Referendum o članstvu Velike Britanije u Evropskoj uniji, izvan
svake sumnje, istorijski je događaj prvog reda. Izlazak Velike
Britanije iz EU, sasvim je izvesno, ne znači početak kraja Unije,
ali je mogući početak kraja Ujedinjenog Kraljevstva. Emancipatorski
i indipendistički pokret u Škotskoj, koja se jasno opredelila za EU,
u predstojećem periodu samo će jačati. Novi referendum o izlasku
Škotske iz Britanije teško će moći da bude izbegnut, a njegov ishod
ovoga puta bi mogao biti drugačiji od prethodnog, jer je važan
argument protiv nezavisnosti Škotske bio i taj što bi morala da
traži ponovni prijem u EU. Uz to i pokret za razdruživanje Severne
Irske od Engleske dobija krila. Uostalom, o stanju duhova svedoči i
inicijativa, koju su potpisale desetine hiljada stanovnika Londona
za samo nekoliko sati, o referendumu da ovaj grad, koji je glasao za
ostanak u EU, napusti Veliku Britaniju. Naravno, ni jedan od ovih
ishoda nije mnogo verovatan, kao što će i izlazak Velike Britanije
iz EU biti „mekši“ nego što se to prvih dana nakon referenduma
činilo.
Britanski izolacionizam istorijska je konstanta koja traje vekovima
i uvek je u većoj ili manjoj meri, a najčešće ciklično, kao reka
ponornica, opredeljivao politiku ove zemlje. Izolacionizam je nakon
ulaska Britanije u Evropsku zajednicu (1973) dobio novo ime –
evroskepticizam. Zbog toga je odluka većine britanskih građana –
odraz dubljih istorijskih kontinuiteta. Na ovom mestu bi se trebalo
podsetiti da Velika Britanija nije nikada bila ugaoni kamen EU. Ova
asocijacija je nastala na osovini Nemačka-Francuska, kako bi se
prevazišao i nadrastao vekovni antagonizam i ratna prošlost dve
najveće evropske sile, ali i udružile snage pred pretnjom agresivnog
sovjetskog totalitarizma. Velika Britanija je članica Unije, pre
toga Zajednice, bila sa jednom nogom; s pravom ili ne percipirana
kao remetilački faktor za čije specifičnosti je ostatak ujedinjene
Evrope često imao suficit razumevanja. Zbog toga, izlazak Velike
Britanije EU čini okrnjenom, ali sa perspektivom ubrzavanja
integrativnih procesa i efikasnijeg funkcionisanja, pre svega u
novom trouglu Berlin-Pariz-Rim. Ni ovaj ishod, ma koliko zvučao
racionalno, nije nešto u šta bi se trebalo kladiti. Evropski
nacionalizmi, ekstremizovani do fašizma, kao i antiliberalni
autokratski režimi i dalje će slabiti EU svuda gde budu u prilici da
formiraju vlade. Francuski predsednički izbori i rast ekstremno
desničarskog Nacionalnog fronta biće važan tekst.
Rezultati referenduma o izlasku Velike Britanije iz EU nisu samo
pokazali koliki je procenat Britanaca za napuštanje Unije, već je
otkrio i zabrinjavajuć stepen rasizma, mržnje i ksenofobije u
britanskom društvu. Čitava „bregzit“ kampanja, koja je na kraju
pobedila, bila je zasnovana na mržnji i strahu od stranaca,
migranata, istočnih Evropljana, Balkanaca… Zbog toga je rezultat
referenduma u Britaniji izazvao oduševljenje svih
desničarsko-populističkih i profašističkih stranaka i pokreta širom
Evrope. Ipak, jedan od najvećih kratkoročnih dobitnika „bregzita“ je
ruski predsednik Putin. Suočen sa ekonomskim slomom u svojoj zemlji
zbog pada cena nafte i zapadnih sankcija (zbog agresije na suverenu
Ukrajinu), a nemoćan da zaustavi novu trku u naoružanju u koju je
neoprezno ušao sa projekcijom o znatno višoj ceni nafte, on je kao
strategiju svoje zemlje izabrao stalne pokušaje podele i
destabilizacije Evrope, kako bi pojedinačne zemlje pridobijao za
svoje interese. Zbog toga se njegovi propagandni servisi – Russia
Today i Sputnik stavljaju na raspolaganje evropskoj ekstremnoj
desnici. Zbog toga je njegov režim davao i daje finansijske doznake
ekstremističkim partijama u EU, od Marin Lepen do Jobika i Zlatne
zore. U atmosferi sukoba, nestabilnosti i antagonizovanja u Evropi,
kojom bi vladali autoritarni, ekstremno desničarski lideri – režim u
Kremlju vidi priliku za sebe. Kako će na nesumnjivu pretnju sa
istoka odgovoriti verovatni ženski triling zapadnog sveta
Klinton-Merkel-Mej, sačekaće se do 20. januara iduće godine.
S tim u vezi, mogući raspad Velike Britanije, najniži pad funte u
poslednjih nekoliko decenija, gubitak 120 milijardi funti za samo
nekoliko sati već je preskupa cena koju će britanski građani platiti
zbog, u osnovi iracionalne, odluke na referendumu. U temelju te
iracionalnosti je bio engleski nacionalizam, pomešan sa već
pomenutim populističkim i ksenofobičnim elementima. I taj
nacionalizam u usponu, konzervativne Engleske, čije će negativne
konsekvence Britanija još dugo osećati, podseća na odavno
prevaziđenu dihotomoju o „dobrim“ (građanskim ili državnim) i
„lošim“ i „primitivnim“ (etničkim) nacionalizmima. Svaki
nacionalizam kad mu se da prilika da se razmahne jednako je razoran
ponajpre za naciju u kojoj se razvija, jer predstavlja pogonsko
gorivo fašizma. A fašizam nije ništa drugo nego autoritarni
nacionalizam doveden do svojih krajnjih konsekvenci.
I najzad, referendum je bio i generacijska podela. Starija, manje
obrazovana i konzervativna Britanija, opterećena predrasudama,
pobedila je mladu generaciju, koja se dvotrećinskom većinom
izjasnila za ostanak Velike Britanije u EU. „Tako sam ljut.
Generacija koja je imala sve, besplatno obrazovanje, zlatne penzije
i socijalnu mobilnost glasala je da ukradu budućnost moje
generacije“, bio je jedan od karakterističnih komentara mladih ljudi
na tviteru. Starija konzervativna Engleska koja je prevagnula u ovoj
istorijskoj odluci bila je zavedena još jednom vrstom iracionalne
(pseudo)argumentacije. Pustiti snimke iz 70-ih i 80-ih godina
prošlog veka, odlomke iz govora premijerke Margaret Tačer, pozivanje
na vreme kada je Britanija bila imperija čiji se glas čuo i
respektovao u čitavom svetu, a gledaoci bili mladi i puni nade –
očita je manipulacija.
Ostrvska država izlaskom iz EU neće ponovo postati imperija, a
postoji opasnost i da se od Velike Britanije pretvoriti u malu
Enlesku. Sentimentalnost dok su ih manipulisali puštanjem snimaka
„slavne“ prošlosti (a kakva je svaka prošlost nego „slavna“ i
„zlatna“ – svuda i uvek!) za kojom se deo glasača poveo je
razumljiv, ali vreme se neće vratiti, imperijalna moć neće oživeti,
jer svet se nepovratno promenio. Neke druge sile danas su globalni
igrači, a Evropa više nije centar sveta, a još manje kolonijalni
posednik ostatka sveta. Upravo zato što je svet globalizovan, a novi
džinovi se pomaljaju u drugim delovima planete, Evropa može da im
konkuriše samo ako je integrisana, stabilna i koliko-toliko
harmonizovana. Uz sve postojeće probleme, ekonomsku nejednakost,
disfunkcionalnu politiku štednje, EU kao mirovni projekat i
jedinstvena asocijacija u istoriji u kojoj su sve zemlje članice
subjekti – izraz je razumevanja vremena ali i dobrog shvatanja
složenosti i uvažavanja različitosti. Možda baš zbog toga milioni
nevoljnika iz čitavog sveta žele da svoje živote provedu u Evropi iz
koje se Velika Britanija svojom voljom povlači. Posle svake odluke
valja se nositi sa posledicama. Mnogi Britanci narednih godina biće
neprijatno iznenađeni. S druge strane Lamanša, Evropsku uniju je
potrebno vratiti inicijalnim vrednostima i idealima i otvoriti je za
fragilne zemlje zapadnog Balkana – danas prve na udaru autoritarnog
populizma iz Kremlja. |