|
Povodom nedavnih incidenata u Staroj Pazovi, Novom
Sadu, Somboru i ostalim gradovima u pokrajini, postavilo se pitanje
- Zašto se incidenti događaju baš u Vojvodini? Ponuđeno je više
odgovora, podsetiću samo na neke. Jedan od odgovora
je, recimo, glasio da albanske
pekare postoje još samo u Vojvodini.
Drugi odgovor je incidente
objašnjavao time da su tokom 90 –
tih godina u Vojvodinu došli neki
ljudi sa drugačijom kulturom i
mentalitetom, koji se nisu
prilagodili sredini u koju su došli
i koji su, u uslovima krize,
progovorili na ovako brutalan način.
U trećem odgovoru se ukazivalo da se
incidenti ne dešavaju slučajno u
pokrajini, jer je Vojvodina
multietnička, pa incidenti u njoj
jače zveče. |
Četvrti odgovor je upućivao na to da se
incidentima želi diskreditovati pokrajinska vlada, kao potpuno
nesposobna da zaštiti imovinu građana. I doista, bilo je vlasnika
pekare su tražili od policije da zaštiti njihove objekte, ali im je
odgovoreno da nema dovoljno policajaca. Prvi
odgovor je notorna neistina, a drugi je opšte mesto vojvođanskog
šovinizma. Oba ova odgovora su interesantna, jer upućuju na
prisustvo kulturnog rasizma, a on je sastavni deo desnog
radikalizma. Desničari strahuju da će došljaci ugroziti nacionalnu
kulturu i nacionalni identitet, zagovaraju uspostavljanje oštrih
demarkacija, restriktivne imigracione politike, ograničavanje prava
i sloboda, zabranjuju svako rasno mešanje, itd. U
programu Nacionalnog stroja, na primer, piše da Srbija pripada
Srbima, da puna građanska prava treba da uživaju samo Srbi, odnosno
pripadnici bele arijevske rase. Nacija se shvata kao organska
zajednica, a njen je interes iznad svakog drugog interesa. Pre nego
donese bilo kakvu odluku, ma koliko intimnu, pojedinac se mora
zapitati da li se i koliko njome doprinosi interesima nacije.
Strojevci zahtevaju i oštre kazne za one koji, po njihovoj oceni,
ugrožavaju nacionalni identitet. Nema nikakve sumnje da bi se na
meti njihove kaznene politike našli, recimo, i autonomaši, koji se
često politički kriminalizuju kao separatisti i razbijači srpstva.
Imajući u vidu naziv ovog dela panela - Ekstremizam: suprotstavljanje
evropskim vrednostima - želim samo ukratko da skrenem pažnju na
(evropske) vrednosti koje su bile ugrožene u nedavnim incidentima.
To su, pre svega, pravo na život i imovinu. U pitanju su
fundamentalne vrednosti i jedan od razloga za osnivanje države.
U slučaju Nacionalnog stroja i njemu sličnih organizacija, ugrožene
su, takođe, temeljne vrednosti, poput slobode i jednakosti. I to ne
slobode i jednakosti onih koji su rasno, etnički i kulturno
drugačiji, nego i pripadnika vlastite nacije, a koje extremisti
stigmatizuju kao odnarođene elementi i koji, time što su se
odrodili, predstavljaju veću opasnost od etnički definisane pretnje.
Zašto su opasniji? Zato što iznutra kvare i slabe zajednicu; zato
što kulturu otvaraju prema raznim uticajima, zato što dovode u
pitanje mit o postojanju izvorne, čiste, autentične nacionalne
kulture, itd. Dakle, nisu samo dođoši: imigranti,
azilanti, muslimani, Romi, Jevreji... ti koji nas ugrožavaju, tako
što nam otimaju radna mesta, prazne socijalne fondove, uznemiravaju
svojim bizarnim običajima, doprinose porastu kriminala i utiču na
formiranje paralelnih društava, nego su to još i delovi nacionalne
elite koji se u frustriranom javnom mnenjudenunciraju kao izdajnički
i potpuni korumpirani, nevladine organizacije koje su se „stavile u
službu tuđih interesa“, plaćenički mediji, anacionalni
intelektualci, itd. Extremna desnica napada, dakle,
fundamentalne liberalne vrednosti. Ona ne govori o građanima, nego o
narodima tj. nacijama - pri čemu je narod, odnosno nacija potpuno
homogena, nekonfliktna, organska zajednica - i kulturama; ali ne o
kulturama kao sredstvu povezivanja, nego o kulturi kao osnovu za
razgraničenje od drugih. Činjenica da ljudi
pripadaju različitim kulturnim tradicijama nije uzrok sukoba, ali to
može postati kada se preko socijalnog i političkog konteksta
pojedinci i grupe upućuje da uzroke svog nepovoljnog položaja traže
u kulturnim razlikama. Pripadnici različitih religija i nacija mogu
živeti na veoma uskom prostoru - u istoj ulici, kvartu ili gradu bez
ikakvih sukoba. U uslovima krize, nesigurnosti, straha,
manipulativnih politika i odsustva bilo kakve solidarnosti, razlike
se mogu pretvoriti u neprijatestvo. To je nešto o čemu, kada
govorimo o extremizmu, takođe, moramo voditi računa. |