|
|
Postoji li
kontinuitet između Al Qaide i
Islamske države i kakve su razlike
među njima; da li je Islamska država
postala ne samo regionalna već i
globalna pretnja; da li je Zapad
zbog borbi protiv nje iranski i
Asadov sirijski režim prestao da
smatra silama zla; šta su uzroci
porasta dzihadizma i islamskog
fanatizma; ko su njegovi
inspiratori, a ko izvršioci i koje
ideje ih pokreću; čime projekat
dzihada privlači mlade muslimane na
Zapadu, a čime na Zapadnom Balkanu;
kako se finansira i ko su
finansijeri Islamske države; može li
Zapad samo vojnim sredstvima
neutralisati islamizam.
Na ova i druga pitanja odgovore smo
potražili od Vlade Azinovića,
profesora Fakulteta političkih nauka
u Sarajevu i bivšeg urednika u RSE.
Azinovićeva knjiga o terorizmu
„Al-Kaida u Bosni i Hercegovini: Mit
ili stvarna prijetnja” objavljena je
pre sedam godina, a 2012. godine
izašla mu je i knjiga „Uvod u
studije terorizma“. Istoimeni
predmet predaje i na Odseku za
bezbednosne i mirovne studije
Fakulteta političkih nauka u
Sarajevu.
RSE: Islamska država je u poslednjih
nekoliko meseci naglo ojačala iako
se smatralo da je ubistvom lidera Al
Qaide Osame Bin Ladena došlo do
slabljenja fundamentalnih islamista.
Šta se u tom interregnumu dogodilo?
Kako to da se ođednom pojavila
Islamska država? Pre svega, da li je
to bilo odjednom ili nije?
Azinović: Nije bilo odjednom.
Islamska država se pojavila u vezi
sa onim što se protekle već više od
tri i po godine događa u Siriji,
dakle, posljedica je jedne neuspjele
međunarodne intervencije u jednom
unutrašnjem sukobu, koji se dalje
nastavio i u kojem su se počele
pojavljivati i nestajati različite
frakcije na opozicionom bloku koji
se trebao boriti protiv sirijskoj
režima, pri čemu su frakcije tog
opozicionog bloka jedna drugu
sažimale ili prožimale u određenim
trenucima. Imali
smo i značajan broj regionalnih i
globalnih međunarodnih faktora, koji
su također podržavali neke od tih
frakcija, očekujući da će kroz njih
steći bolji uvid i upravljati
događajima u Siriji. Kada je
Islamska država ojačala i poklopila
ostale milicije koje su se borile na
tom opozicionom frontu, ona se
odjednom se pojavila kao jedna
respektabilna vojna, a ja bih rekao
i ideološka, snaga. Ono čime je
skrenula pažnju na sebe ovog ljeta
je brutalno nasilje koje je
koristila kao svoj modus operandi,
ali to je jedna posebna priča.
RSE: Da li je Zapad propustio da
prepozna na vreme tu frakciju ili
frakcije iz kojih će kasnije izrasti
Islamska država?
Azinović: Ja bih rekao da ne samo da
je zakasnio, nego je na određeni
način i pomogao njen nastanak.
RSE: Kako?
Azinović: Jedan dio oružja i
dobrovoljaca koji su prelazili preko
teritorija Turske direktno je
završavao u rukama onoga što je bila
„Islamska država u Iraku i Šamu“,
odnosno, u Iraku i Siriji, kako se
ta formacija zvala do ovoga ljeta.
Dakle, dogodilo se nešto, što se
dešava i inače: ne može se direktno
intervenirati zbog cijelog spleta
međunarodnih okolnosti i onda se
pokušava „proxy“ snagama, dakle,
snagama koje su neformalne, koje su
nedržavne, uticati na tok sukoba u
onom smjeru u kojem velike sile to
žele. Međutim, kao što se dogodilo
nakon rata u Avganistanu, kao što se
dogodilo, ako hoćete, i nakon rata u
Bosni i Hercegovini, stvori se jedno
frankenštajnovsko čudovište koje
počne da grize ruku koja ga je do
tada hranila i koja mu je praktično
pomagala da nastane.
RSE: Zar lekcije iz Afganistana i
BiH nisu bile dovoljne?
Azinović: Očito da nisu. Naravno, mi
sada stvari pojednostavljujemo kako
bismo ih bolje razumjeli, ali u
suštini se dogodilo isto.
Dogodio se, dakle, neuspjeh
međunarodne zajednice, na čelu sa
Sjedinjenim Državama, da zaustavi
jedan unutrašnji sukob koji je imao
potencijal da preraste u regionalni;
imate, naime, jako mnogo regionalnih
faktora koji su vrlo zainteresirani
za ishod sirijskog sukoba: prije
svega Iran, ništa manje i Turska jer
se rat u Siriji može završiti,
između ostalog, formiranjem kurdske
države, što bi bio nepovoljan ishod
za Turusku ili barem za jedan dio
njene političke elite; imate,
naravno, i ruske interese, kao i
interese zapadnih sila, dakle, u
pitanju je jedna vrlo kompleksna
situacija koja nije rješena i jedna
od posljedica tog nerješavanja je i
nastanak Islamske države, koja se
sada procjenjuje kao globalna
sigurnosna prijetnja, što ona, čini
mi se, više ideološki nego
vojno-operativno, zbilja i jeste.
RSE: Da li je Zapad ovakvim razvojem
situacije u Iraku i Siriji bar
prećutno prinuđen da sarađuje sa
sirijskim predsednikom Asadom u
borbi pritiv Islamske države?
Azinović: Ne samo sa Asadom. Ako ste
pratili razvoj situacije u
posljednje vrijeme, jedna od članica
takozvane Osovine zla – Iran
-također je sada američki saveznik u
cijeloj toj priči. Asad se također,
iz zlog momka sada pretvorio u,
hajde da kažemo, polu-dobrog momka.
Naprosto je, dakle, cijeli kontekst
takav da se stvari mijenjaju dosta
brzo i da neka savezništva, koja se
sklapaju i koja se razbijaju,
zapravo presudno utiču na tok
događaja u Siriji. Pored toga, u
Siriji postoji i lokalni kontekst,
gdje, zapravo, IS nije jedna
jedinstvena formacija, već koalicija
više formacija plemenskih zajednica
sa različitih dijelova teritorija
koje IS sada kontrolira; neki su tu
ušli silom, neki su plaćeni da uđu,
neki su se ideološki identificirali
sa Islamskom državom. Dakle, to je
jedan vrlo kompleksan „setup“
faktora, ako bismo tako mogli reći,
koji određuju tok događaja u Siriji.
RSE: Ko su inspiratori Islamske
države i šta ih pokreće?
Azinović: Islamska država nije
nastala tek tako. Ona je nastala na
ideološkoj baštini nečega što se
zvalo „Al Qaida u Iraku“, čiji je
čelnik bio Abu Musab al-Zarqawi,
jordanski kriminalac, alkoholičar i
pedofil, koji je svoje, odnosno,
aktivnosti svoje grupe kada je
otkrio religiju i Boga, iz Jordana
prenio u Irak 2004. godine, da bi se
suprotstavio američkoj invaziji. Abu
Musab al-Zarqawi i „Al Qaida u
Iraku“ su prvi počeli ritualna
odrubljivanja glava zarobljenima,
najčešće humanitarnim djelatnicima,
sa Zapada. Abu Musab al-Zarqawi je,
štaviše, sam pred kamerama odrubio
nekoliko glava takvim ljudima.
Počeli su vrlo brutalnim kampanjama
napada na neistomišljenike i zapravo
su pokrenuli rat protiv iračkih
šiita u jednom trenutku. Abu Musab
al-Zarqawi se u takvim aktivnostima,
u jednom trenutku, toliko oteo
kontroli tradicionalne Al Qaide, da
je ušao u ideološki sukob sa tada
još uvijek živim Osamom Bin Ladenom
i Aymanom al-Zawahirijem, koji su se
na neki način od njega distancirali.
Pitanje je kako bi se taj sukob
završio da ga nisu prekinule SAD i
istresle dvije bombe od četvrt tone
na sklonište Zarkawija blizu Bakube
2006. godine. On je tada poginuo,
ali je njegovo ideološko naslijeđe
ugrađeno u modus operandi i u
ideološku matricu Islamske države.
Ona, dakle, nije nastala ni iz čega,
ona baštini ideologiju koja je vrlo
radikalna i koja ide za vrlo
brutalnim obračunima sa
neprijateljem. Međutim, to nasilje,
kojim smo bili zgroženi proteklog
ljeta – ono, znate, nije besmisleno.
Ono je vrlo ciljano jer se njime
šalju dvije poruke za dvije
različite ciljne grupe. To brutalno
nasilje je opomena svim protivnicima
šta ih čeka u slučaju da se
suprotstave Islamskoj državi. Imate
situaciju da su cijeli gradovi i
sela u Iraku i u Siriji evakuirani
glavom bez obzira kada bi se samo
pronio glas da dolazi Islamska
država – mnogo teritorija je tako
osvojeno bez metka ispaljenog.
A druga publika su oni koji se na
neki način identificiraju sa
Islamskom državom. To je poruka koja
njima kaže – gledajte šta možemo
uraditi za našu stvar i pridružite
nam se.
RSE: Ko su ti koji finansiraju
Islamsku državu?
Azinović: To je najteže pitanje,
zapravo, u cijeloj ovoj priči.
Obično se kaže - slijedite trag
novca i doći ćete do počinitelja,
inspiratora, organizatora itd.
Međutim, ovdje je to dosta otežano.
Iza tog projekta ne stoje konkretne
države. Nedavno je njemački ministar
finansija dao izjavu kojom je jednu
zaljevsku državu apostrofirao kao
mogućeg finansijera Islamske države,
pa je onda tu izjavu povukao jer je
očito bila malo ishitrena i
neodmjerena. Države
ne stoje, stoje bogati pojedinci
koji za relativno malo novca, za
koji vjeruju da ga daju u humane
svrhe i za ostvarenje uzvišenih
ciljeva, za vrlo malo novca,
zapravo, kupuju vojnu snagu koja
onda ide i pokušava ostvariti tu
ideologiju na licu mjesta. Ono što
je, međutim, tu problem jeste što se
radi o globalnoj ideologiji i ova
kampanja koja se sada provodi,
uglavnom iz zraka i uz posredstvo
kurdskih boraca na terenu, čak i ako
bude pozitivna u smislu vojne
neutralizacije Islamske države, neće
donijeti ništa ukoliko se ne
kontrira samoj toj ideologiji;
ideologiji koja, dakle, nije samo
vezana za Irak i Siriju - to je
ideologija koja postaje globalna. I
to je, zapravo, problem jer se na
toj globalnoj ideologiji regrutiraju
potencijalno i desetine hiljada
ljudi širom svijeta.
RSE: Šta zapravo Islamska država
želi kao krajnji cilj i na koji
način Zapad globalno može da se
suprotstavi njenoj globalnoj
ideologiji, a da to nije samo vojno
suprotstavljanje?
Azinović: Ako bismo pokušali
uspostaviti neke paralele između
onoga što je do sada predstavljala
tradicionalna Al Qaida i ovoga što
sada predstavlja Islamska država,
možemo vidjeti da tu postoji
suštinska razlika, na kojoj možemo
pokušati objasniti šta Islamska
država na kraju zapravo želi.
Al Qaida je bila fokusirana na dva
vrlo konkretna cilja: postojao je
takozvani bliži i takozvani dalji
neprijatelj. Bliži neprijatelj su
bili sekularni režimi u muslimanskim
zemljama, koje jeAl Qaida vidjela
kao neprijateljske i koje treba
smaknuti, a postojao je dalji
neprijatelj, SAD, koje su pomagale
te režime jer su oni praktično za
SAD odrađivali neke stvari u regiji.
Međutim, Islamska država za cilj ima
uspostavu teritorija i to je ono što
je ključno razlikuje od Al Quaide.
Jedan od temeljnih strateških
dokumenata, koji je napisan 2004.
godine, koji u prevodu sa arapskog
glasi „upravljanje zvjerstvima“
sugerira zapravo grupi poput
Islamske države da kroz nasilje i
zvjerstva uspostavi neku vrstu
sigurnosnog vakuma na bilo kojoj
teritoriji, bilo gdje, i u trenutku
kada se taj vakum uspostavi i kada
se sigurnost nekog područja potpuno
uruši, da se onda infiltrira tu i da
uspostavi na jedan brutalan način
pravedan red i mir, koji se temelji
na njihovom tumačenju šerijatskog
prava. Islamska
država je tokom ljeta, kada je
proglašen kalifat, objavila jednu
mapu priželjkivanog teritorija
kalifata, koji uključuje ogromne
prostore u sjevernoj i srednjoj
Africi, velike dijelove Bliskog
Istoka, Srednjeg istoka, današnje
Rusije, Kavkaza, Balkana i zemlje
EU, sve do Austrije i do Španjolske.
Dakle, to je jedan utopijski
projekt, koji se, naravno, nikada
neće ostvariti, ali koji ljudima,
koji u nekim dijelovima svijeta
pate, koji se osjećaju ugroženim,
obespravljenima, marginaliziranim,
frustriranim, neprilagođenim, a
razlog za takav osjećaj pripisuju
svom identitetu, takva jedna moćna
sila, koja nastaje ta tom
teritoriju, njima daje privid da se
oni zapravo bore i za njih i da se
trebaju priključiti toj globalnoj
sili, koja ide za ispravljanjem svih
nepravdi na svijetu.
To, naravno, nije prvi put da imamo
takve globalne utopije. Kada sam
išao u školu, slušao sam od
jugoslovenskih partizana kako će
Amerika i Engleska biti zemlja
proleterska. To sada zvuči smiješno,
svakom normalnom je vjerovatno tako
zvučalo i kada se pjevalo, ali to je
jedna globalna ideologija ljudi koji
su angažirani i koji vjeruju da sve
što rade, rade za ispunjenje jednog
većeg dobra, te da je svako nasilje
koje u procesu toga čine ne samo
opravdano nego i naloženo od strane
Boga. I to je jedan dodatan problem
u cijeloj toj priči.
RSE: Mladi ljudi koji su tom
ideologijom vođeni i zavođeni dolaze
kako iz razvijenog Zapada, tako i sa
ovog našeg Balkana. Da zavirimo
najpre u motive ovih „zapadnjaka“:
šta inspiriše te generacije mladih
potomaka muslimana koji su se nekad
iz pakistanskih i drugih sela
doselili u Norvešku, Britaniju i
druge zapadne zemlje, da idu u
džihad? Ako uzmemo bilo koji od tih
gradova, u Britaniji, recimo,
videćemo da su ti mladići tu rođeni,
da su, dakle, već od samog rođenja
Britanci, iako verovatno obitavaju u
siromašnim predgrađima, ali tamo su
i drugi, ne samo pripadnici njihove
vere; šta je, dakle, njih sada moglo
privući da ratuju za taj kalifat?
Azinović: To je, zapravo, najteže
pitanje u cijeloj ovoj priči, zbog
toga što ne postoji jedan
univerzalan profil koji bismo mogli
primjeniti u pokušaju da na to
pitanje odgovorimo. Najčešće sve
zavisi od slučaja do slučaja.
Međutim, postoje opći trendovi koji
vrijede za bilo koje područje, pa
mislim da ga možemo primjeniti i u
ovom konkretnom pitanju.
Pretpostavljam da se radi o spoju
barem nekoliko faktora. Postoji kod
jednog broja ljudi neko uvjerenje o
globalnom stradavanju i patnji
muslimana u proteklih nekoliko
stoljeća - što zbog posljedica
kolonijalizma, neokolonijalizma,
nesposobnosti ili nemogućnosti za
prilagođavanja modernitetu kakav im
je nametnut. Pitanje je šta takvim
ljudima na Zapadu, koji su se
doselili iz nekih drugih dijelova
svijeta, liberalni kapitalizam danas
uopšte može ponuditi.
Također, radi se i o tome da se ti
ljudi vjerovatno nisu na
odgovarajući način uspjeli do kraja
uklopiti u društvo u kom sada žive,
a obično se radi o drugoj ili trećoj
generaciji useljenika. Pitanje je
čija je to krivica, da li njihova
ili društava u kojima žive, ali
ljudi imaju tendenciju, pogotovo
kada su u većinskom okruženju, a
sami su manjina, identitetska, da
sve svoje vlastite neuspjehe, sva
svoja nesavršenstva, frustracije i
druge muke, pripisuju činjenici da
su oni manjinski, da je njihov
identitet u manjini i da je ugrožen
od većine. Kada
kroz sve to provučemo ovo o čemu
razgovaramo, sasvim je moguće da
veliki broj mladih ljudi, potomaka
useljenika iz različitih dijelova
svijeta, koji naprosto u vremenu
recesije i ekonomske krize svoje
vlastite probleme ne tumače nekim
općim okolnostima, nego ih
personaliziraju i doživljavaju svoju
otuđenost, svoju ekonomsku
marginalizaciju, kao posljedicu
vlastitog identiteta i njegove
ugroženosti. U takvom kontekstu,
priča o islamskoj državi, ili ranije
o Al Qaidi, o svim tim grupama koje
tvrde da se bore i u ime tih
obespravljenih koji žive na Zapadu,
ta priča vjerovatno postaje za
nekoga zanimljiva.
RSE: Šta su pokretači tog radikalnog
islamizma a među mladima na Zapadnom
Balkanu? Uzmimo, na primer, Bosnu i
Hercegovinu, gde smo imali strašni
rat devedesetih godina. Do koje mere
se tom ratu, onome što se dešavalo u
BiH, genocidu u Srebrenici i drugim
strašnim zločinima, može pripisati
zasluga za privlačnost islamskog
fanatizma jednom broju mladih u
Bosni danas?
Azinović: Mi, naravno, do rata u BiH
takvih pokreta i ideja nismo imali
na nekakav vidljiv način. To ne
znači da nije bilo izoliranih
pojedinaca, koji su na takav način
mislili, ali okolnosti u svijetu
nisu im pogodovale. Neosporno je da
su i ljudi i ideologija došli u
Bosnu i Hercegovinu tokom rata, da
su se tu zadržali i nakon rata i da
zapravo, ovo što danas viđamo, a to
je da određeni broj građana BiH
odlazi, odnosno, odlazio je, u rat u
Siriji i Iraku, jeste zapravo neka
vrsta ideološkog nasljeđa koje je
ostavljeno ovdje tokom rata, kroz
djelovanje vojne formacije El
Mudžahid i ideološke matrice kojom
je ona djelovala.
Međutim, mi imamo drugu generaciju
dobrovoljaca koji odlaze u rat u
Siriju, a to su mladići od 18 ili 19
godina, koji, ja vjerujem, istinski
to doživljavaju kao neku vrstu svoje
vjerske dužnosti i zbog toga odlaze.
Međutim, mislim da negdje duboko u
podsvijesti tu postoji cijeli niz
drugih faktora. Gledao sam kako
izgledaju kuće iz kojih ti mladići
odlaze. Kada bi neko poginuo, naši
bi novinari najčešće odlazili na ta
mjesta i razgovarali sa roditeljima.
To su najčešće neke kuće od cigle
gdje imate samo drvenariju, prozore
i vrata i gdje jedva da imate krov.
Do nekih od tih kuća jedva da vodi
bilo kakav zemljani put. Dakle, to
su kuće iz kojih bi čovjek, bilo
kada i bilo gdje, nastojao što prije
pobjeći u bilo šta drugo.
Problem sa Bosnom i Hercegovinom je
što se i ljudima koji žive na
asfaltu i betonu nudi malo šta
drugo. Mi smo ovdje potpuno izgubili
sistem društvenih vrijednosti, pa i
moralnih i etičkih. Mi živimo u
jednom naizgled normiranom društvu,
ali se niko ne pridržava normi
kojima se uređuju odnosi u društvu.
Mi nemamo više društvene uzore.
Imamo jedno potpuno haotično društvo
u kojem je sve sada postalo normalno
i moguće. Sve što je ranije bilo za
osudu ili za prijekor, sada se
tolerira ili se čak ohrabruje.
Također, kada se radi o mladićima
tih godina, imamo tu i neke faktore
koji se sasvim podrazumjevaju za taj
uzrast. To su mladići koji žele da
se iskažu kao muškarci, koji žele da
se potvrde, da steknu poštovanje, da
budu dio grupe, koji traže svoj
identitet. Za veliki dio tih mladića
to je jedna velika adrenalinska
avantura. Do odlazaka u Siriju,
mladići tih godina bježali su u
Francusku legiju časti, zato što je
to bio kanal kroz koji se moglo
postići to samoostvarenje i
afirmirati se kroz igranje sa
oružjem i odlazak u ratove.
Naš je problem što u ovoj državi, a
mislim da to vrijedi i za ostatak
zapadnog Balkana, postoji vrlo malo
mogućnosti za samoostvarenje mladih
na neki normalan način. BiH je prva
zemlja u svijetu po broju mladih
koji nemaju posao. Radi se o mladima
u dobi od 18 do 24 godine. Procenat
nezaposlenih u BiH je 63% i najveći
je na svijetu; dakle, 63% mladih od
18 do 24 godine nemaju šta da rade.
Kada imate jednu ideologiju, koja je
struktuirana, bez obzira šta mi o
njoj mislimo, kao jedan racionalan
sistem, koja ima glavu i rep, koja
traži odricanja, ali nudi i nagrade,
onda je relativno lako do tih mladih
ljudi doći, pogotovo kroz društvene
mreže, preko interneta ili twitera.
Vrlo je lako poslati poruke, vrlo
moćne poruke, na koje oni zapravo
nemaju nikakvog drugog odgovora,
osim da ih najčešće prihvataju ili
da se na neki način identificiraju
sa njima.
RSE: Dakle, sada gledamo, ako je ovo
preterano, korigujte me, kako
Islamska država svojim porukama i
ponudama zadobija umove i srca
mladih ljudi sa ovih prostora, a
naše vajne vlasti i države to ne
uspevaju? Azinović:
Živim ovdje i na neki način sve te
stvari možda doživljavam previše
subjektivno ili emotivno. Jako sam
kritički raspoložen prema društvu u
kom živim, ali ne vjerujem da
pretjerujem kada kažem da je to
zbilja jedna alternativna
ideologija. To jeste jedna
alternativa, koja na svu sreću ne
postaje još uvijek toliko atraktivna
za jako mnogo ljudi. Ali to što to
ne postaje je stvar slučajnosti, a
ne posljedica nekog svjesnog,
strukturiranog, strateškog, napora
ovog društva da te ljude odvrati od
odlazaka tamo. I to je jedan od
naših mnogobrojnih suštinskih
problema.
RSE: U jednom intervju ste rekli da
vehabizam nije sinonim za islamski
fanatizam i ekstremizam, da islam i
islamizam nisu isto. Nemam utisak da
svi to ovde sasvim dobro razumeju.
Azinović: Mi moramo ovdje, ne samo
zbog elementarne političke
korektnosti, nego zbog suštine
stvari, pokušati objasniti ponešto.
Prije svega, vrlo se često govori o
islamskom terorizmu. To je po meni
neprihvatljiv termin, zato što
postoji ogromna razlika između
islama i islamizma. Islam je
religija, a islamizam je ideologija.
To bi bilo kao da kažemo da su
kršćanstvo i kršćanska demokracija
jedna te ista stvar, međutim - one
to nisu. Što se
tiče selafizma ili vehabizma, tu
također postoji jedno stereotipno i
predrasudno promišljanje i
shvaćanje. Ne bih rekao da je ono
nužno iz zle namjere, nego se
naprosto radi o kompliciranim
stvarima, koje ljudi iz
judeo-kršćanske ili ateističke
perspektive teže razumiju jer ne
poznaju islam. Vehabizam i selafizam
su pojave koje nisu nove. Riječ je o
pokretu koji nije jedinstven, ne
samo kod nas u regiji, nego nije
jedinstven nigdje u svijetu. Radi se
zapravo o ljudima koji vjeruju da je
razlog zbog kog su muslimani počeli
zaostajati za ostalim dijelom
svijeta i postajati njegovom žrtvom
to što su vremenom odstupili od
temeljnih postulata islama i zbog
toga im se oni vraćaju. Oni žele da
žive put prve tri generacije
muslimana koji su naslijedili
poslanika Muhameda. Najveći dio tih
ljudi je vrlo miroljubiv i nema
nikakvih nasilničkih pretenzija,
niti se tako ponaša. Jedan dio tih
ljudi odobrava nasilje, jedan još
manji se angažira u nasilju, ali
bilo bi vrlo pogrešno etiketirati
cijele grupe kao potencijalno
nasilničke ili terorističke samo
zbog toga što mi ponekad nismo u
stanju da razumijemo kompleksnost
pitanja o kojima se ovdje radi.
RSE: Zanimljivo je da je i sa Kosova
jedan broj mladih odlazio na
sirijsko ratište iako kosovsko
društvo nije nikada bilo izrazitije
protkano religijom. Kako to
razumeti? Azinović:
Jedna od zanimljivih pojava, a
pratio sam profile ljudi koji iz BiH
odlazili u Siriju, jeste da zapravo
u te pohode ne odlaze ljudi iz
tradicionalnih vjerničkih porodica,
nego ljudi uglavnom iz sekularnih
porodica, odlaze oni koji su čak i
konvertiti iz kršćanstva ili ateizma
u islam. I to je jedna vrlo
zanimljiva popratna pojava. Znači,
ljudi koji su odrasli sa religijom,
kojima je religija dio kućnog odgoja
ili obiteljske tradicije, koji su
navikli da žive sa religijom i da je
razumiju i slijede u mjeri u kojoj
im je to zanimljivo, nisu ti koji
odlaze i ti koji se radikaliziraju.
To su najčešće kovertiti, ili iz
sekularizma ili ateizma ili čak i iz
nekih drugih religija koji u ovome
nalaze nešto. Šta
je to nešto, pogotovo kada se radi o
Kosovu, ja ne znam. Nisam se
dovoljno bavio time da bih mogao
davati neke utemeljene vrijednosne
ocjene, ali čini mi se da se radi o
globalnom fenomenu. Postoje ljudi i
u drugim dijelovima svijeta koji su,
također, ili ne pretjerano
religiozni ili nereligiozni, koji se
naprosto nadahnjuju tom ideologijom
i u njoj vide mogućnost da sebe na
neki način ostvare. Na koji, kako i
zašto, najčešće ovisi o individuama.
To je jedna od vrlo zanimljivih
popratnih pojava vezanih za ovaj
fenomen.
RSE: Kažete i sami da vojno rešenje
nije rešenje, da se njime ne može
izaći iz ove priče. S obzirom da
ovaj pokret postaje globalni izazov,
kakav bi trebalo da bude globalni
odgovor Islamskoj državi? Postoje li
bar naznake tog političkog,
ideološkog i civilizacijskog
odgovora? Azinović:
Mislim da bi se morao naći neki
način, ali ne mislim da može
postojati neki široki i globalni
pristup. Moraće se raditi na tome,
individualno, svaka država za sebe.
Mislim da dobrovoljaca u Iraku i
Siriji ima iz više od 80 zemalja,
3.000 Evropljana, 12.000 sve skupa
stranih boraca je u sastavu Islamske
države. Dakle, dobar dio svijeta bi
mogao imati problema sa time.
Znam da države poput Danske ili
Saudijske Arabije, Austrije, Velike
Britanije, razvijaju programe, ne za
deradikalizaciju jer kad je neko već
u toj priči, radikaliziran, teško ga
možete vratiti nazad. Treba se
pokušati razviti neka vrsta
kontra-naracije. Uključuje se
islamska zajednica, socijalne
službe, razgovaraju sa porodicama
ljudi koji su otišli, razgovara se
sa ljudima koji još uvijek nisu
otišli. Pokušava se objasniti
ljudima o čemu se tu radi.
Morala bi se naći i rješenja za neke
druge probleme koji su
egzistencijalni, ekonomski, koji su
i problemi drugih grupa, a ne samo
ove zajednice iz koje se ljudi
radikaliziraju i odlaze u Siriju.
Nažalost, neretko je diskurs iz kog
se to promatra da samo muslimani u
svijetu pate, a način interpretacije
te patnje je takav da daje krila
ljudima koji pokušavaju sprovesti
radikalizaciju.
Dakle, morao bi se osmisliti neki
koherentan, smislen, ciljan,
razrađen, vjerovatno isto tako i
skup, projekt ili program
deradikalizacije. Prije svega treba
pokrenuti neki dijalog sa ljudima
koji se osjećaju privučeni tom
ideologijom i onim što se događa u
Siriji i Iraku. |
|
