Važan dokument nastao na načelima "drugog" memoranduma bio je
"Akcioni plan za sprovođenje Strategije očuvanja i jačanja odnosa
matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu".
Pokrenut je kako bi narasle tenzije u Crnoj Gori (i eventualno
pokrenulo otcepljenje njenih severnih opština?), uoči popisa
stanovništva koji je podrazumevao izjašnjavanje u smislu nacionalne
pripadnosti i kulturnog identiteta.
Pisci prvog memoranduma (1986) u javnosti su
oglašavani poput svevidećih, nacionalnih veličina. Zato su i ljudska
i materijalna ulaganja, u službi njihovih vizija, bila malo
značajna. Vizionari, međutim, nisu bili u stanju da predvide da će
svega tri godine nakon ispisivanja programa pasti Berlinski zid.
Samo u toku jedne godine je u istočnoj Evropi izbrisana matrica
poslednje vladajuće totalitarne i zločinačke ideologije, na koju su
oni presađivali svoj hladnoratovski šovinizam, klerikalizam i kult
jedne već očigledno poremećene ličnosti. Prvi memorandum je, umesto
na tržišne reforme, pozivao na etatizaciju ekonomije, na planski
sovjetski model razvoja. Samo tri godine nakon Memoranduma, bio je
očigledan globalni trijumf liberalnih ekonomskih reformi, reganizma
i tačerizma. Četiri godine nakon Memoranduma ujedinila se Nemačka,
na osnovama svoje ekonomske i političke snage, i na moralnoj podlozi
svog pokajanja. U istoj godini, zahvaljujući liberalizaciji tržišta
i disciplinovanju jugoslovenske valute, suprotno ekonomskim i
političkim nazorima Memoranduma, Srbija i Jugoslavija dostigle su
vrhunac ekonomskog razvoja, koji verovatno nisu uspele ponoviti od
davne 1939. Ekonomski optimizam toga vremena, koji se poistovećivao
s reformama Ante Markovića, bio je, štaviše, značajniji od egzaktnih
rezultata. Pet godina nakon Memoranduma raspao se Sovjetski Savez.
Pala je kula svetilja neostaljinizma i memorandumskih Rankovićevaca.
SAD su ostale jedina planetarna sila. Globalni odjeci masakra na
Tjenanmenu i uporno siromaštvo primorali su Kinu da se otvori prema
svetu. Šest godina nakon Memoranduma dovršen je projekat evropskog
ujedinjenja. Etnička razgraničenja postala su još jedan anahronizam
na prostoru oslobođenom unutrašnjih granica.
Zahvaljujući pre svega "prvom" i "drugom"
Memorandumu i, naročito, ljudskim, materijalnim i moralnim žrtvama
takvog mišljenja, evropsko ujedinjenje do danas nije postalo
dovoljno uverljiv model rešenja ovdašnjih nacionalnih i
teritorijalnih sporova. Etnički zahtevi postaju besmisleni ukidanjem
administrativnih granica, vladavinom prava i politikom vrednosti, i
nevažno je koje je nacije prestonica, naročito kad se vlast spušta
na razinu gradova i lokalnih zajednica. Memorandumski mit o
ugroženosti srpske nacije u Hrvatskoj, Bosni i Crnoj Gori, i
narikanje nad Kosovom kojim se želi upravljati tako da se ponište
sve ljudske osobine i prava i Albanaca i Srba, efikasnije je suzio
srpski etnički prostor od svih stradanja u dva svetska rata. Dok
mediji, nikad uspešnije u novijoj istoriji, ispiraju mozgove, dok se
organizovano sprečava, iz paradržavnih institucija, povratak
izbeglica u Hrvatsku i Bosnu, a sirotinja izvodi na Exit, Guču ili
na barikade, taj mit je i dalje politički okvir zanemarivanje
socijalne bede, kulturnog kolapsa i odlaganja reformi.
"Drugi" memorandum svodi se na podrivanje
suvereniteta Hrvatske, BiH, Crne Gore i Kosova. Ne dopušta srpskoj
naciji da poštovanjem nacionalnog i kulturnog dostojanstva suseda s
njima uspostavlja političku, ekonomsku i svaku drugu saradnju, do
povratka na kulturu mešovitih brakova, u zajednici okupljenoj na
evropskim vrednostima, i onima poteklim iz istorijskog pomirenja
Francuske i Nemačke. Nisam u stanju da zamislim svet u narednih
nekoliko godina. Ali se nadam da će se i zdravim, i bolesnim
vizijama, pretpostavljati alternative političkih i ekonomskih
sloboda koje su, u civilizovanom svetu, doprinele prevratu koji
pisci Memoranduma nisu bili u stanju da predvide. Niti su danas u
stanju da dosegnu inače banalno iskustvo svake naknadne pameti, koja
bi imala i terapeutsko, etičko dejstvo. Taj etički imperativ ovoga
puta je na Evropskoj uniji, da makar na pomoći Srbiji iskaže
jedinstvo i delotvornost svoje spoljne i vrednosne politike. Ali je
ta pomoć lišena smisla ukoliko izostanu konkretni pritisci, poput
onih koji su doprineli hapšenju ratnih zločinaca, a morali bi
dovesti i do otkrivanja mreža njihovih pomagača, naročito u
institucijama. Pomoć Srbiji podrazumeva podršku slobodnim medijima,
koji više ne postoje, i novoj demokratskoj opoziciji, koja više ne
postoji. Zasad je izvesno jedino to da će garant sreće i uspeha
svake pojedinačne bivše jugoslovenske nacije biti njena sposobnost
da, u harmoniji sa svim svojim susedima, uživa prednosti zajedničkog
jugoslovenskog prostora. |