Naslovna... > Iz medija > Šovinizam u ime zaštite socijalne države

 

 

  

 

 

 

Šovinizam u ime zaštite socijalne države

Alexis Spire | S francuskog prevela: Jelena Miloš

 

 

Diljem Europe svjedočimo sve restriktivnijoj politici prema korisnicima socijalne zaštite i ekspanziji represivne kontrole nad njima. U tom “ratu protiv zloupotreba” metom sve češće postaju “imigranti varalice”. Kako politika štednje smanjuje javne budžete, kapilarno se šire i ksenofobija i šovinizam – kako na stranačkoj sceni, tako i na najnižim administrativnim razinama provedbe socijalne politike.

Dok su rješenja za izlazak Europske unije iz ekonomske krize predmet žestokih rasprava, postoji jedna tema oko koje se slažu svi vodeći političari Starog kontinenta: treba se boriti protiv onih koji zloupotrebljavaju sustav socijalne zaštite. Imigranti iz Afrike ili Magreba, a u posljednje vrijeme Romi, prva su meta ovih novih križarskih pohoda protiv onih “na socijali”. U pismu datiranom 23. travnja 2013., njemački, engleski, austrijski i nizozemski ministri unutarnjih poslova požalili su se irskom predsjedništvu na “prevare i sustavne zloupotrebe prava na slobodno kretanje od strane imigranata koji dolaze iz drugih zemalja Europske unije”. Tako se ekonomska imigracija pretvorila u turizam socijalnih davanja.

Ovaj tip optužbi pada u vodu kada sagledamo društvenu i pravnu stvarnost: u svim europskim zemljama populacije stranaca i Roma spadaju među najugroženije s obzirom na pristup skrbi, dok minimalna socijalna pomoć i dalje ovisi o drastičnim uvjetima koji se tiču dužine boravka u zemlji. Primjerice, u Francuskoj stranac ne može dobiti pomoć za uzdržavanje ako nema pravo boravka s dozvolom za rad u trajanju od najmanje pet godina. Međutim, bilo bi pogrešno bezbrižno ignorirati ovu viziju svijeta samo zato što je netočna. Ona ustvari ispunjava bitnu ideološku funkciju u vremenu ekonomske krize i moralne panike: nudi simboličku legitimaciju politikama isključivanja koje bi bez nje naišle na osudu dijela populacije.

Ova jednostavna i efikasna retorika stavlja u uzajamnu vezu daljnje održavanje sustava socijalne zaštite s odbacivanjem stranaca. Ona se širi na plodnom tlu “reforme državne uprave”, koja pod krinkom racionalizacije i borbe protiv prevara u isto vrijeme stvara internu nesigurnost, koju na svojoj koži osjećaju državni službenici čiji su se uvjeti života i rada pogoršali, te opću socijalnu nesigurnost, koja se ogleda u slabljenju socijalne zaštite. Stranci se više ne odbacuju u ime rasističke vizije nacije, već zbog ideala koji je predmet puno obuhvatnijeg konsenzusa: spašavanja “francuskog socijalnog modela”. Dio programa ekstremno desne Nacionalne fronte (FN) posvećen zdravstvenom sustavu ovako tumači stajališta stranke: “Vraćanje ravnoteže socijalnih troškova tako da se da prioritet Francuzima… Uvođenje kotizacije i perioda čekanja od jedne godine stalnog boravka u Francuskoj prije nego što se korisniku odobre sva prava na socijalnu skrb; ukidanje državne medicinske pomoći za ilegalne imigrante; stvaranje nadzornog tijela za socijalna prava stranaca i za primjenu bilateralnih sporazuma o skrbi; borba protiv prevara i zloupotreba”.

 

 

 

Širenje “šovinizma socijalne zaštite”

 

No Nacionalna fronta nije jedina koja se služi ovim oružjem. Političke skupine u Švedskoj, Danskoj i Nizozemskoj koriste neobičnu mješavinu ideja ekstremne desnice i težnji ljevice da obnovi socijalnu državu. Andrew Higgins, novinar i autor istraživanja o reakcionarnim pokretima u Europi, primjećuje: “Danska narodna stranka pretvorila se u zaštitnika socijalne države, barem za one koji su porijeklom Danci. Tako je uvela ‘šovinizam socijalne zaštite’ koji sada preuzima velik broj europskih populističkih stranaka koje optužuju strance da iskorištavaju mirovinski sustav i sustav socijalne pomoći”. U Francuskoj je nakon deportacije Leonarde Dibrani, srednjoškolke koja je uhapšena za vrijeme školskog izleta, predsjednik Saveza za narodni pokret (UMP) Jean-François Copé zagovarao ukidanje državne medicinske pomoći namijenjene strancima bez dokumenata i financijskih resursa, pod izgovorom da to čini zbog preživljavanja francuskog sustava socijalne zaštite.

Ovaj proces koji se sastoji od instrumentalizacije progresivnog cilja za mobilizaciju protiv prikladnog neprijatelja nije ništa novo. Sredinom 2000-ih, europska desnica i ekstremna desnica uspjele su pod krinkom ravnopravnosti spolova i obrane sekularnosti pridobiti stranke na vlasti za stigmatizaciju islama. Sada se u ime zaštite socijalnog modela u mnogo većem stupnju isključuju sve skupine za koje se sumnja da zloupotrebljavaju taj sustav. Tematika borbe protiv prevare nije više tek isprazna floskula koju ponavljaju vlade u želji da skrenu pozornost sa stvarnih uzroka krize javnih financija. Ona je postala jedinstveni argument za dužnosnike koji provode “modernizaciju” uprave i, posljedično, polje borbe svih djelatnika koji se bave nadzorom skupina unutar sustava socijalne države.

Za vrijeme istrage koju su u Francuskoj provodile službe za kontrolu imigracije, mogli smo vidjeti da je retorika zaštite socijalne države bila snažan mobilizacijski faktor onima koji iza kulisa državne uprave provode politiku na šalterima. Unatoč tome što dolaze iz raznih društvenih i političkih sredina, muškarci i žene koji rade u ovim službama imaju zajedničku misiju: osigurati da svako pravo dodijeljeno strancu ne predstavlja prijetnju za održavanje političkog, ekonomskog i društvenog poretka. Ali kako pristaju na takvu misiju? Nekada davno, cilj kontroliranja imigracije predstavljao se kao nužnost da bi se zaštitilo nacionalno tržište rada od nelojalne strane konkurencije. Danas se on javlja u kombinaciji s moralnim križarskim pohodom kojemu je cilj lov na one koji zloupotrebljavaju “socijalu” i prikazivanje imigranata kao grobara socijalne države.

Strah od stranaca koji u Francusku dolaze pobrati socijalna davanja i tako povećavaju deficite posebno je prisutan kod djelatnika koji su zaduženi za legalizaciju boravka iz zdravstvenih razloga. “Po pitanju procedure za legalizaciju statusa boravka zbog liječenja ne možemo ništa učiniti, potpuno smo ovisni o mišljenju liječnika. Na sreću, sada ima nešto više negativnih mišljenja. Međutim, osobno sam revoltirana zloupotrebom ove procedure. Socijalno osiguranje Francuzima više ne daje naknadu za neke lijekove, što za službenike poput nas ipak čini veliku razliku, a država skrbi o zdravlju bolesnih stranaca. Tu nešto ne štima, nije logično” (razgovor s bivšom službenicom na šalteru koja je postala revizorica u gradskoj upravi).

Uzročna veza koja se u ovom slučaju uspostavlja između imigracije i smanjenja socijalne zaštite uvelike je prisutna i kod uprava zaduženih za odobravanje socijalnih primanja za starije osobe. Iako stranci, baš kao i građani Francuske, moraju imati prebivalište u Francuskoj da bi stekli pravo na te usluge, zavodi za zdravstveno osiguranje započeli su krajem 2000-ih nemilosrdnu borbu protiv starih migranata koji imaju pravo na minimalnu socijalnu pomoć a povremeno odlaze u svoju zemlju porijekla.

Glavni cilj ovog rata protiv prevara koji za metu uzima strance jest da krizu financiranja sustava socijalne zaštite pripiše problemu nacionalnog identiteta. Tako za neke državne službenike opreka između “nas Francuza” i “njih stranaca” predstavlja identifikacijski oslonac, kohezijski faktor. Ta želja za borbom protiv korisnika koji se percipiraju kao hostilni ili varalice nije ograničena samo na imigracijske službe: nalazimo je među službenicima na šalterima za osiguranje u slučaju nezaposlenosti, pa i šire, u svim uredima zaduženima za odobrenje socijalnih usluga.

 

 

 

Rast kontrole nad korisnicima sustava socijalne zaštite

 

Krajem devedesetih, većina je europskih zemalja pod krinkom racionalizacije socijalne države intenzivirala mjere kontrole za korisnike svojih usluga. Iako je prije spadala u rang sekundarne, pa čak i marginalne djelatnosti, kontrola ugroženih skupina promaknuta je u rang političkog prioriteta i dodijeljeni su joj značajni materijalni i ljudski resursi. Dok je nadzor nad raznim oblicima kriminala “bijelih ovratnika” oslabio, informatizacija dosjea i puno veća razmjena informacija među upravama omogućila je stvaranje kapilarne kontrole nad svim skupinama koje ovise o potporama socijalne države.

Odsada se svaki korisnik koji izjavi da prima drugačiji iznos od onog koji je zabilježen na njegovom poreznom obrascu poziva da usuglasi svoje izjave po cijenu uskraćivanja usluge. U francuskom Zavodu za pomoć za uzdržavanje obitelji (CAF), širenje “rudarenja podataka” (tzv. data mining) i tehnike profiliranja napravljene kako bi se otkrili dosjei potencijalnih varalica, predstavljaju novo oružje masovne represije. Bilježenje i sustavno prikupljanje podataka poput obiteljske situacije, aktivnosti, resursa i povijesti slučaja tijekom dvadeset i četiri mjeseca omogućuje statističarima CAF-a da raspolažu s otprilike tisuću informacija po kontroliranom korisniku.

Lista kriterija za definiranje varalica ostaje, naravno, tajna. No zato je njezina učinkovitost zapanjujuća: nakon šest mjeseci, “dio pronađenih dosjea s neregularnim uplatama (nedospjelo ili zaostalo plaćanje) povećao se za 38 posto”, dok se prosječan iznos novca koji su kontrolori povratili udvostručio. Kako bi privoljeli djelatnike zadužene za upravljanje ovim strojem za kažnjavanje korisnika minimalne socijalne pomoći na suradnju, direktori CAF-a služe se istim argumentom: cilj je samo da se poboljša kvaliteta usluge kako bi se osigurao bolji pristup uslugama onima koji na njih imaju pravo. Međutim, teško je vjerovati da se ovi skupi alati koriste da bi se pronašli korisnici koji, zbog manjka informacija ili straha od prekompliciranih procedura, ne ustraju u ostvarivanju svojih prava.

Kao korak dalje u ovoj sitničavoj kontroli, uredba od 8. listopada 2013. ovlastila je razne institucije da vrše online provjeru informacija kojima raspolaže porezna uprava, preko automatizirane obrade osobnih podataka nazvane “usluga za provjeru izjave o porezu na dohodak”. Ova nova usluga trebala bi omogućiti u prvom redu bankama, ustanovama zaduženim za socijalna davanja, najmodavcima ili pak lokalnim vlastima da dobiju uvid u privatne podatke kao što su obiteljska situacija, broj uzdržavanih osoba, ukupni bruto dohodak i iznos poreza.

Kako bi iskoristili ove nove alate kontrole s distance, uprave zadužene za vršenje poslova vezanih uz najugroženije skupine daju svojim djelatnicima značajnu moć procjene, naročito da interpretiraju neke nejasne pojmove poput “dobrog stupnja integracije” za strance, “pozitivnih koraka u traženju posla” za nezaposlene ili čak “izoliranosti” za majke s djetetom.

 

 

 

Ugroženi službenici na prvoj crti bojišta

 

To često rezultira time da ovi službenici povlače paralele između prava koja uživaju ugrožene skupine i stalnog pogoršanja položaja državnih službenika: stagnacije plaća, osporavanja prava na mirovinu, drastičnih rezova pri dodjeli novca za poslovanje uprava, nastavka smanjenja zaposlenosti koje dovodi do intenzifikacije rada i stvaranja konkurencije među službama… Za srednje klase stanovništva ovakvo ugrožavanje njihovog statusa na loš se način povezuje s pogrešnim dojmom da država nastavlja trošiti sve više novca da bi zaštitila strance i ugrožene skupine. Budući da ne mogu skrenuti pažnju na svoje probleme na političkoj razini, neki od ovih službenika kanaliziraju svoj osjećaj nepravde u način na koji primjenjuju duh zakona, odbijajući na šalterima nešto što bi se blažom interpretacijom zakona moglo dopustiti. Budući da pripadaju lošije plaćenim frakcijama salarijata, oni dobrovoljnije pristaju na ovaj križarski pohod protiv “zloupotrebe” od strane najugroženijih jer su uvjereni da se bore za svoju budućnost pod zaštitničkim skutom države. Jačanje praksi kontrole hrani se dakle destabilizacijom državnih službenika.

Stalno rezanje zaposlenja i sredstava u sektorima zaduženima za prijem i zbrinjavanje najranjivijih skupina doprinosi jačanju ovih tenzija te djelatnike na šalterima stavlja na prvu crtu bojišta. U ovom kontekstu treba se prisjetiti da je trenutna kriza socijalne države prije svega rezultat “politike praznih blagajni” koja se sastoji od rezanja izdataka za službe koje su okarakterizirane kao “rastrošne”. Ova kriza financiranja rezultat je mnogobrojnih izuzeća i oslobađanja dodijeljenih najbogatijima, ali i svih sredstava koje su ovi iskoristili kako bi izbjegli svoje obveze. Pored ideološke rasprave, ostaje izazov da se sredstva državne kontrole ponovno usmjere na tvrtke zaštićene od plaćanja poreza i na najbogatije. U nadi da će jednog dana strah prijeći na njih.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Copyright * Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji - 2014

Web Design * ParadoXFactory