenport i Skat su sistematski razobličavani kao
organizatori i finansijeri državnog udara, pa čak i atentata na
Vučića, a sve uz pomoć širokog kruga plaćenika i domaćih izdajnika.
Sem toga, svakako je bilo reči i o pretnjama američkom ambasadoru
koje je iz skupštinske klupe i preko društvenih mreža uputio lider
radikala Vojislav Šešelj, koji je tražio njegovu „eliminaciju",
pominjao nekakvu pušku i poručivao Skotu da se „seli iz Srbije dok
ne bude prekasno".
Vučiću je izvesno skrenuta pažnja na član 29 Bečke konvencije o
diplomatskim odnosima iz 1963. godine, u kome između ostalog stoji
da je zemlja domaćin dužna da svakog akreditovanog diplomatu
„tretira sa dužnim poštovanjem i preduzima sve razumne mere da bi
sprečila nanošenje uvreda njegovoj ličnosti, njegovoj slobodi i
dostojanstvu". Onda su ga verovatno podsetili da to nije prvi, pa
čak ni drugi put da su predstavnici EU i SAD u Srbiji podrvrgnuti
sličnom tretmanu od strane istih lica i da nisu baš skloni da
poveruju da su napadi pokrenuti bez odobrenja i blagoslova bivšeg i
budućeg premijera Srbije. Uz to je Vučiću gotovo sigurno predočeno
kakve če posledice nastupiti ako se sa ovom praksom nastavi.
Ne znamo šta je Vučić ovaj put rekao Davenportu i Skotu o uredniku
svog omiljenog tabloida Draganu J. Vučićeviću, ali znamo šta je
nakon sastanka poručio javnosti. „Gospodin Vučićević misli svojom
glavom i ima svoj mozak", rekao je Vučić na vanrednoj konferenciji
za novinare i dodao da mu „ne pada napamet" da Vučićevića kritikuje
i napada samo zato što se to što on radi nekom ne dopada.
Zanimljivo je, međutim, da su odmah nakon sastanka imena dvojice
ambasadora kao rukom odneseni naprasno nestala sa naslovnih strana
cinkaroških tabloida, pa je čak i Šešelj, nakon oproštajne salve,
prestao da tvituje poruke Skotu. Odjednom ti hrabri i beskompromisni
ljudi, koji se do juče nisu ustezali da predstavnicima najvećih
svetskih sila saspu u lice sve što misle o njihovim podlim
planovima, nisu u stanju da zucnu ni „S" od Skota ni „D" od
Davenporta, nego su se podvijenog repa vratili estradnoj nekrofiliji
i sevanju guzica i sisa, kao da ni mozga ni glave nikada nisu imali.
U nekoliko slučajeva u Haškom tribunalu koje je ovaj novinar pratio,
odbrana je, tvrdeći da optuženik nije odgovoran za ratne zločine
koje su izvršili podređeni, iznosila dokaze da je isti optuženik u
drugim situacijama naređivao da se zarobljeni vojnici ili civili
oslobode, ili da se tretiraju humano. Time su upadali u zamku koju
su sami sebi postavili, jer je tužilac upravo na osnovu tih primera
mogao da dokaže da je u datom slučaju postojala komandna
odgovornost, to jest da je onaj koji je mogao da naredi da se neko
poštedi izvesno imao moć da naredi da se neko drugi ubije.
Vučić, naravno, nije ratni zločinac i ovde se ne radi o krivičnoj,
ali se radi o moralnoj odgovornoti. Ako je mogao da Davenporta i
Skota skine sa tabloidne crne liste, onda očigledno ima uticaja na
njeno sastavljanje. Zaglušujući muk u premijerskoj štenari koji je
nastao nakon trojnog sastanka više govori o slobodi medija u Srbiji
nego svi izveštaji Evropske komisije i Reportera bez granica u
poslednje četiri godine.
Postoji i druga strana priče, a to je da su dvojica ambasadora, kao
i najviši funkcioneri SAD i EU, dosad bili uglavnom slepi, gluvi i
nemi kada su isti tabloidi sistematski nasrtaji na ličnost i
dostojanstvo ombudsmana Saše Jankovića i niza onih čiji je jedini
greh bio što su odbili da se pridruže horu anđela koji pevaju u
slavu vrhovnika. Tek kada su se lično našli na tapetu osetili su
potrebu da reaguju. Da su, umesto što su onoliko hvalili Vučića zbog
navodne reformske orijentacije i istrajnosti na evropskom putu
obratili malo više pažnje na njegovo uporno gaženje slobode i
dostojanstva građana Srbije, ova ružna i otužna predstava se ne bi
ni održala. |