|
|
Moramo prepoznati opasnost
fašizacije što se nadvija nad
Hrvatskom. I moramo joj se
suprotstaviti. Moramo reći: dosta
je, tako dalje više ne može - zbog
palih boraca antifašističkog otpora,
zbog žrtava fašizma, zbog nas koji
živimo danas i zbog onih koji će
doći poslije nas. Ti dolazeći
zaslužili su bolje od ovoga što im
se nudi.
Trend koketiranja s naci-fašizmom,
prekriven tankim, ali itekako
prozirnim velom relativiziranja
zločinačkog karaktera ustaštva i
ustaške para-države, prisutan je -
na žalost - od prvih dana samostalne
Hrvatske. U obrani od agresije
trebalo je sve baciti na kartu
antifašizma, jer Hrvatska jest bila
suočena s nekom vrstom novovjekog
fašizma.
Umjesto toga, faktor homogenizacije
nađen je u onom pravom, izvornom
fašizmu; nađen je u nacionalnoj i
vjerskoj netrpeljivosti, u
nacionalnoj uskogrudnosti, u
nacionalizmu koji je svako malo
prelazio u otvoreni šovinizam i
rasizam i u neprihvaćanju bilo
kakvog i bilo čijeg mišljenja koje
bi odudaralo od onoga aktualne
vlasti. Netrpeljivot prema drugima i
drugačijima nerijetko je već u tim
prvim danima svoj izraz nalazila u
fizičkom likvidiranju ljudi. Rat je
dovršio posao stvaranja kriminalne
»elite« s kojom i danas imamo posla.
No, Hrvatska je ipak željela postati
članicom Vijeća Europe i Ujedinjenih
naroda. Međunarodna zajednica snažno
je u prvih deset godina
samostalnosti pritiskala Hrvatsku,
tražeći, nerijetko i ultimativno, da
se prilagođavamo standardima
demokratskih zemalja.
U takvome društvu rudimentarne
demokracije, boljega imena nemam, u
društvu u kojemu se kod primjene
zakona najprije gledalo koje je
nacionalnosti počinitelj, a koje
žrtva, odnosno oštećeni (a nerijetko
ta praksa potoji još i danas),
otvoreno je široko polje djelovanja
za povijesne revizioniste, za sve
one koji su imali neskrivenu
ambiciju i nakon više desetljeća
mijenjati ishod Drugoga svjetskog
rata.
Djelovali su, a djeluju i danas,
kroz obrazovni sustav koji je -
suvišno je i reći: izraz politike,
kroz izdavaštvo i kroz medije.
Najednom smo počeli »saznavati« nove
istine o Drugome svjetskom ratu, o
ustašama i njihovoj državi u kojoj
je cvala hrvatska kultura i u kojoj
je ruka zakona dohvaćala samo
neprijatelje države. Nekima nije čak
bilo strano ni pohvaliti se time
kako smo - zahvaljujući upravo
ustašama - bili saveznici velikog
Trećeg Reicha.
Renesansa ustaštva
»Zaboravljalo« se rasne zakone što
su donijeti praktično odmah po
proglašenju NDH, »zaboravljalo« se
da su u logorima, a u toj
para-državi bilo ih je više od 60, u
velikom broju bili žene, djeca i
starci - zar sve neprijatelji
države? I, naravno, »zaboravljalo«
se da je ustaški teror u vidu
pokolja, a u boljoj varijanti -
progona i zatvaranja, usmjeren
protiv Srba, Židova, Roma i Hrvata -
neistomišljenika počeo prije
izbijanja ustanka. Hrvatske vojnike,
branitelje, vitezove, kako ih se sve
nazivalo, slalo se u okršaje s
pjesmom što je veličala ustaške
koljače Maksa Luburića i Juru
Bobana. O Jasenovcu i Crnoj legiji
postoji dosta dokumenata i svatko,
tko sumnja u moju kvalifikaciju
»koljači«, neka te dokumente
pregleda. Dakle - autentične
dokumente, a ne interpretaciju
povijesnih zbivanja. Sve što je bilo
do 1990. odjednom nije valjalo. Sve
je to bila laž i »komunistička
propaganda«.
Ona ista međunarodna zajednica koja
se nije ustezala praviti pritisak
kada je bila riječ o aktualnim
zbivanjima, sada je začuđujuće mirno
i bez reakcije primila tu renesansu
ustaštva i relativiziranje zločina
naci-fašista i njihovih pomagača. Na
pitanje: zašto, odgovor je
jednostavan. Zato, što se smatralo
dobrim sve, ama baš sve, što je
radikalno kidalo sa socijalističkom
prošlošću.
Zato, što je bio dobrodošao svatko,
tko se legimirao kao antikomunist.
Uostalom, to i nije neka novost.
Ubrzo nakon završetka Drugoga
svjetskog rata, Zapad je, a i tu je
Crkva odigrala svoju ulogu, mnogim
traženim ratnim zločincima omogućio
da se sklone iz Europe, pravio se da
ne zna za njih tako dugo dok su mu
trebali, a tisuće i tisuće
dojučerašnjih nacista našle su posao
u organima vlasti Zapadne Njemačke,
pa i u diplomaciji i pravosuđu.
U novokomponiranoj verziji hrvatske
povijesti svi oni koji su poslije
pobjede 1945. došli pod udar zakona,
preko noći su prekvalificirani u
žrtve komunističkog režima. Da se
razumijemo: ne opravdavam, niti
negiram i likvidiranja kvislinga bez
suda. Toga je, na žalost, bilo -
ali, ne samo u Hrvatskoj, ne samo u
Jugoslaviji, toga je bilo u svakoj
do tada okupiranoj zemlji. Ali,
ponavljam, nitko od onih koji su
likvidirani u Jasenovcu ni za što
nije bio kriv, od onih likvidiranih
nakon predaje kod Bleiburga mnogi su
bili i odgovorni, i krivi za krvave
ratne zločine. To ne opravdava
ubijanje nevinih, ali to je
činjenica. I tu činjenicu ustašofili
nikako ne mogu i ne žele priznati.
U proteklih 25 godina zajedničkim
zločinačkim pothvatom desnih snaga
na političkoj sceni, dobrog dijela
medija, vlasti - aktivno ili
pasivno, Katoličke crkve i određenih
krugova iz inozemstva doslovno
upropašteno nekoliko generacija
mladih ljudi. A to su ljudi koji će
sutra preuzeti kormilo Hrvatske u
svoje ruke.
S kakvim znanjem, s kakvim idejama,
s kakvim pogledom na svijet?
Doći će u poziciju odlučivanja
indoktrinirani, ispranih mozgova,
nabijeni lažima, ali i mržnjom prema
svima koji bi te laži pokušali
osporiti. Doći će spremni da »svoju
demokraciju«, jer oni će biti
uvjereni kako je riječ o
demokraciji, brane klasičnim
fašističkim metodama i sredstvima.
Mi smo i danas previše ležerni u
odnosu na činjenicu da su nam
knjižare i kiosci s novinama prepuni
knjiga i publikacija kojima je
jedna, jedina svrha revidirati
povijest, odnosno rehabilitirati
naci-fašizam i njegovu hrvatsku
inačicu: ustaštvo.
I ne samo da nikada nitko nije
postavio pitanje tko financira takve
knjige i publikacije, jer sve su
vrlo jeftine, nego se neke
objavljuju i uz financijsku pomoć
vlade, kako one bivše HDZ-ove, tako
i sadašnje koju vodi SDP. Pravimo se
slijepi na poruke što dolaze s malih
ekrana kojima sve više caruje jezik
mržnje, tipičan za rane devedesete
godine prošloga stoljeća. Pogledajte
koga se poziva u televizijske
studije, a razmislite malo i o tome
koga se ne poziva. I sve će vam biti
jasno.
Maske su pale
Od smjene na mjestu predsjednika
Republike Hrvatske agresivni nastup
desnice koja ni ne sakriva svoju
profašističku obojenost, postao je
još agresivniji, još otvoreniji, još
zloćudniji. Maske su pale i tko sada
ne vidi kako stvari stoje, nikada i
neće vidjeti. Ili će progledati kada
bude prekasno.
Snažan napor da se reafirmira
antifašizam kao jedan od temelja
suvremenog hrvatskog društva, što je
bio prisutan u oba moja
predsjednička mandata, vidno je
splasnuo nakon 2010., da bi s
izborima ove godine otišao u
prošlost. Uklanjanje Titove biste iz
ureda Predsjednice samo je simbol
politike koja je definitivno dobila
pravo građanstva u hrvatskome
društvu i koja se vodi bez ikakvih
skrupula, otvoreno, pod plaštem
demokracije, a uz obilato korištenje
činjenice novoga hladnoga rata i
bespogovornoga svrstavanja Hrvatske
na jednu stranu u tome ratu. Za
prijeteći rast neofašizma u
Hrvatskoj smatram ne odgovornima,
nego krivima, sve one na hrvatskoj
političkoj sceni koji to
propagiraju, koji se tome u
proteklih pet godina nisu na pravi
način suprotstavljali, koji to ne
čine dovoljno energično ni danas,
ali i međunarodnu zajednicu, u
prvome redu Europsku uniju.
Europska je unija izrasla na ideji o
potrebi stvaranja efikasnog
mehanizma koji će spriječiti
ponavljanje svjetskog rata i
holokausta. Oni koji danas diktiraju
njezinu politiku, to su očito
zaboravili, ili se prave kao da su
zaboravili. Pa kao da naprosto
uživaju u tome što na Istoku, čitaj:
u Rusiji, opet vide neprijatelja. A
jedan od pouzdanih preduvjeta za
stvaranje fašističkog poretka jest
postojanje neprijatelja i
mobiliziranje protiv njega.
Aktualna hrvatska politika ne zna se
pozicionirati u takvoj situaciji.
Ona koja bi je mogla zamijeniti,
znamo kako će se pozicionirati.
Red je na pojedincima i udrugama iz
nevladinog sektora, na novim snagama
što se bude, mislim tu na Radničku
frontu, da se organiziraju, da
prevladaju velike egoizme malih
ljudi, da stave zajedničko ispred
pojedinačnog, da nađu saveznike među
antifašistima u svijetu i da u
interesu Hrvatske i svih njezinih
građana rječju i djelom odlučno
kažu: ne, ovako dalje neće ići!
Ako to ne učinimo, čeka nas
budućnost formalne demokracije, čiji
će sadržaj biti, nemojmo se
zavaravati, radikalno
desno-fašistički. A to nije, odnosno
da budem do kraja određen: to ne
smije biti budućnost Hrvatske!
Vremena je malo, možda još samo
nekoliko mjeseci.
Šuti Merkel, šuti Hollande, šuti
Obama
Desnica ne samo da diže glavu, već
razvija svoje zastave fašizma i u
drugim tzv. tranzicijskim zemljama.
U Rigi, spomenut ću samo jedan
primjer, već se tradicionalno
održava marš bivših pripadnika SS
jedinica koji sa svojim znakovljem i
ordenima ponosno koračaju gradom.
Došao je njihov trenutak! Tako nešto
nezamislivo je, za sada barem, u
Njemačkoj, ali kancelarka Merkel na
zbivanja u Rigi šuti. Šute i
francuski predsjednik Hollande i šef
Bijele kuće Obama. Ali, dok s jedne
strane »ne vide« neofašizam u
Evropi, s druge odbijaju
prisustvovati proslavi 70.
obljetnice pobjede nad fašizmom u
Moskvi. Kao: osuđuju Putinovu
politiku. Ali, 8. svibnja slavit će
se pobjeda nad poretkom koji bi - da
nije bilo golemih sovjetskih žrtava
- zavladao dobrim dijelom svijeta,
usprkos hrabrosti i
nepokolebljivosti jednoga Churchilla
ili De Gaullea i njihovih pristaša.
A pobjeda naci-fašizma značila bi -
mrak. |
|
