S Izabelom Kisić, izvršnom direktoricom Helsinškog odbora za ljudska
prava u Srbiji i scenaristicom dokumetarnog filma Šta hoće žene na
desnici?, razgovaramo o ženama u politici i njihovoj borbi za ženska
prava.
Film Šta hoće žene na desnici? okuplja četiri aktivistkinje i
političarke iz desnih stranaka u Srbiji, a cilj je jasno ukazati na
dvosmislene poruke kojima se sugovornice služe u borbi za prava žena
dok ih istovremeno negiraju i podrivaju značaj i važnost
feminističkog pokreta i njegovih tekovina. Kao protuteža
tradicionalnim i religijskim tezama koje sugovornice s desnice
iznose, nalaze se feministkinje koje argumentirano problematizuju
ključna mjesta vezana za ulogu i položaj žena.
Žene koje ste intervjuirali jako dobro koriste sve što je feminizam
izborio (pravo na glas, sudjelovanje u javnom životu), ali svojim
djelovanjem trude se unazaditi prava žena. Kakvo je vaše viđenje
toga?
Kod nekih desničarki se to vidi jasno u programima i izjavama u vezi
sa rodnom politikom. Međutim, često, desničarke i populistkinje
uspešno prikrivaju sopstvene antifeminističke stavove, tako što
koriste retoriku feministkinja. Reč je o pokušaju da se korišćenjem
feminističke retorike stvori nešto mekši imidž koji bi bio adaptiran
za konkretan društveni kontekst.
Mnoge se, recimo, zalažu za veće kvote, ekonomsko osnaživanje žena i
slično. Tek kroz kontekstualizaciju, otkriva se njihova skrivena
agenda. Na primer, one kažu da je neophodno podsticati rađanje dece.
Iako je demografski pristup problematičan sam po sebi o čemu se
takođe govori u filmu, njihov pristup tome krije još nešto. Nijedna,
naime, neće reći da se to odnosi samo na srpsku većinu. Kada
međutim, analizirate, šta je bila populaciona politika tih partija
tokom rata (uništavanje i proterivanje nesrpskog stanovništva) i
potreba za obnovom nacije, jasno je da misle isključivo na Srpkinje.
Tako je u zemljama Evrope, posebno u onim društvima u kojima je već
dosta postignuto u rodnoj politici, kao što su nordijske zemlje u
kojima su takođe liderke populističkih desničarskih partija - žene.
Današnje populističke desničarke, recimo, instrumentalizuju rodnu
jednakost da bi razdvojile navodnu 'liberalnu, demokratsku i belu'
većinu od navodne 'opresivne i patrijahalne' muslimanske manjine.
Kada govore o emancipaciji žena one isključivo misle na muslimanke
sa hidžabom ili burkom, da njih treba 'oslobađati'. To je politika
isključivanja, nesvojstvena feministkinjama. Za njih je svaka žena
koja nosi veo potencijalno opasna. One podstiču predrasude o ženama,
kao što desničarke u Srbiji, govore o majkama Srebrenice ili o
silovanim muslimankama tokom rata u Bosni, tvrdeći za njih da ne
govore istinu, da su instrumentalizovane. Muškarci jesu dominantno
počinioci zločina, ali takvim negiranjem zločina, ove desničarke
postaju saučesnice u tome.
Da zaključim, kada se analizira agenda i diskurs desničarki u Srbiji
vidi se da je njihov prioritet jedinstvo nacije, nacionalna
kohezija, a takva politika kontradiktorna je borbi za ženska prava.
Neće se one boriti za ženska prava, ma koliko govorile da su
feministkinje, jer bi to odbilo većinu njihovih birača. Njihove
birače interesuje jedinstvo nacije, oni poriču pluralitet identiteta
i različita društvena iskustva. Kad se tako razmišlja, svi drugi,
različiti, ostaju po strani.
Čule smo izjavu Sande Rašković Ivić (predsjednica Demokratske
stranke Srbije) da političari i drugi muškarci ne shvaćaju ozbiljno
žene u politici. Je li došlo do nekih promjena od kada je film
predstavljen javnosti?
Tu bih se složila sa Sandom Rašković Ivić i bezbroj je primera za
to. Recimo, nedavno, neposredno nakon izbora, u javnom diskursu, na
mitinzima ili u medijima dominirao je muškarac, lider partije koja
je bila u izbornoj koaliciji sa njenom partijom. Ona je nekako
ostala po strani, iako je njena partija jača. S druge strane, njena
izjava da su je predložili za partijskog kandidata muškarci –
stranačke kolege, a žene prihvatile, sugeriše da je reč pre svega o
muškoj partiji u kojoj muškarci odlučuju.
Promene patrijarhalne svesti su veoma spore. Ja, sam recimo ovim
filmom želela tek da doprinesem otvaranju debate u društvu koja
jedino može da vodi nekoj promeni. Film smo, inače, uspeli da
prikažemo, do sada, samo u prijateljskom okruženju (nekoliko
tribina) i na jednoj otvorenoj televiziji čiji je vlasnik stranac.
Iako nam je cilj da se filmom otvori kvalitetna debata o rodnoj
ravnopravnosti i položaju žena, koja ide dalje od onoga što imamo
već u javnom govoru, neki su i odbili da prikažu film jer im se ne
sviđa poruka filma, čime odbijaju dijalog. U Srbiji se danas govori
samo o dve stvari kada je reč o ženama: nasilju nad ženama i
kvotama. Nasilje je izuzetno ozbiljan problem i broj žrtava je
stalno u porastu. Međutim, retko ko se usuđuje da zagrebe dublje u
problem, da pročačka, preispita tu patrijarhalnu svest i sistem
vrednosti, koji za posledicu imajuju nasilje. Da bismo bilo šta
promenili, moramo radikalnije da se borimo sa uzrocima, a ne samo sa
posledicama.
U filmu ste prikazali žene na desnici. Šta je sa ženama na ljevici,
ima li ih i kakva su njihova razmišljanja o položaju žena te za šta
se one bore kada je rodna ravnopravnost u pitanju?
Moj utisak je da prvo treba poći od pitanja šta je levica danas. Ona
je već decenijama u krizi i konfuziji, tek poslednjih godina imamo
pojavu nečeg novog na levici, kao i turbulencije u nekim
socijaldemokratskim strankama Evrope. Nasuprto tome, desnica je u
ofanzivi odavno. Situacija u Srbiji je još komplikovanija. Imamo
pregršt stranaka koje u nazivu imaju socijaldemokratska,
socijalistička, levica i slično. Te stranke u mnogim segmentima
nemaju veze sa levicom. Ne mogu da vidim i da se aktivistkinje tih
stranaka, bitno u agendi rodne ravnopravnosti razlikuju od
desničarki.
I levičarske i desničarske partije govore o istim temama:
privilegijama za majke, sprečavanju nasilja u porodici, kvotama.
Dakle, aktuelna partijska levica ne širi agendu ženskih prava već
ostaje zarobljena samo u temama oko kojih može postići kompromis sa
desnicom ili zadovoljiti zahteve mase. Imamo levičarske partije na
vlasti koje nijednu reč nisu rekle o maltrerianju žena u fabrikama
koje, recimo moraju da nose crvene trake oko ruke kad imaju
menstruaciju ili to što ne mogu da napuste fabrički stroj ni kad im
se ide u toalet ako nije vreme zvanične pauze. Nažalost ni levičarke
ne sagledavaju rodnu politiku u širem kontekstu.
Poslednjih godina raste i broj malih levičarski orijentisanih grupa
koje uglavnom okupljaju mlade. Možda je tu nešto novo i možda će oni
jasnije otvoriti tu žensku agendu. Postoje i feminističke
organizacije ciivlnog društva koje su levičarske i koje pokreću neka
značajna pitanja.
Analizom filma i odgovora koje daju sugovornice stječe se dojam da
vrlo subjektivno pristupaju problemu, a rješenja crpe iz osobnog
iskustva i pravoslavne vjere. Kako vi vidite tu poziciju?
Lični stavovi su takođe izuzetno važni za analizu, jer oni mogu lako
postati zvanična politika u trenutku kada bi one, njihove partije,
pobedile na izborima. Na primer, studentkinja medicine i
aktivstkinja jedne desničarske organizacije kaže u filmu da je
protiv abortusa i da bi njegovo izvršenje bilo greh i za ženu i za
lekara. Dakle, možemo li joj verovati da ne bi uvela zabranu
aborutsa, ako bi došla na vlast?! Mi obično mislimo u stereotipima o
aktivistkinjama populističkih desničarskih partija, da su
neobrazovane, recimo. To nije tačno. Ima puno studentkinja i
fakultetski obrazovanih žena.
Njihovo pozivanje na pravoslavlje je zapravo pozivanje na
srednjevekovne vrednosti i izrazito tradicionalne porodične
vrednosti koje isključuju sve koji iskaču iz tog koncepta, bilo da
je reč o ženama koje se bune recimo, ili o seksulnim manjinama.
Pozivaju se na lično iskustvo, na prošlost, koje je bilo drugačije u
socijalističkoj Jugoslaviji u kojoj su odrastale ili one ili njihove
majke i bake. Istovremeno one diskvalifikuju ceo taj period i ne
priznaju emancipatorski duh tog vremena u kome smo imali jak
feministički pokret. Nije to jedina protivrečnost. Jedna od
sagovornica, na primer, ponosna je na ulogu njene majke u porodici,
a u suštini uloga njene majke je bila krajnje tradicionalna bez
obzira na to što je bila zaposlena.
One ostaju u prošlosti i ne žele da je menjaju. Jedna sagovornica
kaže, još su se njene bake izborile za emancipaciju pre sedamdeset
godina. Dakle - status quo, nema nazad, ali što je možda još važnije
nema ni dalje, nema osvajanja novih prava i sloboda.
Unatoč velikom broju feministkinja koje su vrlo stručne u svojim
poljima, one i dalje ostaju po strani, a šira javnost ne zna za
njih. Zašto one i dalje ostaju na margini?
Prostor za liberalne ideje, dijalog i za aktivizam za rodnu
ravnopravnost danas je dosta sužen, ne samo na ovim prostorima već i
u razvijenijem delu sveta. Posledice procesa repatrijahalizacije i
retradicionalizacije, koji su počeli u Srbiji krajem osamdesetih,
uhvatili su duboke korene. Imali smo kratak period, u kome se dosta
radilo, ali selektivno, samo na nekim pitanjima rodne
ravnopravnosti. Međutim, poslednjih nekoliko godina suočavamo se sa
novim talasom repatrijahalizacije koji nije samo lokalnog karaktera
što značajno otežava situaciju. Na primer, uticaj zvanične Moskve sa
konceptom 'tradicionalnih vrednosti' koji je protiv ljudskih prava,
dosta je jak u Srbiji, ali i u nekim drugim zemljama.
Kriza koja je zahvatila demokratski razvijeni deo sveta, pre svega
mislim na Evropu, nesposobnost vlada da reše ekonomska pitanja ili
pitanje izbeglica sa pozicije ljudskih prava, stavljanje pitanja
bezbednosti samo u kontekst militarističkih ili policijskih mera,
ima odraz na sve ugrožene grupe i itekako utiče na položaj žena.
Naime, u takvim situacijama, osim feministkinja i ženskih
organizacija, svi drugi zanemaruju položaj žena, bilo da je reč o
pripadnicama većinske ili manjinske grupe.
Da se vratim na lokalni kontekst. Jedan od najuticajnijih akademika,
u društveno političkom smislu, u Srbiji, Matija Bećković, kaže da
ženama nije mesto u nauci, i da su za neke stvari prosto muškarci
sposobniji i nadareniji. To su poruke koje dominiraju medijima i u
javnom prostoru i teško je to probiti.
Gdje vidite snagu, a gdje slabosti feminističkih organizacija kada
je u pitanju javno zagovaranje ženskih prava?
Nezavisne organizacije civilnog društva, sa veoma profesionalnim
kadrovima, danas su jedini pravi zagovornici rodne ravnopravnosti.
Većinu u civilnom sektoru upravo čine žene. Takođe postoji značajna
grupa teoretičarki – feministkinja koje daju značajan doprinos borbi
protiv tradicionalnog koncepta vrednosti i bede patrijarhata.
Studije roda su takođe te oaze u kojima se razvija kritička svest.
One zajedno, otvaraju najteža pitanja tranzicije društva i ruše
granice. Sigurna sam da Vlada ne bi napravila nijedan pomak u
unapređenju rodne ravnopravnosti da to ne nameće civilni sektor, uz
naravno podršku EU. Ma koliko one bile u manjini, bez tih žena,
patrijahalni duh bi bio petrifikovan.
Što se tiče slabosti, deo odgovora je i u prethodnom pitanju. Dodala
bih da je i dalje malo ženskih organizacija koje uspevaju da prošire
agendu. Obično su fokusirane na jedno ili dva pitanja, možda na ono
što je najurgentnije, a to je prevencija nasilja nad ženama.
Međutim, bez širenja agende i na druge aspekte ženskih prava, ni
nasilje nad ženama neće biti smanjeno. Mora se raditi na nekoliko
koloseka i jačanju solidarnosti u najširem smislu.
U svom ranijem ostvarenju Žene koje su ubile svoje nasilnike
pokušali ste osvijetliti odnos prema ženama koje su iz nužde
počinile ubojstva, i skrenuti pažnju na problem nekažnjavanja
nasilnika. Dokumentarnim filmom Šta hoće žene na desnici pokazali
ste 'zalaganje' desničarki za prava žena, koji je sljedeći korak?
Volela bih da završim tu trilogiju koja počinje pomenutim filmom, te
da moj sledeći film bude o tome šta je alternativa i ko su danas
feministkinje. |