NASLOVNA
- AKTUELNOSTI -

AKTUELNOSTI

 

AKTUELNOSTI

STRANA 4/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

INFO   :::  Naslovna - Aktuelnosti > Aktuelnosti arhiva - STRANA 4 > Potresno pismo Sarajke: Moju majku su ubili četnici, a...

 

Potresno pismo Sarajke: Moju majku su ubili četnici, a njeno ime bi se moglo naći na krstu iznad Sarajeva

5. oktobar 2014, DEPO portal

Redakcija DEPO Portala objavila je pismo građanke Sarajeva koja je u užasu opsjednutog grada izgubila majku i ujaka. Oboje su stradali od granata ispaljenih sa okolnih brda, poput danas zloglasnog Zlatišta…

 

Zgrožena informacijom da bi se njihova imena mogla naći na krstu iznad Sarajeva, uputila je bolno i potresno pismo, koje objavljujemo u cjelosti:

Poštovana redakcijo!
U sarajevskim medijima već duže vrijeme se piše o akciji Saveza logoraša Republike Srpske, sa Branislavom Dukićem na čelu, da se na Zlatištu podigne spomenik svim srpskim žrtvama stradalim tokom opsade Sarajeva (1992-1995). Njegova provizorna verzija – famozni KRST na Zlatištu- s razlogom je već izazvao brojne opravdane proteste i ogorčenje građana Sarajeva. Prvenstveno zbog činjenice da je upravo s tog mjesta ubijeno bezbroj nevinih žrtava u Sarajevu, koje se odatle vidi kao na dlanu i golim okom prepoznaje gotovo svaka zgrada i ulica.

Ja, koja sam preživjela tešku porodičnu tragediju i u istom danu izgubila majku i ujaka od granata ispaljenih upravo s tog mjesta, osjećam jednako ogorčenje i potrebu da izrazim svoje neslaganje s podizanjem takvog spomenika. Moje ogorčenje je u toliko jače što bi se na planiranom spisku srpskih žrtava, po interpretaciji Branislava Dukića i Saveza logoraša RS, mogla naći i moja majka i njen brat – s njihovim srpskim imenima i prezimenima, koje nisu ubili Muslimani već četničke granate ispaljene na njihov voljeni grad Sarajevo u oktobru 1992. godine. To ogorčenje je opravdano i time što se takvi spiskovi odavno sastavljaju pa i objavljuju u pojedinim publikacijama u RS, čime se očito nastoji isfabricirati što veći broj žrtava srpske nacionalnosti u Sarajevu.

Napominjem da ja lično nemam ništa protiv krsta ili bilo kojeg drugog vjerskog simbola, ali mislim da mu na Zlatištu ne može biti mjesto. Isto tako još se manje slažem da se na ovako koncipiranim spomenicima na bilo kom drugom mjestu nađu imena građana Sarajeva koji su stradali kao žrtve zločinačke opsade grada, a među njima i moji najbliži.

Moja majka koja se do zadnjeg dana svog života smatrala Jugoslovenkom, bila ateista i ježila se nacionalnih torova, ostala je u Sarajevu i do smrti dijelila sudbinu svojih sugrađana, to jest svoga naroda, jer njen narod bili su njene komšije, prijatelji i sugrađani. Kad je počelo granatiranje i ubijanje, s nevjericom me pitala kako joj od njene prve komšinice Sadete može biti bliži neki grmalj s okolnih brda.

Trpjela je kao i ostali glad i žeđ i prve jesenske studeni. Bolovala za drugim djetetom, mojim tada četverogodišnjim bratom koga smo u augustu ‘92. uspjeli staviti u jedan od rijetkih konvoja koji su napustili grad, kako bi bar on bio spašen.

Bojala se za mene, za supruga, za sestru i za roditelje koji su ostali na okupiranoj Grbavici i za čiju sudbinu nismo ništa znali. Išla je na posao pod kišom metaka i granata, obijala danima pragove raznih dobrotvornih organizacija i društava kako bi došla do komada hljeba da bi ga potom dijelila sa našim prijateljima i komšijama.

Pravila je postelje djeci i komšijama u hodniku našeg stana koji je bio relativno sigurniji jer je bio na prvom spratu.

Do kraja svoga života nikada se više nije najela, nikada se više nije ugrijala. I nikada se nije pomirila s užasom u kojem smo se našli.

Prije nekoliko godina našla sam dijelove govora (ne znam da li ga je ikada održala) koji je pripremila za proslavu 500. godišnjice od dolaska Jevreja u BiH, održane u Holiday Innu u ljeto 1992. Ovako je počinjao:

“Zovem se Nataša Vlačić, predstavljam sebe, svoju porodicu, brojne prijatelje, moje komšije, Bosance i Hercegovce, Srbe, Hrvate, Muslimane, Jevreje i sve druge narode i narodnosti ove naše nesretne zemlje koji su zaleđenih duša, skamenjeni i užasnuti, svjedoci bezumlja, poražavajućeg za ljudsku vrstu.”

Poginula je noseći kanistere kad se s mojim ocem vraćala iz reda za vodu na Skenderiji, obučena u ljubičaste hlače i gornji dio moje trenerke sa slikom veselog američkog tinejdžera.

Geler ju je pogodio u glavu.

Ja sam je čekala kući i nikad je nisam dočekala.

Čula sam zvuk granate koja ju je ubila na domak kućnog praga.

Bila je i ostala najveća ljubav mog zivota.

Moja majka je u mladosti svirala violinu i pjevala u horu Radio Sarajeva, pisala pjesme, diplomirala Filozofiju, mrzila je sve nacionaliste, a naročito Radovana Karadžića koga je poznavala kao primitivca još od studentskih dana i iz vremena zajedničkih nastupa mladih pjesnika.

Voljela je život, druge ljude, svoju porodicu. Taj život, pravo da vidi svoju djecu kako odrastaju, pravo da upozna svoju unučad, oduzeli su joj oni koji je i mrtvu žele iskoristiti u svoje politikantske i nacionalističke svrhe.

Ubijena je u Sarajevu 5. oktobra 1992. godine u 47. godini života.

Moj ujak, Momir Vlačić, je igrom sudbine ranjen u granatiranju Baščaršije istog dana kada je ubijena moja majka a njegova sestra. Preminuo je četrnaest dana kasnije u Kliničkom centru od posljedica ranjavanja. Bio je istaknuti violinist Sarajevske filharmonije i član originalne ratne postave Sarajevskog gudačkog kvarteta, koji je djelovao u najtežim danima Sarajeva. Zvali su ga sarajevskim Paganinijem.

Bio je pravi umjetnik, bonvivan i vatreni navijač Želje.

Posljednji put kada smo se sasvim slučajno sreli na Mejtašu, te nesretne 1992. godine, rekao mi je: “Svi mogu otići odavde, ali ja i moja sestra nikada nećemo napustiti naš voljeni grad”.

Tako je i bilo.

Na smrtovnici moje majke iz oktobra ’92. godine, objavljenoj u Oslobođenju, navedeno je da je poginula: “…kao sam dragi Bog zna koja po redu nevina žrtva zločinačkog i četničkog granatiranja Sarajeva”.

Zar da se njeno ime i ime njenog brata nađu na spomeniku kojeg podižu oni koji su ih ubili?!

S poštovanjem,
A.V. (puno ime i prezime poznato redakciji DEPO portala)

 

AKTUELNOSTI

STRANA 4/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Copyright * Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji - 2008

Web Design * Eksperiment