Ovog mjeseca navršava se ravno pola vijeka od Četvrtog (Brionskog)
plenuma CKSKJ, na kojem je smijenjen dotadašnji potpredsjednik SFRJ
i sekretar CKSKJ Aleksandar Ranković. U intervjuu za Dane istoričar
i saradnik beogradskog Instituta za noviju srpsku istoriju
objašnjava u kakav se istorijsko-političko-identitetski kontekst
danas smješta nekadašnji svemoćni šef jugoslovenske UDBA, da li je
Ranković bio srpski nacionalista ili mu je to naknadno “dopisano” i
kakve će posljedice po srpsko i hrvatsko društvo imati
rehabilitacija Draže Mihailovića, Milana Nedića i Alojzija Stepinca
“Osnovne istorijske činjenice o Brionskom plenumu su, u zanatskom
smislu, rekonstruisane. Ipak, ostaje pitanje na koji način srpsko
društvo danas percipira ulogu Aleksandra Rankovića i u kakav ga novi
istorijsko-političko-identitetski kontekst smešta”, kaže dr. Srđan
Milošević. “Kao istorijska ličnost, Ranković se u Srbiji smešta u
kontekst nacionalnog pomirenja, koji podrazumeva pokušaj
uspostavljanja svojevrsne neistorične ravnoteže, u kojoj bi se,
uprkos snažnom i gotovo histeričnom talasu antikomunizma devedesetih
i početkom dvehiljaditih, svi Srbi ipak nekako našli na ‘pravoj
strani istorije’. Doduše, Ranković je tu stranu zauzeo ranije, što
dokazuju i inicijative za podizanje njegovog spomenika, ali i
zanemarivanje onoga što je do juče spadalo u korpus optužbi na
njegov račun. Tu pre svega mislim na Rankovićevu ulogu oko Golog
otoka, kao i činjenicu da je bio ‘duša’ UDBA”
Koliko je Ranković interesantan kao tema u ostalim
postjugoslovenskim društvima?
Osim na Kosovu, ne preterano. Možda i zato što je, u političkom
smislu, rano smenjen, što znači da se veliki deo onoga što je
neposrednije vezano za jugoslovensku krizu devedesetih događalo
nakon njegove smene.
Naravno, Rankovićevo nasleđe nije nevažno, budući da je sve ono što
je kasnije došlo na neki način bilo vraćanje na rankovićevsku
percepciju Jugoslavije, koja je podrazumevala problematizovanje
mesta Srbije i položaja srpskog naroda u jugoslovenskoj zajednici.
Doduše, akteri su bili drugi.
Šta tačno podrazumijevate pod Rankovićevim naslijeđem?
Pre svega razumevanje Jugoslavije kao centralizovane države, što se
u najvećoj meri poklapalo sa stavovima srpskih nacionalista. Zato im
je Ranković i bio toliko važan. Ako jugoslovenska država već mora da
postoji, onda bi bilo dobro da bude centralizovana, to je bila
logika.
Je li Ranković bio srpski nacionalista?
Ranković je pre svega bio čovek odan ideji komunizma, u izvesnoj
meri i Titu lično. Sa druge strane, nisam siguran da li mu je i
koliko taj srpski sentiment, u nacionalističkom ključu, bio stran.
Možda je ta dva osećanja Ranković pokušavao da sjedini, pa nije
slučajno da je upravo on a ne Koča Popović, koji ni sam nije bio
lišen srpskog identiteta iako na bitno drugačiji način i u kontekstu
Jugoslavije, doživljavan kao personifikacija Srbije u jugoslovenskom
vrhu.
Ne čini li Vam se da je u kasnijim interpretacijama, bogami i
zloupotrebama, Ranković vremenom postajao sve više Srbin, a sve
manje Jugosloven, komunista i partizan?
U momentu kad je nacionalizam u Srbiji definitivno nadvladao,
Rankoviću je naglo počeo da se učitava i veliki nacionalni
sentiment. Dovoljno vremena je prošlo, stvorio se osećaj da je Leka
bio “u pravu”. Otuda i taj ogroman broj ljudi na njegovoj sahrani
1984.
Da li je i u kojoj mjeri u smjeni Aleksandra Rankovića ulogu imao
sovjetski, odnosno zapadni faktor? Prilikom posjete SSSR-u krajem
marta 1966. – dakle, svega nekoliko mjeseci prije Brionskog plenuma
– ruski domaćini su Rankoviću nazdravljali kao “Titovom nasledniku”,
o čemu je Tita obavijestio tadašnji jugoslovenski ambasador u Moskvi
i član CK Cvijetin Mijatović.
Odgovor na to pitanje zavisi od pristupa istoriji i njenom
razumevanju. Naime, Tito je u izvesnom smislu negacija marksističkog
viđenja istorije: kao pojedinac, Tito u istoriji ima veliki značaj,
dok marksizam, umesto ličnosti, naglašava istorijske procese. Hoću
da kažem da se ovde otvara pitanje kada je postajalo presudno ono
što je bio Titov lični doživljaj situacije, njegova lična procena; u
kojim je prilikama Tito sam prelamao odluke, a koliko je bio
pristalica koncepta demokratskog centralizma i odlučivanja u
partijskim forumima i koji je uopšte stvarni značaj takvih epizoda.
Istovremeno, pitanje je i u kojoj je meri Tito bio vešt da odluke
partijskih foruma koristi u skladu sa vlastitom procenom situacije.
Za to nije uvek lako pronaći pravi odgovor, budući da se u
različitim istorijskim situacijama Tito ponašao ili na jedan ili na
drugi način.
Da, ali otkud i danas toliko različitih teorija o okolnostima koje
su dovele do Brionskog plenuma? Uostalom, zna li se konačno da li je
UDBA zaista prisluškivala Tita?
Struktura tog sistema, ali i ambicije koje se, uprkos vernosti
sistemu ili ličnosti, kod ljudi u određenom trenutku mogu javiti,
upućuju da je tog prisluškivanja moglo biti. Sa druge strane, nisam
siguran da je to bio suštinski uzrok Rankovićeve smene i svih
posledica koje je ta smena izazvala. Po mom sudu, mnogo važniji od
pitanja samog prisluškivanja morao bi biti karakter sistema koji je
Ranković kreirao u jugoslovenskim službama bezbednosti, što u dugom
vremenskom periodu svakako nije rađeno bez Titovog znanja i
saglasnosti. Brionski plenum se, pritom, organizuje u vreme kad Tito
već ulazi u ozbiljne godine i kada su ambicije onih koji su u
oblacima visoke politike prirodno pojačane. Sve je, dakle, moguće u
totalnoj vlasti kakvu su ti ljudi u to doba nesumnjivo imali.
Naravno, važno je saznati da li je UDBA prisluškivala Tita, ali je,
ponavljam, neuporedivo važnije ući u analizu onoga što je nesporno,
a to je utvrđivanje načina na koji je funkcionisala služba pod
Rankovićem.
Je li čudno ćutanje Aleksandra Rankovića nakon Brionskog plenuma? Za
razliku od Milovana Đilasa, Ranković nikada nije progovorio riječ.
Osim niza poverljivih pojedinosti, saznanja, političkih intriga koje
su mogle da ugroze sistem, što on sasvim sigurno nije želeo, mislim
da Ranković u suštini i nije imao baš puno toga da kaže. Priroda
njegovih saznanja bila je takva da teško i da je to smeo. Naime,
Ranković je bio čovek koji je raspolagao informacijama, ali i čovek
svestan da, u slučaju da to što zna počne da iznosi u javnost, neće
dočekati mirnu starost. Bio je na jednoj od najistaknutijih i
najosetljivijih pozicija, što bi u svakom sistemu podrazumevalo
obavezu ćutanja.
Milovan Đilas je drugačija i intelektualna i karakterna struktura.
Za razliku od Rankovića, uspevao je da balansira na drugom nivou:
uopštavao je stvari, davao ocene političkog sistema, iako ni kod
Đilasa ne možete naći nekih poverljivijih informacija koje je, kao
jedan od četiri glavna čoveka te države, svakako morao imati.
Pomenuli ste sahranu Aleksandra Rankovića 1984., kojoj je, po
zvaničnim policijskim podacima, prisustvovalo oko sto hiljada ljudi.
Otkud to?
Rankovićeva sahrana jedna je od prvih manifestacija provale srpskog
nacionalizma, koja je krenula nakon Titove smrti 1980. Uzgred,
srpski nacionalizam je u to vreme polako počinjao da dobija
specifičnu formu koju bismo mogli nazvati – antititoizam. Dominantno
usmeren protiv koncepta Jugoslavije razvijenog nakon smene
Aleksandra Rankovića, posebno protiv Ustava iz 1974., taj naglašeni
sentiment proisticao je iz osećaja da je Srbima kao narodu učinjena
istorijska nepravda, i to naročito unutar jugoslovenskih granica,
kao i karakterom koje su one postepeno dobijale.
Rankovićeva sahrana se, pritom, događa u vreme uzavrelih strasti oko
Kosova, pobune kosovskih Albanaca, koje je, po mišljenju ovdašnje
javnosti, jedino Ranković mogao da kontroliše i reši. Pored toga, ne
zaboravite da je tih osamdesetih ogroman broj ljudi Rankovića i
dalje doživljavao kao komunistu, i to srpskog komunistu sa sasvim
jasnom koncepcijom i vizijom Jugoslavije. Najzad, mnogi su te 1966.
podelili Rankovićevu političku sudbinu, što je moralo ostaviti
traga. Sve u svemu, okolnosti i strukture koje sam naveo mogle bi da
namire broj od tih nekoliko desetina hiljada ljudi na sahrani
Aleksandra Rankovića
Nekadašnjeg šefa UDBA građani Srbije ispratili su aplauzom i
povicima “Leka heroj”…
U istoriji nisu tako retki slučajevi identifikacije masa sa
represivnom strukturom, sa represivnom vlašću, sa čvrstom rukom u
kojoj ljudi prepoznaju izvesnu sigurnost; naročito ako neposredno,
egzistencijalno nisu osetili sve posledice te represije. Ipak,
inicijative za podizanje spomenika šefu tajne policije zaista se
retko pokreću. Suštinski, pozicija čelnog čoveka službe takva je da
ličnost koja je personifikuje unapred sebe “osuđuje” na to da ne
bude deo komemorativne kulture sećanja. I to jeste i paradoks i
specifičnost Srbije. Tim pre što se inicijativa za podizanje
spomenika Rankoviću ne pokreće 1984., kada bi se sa njim još i mogla
uspostaviti direktna veza: Jugoslaviju potresaju velika politička
previranja i sahrana nekadašnjeg šefa UDBA mogla bi biti vrsta
reakcije i na aktuelne događaje. Ali zašto se to pitanje pokreće
danas?! Objašnjenje bi trebalo potražiti u činjenici da se Ranković
ne percipira samo kao šef UDBA, nego i kao predstavnik Srba u
partiji i federaciji, čovek čiji je uticaj bio neprikosnoven.
Pritom, nakon smene, Ranković nije dobio “adekvatnu” zamenu u smislu
uticaja u partijskim strukturama, u kojima je, još od tridesetih
godina XX veka, dominirao kao srpski kadar. Koča Popović, koji ga je
nakon Brionskog plenuma zamenio na mestu potpredsednika Jugoslavije,
nikada nije bio član Politbiroa. Dakle, ključno pitanje nije ko je
nakon Rankovića predstavljao Srbiju u saveznom vrhu, već ko je 1966.
smenjen. U tom smislu, Rankovićev pad je u Srbiji tacite primljen
kao uvreda.
Je li bilo komešanja u društvu nakon Rankovićeve smjene?
U Srbiji se digla izvesna prašina, ali ne tako glasna kakva bi se
mogla očekivati za čoveka tog statusa. Deo intelektualne javnosti se
uzburkao i, oni koji su imali slobodu da se usprotive, uvereni da im
se ništa neće dogoditi, usprotivili su se…
Govorite o pismu koje je, nedugo nakon Brionskog plenuma, Dobrica
Ćosić, protestujući zbog smjene Aleksandra Rankovića, poslao Titu?
Uprkos veoma jasnoj podršci Rankoviću, Ćosić zaista zbog toga nije
imao nikakvih posledica.
Kako je i kada od Rankovića počeo da se pravi mit?
Kada hoćete da od nekoga napravite mit, ne vodite mnogo računa o
tome šta se zaista događalo; važno vam je da postoji neko malo
jezgro, neka osnova na koju ćete kasnije nadograditi celu strukturu.
Uostalom, uzmite Marka Kraljevića, koji je zapravo bio turski vazal
bez ikakvog istorijskog značaja, ali od koga je takođe nastao mit. U
istorijskom smislu, to, dakle, nisu nezamislive stvari. Posebno u
sistemima u kojima informacije slabije cirkulišu, u kojima su one
manje dostupne ili u kojima nemate mnogo iskustva u kulturi
problematizovanja određenih spornih pitanja. Tu se ličnost svede na
jednu dimenziju, i to na sličan način na koji je Titova Jugoslavija
u nekim interpretacijama svedena na Goli otok.
Na šta je sveden Aleksandar Ranković?
Na Srbina, na protivnika decentralizacije Jugoslavije, koja je
viđena kao nešto što je škodilo interesima srpskog naroda; na čoveka
koji je trebalo da nasledi Tita, što se nije dogodilo samo zbog toga
što je bio Srbin. U izvesnom smislu, Ranković je, dakle,
nacionalizovan, i to mnogo više nego što je objektivno postojao
prostor da se tako nešto učini. Možda Srbima i nije valjao kao šef
jugoslovenske tajne policije, ali je kao “Titova žrtva” bio daleko
prihvatljiviji.
Kako to da se, paralelno sa stvaranjem mita o Aleksandru Rankoviću,
u Srbiji rehabilituje Draža Mihailović? Ipak su bili na različitim
stranama…
Da, ali šta im je zajedničko? To da su – Srbi. Baš kao što je u
Frankovoj Španiji ili u Tuđmanovoj Hrvatskoj jedno vreme zagovarana
ideja zajedničkih sahrana, time i na neki način izjednačavanja
zločinaca i žrtava, tako i u Srbiji danas imate tezu o takozvanom
nacionalnom pomirenju. Svi protagonisti su predstavljeni kao žrtve
jednog vremena, jedne epohe, baš kao da se međusobno nisu ubijali i
kao da jedni nisu bili žrtve drugih. U tim selekcijama obično se
bira jedan kriterijum. Doduše, ne proizvoljan, ali u istorijskom i u
vrednosnom smislu svakako pojednostavljen, nekada i aistoričan. Ovde
se upravo to dogodilo: rat između partizana i četnika predstavljen
je kao tragična zabluda jednih i krivica drugih, kao fatalni srpski
nacionalni tragizam u kojem su, na kraju, svi oni ipak Srbi i borci
za što povoljniju poziciju srpskog naroda unutar Jugoslavije;
pritom, i jedni i drugi su – prevareni. Ako se to uzme kao
kriterijum, sve ostalo postaje manje važno. Na taj način je izvršena
nivelacija i pomirenje u srpstvu, pa su se tako na istoj strani u
jednom trenutku našli i Aleksandar Ranković i Draža Mihailović. Čak
i Koča Popović! Naravno, ovim se falsifikuje i reinterpretira
antifašizam.
Otuda insistiranje na tome da su u Srbiji postojala dva
antifašistička pokreta – partizanski i četnički?
Tako je. Inače, u istoriografiji se činjenice veoma retko
falsifikuju, što nije učinjeno ni sada. Umesto toga, falsifikuje se
pogled na celinu. Kako? Pre svega selekcijom činjenica. Što je ključ
revizije: selekcija i isticanje određenih fakata. U interpretaciji
četničkog pokreta, revizionisti su kao ključni argument
Mihailovićevog navodnog antifašizma naveli nacističku poternicu koja
je za njim bila raspisana; istovremeno, ogroman značaj daje se
spasavanju savezničkih pilota od četnika. Sadejstvo četnika sa
okupatorima, njihovi međusobni dogovori i bitke, to što se pokret
Draže Mihailovića već krajem novembra 1941. povukao iz borbe protiv
nemačkih okupatora, sve to za revizioniste spada u korpus istorijski
neuporedivo manje važnih stvari.
Draža Mihailović je, kaže se, ”samo sudski” rehabilitovan. Da li to
podrazumijeva i suštinsku rehabilitaciju?
Podrazumeva. Ona se dogodila i pre te sudske rehabilitacije. Pritom,
ako u obzir uzmemo način na koji je proces vođen, videćemo da su i
taj i svi slični sudski postupci pokrenuti od 2006. do danas po
mnogim svojim bitnim karakteristikama lošije i neprofesionalnije
organizovani, osmišljeni i vođeni od onih koje revizionisti
osporavaju, nazivajući ih komunističkim, montiranim i slično. To je
poraz vladavine prava u društvu koje voli da se naziva demokratskim.
Vjerujem da ste primijetili da se posljednjih mjeseci upravo oni
koji su sudski proces protiv Draže Mihailovića iz 1946. nazivali
političkim i montiranim pozivaju na odluku tog istog “komunističkog
suda” koji je te iste 1946. Alojzija Stepinca osudio na šesnaest
godina zatvora. Kako to?
Kako?! “Komunistički sud” koji je osudio Stepinca je dobar, dok je
onaj koji je presudio Mihailoviću – politički. I obrnuto, samo iz
hrvatske perspektive. Nisam siguran da oni koji u Srbiji osuđuju
reviziju procesa Stepincu mogu da povežu te dve činjenice i uvide
nelogičnost svoje pozicije. Stepinac nije učestvovao u zločinima,
nije ih odobravao, naređivao ili prisustvovao izvršenjima. Doduše,
nasilno proveravanje spada u zločin protiv čovečnosti. U svakom
slučaju, Stepinac je sa politikom NDH bio upoznat i njegova glavna
inkriminacija je saradnja sa kvislinškim i zločinačkim ustaškim
režimom. Postavlja se pitanje da li to delo može biti inkriminisano
ako već zločinačke aktivnosti nisu utvrđene. Po mom sudu, ne samo da
može, nego i mora. Uostalom, nisu samo zločini kažnjivi, tu je niz
drugih krivičnih dela.
Ima li društvo koje je većinski ćutalo kada je SPC za svece
proglašavala ne samo Nikolaja Velimirovića, nego sveštenike koji su
direktno činili zločine, moralno pravo da danas protestuje i drži
lekcije bilo kome, pa i Hrvatskoj?
Naravno da nema. Pritom, slučajevi Nikolaja Velimirovića i Alojzija
Stepinca su različiti i ja ih ne izjednačavam.
Nikolaj Velimirović je čovek crkve, izrazito antisemitskih i
reakcionarnih stavova, koji je veličao Hitlera i nacizam kao
nacionalni pokret, kojega je Hitler odlikovao i koji se, uprkos
zatočeništvu u nacističkom logoru, tog ordena nije odrekao. Ipak,
2003. SPC je Velimirovića proglasila za sveca. Još gore, isto je
učinila i sa popom Vukojičićem, direktnim počiniocem zločina,
osuđenim na smrt posle Drugog svetskog rata. Budući da su ovi
slučajevi prošli bez ikakvih značajnijih protesta, otvara se pitanje
moralnog prava da se protestuje protiv rehabilitacije Alojzija
Stepinca, koji je, osim neprihvatljivih stavova, takođe delovao na
način koji je zaslužio osudu. U tom smislu sam govorio o razlici
između ova dva crkvena lica.
Hoće li i Milan Nedić biti rehabilitovan, šta mislite?
Ako ovakvo nacionalno pomirenje bude izvršeno do kraja, ono će
svakako podrazumevati i rehabilitaciju Milana Nedića. Koji je,
uzgred, u delu javnosti takođe već rehabilitovan. Uostalom, iako je
sa moralnog stanovišta nedopustivo, nije retko isticanje “pozitivnih
tekovina” Milana Nedića – od prihvatanja srpskih izbeglica do toga
da je bio antikomunista.
Naravno, imate i drugi scenario u kojem Milan Nedić neće biti
rehabilitovan, kako bi, u toj zvaničnoj interpretaciji, na njega
moglo da se pokaže kao na nekoga ko je, za razliku od Draže
Mihailovića koji, je li, to nije činio, stvarno kolaborirao sa
okupatorom, zbog čega ga “dvostruko antifašistička” Srbija neće
rehabilitovati. Na taj bi se način stvorila slika o navodnoj
objektivnosti.
Isto važi i za Dimitrija Ljotića, koji već ima ulice po Srbiji.
Kakve posljedice ove rehabilitacije mogu imati po srpsko, odnosno
hrvatsko društvo?
Kada jednoga dana ovo o čemu danas govorimo postane predmet pravnih
i istorijskih proučavanja, osećanje onoga ko se time bude bavio
kretaće se između stida i neverice. U dijahronoj komparaciji sa
periodom koji je tome prethodio, naše vreme neće imati čime da se
pohvali. Najmanje onim što je navodno donelo “novo doba”:
demokratijom i vladavinom prava. |