|
|
Nietzscheova
kritika resantimana oslanja se na
argument koji koristi psihologijsko
prosvjećivanje posredstvom pomaka
afekata. Dijagnostičar smatra da u
svim oblicima metafizički-religiozne
revnosti može prepoznati
kripto-suicidalni poriv za svijet s
one strane u kojemu će, dakako,
prije svega uspjeti oni koji su na
ovome svijetu doživjeli neuspjeh.
Revnost se stoga s vitalne i
energične strane određuje kao
patološki simptom. Kada pogled u
visine postaje malignom
fiksiranošću na onostrano, pod
maskom religioznoga idealizma
djeluje nihilizam – to znači prinuda
da se reproducira gubitak
vrijednosti. Božje se ime onda
pokazuje kao izlika za želju da se
uništava, želja koja iznutra
djeluje u izvanjskome. Bolesna duša
u pokušaju da se oslobodi same sebe,
nastoji spriječiti i zadani svijet
da nastavi postojati.
Što se tiče monoteističkih religija,
pred ovom se pozadinom mora donijeti
dijagnostički presudno razlikovanje:
doista je važno da li imamo posla s
konvencionalnim, blagim i kroničnim
oblicima svjetske bolesti, koja se
utjelovljuje u konvivijalnim pučkim
crkvama a može se uskladiti s
radošću dugoga života pa čak i sa
stanovitim sekularizmom – kao što se
uvijek moglo vidjeti kod
talijanskoga katoličanstva – ili pak
susrećemo akutna ispoljavanja čiji
nositelji hoće što prije iznuditi
posljednju odluku za ono dobro i
onostrano – ovdje što se tiče
aktualnosti valja istaknuti vrlo
aktivne „Doomsday“ protestantske
sekte u SAD-u i njihove partnere u
pop-kulturno napuhanim islamskim
misliocima smaka svijeta. Kada je o
njima riječ, opuštena metafizika
pobožnosti pretvara se u novačenje
za svetu borbu. Na mjesto uzdižuće
meditacije stupa gorki aktivizam a
umjesto religioznoga strpljenja s
obzirom na vlastite nesavršenosti i
nesavršenosti onih drugih dolazi
revnost s mesijanskom i
apokaliptičkom prezentacijom.
S Nietzscheovog stajališta takve
dramatizacije nisu ništa drugo nego
visokoparne izlike što ih izmišlja
morbidna nestrpljivost da se zbilja
što bolje zanemari. One ubrzavaju
procese gorenja u suicidalnim
požarima. Apokaliptički scenariji
posljednjih dana čovječanstva sasvim
jasno pokazuju povezanost kako se
isprepliću suicidalna dinamika i
dinamika uništavanja svijeta. Tu se
secundum non datur inscenira punom
snagom.Onaj tko ulazi u
apokaliptički tunel gubi horizont i
s time ujedno i osjećaj sudjelovanja
u svijetu na koji može utjecati. Na
takvom stupnju otuđenosti nema više
ni traga osjećaju odgovornosti za
postojeće. Od tada pa nadalje računa
se samo još hipnoza pod kojom se
aktivisti u svečanoj crnini spremaju
na kraj svijeta. Obzirom na to
mono-mitsko sužavanje, Zaratustrina
su izricanja nesmanjeno aktualna.
Opomena da valja ostati vjeran
Zemlji i poslati one koje
pripovijedaju bajke o onostranosti
na liječenje, zvuči na početku 21.
stoljeća i njegovih novo-religioznih
strujanja još suvremenije nego
krajem 19. stoljeća.
Ukoliko Nietzscheova zapažanja
primijenimo na današnje izvore
opasnosti, pokazat će se, međutim,
da njegovi dijagnostički
instrumenti, bez obzira koliko su
vrijedni za historijsku analizu,
zahvaćaju samo mali dio fenomena. U
bijesu kršćanskih, židovskih i
muslimanskih revnosnika smaka
svijeta našega vremena jamačno se
skriva i religiozno umotan zamor
životom i svijetom. Onako kao što se
među očajnim kriminalcima
pojavljuje takozvani suicide by cop,
među revnosnicima sigurno možemo
naići na suicide by Antichrist.
Pretežni dio silnih milijuna koji
danas stoje pred ulazom u
posljednji tunel ipak ne pokazuje
pred-suicidalnu morbidnost nego
prividno religiozno nakupljanje
srdžbe. To su energije na koje za
sada toliko spominjani dijalog među
religijama ne može utjecati.
Međureligijski dijalozi bili bi
učinkoviti samo onda ako bi nakon
njih svaka religija pomela pred
vlastitim apokaliptičkim pragom.
Pri metenju umjerenjaci bi zapazili
da se kod njihovih vlastitih
revnosnika i ratnika kraja svijeta
radi o tek površno poučenim
aktivistima, kod kojih su srdžba,
resantiman, ambicija i traženje
razloga za ogorčenje, mnogo važniji
od vjere. Religiozni kod služi
isključivo za stvaranje teksta jedne
socijalno uvjetovane,
egzistencijalne, bijesne napetosti,
koja nekako traži pražnjenje.
Religiozne opomene na takve tek će
iznimno moći djelovati.
Ono što se čini novim religioznim
pitanjem, zapravo je ponavljanje
socijalnoga pitanja na razini
globalne biopolitike. Ne može ga se
riješiti ni boljom religijom ni
najboljim namjerama – to bi morali
znati oni Europljani koji se sjećaju
političkih nemira devetnaestoga i
ranog dvadesetoga stoljeća koji su
nerijetko izraženi mesijanski.
Instrumentarij na dnevnom redu su
demografsko prosvjećivanje – kao
kritika kako naivnog tako i
strategijskog proizvođenja viška
ljudi – kao i aktualizirana razvojna
politika, koja znanje o proizvođenju
i distribuciji bogatstva uvozi i u
onim zemljama kojima to nije bilo
dostupno zbog siromaštva,
resantimana i makinacija perverznih
elita. Monoteizmi se ne razumiju ni
u jedno ni u drugo – dapače, i na
jednom i, na drugom zadatku mogu se
sumnjičiti za kontraproduktivnost.
U takvom položaju razumne religije,
religije koje su ušle svaka u svoju
fazu nakon revnosti, moraju tražiti
savezništvo sa sekularnom
civilizacijom i njezinim teorijskim
sažimanjem u znanostima o kulturi.
Samo se u tom savezništvu mogu
zadobiti snage koje su potrebne po
stavu i jasnoći kako bi mogle
neutralizirati apokaliptičke
režisere. Za tako nešto valja
stvoriti simboličke terminale koji
će svim akterima u monoteističkim
pohodima dati osjećaj da su
pobijedili. Samo ne-gubitnici mogu
proći kroz prijamnu dvoranu
povijesti kako bi potražili svoju
ulogu u svijetu koji je
sinkroniziran. Svi će oni biti
spremni preuzeti odgovornost za
zadatke koji se mogu svladati samo
velikim koalicijama.
Globalizacija znači: kulture se
uzajamno civiliziraju. Posljednji
sud prelazi na svakidašnji posao.
Objava se pretvara u izvještaj o
okolišu i u protokol o stanju
ljudskih prava. Time dolazim do
crvene niti ovoga razmišljanja,
utemeljene u etosu znanosti o
kulturi. Ponovit ću, kao credo, sa
željom da plane poput vatre: jedini
put koji nam je još otvoren je put
civilizacije. |
|
