MRTVE RUKE
Za dva dana, u nedelju dakle, u Beogradu će se održati Parada ponosa.
Kada će u skupštini Srbije biti potvrđen Predlog statuta Vojvodine, to još uvek ne
znamo. Kažu - uskoro. Rekao bih da je to srpski prevod čuvene fraze "malo
morgen".
Šta je zajedničko Predlogu statuta i Paradi ponosa?
Pre svega, odijum sa kojim su dočekani u javnosti. Autorima Predloga
statuta je spočitavano da ugrožavaju ustavni poredak, organizatorima Parade da ruiniraju
tradicijom osveštani sistem vrednosti; prvima da dovode u pitanje teritorijalni
integritet države, a drugima opstanak porodice, itd.
Pored ovog, zajednička im je i nemoć. Danas u Srbiji nema ni jedne
grupe sposobne da svoje zahteve univerzalizuje i time omogući i ostalima, onima koji se
osećaju zakinuti, povređeni, opljačkani, dikriminisani i eksploatisani, da u tim
zahtevima prepoznaju vlastite vitalne interese. Autonomaši su ostali kod Vojvodine,
organizatori Parade kod seksualne orijentacije.
Položaj vlastodržaca je time uveliko olakšan. I Statut i Parada su
pretvoreni u područje sukoba, ali bez velike štete po vlastodršce.
Ako u nedelju dođe do incidenata, posledice će snositi homofobični
nasilnici, eventualno niži službenici u policijskoj hijerarhiji. U slučaju
vojvođanskog statuta nema nikakvih posledica, barem ne onih neposrednih, pa se sa
oduglovačenjem komotno može nastaviti i dalje.
Umesto u čvrstom stisku, ruke učesnika Parade i poslanika vojvođanske
skupštine u nedelju će ostati da mrtvo vise u zraku.
Do daljeg.
Pavel Domonji |