Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u
Srbiji, Sonja Biserko, ponovo je ovih dana na potjernicama
beogradskih tabloida. Ovoga puta zbog toga što bi se, kako tvrde
pouzdani izvori „službenih glasnika“, mogla pojaviti kao svjedok
Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu u tužbi te države
protiv Srbije za genocid. Odakle uopšte medijima takve informacije?
Ko im ih je dostavio? Najzad, hoće li Sonja Biserko uskoro zaista
svjedočiti u Hagu?
„Tačno je: Hrvatska me je pozvala da budem svedok
u eventualnom sudskom procesu koji bi ova zemlja mogla da vodi
protiv Srbije za genocid. I u tome ne vidim ništa sporno“ – kaže
Sonja Biserko. „Ono što je po mom mišljenju sporno je odnos države
prema većini onih građana koji su tokom proteklih godina bili
pozivani da svedoče u postupcima protiv srpskih zvaničnika pred bilo
kojim međunarodnim sudom. Setite se, uostalom, kako su prolazili
svedoci Slobodana Miloševića ili Vojislava Šešelja; ili porodica
Milana Babića koja je bila izložena konstantnim pritiscima.
Nažalost, znamo kako je to završilo“.
VREME: Kao što znamo i kako su završavali
svjedoci u procesima protiv nekih drugih; recimo, Ramuša Haradinaja.
SONJA BISERKO: Da, da, naravno... Ovakav tretman
svedoka nije karakterističan samo za Balkan, za bivšu Jugoslaviju;
sličnih slučajeva imate svuda u svetu, posebno u procesima koji se
vode protiv mafija ili ratnih zločinaca. U tom smislu, kao znak
predostrožnosti, imena svedoka se drže u tajnosti sve dok proces ne
počne.
Kako je vaše ime dospjelo u javnost, šta
mislite?
Budući da su obe strane u sporu – Srbija i
Hrvatska – dostavile sudu listu svojih svedoka, verujem da je
informaciju pustio državni vrh. Naime, videvši moje ime na spisku
svedoka, neko iz srpskog pravnog tima je vest prosledio vrhu države,
a oni medijima. E, sada, budući da je stanje u društvu haotično i da
se - s obzirom na situaciju u policiji, u tajnim službama, među
ektremističkim i radikalnim grupama – ne može pouzdano utvrditi ko
zapravo ovom zemljom vlada, pojavljivanje mog imena u kontekstu
svedoka hrvatske strane u tužbi za genocid protiv Srbije očito je
sračunat potez sa ciljem da se izložim novim pritiscima,
šikaniranju, da se zastrašim...
Plašite li se?
Iako nije prvi put da se protiv mene vodi kampanja
sa namerom da se zastrašim, oteram iz zemlje i slično, moram da
kažem da nije prijatno. Tim pre što se moj pristanak da svedočim u
tom procesu tretira kao izdaja. Pritom, ljudi zaboravljaju kakav je
bio taj rat; zaboravljaju tenkove koji su odavde kretali na Vukovar,
cveće koje su Beograđani bacali na njih; zaboravljaju da je kasnije
taj grad bio sravnjen sa zemljom. Sve se to zanemaruje, namerno
stavlja u drugi plan kako bi se dokazalo da Srbija nije učestvovala
u ratu. Čemu, nažalost, pogoduju mnoge okolnosti.
Mislite na pojedine presude Tribunala u Hagu?
Naravno. Nažalost, činjenica je da niko iz Srbije
nije optužen za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Slobodan
Milošević je, kao što znate, pre kraja suđenja umro. I zato onaj ko
na bilo koji način danas pokuša da podseti građane na sve što se
devedesetih godina prošlog veka događalo na prostoru bivše
Jugoslavije, biva proglašen „neprijateljem naroda“, „mrziteljem“ ili
„izdajnikom“. Iako, pritom, imate 400 000 ratnih veterana koji su –
samo da bi se, kažem, odbacila odgovornost Srbije za učešće u
ratovima devedesetih – u ovom društvu gotovo nepostojeća grupacija.
Ali, gde su svi ti ljudi ratovali?! Na čijoj teritoriji?!
Na kraju, moram da naglasim da postoji izvesna
razlika između načina na koji je protiv mene vođena hajka u vreme
Slobodana Miloševića, Vojislava Koštunice i danas.
Kakva razlika?
Razlika je u tome što su u Srbiji danas na vlasti
ljudi koji su taj rat vodili, koji su za njega odgovorni. Uostalom,
predsednik države, Tomislav Nikolić, je bio na ratištu; prvi
potpredsednik Vlade, Aleksandar Vučić je kao dobrovoljac ratovao oko
Sarajeva; šefu njihove nekadašnje stranke, Vojislavu Šešelju, sudi
se za ratne zločine u Hagu... Po po mišljenju, bilo bi dobro ako bi
protagonisti istorijskih događaja koji su Srbiju doveli dovde
objasnili zašto su se promenili, zbog čega su izmenili svoju
politiku. Na taj način bi dobili i veću podršku i razumevanje
građana. Ovako, ispada, imaju razloga za pokušaje sprečavanja
razgovora i svedočenje svakoga onoga ko bi javnost podsetio na to
što su nekada činili. Zato je, u smislu pritisaka, ova vlast mnogo
opresivnija. Čemu, ponavljam, u prilog ide duboka razvaljenost
srpskog društva, nepostojanje institucija.
Pamtite li da je, kada je o institucijama riječ,
ovdje ikada bilo mnogo bolje?
U pravu ste: nikada nije bilo mnogo bolje. Ipak,
imam utisak da je pažnja međunarodne zajednice, budući da je Kosovo
odredila kao prioritet, danas manje usmerena na situaciju u Srbiji.
Što ova vlast, naravno, i koristi.
Šta hoćete da kažete?
Hoću da kažem da je sa vladajućom stukturom Zapad
očito postigao neku vrstu dogovora oko odustajanje od podele Kosova,
a da im je zauzvrat obećao da će im jedno vreme gledati kroz prste
kada je reč o unutarsrpskim političkim prilikama, o razvoju
institucija. Taj dogovor je, srećom, privremen.
Kako privremen?
Tako što dobijanje datuma za početak pregovora sa
EU menja politički kontekst u smislu da će Evropa uskoro konačno
početi da kontroliše rad srpskih institucija.
Uzgred, nema sumnje da je upravo Demokratska
stranka najodgovornija za taj strašni paradoks da ljudi sa takvim
biografijama danas Srbiju uvode u EU! Da su lideri Demokratske
stranke bili zreliji, da su napravili ratni bilans - koji će, inače,
Srbija kad-tad morati da napravi - stvari bi izgledale mnogo
drugačije. Umesto toga, nakon 5. oktobra 2000, Srbija je zapravo
nastavila rat drugim sredstvima. Kada to kažem, mislim na konstantno
ometanje pokušaja konsolidacije država nastalih na prostoru bivše
Jugoslavije; pre svih Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije i
Kosova. Sve ove zemlje su u nekoj vrsti problematičnih odnosa sa
Srbijom.
I dalje?
Naravno. Doduše, vlada neka vrsta primirja – Crna
Gora je primer - ali to ne znači da je zaustavljen pokušaj
dezavuisanja procesa pridruživanja tih država EU ili NATO paktu. U
tom smislu, na delu su pokušaji kompromitacije lidera tih zemalja,
dstabilizacije njihovih unutrašnjih političkih prilika, različite
vrste pritisaka i slično. Reč je o širokoj strategiji na koju
Srbija, nažalost, i dalje troši najveći deo svoje energije.
O svemu tome, kao i o onome što se u protekle dve
decenije događalo na prostoru bivše Jugoslavije, Helsinski odbor za
ljudska prava u Srbiji je objavio mnogo knjiga; sakupljeni su
materijali, filmovi i ozbiljna dokumentacija koja svedoči o tome. Te
materijale Helsinski odbor za ljudska prava široko distribuira - ne
samo u zemlji i regionu, nego i u svetu. I to je još jedan od
razloga zbog kojih ova vlast na mene ima pik: izgleda veruju u
nekakav veliki uticaj koji navodno imamo u inostranstvu.
Imate li ga? Koliko se čitaju vaši izvještaji?
Čitaju se, budući da je reč o analizama koje su
precizne i tačne i koje su izvedene iz brojnih prezentovanih dokaza.
Naravno da je uticaj o kome ova vlast govori i od koga očito
strahuje neuopredivo manji od onoga koji Helsinški odbor i ja u
stvari imamo; ali to se namerno mistifikuje i u javnosti
interpretira na taj način.
Ali, da se, ako dozvolite, još jednom vratim na
ulogu i uticaj međunarodne zajednice na događaje na zapadnom
Balkanu: po mom mišljenju, problem je u tome što Zapad suviše često
vodi politiku podilaženja Srbiji. To je činio iz dva razloga: prvo,
zato što je Srbija najveća zemlja na Balkanu i drugo, zbog težnje da
se kao takva na neki način smiri i uvuče u dijalog sa EU. Što je,
budući da već decenijama poseduje odlično razrađene ne samo
diplomatske, nego i obaveštajne mehanizme, Srbija veoma vešto
koristila. Nažalost, takav odnos međunarodne zajednice dugoročno
Srbiji samo štetiti.
U kom smislu?
U smislu da je u tim mešetarenjima, u zakulisnim
igrama, trgovinama i pogodbama, Srbija u suštini zanemarivala sebe,
svoje stvarne problemime.
Ako, recimo, pogledamo Međunarodni krivični sud za
bivšu Jugoslaviju - instituciju koju, inače, veoma uvažavam i cenim
– videćemo da ni taj sud nije imao mehanizme koji bi i Srbiju, ali i
ostale zemlje bivše Jugoslavije, naterali da se unutar sopstvenih
društava pozabave donešenim presudama, izvedenim dokazima koji su
uglavnom ignorisani; istovremeno, sud je anatemisan i proglašavan za
„anti“... Dodajte bilo koju od zemalja bivše SFRJ.
Najzad, mislim da je velika greška i to što Zapad
ovde zapravo nikada nije doneo neku ozbiljnu strategiju razvoja
regiona; što, naravno, onda nisu učinile ni jedna od zemalja bivše
Jugoslavije pojedinačno. Umesto toga, centar interesovanja EU bila
su ljudska prava, institucije, korupcija koju, inače, nije moguće
iskoreniti sve dok za tako nešto nemate odgovarajuću ekonomsku
podlogu.
Vlada premijera Ivice Dačića je borbu protiv
korupcije označila kao jedan od svojih prioriteta. Šta je sa tim?
Po mom mišljenju, reč je više o medijskoj kampanji
čiji je cilj da se Aleksandar Vučič javnosti predstavi kao čovek
koji se, rizikujući sve - čak i sopstveni život – jedini ozbiljno
bavi gorućim problemom ovog društva. Naravno, nakon godinu i po
dana, sve se pretvorilo u farsu, u konstantnu predizbornu kampanju
koja bi Vučića i njegovu partiju trebalo da ustoliči na mesto koje
prvi potpredsednik Vlade Srbije zapravo tako žarko želi: novog
neprikosnovenog vođe srpskog naroda. Zato cela priča deluje tako
lažno, tragikomično... Najzad, imam utisak da građani polako
shvataju da od Vučićeve navodne borbe protiv korupcije, osim puke
kampanje i veštačkog pokušaja uzdizanja kulta ličnosti, u stvari
nema ništa.
Kako nema ništa? Neki ljudi su pohapšeni, počela
su suđenja...
I? Kakv je rezultat? Izvinite, jesmo li do sada
imali epilog bilo kog od tih slučajeva? Nismo. Umesto toga,
korupcija i dalje cveta, što je nabolji dokaz da je ova vlast u njoj
ogrezla taman koliko i sve prethodne. Zbog toga, umesto obećanih
epiloga, imamo nova obećanja, zaklinjanja, hapšenja ljudi preko
tabloida – i to obično petkom; rečju, populističko vladanje čiji je
cilj da opravdano nezadovoljstvo masa usmeri ka tačno određenom
pojedincu ili grupaciji. U konkretnom slučaju, ka Demokratskoj
stranci koja je, nažalost, i sama dala povoda da se preispitaju i
provere pojedini potezi njenih bahatih funkcionera. Ipak, bilo bi
tragično da - kakva je-takva je – Demokratska stranka nestane,
budući da se politički život ne može odvijati normalno ako na sceni
imate takvu dominaciju samo jedne partije.
Moram da vas pitam: kao članica Političkog
saveta Liberalnodemokratske partije, kako gledate na odluku te
stranke da nejprije prihvati da uđe u Privremeno veće Beograda...
Ali, ta odluka je u međuvremenu preinačena! Što me
raduje...
Preinačena je zbog toga što je, kako kaže
Čedomir Jovanović, upravo Demokratska stranka „zatrovala atmosferu i
ponašala se neodgovorno“. Inače bi, valjda, cvjetalo na hiljade
cvjetova... Dakle, na osnovu svega, da li je riječ o najavi bliže
saradnje Liberalnodemokratske partije sa Srpskom naprednom strankom?
Ne znam da vam odgovorim na to pitanje. I sami
vidite koliko je naša politička scena fluidna. Savezi se stvaraju
bukvalno preko noći. Evo, Boris Tadić govori jedno, Dragan Đilas
drugo; možda bi i demokrate mogle da završe u nekom savezu sa
naprednjacima, ne znam... Uostalom, političkom scenom se ne bavim na
taj način.
Na koji način se bavite?
Pokušavam da uhvatim suštinu. I vidim da je,
nažalost, stanje veom loše: vlada teror nad slobodnim mišljenjem;
gotovo bez ikakvog otpora se odvija proces revizije istorije i
pokušaj ispravljanja činjenica, ne samo iz nedavne prošlosti, nego i
celog XX veka. I to sve zato što su naše političke elite nezrele,
sebične i prilično nesposobne.
Kada je reč o Liberalnodemokratskoj partiji, iako
nisam njen član, podržavala sam i podržavam ono što oni zastupaju.
Mislim da su ipak uspeli da ovom društvu nešto kažu. U karajnjoj
liniji, to što su svih ovih godina zagovarali Čedomir Jovanović i
Liberalnodemokratska partija, danas je, makar formalno, državna
politika Srbije. Naravno, još uvek ne znamo na šta će sve to izaći.
Kada vas je Hrvatska pozvala da svjedočite u
procesu kojim ta država Srbiju optužuje za genocid...
Prvo, reč je o tužbama za koje se očekivalo da će
na kraju ipak biti povučene...
Ima li još uvijek šanse da se tako nešto učini?
Mislim da uvek ima šanse. Po mom mišljnju,
povlačenje tužbi bio bi znak sazrevanja naših političara i društava,
korak ka uspostavljenju ozbiljne regionalne saradnje. Jer, ovako se
još uvek gledamo preko nišana.
Inače, Hrvatska je kao uslov za povlačenje tužbe
Srbiji postavila tri zahteva: rešavanje pitanja nestalih lica,
procesuiranje raznih zločina i definisanje granice na Dunavu. Što
srpski državni vrh nije prihvatio. Hoću da kažem da u tim
pregovorima Srbija konstantno zateže.
Ali, zar premijer Ivica Dačič nije i sam nedavno
pozvao Hrvatsku na dogovor po pitanju međusobnih tužbi za genocid?
Jeste, ali kažem vam: Hrvatska još uvek čeka
odgovor na postavljena pitanja i, ako se tako nešto dogodi, tužbe će
sigurno biti povučene. Zato bi bilo lepo ako bi predsednik Nikolić,
premijer Dačić i njegov zamenik, Aleksandar Vučić, javnosti konačno
otvoreno rekli šta je uslov hrvatske strane. Tim pre što su i Srbija
i Hrvatska svesne da će ih takvo suđenje koštati. Jer, sa jedne
strane ono lako može biti pretvoreno u neko novo mrcvarenje; sa
druge, može biti i korisno, jer bi se pokazalo šta se početkom
devedesetih ovde zapravo dogodilo.
O tome je, prilikom nedavne posjete Beogradu,
govorio i hrvatski predsjednik, Ivo Josipović.
Ali, mnoge stvari su već izašle na videlo tokom
suđenja u Haškom tribunalu. Podsetiću vas da je, recimo, Milan Babić
bio svedok koji je u Hagu izneo veoma važne činjenice na osnovu
kojih je lako definisati karakter rata koji je tamo vođen, način na
koji je on pripreman, kako je finasiran, kako je došlo do okupacije
trećine hrvatske teritorije... Pored toga, kada je 2002. uhapšen,
Slobodan Milošević je, odgovarajući za finasijske malverzacije, iz
beogradskog zatvora poručio kako svi tokovi novca nisu mogli biti
prikazani zato što je tim parama Srbija finasirala ratove u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
U kom smislu bi ovaj proces mogao nanijeti štetu
Hrvatskoj?
Verovatno tako što bi se otvorilo pitanje ratnih
zločina hrvatske strane nad Srbima, počinjenih tokom Domovinskog
rata.
Mislite na avgust 1995?
I na to. Međutim, tu nije reč o etničkom
čišćenju...
Nije?
Ne. I to je najproblematičniji deo... Srpska
strana veruje da bi to što se dogodilo nakon vojne akcije Oluja -
onih šest stotina staraca - moglo da se kvalifikuje kao etničko
čišćenje. Međutim, reč je o organizovanom egzodusu u kome je Beograd
odigrao ogromnu ulogu.
Sa druge strane, ako do tog suđenja uopšte dođe,
ono bi ipak bilo šansa da se građanima ove zemlje jasno kaže da je
devedesetih Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku i Bosnu i
Hercegovinu; time bi karakter ratova vođenih na prostoru bivše
Jugoslavije jednom za svagda bio definisan. A upravo je to ključna
činjenica koja izostaje u ovdašnjoj percepciji.
Ako se zna kako je Međunarodni suda pravde u
Hagu presudio u procesu koji je Bosna i Hercegovina vodila protiv
Srbije, kakva je u stvari svrha ovih tužbi? Ima li, po vašem
mišljenju, osnova da se ono što se dogodilo na teritoriji Hrvatske
po bilo kom osnovu kvalifikuje kao – genocid?
O tome ne bih davala mišljenje, ne želim da
komentarišem. Ali, kada je reč o tužbi Bosne i Hercegovine, ne
zaboravite da je tokom suđenja utvrđeno da je - kao to ironično reče
Žarko Puhovski - u Bosni, u Srebrenici zapravo počinjen „općinski
genocid“. Sa druge strane, Radovanu Karadžiću se u Hagu danas ne
sudi samo za Srebrenicu, nego i za druga mesta u BiH gde su srpske
snage počinile genocid.
U svojoj presudi, Međunarodni sud pravde navodi
kako za genocid nije bilo dovoljno dokaza. A nije ih bilo zbog toga
što je, s jedne strane Srbija zatamnila određena dokumenta koja su
mogla da posluže kao dokaz i, sa druge, zato je reč o odnosu koji
pojedine zemalje EU imaju prema genocidu kao takvom. Ipak, u toj
presudi je ostalo da Srbija nije učinila ništa kako bi sprečila
genocid u Srebrenici; što je strašna optužba. Pored toga, iz
pravosnažnih presuda Haškog tribunala pojedinim visokim zvaničnicima
RS, vidi se na koji način je Srbija podržavala rat u Bosni: kako je
organizovala kamione, davala oružje, novac, logistiku... Uostalom,
genocid i nije moguće organizovati bez podrške države i državnog
aparata.
Kako je, dakle, uopšte došlo do toga da vam
Hrvatska ponudi status svjedoka u ovom procesu?
Tako nešto sigurno nisam sama tražila... Znate,
svaka od strana u procesu pokušava da pronađe svedoke; tako su došli
do mene. Verovatno znaju da se Helsinški odbor bavio Hrvatskom; kod
nas su dolazile brojne srpske izbeglice iz Hrvatske kojima smo tih
godina pomagali; na osnovu njihovih iskaza, dobijenih dokumenata,
praćenje suđenja u Hagu, čitanja i, najvažnije, razumevanja
Jugoslavije, Helsinski odbor je pravio svoje izveštaje.
Šta znači – razumijevanje Jugoslavije?
Helsinski odbor i ja se razbijanjem Jugoslavije ne
bavimo od juče; to je tema koja nas veoma interesuje, koju pažljivo
pratimo. Uostalom, pre početka ovog rata sam radila u jugoslovenskom
Sekretarijatu za inostrane poslove i, prirodom posla, imala određene
informacije i podatke šta se zbiva u Jugoslaviji. U tom smislu,
podsećam vas da je na Haškoj konferenciji 1991, Jugoslavija dobila
poslednju priliku da sačuva državni okvir. Znajući da je za svoju
stranu već pridobila JNA i da je definisala vlastite ciljeve, Srbija
je to odbila. Glavni razlog odbacivanja predloga je bilo to što
„Srbi nisu manjina“. Iako su sve manjine, uključujući i albansku,
već bile dobile specijalni status. Hoću da kažem da je procena
srpskog državnog vrha očito bila da može da dobije sve što je
zamislila. Naravno, ta procena je bila pogrešna i danas vidimo
koliko je koštala. Pogotovu Srbe u Hrvatskoj koji su bili taoci
politike Beograda.
I, kada već govorim o problemu SFRJ kao složene
zajednice, o ratu, o počinjenim zločinima, moram da kažem da je, po
mom mišljenju, osnovno pitanje - kako se i na koji način čovek
odnosi prema procesima čiji je savremenik.
Kako se vi prema tome odnosite?
Tako što pokušavam da dođem do istine. Ma kolika,
inače, bila njena cena... Uprkos raznim interpretacijama i
manipulacijama, tu nikada sigurno nije bilo reči o tome jesam li za
jednu, a protiv druge strane; ne.
Nego?
Bavila sam se ljudskim pravima i to kao osoba
kojoj pripadnost bilo kojoj etničkoj grupi - ni Srbima ni Hrvatima
ni Bošnjacica - ne znači mnogo. Naprosto, ne postojim na taj način;
ne osećam i ne mislim tako. I sa tim u skladu živim i radim. Dakle,
pratim procese, beležim, analiziram... Trenutno sam član Međunarodne
misije koja se bavi praćenjem kršenja ljudskih prava u Severnoj
Koreji. Na čijoj sam tu strani, šta mislite? Ko su „moji“? Protiv
koga sam?...
Vidite i sami koliko su sve te optužbe besmislene. |