|
|
Grčka je po
mnogočemu eksperimentalni
laboratorij Europe. Rijetko gdje su
politike štednje i njihove ekonomske
i socijalne posljedice dosegle tako
drakonske oblike. Nigdje drugdje
time izazvana kriza političke
reprezentacije nije tako duboko
potresla stranačko-političku scenu i
ulice. Uspon Sirize zbivao se
istovremenom s rastom utjecaja
neofašističke Zlatne zore. Nedavno
ubojstvo antifašističkog repera i
aktivista Pavlosa Fisasa rezultiralo
je zabranom stranke. No čini se da
će vlada Antonisa Samarasa situaciju
pokušati iskoristi i za pripremanje
sličnih mjera represije protiv
ljevice, s ciljem da uništi
organizirane protivnike
produbljivanja svoje antisocijalne
politike. U noći
18. rujna 2013., u radničkom naselju
Keracini blizu Pireja, član lokalnog
ogranka Zlatne zore ubio je Pavlosa
Fisasa, tridesetčetverogodišnjeg
repera. To nije bilo prvo ubojstvo
koje su počinili članovi ili
simpatizeri Zlatne zore: ova
neofašistička organizacija ima dugu
povijest nasilnih napada,
uključujući i hladnokrvna ubojstva
imigranata. Također, Zlatna zora je
oduvijek ciljala ljevičarske
aktiviste. U lipnju 1998., grupa
članova Zlatne zore napala je
trojicu ljevičarskih aktivista i
umalo ubila jednoga od njih.
Antonios Androcopulos, tadašnji
zamjenik predsjednika organizacije
Nikosa Mihaloljakosa, osuđen je zbog
ovog napada. Samo nekoliko dana
prije ubojstva Fisasa, grupa članova
Zlatne zore napala je i ozbiljno
ozlijedila grupu simpatizera
Komunističke partije.
Međutim, tek je nakon impresivnog
uspjeha na izborima 2012. godine
grčko društvo u potpunosti uvidjelo
nasilnost ove političke
organizacije. Nakon Fisasovog
ubojstva pokrenut je proces pravne
istrage protiv Zlatne zore kao
kriminalne organizacije, a vodstvo
organizacije je uhićeno. Uspon ove
stranke posljedica je tektonskih
pomaka u odnosima političke
reprezentacije koji su uništili
grčki stranački sustav uspostavljen
nakon pada vojne hunte 1974., kao i
rastuće krize hegemonije koja nije
bila samo poticaj rastu snage
ljevice, već i ove specifične
verzije ekstremne desnice.
Neonacisti u
parlamentu
Suprotno drugim
ekstremno desnim formacijama u
Europi, koje se unatoč svojim
povijesnim vezama s neofašizmom
obično predstavljaju kao
konzervativno desni pokreti koji
prihvaćaju institucionalni aranžman
liberalne demokracije, Zlatna zora
je od početka otvoreno neonacistička
i neofašistička stranka. Njezini
programski tekstovi pozivaju na
društvo u kojemu se vlada u
autoritarno-aristokratskom maniru
(odatle mnoge reference na antičku
Grčku i posebno Spartu) i koje je
utemeljeno na principima rasne
čistoće. Antisemitizam je dio
ideološke jezgre Zlatne zore. U
originalnom statutu napisanom 1980.,
članovi Zlatne zore se definiraju
kao “grčki nacionalsocijalisti” koji
“Hitlerovu Njemačku” vide kao
“najslavniji primjer”. Više puta su
hvalili ličnosti iz nacističkog
perioda, uključujući i samog
Hitlera, a slike istaknutih
nacističkih heroja redovito se
pojavljuju na naslovnicama
publikacija ove organizacije.
Održavaju i političke veze s
neonacističkim grupama u Europi i
Južnoj Africi.
Organizacijski, Zlatna zora slijedi
paravojnu hijerarhiju, a njezina
politička estetika podsjeća na
klasične fašističke i nacističke
rituale. Odbacuju demokraciju u svim
njezinim oblicima, uključujući i
vladavinu većine, i zagovaraju
otvoreno aristokratski koncept
“narodne države” s “vođom” na vrhu
kao jedini oblik države koji može
utjeloviti sudbinu Nacije. Za Zlatnu
zoru demokracija predstavlja
demagogiju i sredstvo manipulacije
Grčkom od strane “plutokrata”,
stranih banaka i pripadnika drugih
naroda i vjera.
Iako se tijekom dvijetisućitih
pokušavaju predstavljati ne kao
nacisti ili fašisti, nego samo kao
“grčki nacionalisti” kojima je
“nacija-rasa osnova uvjerenja”,
jezgra nacističke ideologije ostaje
prisutna. Zlatna zora zaziva grčku
“naciju-rasu”, koja bi trebala biti
“izvorni sljednik Grka klasičnog
doba”, kao osnovu “nacionalne
države” i inzistira na tome da
“poštuje samo onaj koncept Države
koji ima nacionalnu supstancu i
sadržaj te služi Narodnoj
zajednici”. Njihov stav o imigraciji
otvoreno je rasistički. Zahtijevaju
hitno hapšenje i masovnu deportaciju
nedokumentiranih migranata, ali i
onih koje nazivaju imigrantima koji
su “protuzakonito stekli dokumente”.
U praksi, napadaju većinu migranata
koji žive u Grčkoj, uz tvrdnje kako
svi oni kradu poslove grčkim
radnicima. Za migrante uvijek
koriste pogrdan termin
lathrometanastes, koji se sastoji od
korijena koji u grčkom znači
“krivotvoren” ili “ilegalan”.
Fizički napadi na migrante dio su
svakodnevnih aktivnosti lokalnih
ogranaka Zlatne zore.
Njihove stavove o rodnim pitanjima
obilježava protivljenje feminizmu i
idejama rodne ravnopravnosti, a
obitelj i majčinstvo smatraju
dužnostima žene. Otvoreno zagovaraju
nacionalsocijalističko tumačenje
uloge žene i redovito na svojoj
internetskoj stranici za žene
objavljuju prijevode izvornih
tekstova Nacionalsocijalističke
radničke partije Njemačke iz
tridesetih o mjestu žene u društvu.
Njihovi javni nastupi puni su
mačizma i uključuju parade atletskih
muškaraca i uniforme koje su
kombinacija militarizma i čiste
muževnosti.
Korijeni
Zlatne zore
Zlatna zora je
najnoviji izdanak tradicije grčke
ekstremne desnice, čija ideologija
ima duboke korijene u grčkom
društvu. Podjelu na ljevicu i
desnicu u Grčkoj definirali su
građanski rat (1946. – 1949.) i
autoritarni režim uspostavljen u tom
ratu uz potporu Sjedinjenih Država.
Osnovni aspekti ideologije grčke
ekstremne desnice su antikomunizam,
nacionalizam, militarizam,
autoritarnost, osjećaj divljenja
prema policiji i nepoštovanja prema
demokratskom procesu, uz
konzervativizam koji se često sažima
na trostruke vrijednosti “domovine,
vjere i obitelji”, što je formula
koja je redovito ponavljana za
vrijeme vojne hunte (1967. – 1974.).
Ova autoritarna, nacionalistička i
antidemokratska ideološka struja
uvijek je bila dio ideologije grčke
desnice (uključujući i desni centar)
i sastavni dio stanja duha među
snagama reda, u vojsci i policiji.
Početna jezgra Zlatne zore,
uključujući i vođu Nikosa
Mihaloljakosa, dolazi iz
“najradikalnije” i najnasilnije
struje ekstremne desnice. Ta struja
nije pokušala ponovno se uključiti u
neki oblik mainstream politike nakon
pada vojne hunte 1974., već je
ostala lojalna sjećanju na
diktaturu, te nakratko uključena i u
terorističke napade. Mihaloljakos je
sam bio optužen za sudjelovanje u
bombaškom napadu 1970. godine.
Tijekom dvijetisućitih, Zlatna zora
je nastojala konsolidirati svoju
poziciju uglavnom se posvećujući
rasističkim ispadima i napadima na
imigrante (osobito nedokumentirane)
i izbjeglice. Tijekom druge polovice
desetljeća, s prvim znakovima krize,
pokušali su se fokusirati na neke
četvrti Atene. Tamo su težili
osnivati “građanske odbore” i
predstavljati se kao “gnjevni
građani” koji zahtijevaju rješenja
svojih problema. Nastojali su
krivnju prebaciti na povećanu
imigraciju, unatoč činjenici da su
stvarni problemi u centru Atene
proizlazili iz krize i promijenjenih
ekonomskih i socijalnih okolnosti, a
ne iz imigracije. Ti “građanski
odbori” surađivali su s lokalnom
policijom koja je odbijala
intervenirati u slučajevima
rasističkih napada i žmirila na neke
ilegalne aktivnosti Zlatne zore.
Nakon eksplozije ekonomske krize,
Zlatna zora se nastojala prikazati
kao stranka suprotstavljena “mjerama
štednje” i politikama Europske unije
i Međunarodnog monetarnog fonda.
Međutim, suzdržala se od zauzimanja
jasnih pozicija u pogledu grčkog
sudjelovanja u eurozoni, tvrdeći
kako bi takav potez mogao biti
pregovarački ulog samo jednog
“istinski nacionalnog vodstva”. U
tekstovima Zlatne zore kriza se
prikazuje kao zavjera protiv Grka
kojoj je cilj dovesti do “biološkog
istrebljenja” i “genocida”. Tvrdi se
kako je “Nacija” ugrožena globalnom
zavjerom, koju orkestriraju strane
sile, strani bankari i “cionizam”,
pri čemu porast ilegalne imigracije
ima za cilj ugroziti navodnu rasnu
čistoću nacije. No
ti stavovi dolaze u kombinaciji s
pažljivo odmjerenom podrškom
interesima kapitala. U parlamentu
Zlatna je zora zagovarala mjere za
podizanje poduzetničke inicijative i
podržala većinu vladinih mjera koje
pogoduju kapitalu. U medijima su se
pojavile informacije da Zlatnu zoru
financiraju velike grčke
korporacije, posebno brodovlasnici i
kooperanti brodogradilišta.
Istovremeno, unatoč očitim
povijesnim vezama Zlatne zore s
okultnim tradicijama (njihovo ime
podsjeća na istoimenu britansku
okultnu sektu), nastojali su u svoju
ideologiju uključiti i druge
elemente ideologije grčkog
konzervativizma, kao što je obrana
grčkog pravoslavlja. Organizirali su
nasilne prosvjede protiv predstave
Corpus Christi Terrencea McNallyja.
Tijekom tih prosvjeda parlamentarni
zastupnik Ilias Antonaros snimljen
je kako izvikuje rasističke i
homofobne uvrede redatelju i
glumcima, demonstrirajući tako
kombinaciju rasizma, homofobije,
antiintelektualizma i vjerskog
konzervativizma koja je postala
zaštitni znak Zlatne zore.
U sklopu svojih nastojanja da se
predstavi kao narodna stranka koja
se protivi mjerama štednje, Zlatna
zora je stavila jak naglasak na
prakse socijalne solidarnosti, ali
“samo za Grke”. To uključuje
razglašene donacije hrane “za Grke”,
navodnu pomoć koju pružaju u
“zaštiti kvartova” i kontroverzni
pokušaj stvaranja banke grčke krvi u
kojoj bi svi donatori i primatelji
donacija bili rasno čisti, po uzoru
na nacističku opsesiju čistoćom
krvi. Mnogo su uložili i u pokušaje
infiltracije klubova nogometnih
navijača kako bi nogomet koristili
za širenje svojih političkih poruka,
a stadione kao mjesta za
regrutaciju. To uključuje i
zloglasni “Blue Army”, klub navijača
reprezentacije, u kojemu Zlatna zora
ima utjecaja i koji je već izvodio
napade na imigrante.
Socijalna i
politička kriza i uspon neofašizma
No ono što je
doista katapultiralo Zlatnu zoru, u
smislu izbornih rezultata i
političkog utjecaja, socijalna je i
politička kriza. Ona je uslijedila
nakon eksplozije krize grčkog javnog
duga, kao izraza krize eurozone, i
pokušaja da se Grčku pretvori u
pokusno područje neoliberalnog
socijalnog inženjeringa. To je
dovelo do stavljanja grčke ekonomije
pod nadzor takozvane Trojke (EU, MMF
i Europska centralna banka) i – u
zamjenu za zajmove spašavanja –
nametanja serije ekstremnih paketa
bolnih rezova (uvjeti su izraženi u
“Memorandumima razumijevanja” koji
su pratili svaki paket spašavanja)
kao dijela nužnog procesa
“unutrašnje devalvacije”. Sve to
imalo je poguban učinak po grčko
društvo. Nezaposlenost je u lipnju
ove godine dosegla 27,6 posto, a
nezaposlenost mladih 55 posto.
Ekonomija se survala u produženu
recesiju (s kumulativnom
kontrakcijom ekonomije koju se
procjenjuje na -23,5 posto za period
od 2008. do 2013.), realne plaće
rezane su više od 25 posto, radnička
prava ozbiljno su smanjena, a i
pokazatelji javnog zdravlja počeli
su se pogoršavati. Uz to, ovakve
mjere uspostavljane su uz potpuno
nepoštivanje parlamentarnog procesa
i dovele su do erozije narodne
suverenosti, što je proizvelo
otvorenu političku krizu i pukotine
u tradicionalnim predstavničkim
odnosima. Glavne stranke nisu
uspjele ponuditi uvjerljive narative
društvu, osim neoliberalnog cinizma
i “kolektivne krivnje” sažete u
rečenici Teodorosa Pagalosa,
ministra iz redova PASOK-a, kako smo
se “svi mi gostili za istim stolom”.
Katalizator duboke političke krize
bio je niz masovnih prosvjeda,
nereda i drugih oblika konflikata
koji su gotovo zadobili karakter
pobune. Ti prosvjedi nisu samo
pojačali političku krizu, nego i
stvorili materijalne uvjete za
duboke promjene u odnosima političke
reprezentacije, tako što vladajuća
stranka više nije mogla vladati, dok
su velike mase građana odbile da se
njima nadalje vlada na isti stari
način. Tako je stvorena situacija
bliska onome što je Antonio Gramsci
nazvao “organskom krizom” ili
“krizom hegemonije”. Ovo može
objasniti upečatljiv pomak ulijevo u
izbornim rezultatima, koji
demonstrira uspon Sirize (Koalicije
radikalne ljevice).
No dobar rezultat Sirize i ljevice
općenito nije jedini pomak u
političkom polju. Otvorena kriza
sistemskih stranaka, poglavito
PASOK-a, ali i Nove demokracije,
dovela je i do toga da Zlatna zora
dobije više od šest posto glasova,
prvi put uđe u parlament i tako
izađe s margine i dospije u centar
političke pažnje. Čini se kako je za
Zlatnu zoru takva konjunktura duboke
socijalne i političke krize otvorila
mogućnost da se predstavi kao
populistička stranka,
suprotstavljena memorandumu i
establišmentu. Nije napustila jezgru
svog rasističkog i neofašističkog
diskursa, ali je nastojala privući
ljude razočarane političkim
establišmentom, pogotovo one sklone
tradiciji grčke desnice.
Zlatna zora je dosta uložila u taj
pokušaj privlačenja, osobito kroz
upotrebu populističkog diskursa
protiv memoranduma i protiv mjera
štednje, optuživanje političara za
nacionalnu izdaju i zahtjeve za
nacionalnom suverenošću. Treba
također reći kako njihova
privlačnost ne proizlazi samo iz
diskursa kojim se služe, nego i
agresivnog nastupa. Riječ je o
naglasku na verbalnoj i fizičkoj
agresiji (primjerice fizički napad
zastupnika Zlatne zore na dvoje
ljevičarskih zastupnika tijekom
televizijske emisije uživo),
kombiniranoj s korištenjem otvoreno
seksističko-militarističke estetike,
kojoj možemo svjedočiti na paradama
atletskih muškaraca u vojnim
uniformama. Situacija je pogoršana
ciničnim izborom dijela masovnih
medija da ih promoviraju. Ova
mješavina seksizma, rasizma i
drskosti bliska je određenim
aspektima spontane ideologije nekih
dijelova podčinjenih klasa, pogotovo
onih koji nisu sudjelovali u
kolektivnim praksama borbe i
solidarnosti. Na općenitijoj razini,
treba primijetiti da socijalna
kriza, a posebno određeni oblici
individualnog očaja, koji je
naročito rasprostranjen među onima
koji ne sudjeluju u kolektivnim
borbama, stvaraju plodno tlo za
neofašističku ideologiju.
Istovremeno su i autoritarni i
rasistički zaokret mainstream
politike i masovnih medija te
prevladavajuća retorika “zakona i
reda” pogodovali usponu Zlatne zore.
Glavne stranke i vlade koje provode
mjere štednje i same potiču
nepoštivanje parlamentarne procedure
i pretjeranu upotrebu sile, uz
uništavanje zakonske zaštite
osnovnih prava, kao što je
kolektivno pregovaranje, ali i
donošenje protuimigrantskih zakona.
Glavne stranke prihvatile su
otvoreno rasističke i ksenofobne
politike. Tijekom 2011., PASOK i
Nova demokracija pokušali su
demonizirati herojski štrajk glađu
300 imigranata. Sljedeće godine je
ministar zdravlja iz redova PASOK-a
cinično prozvao HIV pozitivne
seksualne radnice kao uzrok
epidemije HIV-a, koju su zapravo
uzrokovali drastični rezovi u
sustavu zdravstva koje je on sam
provodio.
Autoritarni zaokret odražava
generalni trend, posebno unutar EU-a
gdje su ograničena suverenost i
demokracija postali norma, tako što
se važne odluke donose bez bilo
kakva oblika demokratske kontrole,
nametanjem uvjeta ograničene
suverenosti onim zemljama za koje se
procijeni da nisu sposobne ispuniti
normu neoliberalne “ekonomske
ispravnosti”. U tom smislu, Zlatna
zora ne samo da nije antisistemska
snaga, nego je zapravo samo
ekstremna i pervertirana verzija
upravo ključnog aspekta suvremene
sistemske politike.
Pad Zlatne
zore
Kombinacija
različitih motiva potaknula je grčku
vladu da se okrene protiv Zlatne
zore. Za početak, ta je stranka
ostala u svojoj osnovi otvoreno
neonacistička i antisemitska
antiparlamentarna stranka, za koju
je bilo izgledno da će ostvarivati
sve bolje izborne rezultate. Kao
takva je predstavljala opasnost za
Novu demokraciju, koja je htjela
zaustaviti eroziju svog glasačkog
tijela prema Zlatnoj zori, ali i
opasnost za politički sustav u
cjelini. Tome treba dodati i nervozu
međunarodnih organizacija, posebno
Europske unije, koja nije bila
osobito oduševljena idejom da
neonacistička stranka bude važan
igrač u grčkoj politici. Konačno,
masovni prosvjedni pokret nakon
ubojstava Pavlosa Fisasa i rašireni
zahtjevi za pravdom natjerali su
vladu da poduzme nešto kako bi
izbjegla optužbe za zataškavanje.
Mnoge uske veze između Zlatne zore i
sigurnosnog aparata države
(Mihaloljakos je i sam karijeru
počeo kao plaćeni doušnik grčke
obavještajne službe) olakšale su
skupljanje dokaza protiv njih.
Međutim, grčka vlada pokušava
koristiti uhićenja i kazneni progon
vodstva Zlatne zore kako bi istu
represiju primijenila i protiv
pokreta na ljevici. Preko tzv.
teorije dvaju ekstrema, prema kojoj
demokraciju ugrožavaju i ekstremna
desnica i ekstremna ljevica,
pokušava se napasti ljevicu i
prosvjedne pokrete u momentu kada se
socijalna kriza produbljuje i kada
se otvaraju mogućnosti za masovne
pokrete i socijalnu eksploziju.
Premijer Antonis Samaras javno je
najavio kako se neće obračunati samo
sa Zlatnom zorom, nego i s “drugim
ekstremom” koji je “protiv EU-a i
NATO-a”, što je jasna referenca na
ljevicu. Stanovnici Halkidikija koji
vode herojsku borbu protiv
eksploatacije zlata koja prijeti
ekološkom katastrofom za njihov
kraj, optuženi su za “kriminalno
udruživanje”, što je ista optužba
koja je upućena i vodstvu Zlatne
zore. Nedavno su u medije puštene
informacije da su policija i
tužiteljstvo pronašli veze između
organizacija ljevice (Siriza,
Komunistička partija, Antarsia) i
“kriminalnih aktivnosti” povezanih s
masovnim protestima.
Kako
odgovoriti na uspon neofašizma?
Iako je Zlatna
zora primila ozbiljan udarac, očito
je kako neofašizam u trenutnoj
konjunkturi ima duboke korijene u
grčkom društvu. Sudski procesi ne
mogu pružati adekvatan odgovor na
politički trend, posebno kada su
ujedno odraz političkih kalkulacija
Samarasove vlade. Dominantna
disciplinarna neoliberalna logika,
kako je izražena kroz direktive
Trojke i politike stranaka koje
podržavaju mjere štednje, samo će
zaoštriti trenutnu krizu hegemonije,
nudeći materijalnu podlogu
neofašističkoj ideologiji. Samo
radikalna perspektiva socijalne
pravde, solidarnosti i demokracije
može ponuditi alternativu i krizi
hegemonije i usponu neofašizma.
Uspon Zlatne zore je znak
upozorenja, osobito za grčku
ljevicu. On je dokaz da bijes, očaj
i gubitak legitimiteta mainstream
neoliberalnih politika sami po sebi
nužno ne vode političkoj
radikalizaciji. Uspon fašističkog
pokreta u Grčkoj potaknut je očajem
i nesigurnošću, posebno kada su ti
osjećaji izraženi na fragmentiran i
individualiziran način, koji ljude
tjera da lažno zajedništvo i lažni
radikalizam traže u fašizmu. Ako
široki segmenti društva ne povrate
povjerenje u promjene kroz borbu i
solidarnosti, možemo očekivati
nastavak izgradnje fašističkih
pokreta. Ako ne možemo demonstrirati
da samo sposobni kolektivno
osigurati da nijedno kućanstvo ne
bude bez struje, nijedna osoba bez
dostupne osnovne zdravstvene skrbi i
nijedno dijete bez školskog obroka;
ako se ne uspijemo oduprijeti
aspektima mjera štednje; ako ne
uspijemo pokazati kako će samo
solidarnost između Grka i imigranata
učiniti naša naselja sigurnijima,
onda ćemo uvijek ostavljati mjesta
za razvoj fašizma.
Pored toga, kroz borbu i solidarnost
moramo artikulirati novi kolektivni
identitet u grčkom društvu. Gotovo
neokolonijalni nadzor koji provodi
Trojka, pokušaj pretvaranja Grčke u
“specijalnu ekonomsku zonu” za
strani kapital, novi oblici
“europskog ekonomskog upravljanja” –
sve to vodi ograničenju suverenosti
koje podržava grčki kapital kako bi
se okoristio agresivnim “rezovima”.
Tradicionalni nacionalistički
diskurs o “zavjeri stranaca protiv
Nacije” to iskorištava. Kako bismo
se tome suprotstavili, ljevica mora
ponovno promisliti oblike
kolektivnog identiteta za ljude koji
žive i rade u Grčkoj, ne u smislu
nacionalizma, nego u smislu
kolektivnih napora da izgradimo
zajedničku budućnost. Moramo pronaći
novu formu “suverenog naroda” koji
uključuje i Grke i imigrante,
zajedno angažirane u demokratskom
antikapitalističkom procesu
socijalne transformacije. Samo to
može fašiste otjerati natrag na
margine povijesti... |
|
