|
Diljem Europe
svjedočimo sve restriktivnijoj
politici prema korisnicima socijalne
zaštite i ekspanziji represivne
kontrole nad njima. U tom “ratu
protiv zloupotreba” metom sve češće
postaju “imigranti varalice”. Kako
politika štednje smanjuje javne
budžete, kapilarno se šire i
ksenofobija i šovinizam – kako na
stranačkoj sceni, tako i na najnižim
administrativnim razinama provedbe
socijalne politike.
Dok su rješenja za izlazak Europske
unije iz ekonomske krize predmet
žestokih rasprava, postoji jedna
tema oko koje se slažu svi vodeći
političari Starog kontinenta: treba
se boriti protiv onih koji
zloupotrebljavaju sustav socijalne
zaštite. Imigranti iz Afrike ili
Magreba, a u posljednje vrijeme
Romi, prva su meta ovih novih
križarskih pohoda protiv onih “na
socijali”. U pismu datiranom 23.
travnja 2013., njemački, engleski,
austrijski i nizozemski ministri
unutarnjih poslova požalili su se
irskom predsjedništvu na “prevare i
sustavne zloupotrebe prava na
slobodno kretanje od strane
imigranata koji dolaze iz drugih
zemalja Europske unije”. Tako se
ekonomska imigracija pretvorila u
turizam socijalnih davanja.
Ovaj tip optužbi pada u vodu kada
sagledamo društvenu i pravnu
stvarnost: u svim europskim zemljama
populacije stranaca i Roma spadaju
među najugroženije s obzirom na
pristup skrbi, dok minimalna
socijalna pomoć i dalje ovisi o
drastičnim uvjetima koji se tiču
dužine boravka u zemlji. Primjerice,
u Francuskoj stranac ne može dobiti
pomoć za uzdržavanje ako nema pravo
boravka s dozvolom za rad u trajanju
od najmanje pet godina. Međutim,
bilo bi pogrešno bezbrižno
ignorirati ovu viziju svijeta samo
zato što je netočna. Ona ustvari
ispunjava bitnu ideološku funkciju u
vremenu ekonomske krize i moralne
panike: nudi simboličku legitimaciju
politikama isključivanja koje bi bez
nje naišle na osudu dijela
populacije. Ova
jednostavna i efikasna retorika
stavlja u uzajamnu vezu daljnje
održavanje sustava socijalne zaštite
s odbacivanjem stranaca. Ona se širi
na plodnom tlu “reforme državne
uprave”, koja pod krinkom
racionalizacije i borbe protiv
prevara u isto vrijeme stvara
internu nesigurnost, koju na svojoj
koži osjećaju državni službenici
čiji su se uvjeti života i rada
pogoršali, te opću socijalnu
nesigurnost, koja se ogleda u
slabljenju socijalne zaštite.
Stranci se više ne odbacuju u ime
rasističke vizije nacije, već zbog
ideala koji je predmet puno
obuhvatnijeg konsenzusa: spašavanja
“francuskog socijalnog modela”. Dio
programa ekstremno desne Nacionalne
fronte (FN) posvećen zdravstvenom
sustavu ovako tumači stajališta
stranke: “Vraćanje ravnoteže
socijalnih troškova tako da se da
prioritet Francuzima… Uvođenje
kotizacije i perioda čekanja od
jedne godine stalnog boravka u
Francuskoj prije nego što se
korisniku odobre sva prava na
socijalnu skrb; ukidanje državne
medicinske pomoći za ilegalne
imigrante; stvaranje nadzornog
tijela za socijalna prava stranaca i
za primjenu bilateralnih sporazuma o
skrbi; borba protiv prevara i
zloupotreba”.
Širenje “šovinizma socijalne
zaštite”
No
Nacionalna fronta nije jedina koja
se služi ovim oružjem. Političke
skupine u Švedskoj, Danskoj i
Nizozemskoj koriste neobičnu
mješavinu ideja ekstremne desnice i
težnji ljevice da obnovi socijalnu
državu. Andrew Higgins, novinar i
autor istraživanja o reakcionarnim
pokretima u Europi, primjećuje:
“Danska narodna stranka pretvorila
se u zaštitnika socijalne države,
barem za one koji su porijeklom
Danci. Tako je uvela ‘šovinizam
socijalne zaštite’ koji sada
preuzima velik broj europskih
populističkih stranaka koje optužuju
strance da iskorištavaju mirovinski
sustav i sustav socijalne pomoći”. U
Francuskoj je nakon deportacije
Leonarde Dibrani, srednjoškolke koja
je uhapšena za vrijeme školskog
izleta, predsjednik Saveza za
narodni pokret (UMP) Jean-François
Copé zagovarao ukidanje državne
medicinske pomoći namijenjene
strancima bez dokumenata i
financijskih resursa, pod izgovorom
da to čini zbog preživljavanja
francuskog sustava socijalne
zaštite. Ovaj
proces koji se sastoji od
instrumentalizacije progresivnog
cilja za mobilizaciju protiv
prikladnog neprijatelja nije ništa
novo. Sredinom 2000-ih, europska
desnica i ekstremna desnica uspjele
su pod krinkom ravnopravnosti
spolova i obrane sekularnosti
pridobiti stranke na vlasti za
stigmatizaciju islama. Sada se u ime
zaštite socijalnog modela u mnogo
većem stupnju isključuju sve skupine
za koje se sumnja da
zloupotrebljavaju taj sustav.
Tematika borbe protiv prevare nije
više tek isprazna floskula koju
ponavljaju vlade u želji da skrenu
pozornost sa stvarnih uzroka krize
javnih financija. Ona je postala
jedinstveni argument za dužnosnike
koji provode “modernizaciju” uprave
i, posljedično, polje borbe svih
djelatnika koji se bave nadzorom
skupina unutar sustava socijalne
države. Za vrijeme
istrage koju su u Francuskoj
provodile službe za kontrolu
imigracije, mogli smo vidjeti da je
retorika zaštite socijalne države
bila snažan mobilizacijski faktor
onima koji iza kulisa državne uprave
provode politiku na šalterima.
Unatoč tome što dolaze iz raznih
društvenih i političkih sredina,
muškarci i žene koji rade u ovim
službama imaju zajedničku misiju:
osigurati da svako pravo dodijeljeno
strancu ne predstavlja prijetnju za
održavanje političkog, ekonomskog i
društvenog poretka. Ali kako
pristaju na takvu misiju? Nekada
davno, cilj kontroliranja imigracije
predstavljao se kao nužnost da bi se
zaštitilo nacionalno tržište rada od
nelojalne strane konkurencije. Danas
se on javlja u kombinaciji s
moralnim križarskim pohodom kojemu
je cilj lov na one koji
zloupotrebljavaju “socijalu” i
prikazivanje imigranata kao grobara
socijalne države.
Strah od stranaca koji u Francusku
dolaze pobrati socijalna davanja i
tako povećavaju deficite posebno je
prisutan kod djelatnika koji su
zaduženi za legalizaciju boravka iz
zdravstvenih razloga. “Po pitanju
procedure za legalizaciju statusa
boravka zbog liječenja ne možemo
ništa učiniti, potpuno smo ovisni o
mišljenju liječnika. Na sreću, sada
ima nešto više negativnih mišljenja.
Međutim, osobno sam revoltirana
zloupotrebom ove procedure.
Socijalno osiguranje Francuzima više
ne daje naknadu za neke lijekove,
što za službenike poput nas ipak
čini veliku razliku, a država skrbi
o zdravlju bolesnih stranaca. Tu
nešto ne štima, nije logično”
(razgovor s bivšom službenicom na
šalteru koja je postala revizorica u
gradskoj upravi).
Uzročna veza koja se u ovom slučaju
uspostavlja između imigracije i
smanjenja socijalne zaštite uvelike
je prisutna i kod uprava zaduženih
za odobravanje socijalnih primanja
za starije osobe. Iako stranci, baš
kao i građani Francuske, moraju
imati prebivalište u Francuskoj da
bi stekli pravo na te usluge, zavodi
za zdravstveno osiguranje započeli
su krajem 2000-ih nemilosrdnu borbu
protiv starih migranata koji imaju
pravo na minimalnu socijalnu pomoć a
povremeno odlaze u svoju zemlju
porijekla. Glavni
cilj ovog rata protiv prevara koji
za metu uzima strance jest da krizu
financiranja sustava socijalne
zaštite pripiše problemu nacionalnog
identiteta. Tako za neke državne
službenike opreka između “nas
Francuza” i “njih stranaca”
predstavlja identifikacijski
oslonac, kohezijski faktor. Ta želja
za borbom protiv korisnika koji se
percipiraju kao hostilni ili
varalice nije ograničena samo na
imigracijske službe: nalazimo je
među službenicima na šalterima za
osiguranje u slučaju nezaposlenosti,
pa i šire, u svim uredima zaduženima
za odobrenje socijalnih usluga.
Rast kontrole nad korisnicima
sustava socijalne zaštite
Krajem devedesetih, većina je
europskih zemalja pod krinkom
racionalizacije socijalne države
intenzivirala mjere kontrole za
korisnike svojih usluga. Iako je
prije spadala u rang sekundarne, pa
čak i marginalne djelatnosti,
kontrola ugroženih skupina
promaknuta je u rang političkog
prioriteta i dodijeljeni su joj
značajni materijalni i ljudski
resursi. Dok je nadzor nad raznim
oblicima kriminala “bijelih
ovratnika” oslabio, informatizacija
dosjea i puno veća razmjena
informacija među upravama omogućila
je stvaranje kapilarne kontrole nad
svim skupinama koje ovise o
potporama socijalne države.
Odsada se svaki korisnik koji izjavi
da prima drugačiji iznos od onog
koji je zabilježen na njegovom
poreznom obrascu poziva da usuglasi
svoje izjave po cijenu uskraćivanja
usluge. U francuskom Zavodu za pomoć
za uzdržavanje obitelji (CAF),
širenje “rudarenja podataka” (tzv.
data mining) i tehnike profiliranja
napravljene kako bi se otkrili
dosjei potencijalnih varalica,
predstavljaju novo oružje masovne
represije. Bilježenje i sustavno
prikupljanje podataka poput
obiteljske situacije, aktivnosti,
resursa i povijesti slučaja tijekom
dvadeset i četiri mjeseca omogućuje
statističarima CAF-a da raspolažu s
otprilike tisuću informacija po
kontroliranom korisniku.
Lista kriterija za definiranje
varalica ostaje, naravno, tajna. No
zato je njezina učinkovitost
zapanjujuća: nakon šest mjeseci,
“dio pronađenih dosjea s
neregularnim uplatama (nedospjelo
ili zaostalo plaćanje) povećao se za
38 posto”, dok se prosječan iznos
novca koji su kontrolori povratili
udvostručio. Kako bi privoljeli
djelatnike zadužene za upravljanje
ovim strojem za kažnjavanje
korisnika minimalne socijalne pomoći
na suradnju, direktori CAF-a služe
se istim argumentom: cilj je samo da
se poboljša kvaliteta usluge kako bi
se osigurao bolji pristup uslugama
onima koji na njih imaju pravo.
Međutim, teško je vjerovati da se
ovi skupi alati koriste da bi se
pronašli korisnici koji, zbog manjka
informacija ili straha od
prekompliciranih procedura, ne
ustraju u ostvarivanju svojih prava.
Kao korak dalje u ovoj sitničavoj
kontroli, uredba od 8. listopada
2013. ovlastila je razne institucije
da vrše online provjeru informacija
kojima raspolaže porezna uprava,
preko automatizirane obrade osobnih
podataka nazvane “usluga za provjeru
izjave o porezu na dohodak”. Ova
nova usluga trebala bi omogućiti u
prvom redu bankama, ustanovama
zaduženim za socijalna davanja,
najmodavcima ili pak lokalnim
vlastima da dobiju uvid u privatne
podatke kao što su obiteljska
situacija, broj uzdržavanih osoba,
ukupni bruto dohodak i iznos poreza.
Kako bi iskoristili ove nove alate
kontrole s distance, uprave zadužene
za vršenje poslova vezanih uz
najugroženije skupine daju svojim
djelatnicima značajnu moć procjene,
naročito da interpretiraju neke
nejasne pojmove poput “dobrog
stupnja integracije” za strance,
“pozitivnih koraka u traženju posla”
za nezaposlene ili čak
“izoliranosti” za majke s djetetom.
Ugroženi službenici na prvoj crti
bojišta
To često
rezultira time da ovi službenici
povlače paralele između prava koja
uživaju ugrožene skupine i stalnog
pogoršanja položaja državnih
službenika: stagnacije plaća,
osporavanja prava na mirovinu,
drastičnih rezova pri dodjeli novca
za poslovanje uprava, nastavka
smanjenja zaposlenosti koje dovodi
do intenzifikacije rada i stvaranja
konkurencije među službama… Za
srednje klase stanovništva ovakvo
ugrožavanje njihovog statusa na loš
se način povezuje s pogrešnim dojmom
da država nastavlja trošiti sve više
novca da bi zaštitila strance i
ugrožene skupine. Budući da ne mogu
skrenuti pažnju na svoje probleme na
političkoj razini, neki od ovih
službenika kanaliziraju svoj osjećaj
nepravde u način na koji primjenjuju
duh zakona, odbijajući na šalterima
nešto što bi se blažom
interpretacijom zakona moglo
dopustiti. Budući da pripadaju
lošije plaćenim frakcijama
salarijata, oni dobrovoljnije
pristaju na ovaj križarski pohod
protiv “zloupotrebe” od strane
najugroženijih jer su uvjereni da se
bore za svoju budućnost pod
zaštitničkim skutom države. Jačanje
praksi kontrole hrani se dakle
destabilizacijom državnih
službenika. Stalno
rezanje zaposlenja i sredstava u
sektorima zaduženima za prijem i
zbrinjavanje najranjivijih skupina
doprinosi jačanju ovih tenzija te
djelatnike na šalterima stavlja na
prvu crtu bojišta. U ovom kontekstu
treba se prisjetiti da je trenutna
kriza socijalne države prije svega
rezultat “politike praznih blagajni”
koja se sastoji od rezanja izdataka
za službe koje su okarakterizirane
kao “rastrošne”. Ova kriza
financiranja rezultat je
mnogobrojnih izuzeća i oslobađanja
dodijeljenih najbogatijima, ali i
svih sredstava koje su ovi
iskoristili kako bi izbjegli svoje
obveze. Pored ideološke rasprave,
ostaje izazov da se sredstva državne
kontrole ponovno usmjere na tvrtke
zaštićene od plaćanja poreza i na
najbogatije. U nadi da će jednog
dana strah prijeći na njih. |
