|
„Pored porodice, jedina ćeš moći da mi dođeš na
sahranu“- rekao mi je, dvadesetak dana prije konačnog povratka na
Cetinje, Jovo Kapičić, narodni heroj Jugoslavije, antifašista,
general JNA; prvi posleratni ministar policije NR Crne Gore;
pomoćnik Aleksandra Rankovića, ministra unutrašnjih poslova
Jugoslavije; jugoslovenski ambasador u Mađarskoj i Švedskoj.
Jovo Kapičić nije često govorio o smrti. Posebno
ne o sopstvenoj. Možda tek jednom, dok smo radili knjigu. Temu,
sigurna sam, nije izbjegavao zbog toga što je se plašio, ne.
Uostalom, čega se to i koga ikada bojao Jovo Kapičić?! Mnogi njegovi
saborci – Milovan Đilas, recimo – govorili su da je tokom Drugog
svjetskog rata bio među najhrabrijima.
Jednom mi je pričao o tome kako su se u rano
proljeće 1942. „zubima klali“ sa Njemcima i četnicima na zaleđenoj
Sinjajevini:
„Osim života, nismo imali šta da izgubimo“ - rekao
je.
Kao da je život – malo!
Kada se god sjetim te Generalove priče, sjetim se
i Miloša Crnjanskog: „veselih Cuca, najdivnijeg hajdučkog plemena,
koje se ikad u našem narodu smrti grohotom smejalo”.
Iako nije bio Cuca – ali jeste Katunjanin - Jovo
Kapičić se, baš kao i Ljubo Čupić, od kada se rodio, smrti uvijek
grohotom smijao.
Upoznala sam ga u aprilu 2008, u vrijeme kada sam,
povodom šest i po decenija od herojskih partizanskih bitaka na
Neretvi i Sutjesci, sa njim kao sa zamjenikom političkog komesara
Druge dalmatinske partizanske brigade, radila intervju za sarajevske
Dane. Prije toga sam ga često viđala kako, uprkos godinama, u
Barberi mantilu, sa šeširom na glavi i ogromnim kišobranom u ruci,
juri Knez Mihajlovom. Da, uvijek je nekuda jurio... Kasnije sam
saznala i čemu je taj kišobran služio: bio je jedino oružje kojim se
General, tokom tih sramnih godina „događanja naroda“, branio od
brojnih neprijatelja.
„Nekada sam se“ – objasnio mi je, „protiv fašista
borio i srcem i puškom; danas se od te ništarobe branim –
kišobranom. Ali, kakvi fašisti, takvo i oružje, moja dušo“.
Čim sam sjela preko puta njega, shvatila sam da
Jovo Kapičić nije običan sagovornik: bio je čovjek plamene duše i
očiju koje su, uprkos poodmaklim godinama, sijevale kada bi god
pomenuo nekoga od svojih ratnih drugova; kada bi se s ponosom sjetio
učešća u „jednom on najznačajnijih događaja u istoriji Srbije“ - 27.
martu 1941; ili crnogorskom Trinaestojulskom antifašističkom
ustanku; Neretve i Sutjeske; Lovćenskog bataljona, Druge dalmatinske
i Prve proleterske; Jugoslavije, naročito Crne Gore i Bosne i
Hercegovine koja je, govorio je, bila „najveća žrtva i onoga i ovog
potonjeg sramnog rata“; svog pisma Titu sa „crnogorskih Termopila“;
očiju zanosne Davorjanke Paunović, jedne ratne noći na fočanskom
mostu...
Uskoro smo nastavili: o Titu i Milovanu Đilasu
govorio mi je kao o „Lovćenu i Komu“; pričao mi o svom drugu
Aleksandru Rankoviću; o tome kako je, kao savjetnik u jugoslovenskoj
ambasadi u Parizu, 1945. posjetio Šarla de Gola; kako je, kao
ambasador FNRJ u Švedskoj, dočekao Ivu Andrića koji je bio došao u
Stokholm da primi Nobelovu nagradu; o rezoluciji Informbiroa,
Titovom „Ne“ Staljinu, o logoru na Golom otoku; o tome kako je
hapsio Dražu Mihailovića... Knjiga koju smo objavili godinu dana
kasnije, Jovu Kapičiću je zaista produžila život. Radovao joj se kao
dijete. Posebno promociji na Cetinju. Možda i zbog toga što je -
iako ju je često psovao i proklinjao zbog svega onoga što su ma’niti
Crnogorci činili i drugima i njemu - za Crnu Goru cijelog života bio
sudbinski vezan.
Kada bi ga obuzimali bjesovi i ogorčenost prema
Crnogorcima i Crnoj Gori, sa surovošću u kome je bilo nekakve
čudnovate želje da, prije nego li bilo koga drugog, zapravo
povrijedi sebe i da ga ta rana zaboli jače od onih nekadašnjih
igmanskih, citirao bi Tita. Počinjao je nervozno, gotovo zlobno,
žureći da saopšti poentu, sadržanu i u namjeri da dokaže kako tu
„prokletu zemlju“ mrzi upravo onako kako je radio i sve ostalo u
životu - iz petnih žila, iz dna duše.
„Vozeći se jednom kočijama, Tito se iznenada
okrenu ka meni.
Jova, upitao je, zašto ste vi Crnogorci tako
nepouzdan narod?!“
Goli otok je uvijek bila „posebna tema“... Iako mi
je objašnjavao kakva je opasnost te 1948. prijetila Jugoslavija –
zemlji tek izašloj iz Drugog svjetskog rata – iako mi je pričao o
svojim mladim drugovima koji su, spremajući se za unaprijed
izgubljenu bitku, po Vojvodini kopali rovove i čekali sovjetske
vojnike, o izdaji u vrhovima jugoslovenske države, partije i vojske
posle koje bi, „da nije bilo Golog otoka, cijela Jugoslavija bila
Goli otok“, moram da priznam da mi nikada nije bilo jasno zašto je –
jedini! - tako tvrdoglavo i ne baš biranim riječima, Jovo Kapičić
branio osnivanje najpoznatijeg jugoslovenskog logora. Tim prije što
sam znala da je na Golom otoku boravio ukupno pet dana; da je,
poslije Rezolucije Informbiroa, neke od svojih drugova – od Andrije
Hebranga i Sretena Žujovića do Boža Ljumovića – pokušavao da ubijedi
da povuku podršku Staljinu.
Odgovorio mi je u knjizi „Goli otoci Jova
Kapičića“:
„Kakav bih to bio čovjek ako bih se dičio 13.
julom, Neretvom i Sutjeskom, a odricao se Golog otoka i svega onoga
što u našoj revoluciji nije bilo dobro?! Nikakav! Sve sam to – ja!“
Da, Jovo Kapičić je bio ličnost! I uvijek na
pravoj, antifašističkoj strani.
Kao i mnogi koji su ga poznavali, dugo sam
vjerovala da General – čovjek koji se grohotom smijao smrti -
zapravo ne može umrijeti. Prvi put sam u to posumnjala kada sam ga
vidjela kako, obliven krvlju, ispred beogradskog Urgentnog centra
govori o tome da je, jednog kasnog decembarskog popodneva 2011, ne
uspijevši da upotrebi kišobran, s leđa napadnut u centru Beograda.
Odmah je identifikovao razloge napada:
„Zato što sam Crnogorac, zato što su me,
ponavljajući godinama istu laž, uporno nazivali upravnikom Golog
otoka i zato što sam im uhapsio Dražu Mihailovića“.
Ne moram reći: slučaj nikada nije razriješen. Kao
što ne moram reći ni da Jova Kapičića, narodnog heroja Jugoslavije i
starca od devedeset i tri godine, tada nije pozvao ni predsjednik
Republike Srbije Boris Tadić, ni gradonačelnik grada u kome je bio
napadnut.
General se od tog napada nikada nije oporavio. Ne
fizički; njegove su rane brzo zarastale. Mučilo ga je to što je
dozvolio da ga obore, što je prvi put u životu - pao. Iako je za to
imao najmanje razloga, bilo ga je sramota. Za razliku od napadača,
grada i društva koji su – svi zajedno - zapravo stajali iza tog
bijednog napada.
Nekoliko dana prije konačnog povratka na Cetinje,
iscrpljen bolešću i nemoćan, iz kreveta je, kažu, na televizijskom
ekranu ugledao premijera Srbije Ivicu Dačića i njegovog zamjenika,
Aleksandra Vučića.
Umirao je, ali nije mogao da odoli:
„Eh“, promrmljao je, „šta sam ja za vas!“
Jeste, Generale. Za sve nas!
Zbogom, čika Jovo! I - smrt fašizmu!
Zuvijek!. |
