MONITOR: Specijalni tužilac za ratne
zločine Vladimir Vukčević žali se da je na djelu neka vrsta sudske
revizije presuda za ratne zločine u Srbiji, kao i da se prema
osuđenima za ratne zločine državni činovnici ponašaju blagonaklono.
Šta vi kažete?
BISERKO: Mislim da je Vukčević u pravu mada je i
Tužilaštvo učestvovalo u reviziji podizanjem optužnica, na primer, u
slučaju Dobrovoljačka i Tuzlanska kolona. Tim optužnicama išlo se na
tezu da su rat u Bosni počeli Bošnjaci protiv JNA. U slučaju Ganić,
londonski sud ga je oslobodio, srpsko tužilaštvo doživelo fijasko
pred međunarodnom zajednicom, pokazalo se kao nekredibilno, što piše
i u mišljenju londonskog suda. Strategija podizanja optužnica svodi
se na relativizaciju odgovornosti tako što se uglavnom sudi
počiniteljima zločina, a ne i planerima i institucijama koje su
stajale iza njih (na primer, vojska, policija, razne paravojske koje
su bile pod kišobranom vojske i sl). Strategija se, u stvari, svodi
na amnestiju srpske države.
MONITOR: Kakvi su onda efekti procesa
tranzicione pravde u Srbiji i regionu?
BISERKO: Taj će proces trajati decenijama. Ali
dosadašnji efekti rada brojnih aktera nisu irelevantni. Nasleđe
Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) tek će doći
na red. MKSJ je nešto postigao, ipak su osuđeni glavni akteri sa
srpske strane. Možda ne u punoj meri, ali dokumentacija, svedočenja,
brojni filmovi i drugi dokazi - sve to je uticalo na svest ljudi.
Nije reč o tome da se ne znaju činjenice. Mnogo ozbiljniji je
problem poricanje društva u Srbiji. Elite odbijaju da budu faktor
pokretanja dijaloga o ratovima devedsetih, prvenstveno zbog toga što
su bile deo projekta. Bilo tako što su direktno učestvovale u
kreiranju ratne atmosfere, bilo davanjem legitimiteta fabrikovanim
,,istinama", ili, pak, prećutnom podrškom. Mnogi su napravili
karijere na podršci Slobodanu Miloševiću. Najveći problem, dugoročno
gledano, su mlade generacije koje odrastaju na tim istorijskim
falsifikatima.
MONITOR: Da li je ,,simbolički" pokazatelj
uspješnosti proevropskih političara i javnih djelatnika u Srbiji
slika Tomislava Nikolića na komemoraciji Nelsona Mandele u društvu
američkog predsjedničkog para ili ovo najnovije, nastupi Ivice
Dačića i Aleksandra Vučića, prvih ljudi srpske vlade, koji otpočinju
pregovore sa EU?
BISERKO: Dobro je da se Srbija ,,civilizuje"
pogotovo glavni akteri projekta Velike Srbije. Nažalost, mi nemamo
alternativnu političku eliitu. Rekla bih da je najviše iskoračio
Ivica Dačić, ne samo na verbalnom nivou, već i učinkom. Vučić je
dogmata i još nema rezultate – sve se svodi na konstantnu
predizbornu kampanju koju treba kapitalizovati prevremenim izborima.
Naprednjaci su dostigli vrhunac i sad žele da ga materijalizuju.
Mnogo će zavisiti i od Demokratske stranke i njene konsolidacije.
Kad je reč o predsedniku Srbije, on u velikoj meri simbolizuje
većinsku Srbiju, nažalost. Njegovi gafovi i lažni pokušaji da se
predstavi kao napredan političar nisu uverljivi. Sadašnju političku
postavku trebalo bi gledati kao deo procesa koji je neminovan. Ona
je realnost Srbije. Milošević je potrošio ono što je bilo najbolje u
Srbiji, njemu je velika većina pružila podršku. Sadašnja situacija
je posledica toga. Alternativa se stvara s mukom i s brojnim
opstrukcijama. Naravno, treba upozoriti i na nezrelost političara
koji nemaju viziju i ne osećaju moralnu obavezu da Srbiju što pre
distanciraju od prošlosti i da prihvate odgovornost za devedesete.
MONITOR: Kako izgleda ova dinamika unutar
najveće partije na vlasti, gotovo raskol Nikolića i Vučića koji se
još prikriva?
BISERKO: Ne bi trebalo potcenjivati snagu
Nikolićeve struje koja je utemeljena u partiji, rekla bih, i u
društvu. Najvažnija je ipak veza sa Rusijom. Nikolić je imao punu
podršku Rusije u predizbornoj kampanji, Rusi su naterali Dačića da
se okrene naprednjacima i raskine koaliciju sa demokratama. To ne
znači da Boris Tadić i sam nije odgovoran za poraz. Odgovoran je
posebno za situaciju posle izbora, jer nije prihvatio poraz
dostojanstveno. Demokrate su pobedile u Beogradu i u Vojvodini i
nisu uspele da to zadrže. Mora se priznati da su bili izloženi i
užasnom linču. Vučić je iskoračio retorički, veoma je dogmatizovao
problem korupcije i na tome je dobio podršku. To je privremeno jer
naprednjaci, osim sporazuma sa Briselom (što jeste istorijski
iskorak za Srbiju) nisu ništa pomerili u Srbiji. Glasači će tražiti
konkretne rezultate na ekonomskom planu. Tu neće biti skoro nekog
poboljšanja. Može se reći da je reč o procesu koji teče od 5.
oktobra. Počelo je saradnjom sa Hagom, zatim dijalogom sa Kosovom
(koji je završio Briselskim sporazumom). I tek sad dolazimo na
unutrašnje uređenje Srbije. Predstoji promena ustava,
decentralizacija, usaglašavanja nacionalnog zakonodavstva sa
evropskim, transformacija i tranzicija. Biće padova i uspona,
mešanja Rusije, pre svega otpora u samoj SNS.
MONITOR: Šta će biti sa demokratijom u
Srbiji ako najveće stranke u opoziciji najviše brinu o saradnji sa
naprednjacima?
BISERKO: Srbija nema profilisane stranke, svi
brinu koliki deo kolača mogu da dobiju. Nema vizije, nema principa,
ni odgovornosti. Za sada su samo DSS I LDP jasno profilisani. LDP ne
bi smeo da odustane od svog profila u koji je uložio mnogo truda i
na kojem je pridobio podršku najliberalnijeg dela društva. Svako
pomeranje će ga koštati te podrške, novu bazu neće steći. Koalicije
su, naravno, legitimne, ali ipak i one se uspostavljaju po nekakvim
kriterijima. Mnogi su već potrošeni i u koaliciji obezbeđuju
preživljavanje. Mislim da je to normalna pojava u ovakvim društvima
sve dok neko ne bude imao dovoljno hrabrosti da javno kaže neke
stvari koje će Srbiji pomoći da se oslobodi hipoteke Miloševića i
iskorači u neki drugačiji prostor. Prostor koji podrazumeva
preuzimanje odgovornost za prošlost, a time i za budućnost. Neke
stvari treba da se stave na svoje mesto. Srbija je poražena, ali
njena ideologija nije. Rehabilitacija četništva i dalje stvara
tenzije sa regionom, ali i unutar Srbije. Četništvo je simbol
rasizma i isključivosti i pod njegovim znakom su se vodili ratovi
devedestih. Rehabilitacija četništva utvrđuje vrednosti sa kojima
Srbija neće biti rado viđen partner u regionu, zbog nepovernja i
sumnje da nije odustala od aspiracija. Sve su postkomunističke
zemlje prošle fazu vraćanja na ideologije koje su dovele do
komunističkih revolucija – znači, na fašističke. Mnoge zemlje ne
mogu da se odmaknu od te paradigme. Čak je i okvir EU nedovoljan da
se izbori sa tim fenomenom, na primer u Mađarskoj ili nekim
baltičkim zemljama, i, naravno, na Balkanu.
Nemam povjerenja u iskrenost novih vlasti
MONITOR: Zbog otvaranja slučaja Slavka
Ćuruvije specijalni tužilac za organizovani kriminal Miljko
Radisavljević se hvali uspjesima?
BISERKO: U slučaju Ćuruvija sada se barata
poznatim činjenicama. Nadam se da će slučaj ipak biti doveden do
kraja. Nemam puno poverenja u iskrenost novih vlasti, kao ni ranijih
kad je reč o zločinu. Međutim, u toku je proces koji niko ne može
kontrolisati. Reč je o međusobnom optuživanju i iznošenju dokaza
jednih protiv drugih. Zločinački poduhvat rasvetliće njegovi glavni
akteri, jer se svi bore za opstanak. Ipak je proteklih godina bilo
raznih pritisaka, kako iz vana, tako i iz samog društva. Došlo je do
izvesne kulminacije dokaza. Sada i sami Srbi otkrivaju zločine, kao,
na primer, onaj u Tomašici. Vučić govori o ubistvima mladića u
kafiću Panda u Peći, 1998. Tad je u srpskim medijima pisano o
albanskim zločinima. Sve to je bilo u funkciji radikalizacije
Albanaca i pripreme za ono što se dešavalo 1999. To je pre toga bio
slučaj i sa Hrvatskom (skrnavljenje srpskih i jevrejskih groblja,
kao i brojni drugi incidenti), kao i u Bosni. To je radio KOS, jer
je to bio način da se druga strana optuži za zločine, i time opravda
agresija Beograda.
Izbori neće donijeti velike promjene
MONITOR: Sada znamo da će biti i vanrednih
i republičkih izbora. Popularnost naprednjaka, po nekim procjenama,
mogla bi im donijeti većinu u parlamentu. Kako vi vidite prilike?
BISERKO: Izbori su sad izvesni, uprkos otpora
međunarodne zajednice, jer se smatra da će usporiti reforme. Oni
neće doneti velike promene. Naprednjaci žele da kapitalizuju svoju
popularnost. Ovo je maksimum koji su mogli postići – mislim da su
svesni toga. U budućnosti će biti sve teže. Naprednjaci su sada
pokret i verovatno se žele konsolidovati kao partija. Pokazatelj će
biti i beogradski izbori i sposobnost demokrata da izvuku lekcije.
Demokrate su imale najveći potencijal u ljudima. Ono što treba da
urade, jeste distanciranje od nacionalizma koji je doveo Srbiju u
tragičnu situaciju. Dakle, neophodno je jasno njihovo pozicioniranje
prema granicama, pre svega Bosni i Kosovu, susedima, unutrašnjem
uređenju Srbije, zločinima. Demokratska stranka bi trebalo da bude
važan akter promena i zato ima veliku odgovornost za sadašnju
situaciju. |