Mislim da se za ovih dvadeset pet godina nikada
nisam „odviše često” oglašavala u javnosti. A kad to i učinim, onda
to radim kao ljudsko biće kome savest ne dopušta da ćuti. Jer, na
sreću, nisam ni pravnik, ni ekonomist, ni sociolog, ni istoričar, ni
psiholog, ni politikolog, ne pripadam dakle, profesijama koje
obavezuju čoveka da kaže šta misli o svim oblicima i posledicama
jednog pervertiranog načina vladanja u čijem znaku mi živimo već
četvrt veka.
Što se pak tiče javnog angažmana, smatram ga
ljudskom obavezom, nezavisno od toga da li će on uroditi plodom i
nezavisno od toga koje smo profesije, a ponajmanje od toga da li
neko zna za nas ili ne. Ti usamljenički glasovi, koje susrećem
najčešće na stranicama Danasa u rubrici „Lični stav”, meni uvek
ulivaju veću nadu od glasova čak i onih ljudi čiji je ugled nesporan
i čije mišljenje cenim. I ti bi usamljenički glasovi, jednoga dana
„svojom brojnošću mogli dati težinu vlastitim idealima” (da citiram
Fridriha Hajeka, koji je, uzgred rečeno, čest predmet sporenja na
vašem sajtu).
U tom neverovatno velikom vremenskom rasponu u
kojem umiru i rađaju se bar dve generacije, taj način vladanja
doživljava izvesne, u prvom redu spolja iznuđene promene, ali
njegova suština ostaje ista. Ona je bila i ostala autoritarna, a što
je autoritarnost bila veća, što je bila vidljivija, ona je uživala
veći ugled i imala veći broj pristalica u ovoj sredini. Što će reći,
uvek je bila posledica onog što nazivate „kolektivnim izborom”. Jer
autoritaran režim (za razliku od totalitarnog) uspostavlja se bez
prinude, konsenzusom, dakle, sve nas čini odgovornim za njegova dela
koja tolerišemo (da donekle parafraziram Jaspersa). Represija dolazi
kasnije, kad saglasnost počinje da opada.
Međutim, dok je za pokretanje mehanizma represije,
čijom je prvom žrtvom uvek sloboda mišljenja i izražavanja,
Miloševiću bilo potrebno gotovo deset godina, Vučiću je za to bilo
dovoljno samo nekoliko meseci i on to čini u jeku svoje
popularnosti. Kažem ovo imajući na umu, pored ostalog, činjenicu da
je Milošević s mirom podnosio najnemilosrdnije Coraxove karikature i
nije napravio ni od jednog čoveka slugu koji bi Coraxa napadao, što
su uradile e-novine samo mesec dana po Vučićevom ustoličenju na
mesto premijera. Niti su mu dovođeni na saslušanja, ili mi bar o
tome ne znamo, policajci da bi ih on lično saslušavao i iz njih
izvlačio priznanja koja mu odgovaraju, i to sasvim privatnim
povodom, što čini Vučić, a tu vest prenose te iste e-novine, kao da
je reč o najprirodnijem, zakonom dozvoljenom pravu nekog ko ima na
raspolaganju svu vlast.
O histeričnom obrušavanju na medije koje je
usledilo naročito po ukidanju vanredne situacije, o svim razlozima
zbog kojih je do toga došlo bilo je reči u vašoj emisiji od 30. maja
i to na način koji je meni nedostižan. Ja sam zahvaljujući toj
emisiji, posle svih predočenih dokaza o apsolutnoj nepripremljenosti
i nesposobnosti ove vlasti da se izbori s nevoljama koje zadese
zemlju i koja tu svoju nesposobnost želi žestokom cenzurom da
prikrije, shvatila da nije samo reč o nesposobnosti već i manjku
pameti i to o kolosalnom manjku, da se poslužim ovim oksimoronom,
koji će ubrzo nju samu ugroziti. I to me je obradovalo.A evo zašto.
Da bih to objasnila, iznova ću se poslužiti poređenjem Miloševića i
Vučića.
Milošević je postepenim, gotovo matematički
precizno gradiranim pojačavanjem pritiska postupao s nama kao što se
u onom užasno okrutnom eksperimentu postupa sa žabom. Kao što znate:
žaba se stavi u sud s vodom koja se polako zagreva da bi se dovela
do ključanja, a jadna životinja skuva se bez ijednog znaka opiranja.
Mi smo, srećom, u poslednji čas iskočili iz Miloševićevog lonca, ali
nam je previše vremena trebalo da shvatimo gde smo i time smo
produžili njegovu vladavinu. Ovo apsolutno panično Vučićevo
ponašanje pokazalo je da on nema inteligenciju potrebnu za
autoritarno vladanje, a još manje za demokratsko.
Sve što se videlo za ove dve poslednje nedelje
ličilo je na farsu ibijevskih razmera u kojoj je on glavni
protagonist, a pošto je ta farsa bila izvedena na fonu istinske
ljudske drame, onda je to moglo otrezniti, u doslovnom i prenosnom
smislu, velik broj njegovih privrženika (osim onih iz e-novina,
naravno). I eto, to me raduje, jer mi uliva nadu da se ne može biti
toliko smešan i dugo ostati na vlasti, uprkos dvema decenijama
političkog šegrtovanja.
A što smo mi sada suočeni sa ovakvim oblikom
vladavine, posle toliko godina iskustva s autoritarnim režimom,
krivi su oni koji su straćili više od decenije našeg života,
uništili svu našu energiju pobune, stvorili plodno tle za bujanje
ekstremno desničarskih pokreta i klerikalizaciju zemlje, koji su
omogućili i podržali reviziju istorije, sistematski prikrivali
istinu o razlozima i posledicama rata iz devedesetih – a to su DSS,
na čelu s Koštunicom i Demokratska stranka od časa kad je na njeno
čelo stupio Boris Tadić.
O dvema godinama Đinđićevog učešća u
postmiloševskoj vlasti u ulozi premijera mislim s velikim
poštovanjem, ali pre svega, a možda i jedino, zato što je on bio
političar koji se, da bi stupio na vlast i da bi sproveo svoje ideje
o tome kako bi mogla da izgleda ova zemlja, nije koristio
demagogijom. On nikada ne bi mogao da izgovori vučićevsku bljutavu i
melodramsku rečenicu koju citiram po sećanju: „Ja svoj narod volim
najviše na svetu, ali znam da ću skončati i zato se žurim da što pre
obavim važne poslove”.
Tome protivstavljam rečenicu koju je izgovorila
Hana Arent kad su je Izraelci i njeni bliski prijatelji američki
Jevreji napadali tvrdeći da ne voli svoj narod, izvevši taj
zaključak iz njene knjige o Ajhmanu. Ona je rekla: „Ja ne volim
nijedan narod, zašto bih onda volela svoj. Ja samo volim svoje
prijatelje, bez razlike kom narodu pripadali”.
Rečenica koju navodim po sećanju, izgovorena je u
filmu Margarete Fon Trota koja se bavila samo kratkim razdobljem u
životu Arentove, njenim boravkom u Izraelu za vreme suđenja Ajhmanu.
Ako iz filozofskih postavki Hane Arent,
proisteklih iz tog sudskog procesa, izdvojimo samo ideju o
„banalnosti zla” koja dovodi do kolektivnog „pada u varvarstvo”,
možemo objasniti udeo nas Srba u ratu iz devedesetih, ratu koji smo
mi pokrenuli iz Miloševićevih mahnitih imperijalnih pobuda, dok mu
je takozvana građanska intelektualna elita, kao pogonsko sredstvo
rata, ponudila nacionalizam, koga se on možda ne bi setio. Hoću
reći, u svom komunističkom ideološkom arsenalu on je mogao pronaći i
neke druge motive, koji bi možda doveli do istih posledica, ali iza
njega ne bi bar ostalo ovo nacionalističko nasleđe. Time hoću da
kažem da nacionalizam nije bila njegova ideologija, ona je bila samo
ulje za podmazivanje njegove ratne mašinerije.
Ta ideologija je bila temelj radikalske politike,
politike SPO-a, DSS-a, pa u krajnjoj liniji i DS-a. Sećam se, dobro
se sećam, da je Mićunović, početkom 91. kada je bio na čelu
Demokratske stranke, rekao „da treba da definišemo naše ratne
ciljeve”, a činjenica da je njegova partija tada bila u opoziciji
pokazuje da je razilka između njega i Miloševića bila samo u
različitim pogledima na te takozvane „ratne ciljeve”. Ovim hoću da
kažem da je postpetooktobarska promena bila i dalje zasnovana na
nacionalističkim temeljima. Đinđić je bio samo dovoljno mudar
političar da shvati da je nacionalizam opasan temelj društva i da je
on opasnost ne samo po okolne narode, već da uništava i naciju koja
je njime zahvaćena.Nije, nažalost, stigao da ubedi druge u tu
notornu istinu koja ga je koštala glave.
Mi smo, dakle, deset godina bili u rukama
nacionalista koji su se izdavali za demokrate. Nažalost, Građanski
savez, jedina partija koja je imala jasan antriratni program, na
kojoj nije bilo ni traga nacionalističke grundfarbe, nikada nije
dospela do ozbiljnije političke uloge u društvu i njeno nesmotreno
utapanje u LDP, jednu političko-menadžersku korporaciju, uništilo je
sve šanse da dođe do dekontaminacije temelja na kojima već četvrt
veka počiva naša zvanična politika, s tim što sad dobija i groteskna
obeležja.
Ja bih od te nove vlade očekivala ono što znam da
bi bilo teško ostvarivo, a to je da ima uvid u stvarne prioritete
ove zemlje:
da ne gradi „Beograd na vodi”, to arhitektonsko
i urbanističko čudovište, i to ne samo sada nego nikad u budućnosti,
već da sredi predgrađa tog grada koja liče na brazilske favele bez
vode i bez kanalizacije,
da shvati da se najveće mogućnosti u ovoj
zemlji nalaze u poljoprivredi,
da i najskromnija industrija ne može da postoji
bez infrastrukture i da ne pravi automobile sve dok ne napravi
puteve kojima će se ovi voziti i izvoziti,
da sredivši sve ovo omogući novac za besplatno
školovanje i to takvo koje će u deci razviti želju za znanjem, za
potvrđivanjem putem znanja, a ne uz pomoć krađe tuđeg znanja i
truda,
da zdravstvo podigne na nivo na kojem se neće,
kao što je danas slučaj, ugrožavati čoveko zdravlje i dostojanstvo,
već će se lečiti i najteže bolesti sa nadom u ozdravljenje,
da kulturu, od kulture ponašanja i obrade
zemlje, do one visoke kulture (pod uslovom da zna šta je to) stavi u
prvi plan svojih takozvanih „nacionalnih interesa” i da ne dopusti
da joj o tim interesima odlučuju popovi,
da ovaj narod upozna sa žrtvama drugih naroda
koje su podneli da bismo mi zadovoljili svoje megalomanske
„nacionalne ciljeve”
i da najzad, ako je ikako mogućno (a znam da
nije) meni, kao ubeđenom pristalici republikanskog uređenja, ispuni,
poput zlatne ribice, tri želje: da onu pretencioznu, neukusnu
imperijalnu zastavu, sa dvoglavim orlom i onom ogromnom krunom koja
imitira žeženo zlato a zapravo liči na zastave iz nekih pompijerskih
opereta, zameni trobojkom i njoj prilagodi i državnu himnu i konačno
izmesti iz dvorca, držeći se svih pravila „humanog preseljenja”,
onog smešnog pretendenta na presto i od dvorca napravi otvoren muzej
čiji on neće biti ne samo vlasnik no ni vodič.
Na početku mog teksta o pozorištu u doba Francuske
revolucije, a pod naslovom „Pozorište i giljotina”, nalazi se, kao
moto, jedna rečenica Luja-Sebastijana Mersijea, plodnog francuskog
pisca iz XVIII veka, bliskog po idejama Didrou, koja glasi: „…
[pozorište je] najjače i najbrže sredstvo da se nesavladivo
oboružaju snage razuma i da se odjednom ubaci velika masa svetlosti
u jedan narod”. Rečenica je iz njegove studije „O pozorištu ili nov
ogled o dramskoj umetnost” iz 1773. I vidi li iko ikakvu sličnost
ove Mersijeve ideje o ulozi pozorišta u društvu sa onim što mi danas
imamo u našem pozorištu i sa onim što uopšte kao gledaoci očekujemo
od njega? Naravno da ne vidi. Jer pozorište je deo naše sadašnje
kulture od koje se u načelu ne očekuje da „oboruža snage razuma” i
„ubaci veliku masu svetlosti u jedan narod”, da čoveka prosvetli
(odakle i reč prosvećenost), da mu omogući da razume svet, a ne da
po njemu glavinja bez ikakvog kompasa u nadi da će nabasati na nekog
ko će mu pokazati put. A kad se to i dogodi, ubrzo se pokaže da je
taj tobožnji spasilac vuk ili vučić, svejedno.
Ovim nikako ne želim da kažem kako je svrha
pozorišta da poučava, daleko od toga, jer nam sama istorija
pozorišta govori za koliko je opasnih učenja ono bilo krivo. Sâma,
recimo, neuporedivo više volim komedije od drama, jer verujem u
subverzivnu snagu smeha, divim se francuskim vodviljistima Labišu i
Fedou, na primer, jer nisu nimalo bezazleni, budući da ljudska
glupost o kojoj govore sama po sebi nije bezazlena i radije bih
gledala bilo koju farsu, da i ne govorim o farsama Aleksandra
Popovića, od bilo koje melodrame, recimo one uveliko hvaljene
larmuajantne „Elijahove stolice”. Uostalom, nijedna Kornejeva
herojska tragedija nije pokrenula Francusku revoluciju, bila je to,
bar kao kap u prepunoj čaši nezadovoljstva, Bomaršeova „Figarova
ženidba”, kao što je zabrana komedija bila prvi signal nadolazećeg
Terora.
Zato ja i ne verujem u snagu onoga što se naziva
političkim pozorištem, već i stoga što na te predstave ne idu upravo
oni koji bi trebalo da ih vide, recimo Koštunica i njegovi adepti
one dve predstave o Đinđićevom ubistvu, Frljićevu i Pakovićevu.
Međutim, subverzivna snaga takvih komada je nesporna, jer je i sama
činjenica da se izvode za one na vlasti uznemirujuća. Zbog Frljićeve
predstave, i samo zbog nje, jedan odličan reditelj i mudar pozorišni
organizator, Kokan Mladenović, smenjen je sa upravničkog mesta u
Ateljeu 212, da bi se to pozorište ubrzo pretvorilo u mesto
glumačkog kabotenstva po čijoj se meri kroji repertoar te kuće. Mi,
pri svem tom, imamo vrlo darovitih dramskih pisaca, sad već srednje
generacije, naročito među ženama, ali sad ne bih da ih nabrajam,
zbog neizbežne subjektivnosti svog izbora koja nekog može povrediti.
Što se tiče odnosa između kulture i politike u
Srbiji u protekle tri decenije, on ima nekoliko etapa usklađenih s
promenama političke situacije. Sada, za ovu priliku, napraviću grubu
podelu na tri epohe: miloševićevsku, demokratsko-deesesovsku i
socijalističko-narodnjačku. U prvoj, miloševićevskoj, postojala je
određena kulturna strategija, jer je kultura bila plodno tlo
indoktrinacije, ne ideološke u pravom smislu, već čisto proratne,
kad se, u želji da se pridobije što širi krug ljudi opasno
poigravalo takozvanim nacionalnim osećanjima, kad se započelo, a
preko pozorišta pre svega, s rehabilitacijom kolaboracionista, s
rehabilitacijom monarhije, s kultom pravoslavlja i kultom tla i
krvi, da bi se neposredno po završetku rata, 1995, onako
potemkinovski, prekrečile, bar za kratko vreme, njegove užasne
posledice i krenulo s parolom, koja bi pre priličila starim
socijalističkim vremenima, a glasila je „S kulturom je lepše”. Ta
restauratorska šminkanja nisu, međutim, dala nikakve rezultate,
naprotiv.
Ostale su samo vidljive ruševine institucija
kulture i krhotine jednog relativno čvrstog vrednosnog sistema
izgrađenog u dvema decenijama komunističke vladavine, od 1960. do
1980. Znamo da je kultura u prvoj postmiloševićevoj deceniji bila
predata u ruke demokrata i njihovih koalicionih partnera iz G17+,
koji je nisu, doduše, zagadili desničarskim idejama, to zagađivanje
prepustili su DSS-u i tako ga prebacili na šire društveno polje, ali
zato su je zapustili, bili ravnodušni prema njoj i dopustili njeno
potpuno urušavanje. A danas ona je konačno u rukama desničara.
Sadašnji ministar kulture i informisanja, gospodin
Tasovac, ekstravagantan poput kakvog dadaiste, zapravo je tipičan
primer naše takozvane visoke buržoazije, ambiciozan i strašljiv, i
suprotno svim očekivanja, nesposoban da odvoji važno od nevažnog,
vredno od bezvrednog, kič od pravih vrednosti. Njegova je ličnost
samo u isti mah uglađena i razbarušena fasada za desničarski
prostakluk. A već o njegovom podaničkom odnosu koji najviše dolazi
do izražaja u drugoj sferi njegovih ministarskih nadležnosti, sferi
informisanja, i da ne govorim. Uzgred, jeste li uspele da popravite
onaj kvar na vezama koji je bio uzrok pada vašeg sajta, kako ovaj
veliki majstor zamajavanja pretpostavlja.
Naziv „otadžbinska kultura” mora da je smislio
bivši ministar kulture i sadašnji savetnik za kulturu premijera
Vučića, Bratislav Petković ili pak savetnik za kulturu predsednika
Nikolića Radoslav Pavlović… Već dugo ne ulazim u Narodno pozorište
čiji me repertoar sa Jakovljevićevom Srpskom trilogijom i nekakvim
spektaklom u slavu kraljevske Vojne akademije, za koji sam posredno
čula, neverovatno podseća na repertoare francuskih pozorišta za
vreme revolucije i prvih godina koje za njom slede. Navešću neke od
tih naslova: Opsada Lila, Zauzeće Tulona od strane Francuza,
Rodoljubiva porodica, Polazak dobrovoljaca na front, Oproštaj
dobrovoljaca, Krik otadžbine, Rodoljubiva stražarska soba itd. i
itd. (Priznajem da me najviše zanima ova Rodoljubiva stražarska
soba.)
A što se tiče „uticaja pozorišta na oblikovanje
kolektivne svesti” naravno da u njega verujem – pozorište može da
ulije toliku dozu gluposti u ljudske glave i za ovih ih je godina
ulilo, da bih rado stavila katanac na vrata ne samo nekih
televizija, već i nekih pozorišta ili bih prosto istorijske komade
zamenila vodviljima.
Milošević je, već sam pomenula, odškrinuo vrata
tom revizionizmu, nadajući se, verovatno, da se to, njemu trenutno
potrebno zagađenje istorije može lako zbrisati.Ali prvi i
najsistematičniji revizionist istorije Drugog svetskog rata bio je
zapravo Vuk Drašković. Njemu treba da zahvalimo kult Draže
Mihajlovića, od milja zvanog Čiča, on je omogućio zastrašujuće
kostimiranje u četnike one paravojske koja je zavila u crno Bosnu,
on je uveo one godišnje terevenke na Ravnoj gori koje su ulivale
strah i izazivale gađenje. No, na sreću, Drašković je, čini se,
bolji čovek no političar. Sagledavši pogubne posledice svog
revizionizma, on se povukao, možda sa žaljenjem, slično gospodinu
Giljotenu koji se zgrozio nad svojim izumom – giljotinom i smatrao
ga „najvećom mrljom u svom životu”.
U kom će pravcu ići obeležavanje sto godina od
početka Prvog svetskog rata, ne znam. U njemu, uostalom, nema
ideoloških sporova koji bi mogli podleći reviziji. Ali će zato
figura nesrećnog Gavrila Principa biti sigruno predmet sporenja, a
poplava obradâ teme Sarajevskog atentata preliće teškim muljem i
zagaditi zanose, nade i patnje tih mladih pobunjenika.
Naravno da postoji, i ja to ne bih nazvala
periodom, već kontinuiranom linijom prisutnosti jedne kulture iz
koje se mogu „crpsti ideje i načela moralne obnove” kako kažete. Od
XIX veka, pa do dana današnjeg, da samo to vreme uzmem u obzir, mogu
se naći ti „lutajući plamenovi” koji mogu osvetliti i prosvetliti
ovu moralnu pustolinu u kojoj sada živimo. I ne vidim da se oni
moraju bez ostatka povezati isključivo s građanskom kulturom. Jer iz
te se kulture izrodilo i toliko gadosti, da joj ne treba odavati
bezrezervnu hvalu. Važno je razviti sluh za prave vrednosti, bilo ko
da ih stvara.
Za kraj bih prenela pričicu za koju sam posredno
doznala od Šklovskog, jer ju je zabeležio u jednom od svojih
tekstova o umetnosti i revoluciji. Smatram je veselom i poučnom i
vrlo korisnom za popravljanje naše nadmene naravi o kojoj nismo
došli na red da govorimo ovom prilikom, iako je ona bitno odredila
našu istoriju.
Šklovski u poglavlju pod naslovom „Potkovana buva”
prenosi sadržinu Levskovljeve priče „Levak” i ja ću taj njegov
rezime pročitati:
Caru Aleksandru Pavloviču Englezi poklone čeličnu
buvu koja pleše.
Za vladavine Nikolaja Pavloviča odluče da posrame
Engleze.Dadu buvu u Tulu.U Tuli potkuju buvu. Tanan rad, čak se ni
pod mikroskopom ne može proučiti. Pošalju buvu u inostranstvo, nek
se stranci dive.
Samo buva prestala da igra.Svaka mašina ima
proporcije koje joj odgovaraju.
Englezi se silno divili tananom radu, ali
shvatili: ne znaju ljudi tablicu množenja. |