|
Londonski Tajms nastavio je da istražuje priču o 'Sarajevo safariju'.
Ugledni britanski list je, pozivajući se na više svjedoka, objavio
da je i neimenovana bogata Rumunka početkom devedesetih godina
prošloga vijeka snajperom ubila deset građana Sarajeva, grada koji
su pod gotovo četvorogodišnjom opsadom držale snage bosanskih Srba.
Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja
Biserko nije iznenađena što je priča o ovom stravičnom zločinu
aktuelizovana nakon toliko decenija.
"Opsada Sarajeva nije bila samo vojna operacija, već proces potpunog
moralnog sloma, u kojem je ubijanje civila normalizovano. Ukoliko se
optužbe za 'sarajevski safari' pokažu tačnim, to neće biti samo
ratni zločin, već i dokaz dehumanizacije koja prevazilazi ideologiju,
naciju i vojsku, i ulazi u sferu kulture nasilja.O ovom događaju se
govori tek nakon trideset godina ne zato što činjenice nisu bile
poznate ili što istorija nije jasna, već zato što društva tek sada
postaju spremna da prihvate ono što ranije nisu mogla podnijeti.
Italijanski novinar godinama je istraživao ovaj slučaj, a tek kada
je podnio prijavu milanskom sudu, tema je postala predmet različitih
medijskih napisa. Nadam se konačno i ozbiljne istrage", kaže Sonja
Biserko za Slobodnu Bosnu.
I Vojislav Šešelj je svojevremeno govorio o opsadi Sarajeva i
ratovanju njegovih radikala - uključujući aktuelnog predsjednika
Srbije Aleksandra Vučića - na Jevrejskom groblju, ali je kasnije
demantovao sve što je rekao. Može li Šešelj biti validan svjedok?
Šešeljevo svjedočenje je vazno, jer se postavlja pitanje kako uopšte
koristiti izjave političkih aktera koji su istovremeno i učesnici
propagande i potencijalni nosioci informacija. Vojislav Šešelj spada
u specifičnu kategoriju svjedoka, koju sudska praksa naziva
nepouzdanim, a koji ipak posjeduje insajderska saznanja.
Da, ali kada se Vojislavu Šešelju može vjerovati - kada tvrdi da su
radikali pucali sa Jevrejskog groblja na Sarajlije ili kada to
demantuje?
Činjenica je da Šešelj raspolaže stvarnim informacijama, ali je, kao
što je poznato, njegov motiv prije politički interes nego težnja za
istinom. Zbog toga njegove izjave imaju vrijednost samo u kontekstu
u kojem su izrečene.
O kakvom kontekstu je riječ?
Kada je to rekao, Šešelj je bio u Hagu, sudilo mu se za ratne
zločine. Njegovo ponašanje na vlastitom sudjenju u Hagu obilovalo je
izjavama koje su imale za cilj da obezvrijede sud i svjedoke
tužilaštva, u čemu je i uspio. Ipak, osuđen je za etničko čišćenje
Hrvata u Vojvodini i za nepoštovanje suda, ali ne i za zločine u
Bosni i Hercegovini. Šešelj, pritom, nije bio puki posmatrač ratnih
događaja, već ideološki mobilizator rata i u stalnoj komunikaciji sa
vojnim i paravojnim strukturama Srbije. Posebno sa onima koji su
ratovali u Bosni i Hercegovini. Njegove kontradiktorne izjave
svakako predstavljaju trag za istraživače, ali se uvijek moraju
pažljivo provjeravati. Trebalo bi imati u vidu i da su mnoge njegove
izjave oscilirale između hvalisanja i kasnijeg poricanja, što ipak
ukazuje da se iza propagande vjerovatno nalazilo realno iskustvo
nasilja.
Takođe, trebalo bi uzeti u obzir da je, nakon što ga je Vučić – ne
bez oklijevanja – 2008. godine napustio i pristupio Tomislavu
Nikoliću i novoosnovanoj Srpskoj naprednoj stranci, Šešelj vrijeđao
i optuživao Vučića za mnoge štošta. Danas Šešelj zauzima značajno
mjesto u Vučićevoj propagandi i dijelom utiče na njegovu politiku.
Sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić demantovao je navode da je
na bilo koji način upleten u 'Sarajevo safari'. Vjerujete li mu?
Trenutno ne postoje javno dostupni i pravno održivi dokazi da je
Aleksandar Vučić bio lično uključen u tzv. Sarajevo safari. U tom
smislu njegov demanti ima pravnu težinu: odgovornost se ne
pretpostavlja, već se dokazuje. Vučićevo ime se pominje zbog
konteksta — bio je dobrovoljac u četničkom odredu vojvode Slavka
Aleksića i fizički prisutan na Jevrejskom groblju u opkoljenom
Sarajevu, odakle je tadašnja vojska bosanskih Srba pucala na glavni
grad Bosne i Hercegovine. Ta činjenica Vučića čini relevantnim
akterom tog vremena, to se ne može poreći. Ipak, krivična
odgovornost se mora dokazati. Činjenica da je bio na mjestu zločina
svakako ima veliku moralnu težinu, a njegov demanti ne zatvara
legitimnu raspravu o političkoj odgovornosti i nasleđu politike tog
perioda.
U filmu 'Srpska epika', reditelj Lazar Stojanović prikazuje, kako je
kasnije rekao, 'ultranacionalistu iz Rusije', pisca Eduarda Limonova,
koji je dolazio u Bosnu i Hercegovinu i, kao gost vojske bosanskih
Srba, iz mitraljeza gađao opkoljeno Sarajevo. Predsjednik Vlade
Kosova Albin Kurti pozvao je na osnivanje posebnog suda za istragu i
suđenje za ubistva bosanskih civila snajperima devedesetih godina
prošloga stoljeća. Ima li šanse da se takav sud formira? Na kraju,
što bi takav sud značio za Sarajevo, za BiH i za region?
Snimak iz filma „Srpska epika“ iz 1992. godine koji spominjete važan
je jer predstavlja jedan od rijetkih audiovizuelnih dokaza prisustva
stranih pojedinaca na linijama opsade Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Ipak, sam snimak nije dovoljan za presudu: naime, sud mora dokazati
konkretnu žrtvu, uzročnu vezu i individualnu odgovornost, što je
najveći problem kod snajperskih ubistava.
Mislim da su šanse za novi međunarodni tribunal male, ali sama ideja
premijera Kosova Albina Kurtija značajna je jer pokazuje da rat
devedesetih nije društveno završen.
U kojem smislu nije završen?
Haški tribunal je završio sa pravnim procesima koji su se odnosili
na komandnu odgovornost, ali nije zatvoreno pitanje pravde za
pojedinačne žrtve. Zato se 'Sarajevski safari', Eduard Limonov,
snajperi i ostali i dalje pojavljuju u javnosti. Naprosto, sjećanje
na te zločine još je živo.
Italijanska istraga o 'Sarajevo safariju' počela je 9. februara
2026. godine, saslušanjem Italijana osumnjičenog da je u tome
učestvovao. Očekujete li da neko iz Srbije bude pozvan kao svjedok?
Ne mogu da odgovorim na Vaše pitanje, jer nemam dovoljno informacija.
Moguće je da postoje svjedoci, ali ostaje otvoreno pitanje da li su
dovoljno hrabri da se oglase. Moramo uzeti u obzir i bezbjednosni
aspekt, znate... Možda bi neko ko više nije u zemlji mogao biti
svjedok u tom procesu. Ipak, sve su to hipoteze, a ne bih ulazila u
nagađanja.
Očekujete li uopšte da će ovaj slučaj imati sudski epilog?
Veoma teško. Trideset godina nakon što su zločini počinjeni, veoma
je teško ući u balističko i identitetsko dokazivanje. Sigurna sam da
se sud u Srbiji neće u to upuštati. Moguće je, međutim, da se
postupak pokrene u Bosni i Hercegovini, ali i to je dosta neizvjesno.
Zašto je onda ovaj slučaj uopšte otvoren? Sami kažete da je o tome
pisala i da još piše ozbiljna zapadna štampa.
Svjedoci smo globalnog urušavanja poverenja u institucije i početka
otvaranja arhiva: govore svjedoci koji su ćutali, pokreću se istrage
koje nisu političke. Riječ je o dubokoj krizi legitimiteta elita. Na
raznim stranama isplivavaju priče kao što su lov na civile ili, pak,
Epstinov skandal koji otkriva kako zapadni moćnici pokušavaju da
zatrpaju aferu i sl. Ako se 'Sarajevo safari' potvrdi, stvari će se
iz sfere ratnog zločina pomjeriti u sferu antropološke degradacije.
Ako je pucanje na civile postalo iskustvo koje se kupuje, rat više
nije samo politika, nego tržište nasilja.
Sa druge strane, od tog gnusnog zločina je prošlo trideset godina,
što je ključna granica u studijama sjećanja. Neposredni počinioci
počinju da umiru, svjedoci progovaraju, a političke zaštite slabe.
Ono što uznemiruje nije samo brutalnost, nego činjenica da je to Zlo
bilo moguće i — tolerisano.
I o Epstajnu se, na primjer, govori decenijama, prvi put je osudjen
2009. Ipak, moćnici su nastavili druženje sa njim. Sada kada je
skandal poprimio takve razmere da Kralj Čarls hapsi rođenog brata,
princa Adrujua, kako bi spašavao monarhiju, ne bi me čudilo da,
nakon što je strah zaista prešao na drugu stranu, počnu da se
javljaju oni koju mogu da svjedoče i o 'Sarajevo safariju'.
Koliko ovaj skandal može uticati na status predsjednika Vučića u
međunarodnim krugovima?
Gotovo u isto vrijeme napisi o 'Sarajevo safariju' objavljeni su
svim vodećim svjetskim medijima. Bez obzira na to kakav će biti
epilog sudskog procesa, hoće li i ko će biti osuđen, taj skandal
baca veoma ružno svjetlo na Vučićeve aktivnosti tokom devedesetih
godina prošloga vijeka, odnosno, potvrđuju optužbu da je podržavao
srpsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Kakva je uopšte danas pozicija predsjednika Vučića u tom smislu?
Opozicija tvrdi da je predsejdnik Srbije nekako u isto vrijeme ostao
bez sva četiri 'stuba' ili 'stolice' svoje vanjske politike. Imaju
li osnova takve tvrdnje?
Na međunarodnom planu, Aleksandar Vučić je u velikoj mjeri izgubio
politički kapital koji je godinama gradio. Ključni globalni akteri –
Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina i Evropska unija – danas ga
posmatraju sa rastućim nepovjerenjem.
Zašto?
Zato što je spoljna politika Aleksandar Vučić ušla u fazu
iscrpljenosti. Njegov dugogodišnji model transakcione diplomatije —
balansiranja između EU, Rusije i drugih globalnih aktera — pokazao
se kao kratkoročno održiv, ali dugoročno nefunkcionalan.
Manipulacije, kontradiktorne poruke i sistematsko izbegavanje jasnog
geopolitičkog opredeljenja na kraju su dovele do gubitka povjerenja.
U uslovima duboke polarizacije međunarodnih odnosa, posebno nakon
rata u Ukrajini, prostor za takvo balansiranje praktično je nestao.
Za EU, Vučić ostaje relevantan ne zbog demokratskog legitimiteta,
već zato što se Srbija percipira kao potencijalni faktor
nestabilnosti u regionu. Njegov revizionistički odnos prema ratovima
devedesetih, uz političku i simboličku podršku Moskve, i dalje
opterećuje regionalne odnose i podriva proces pomirenja. Ono što
danas vidimo nije spektakularan slom njegove vanjske politike.
Nego?
Nego i postepeni gubitak kredibiliteta. I to na svim stranama. A bez
povjerenja, transakciona politika prestaje da funkcioniše. Sve u
svemu, uprkos pokušajima da balansira između Vašingtona i Moskve na
račun odnosa sa EU, Vučić nije uspio da sebi obezbijedi stabilnu
međunarodnu poziciju. Naprotiv: pokazuje se da ga i Rusija i Zapad
doživljavaju kao potrošnu robu. Neizvjesna sudbina energetskog
sektora i kompanije NIS (Naftna industria Srbije) i neodogovornost
vlasti da na vrijeme rješava taj problem dovelo je Srbiju na ivicu
ozbiljne energetske i ekonomske nestabilnosti. Vučić sada pokušava
da povrati međunarodni imidž brojnim i učestalim putovanjima - Davos,
Minhen, Ankara, pa Indija - ali su ona bez strategije i jasne
orijentacije. Lako je uočljivo da Vučić pokušava da i dalje sjedi na
više stolica i, što je najvažnije, i dalje se ne opredjeljuje za EU,
iako je to jedina realna i najbolja opcija za Srbiju.
Imate li utisak da na unutrašnjem planu, uprkos protestima,
predsjedniku Srbije dosta bolje ide nego na vanjskom?
Vučić je na unutrašnjem planu odavno izgubio je legitimitet, ali se
donekle konsolidovao zahvaljujući prije svega represiji i činjenici
da i dalje kontroliše ključne mehanizme vlasti. Opozicioni mediji
navode da je poslednjih meseci smijenio brojne policijske i ostale
funkcionere sa važnih pozicija, te da novim zakonima - 'Mrdićevim
zakonima' - pokušava da podredi sudstvo i tužilaštvo. Po mom
mišljenju, to samo pokazuje da se neki procesi odvijaju i unutar
samog Vučićevog okruženja. U tom smislu, u Srbiji se trenutno može
govoriti o balansu nemoći.
Što je onda realna alternativa politici režima - proruski 'liberalni
nacionalista' na čelu studentske liste ili neformalna grupa otvoreno
prozapadnih, proevropskih opozicionih stranaka? Koliko je snažna ta
proevropska opozicija, koju kao da jednako sapliću i režim i dio
studentskog pokreta?
Realna alternativa Vučiću nisu ni 'liberalni nacionalisti' iz
studentskog miljea, ni proevropske partije same po sebi. Prava
alternativa mogla bi biti samo jedinstveni front — studenti kao
nosioci legitimnosti i opozicija kao nosilac institucionalne
tranzicije. Ipak, nije realno očekivati brze promjene; proces
otrežnjenja je u toku zahvaljujući studentima, ali to ne znači da
postoji politička artikulacija koja bi se mogla nazvati proevropskom.
Tim prije što posle četiri decenije radikalnog nacionalizma i
populizma, veliki iskorak ka Evropi nije moguć preko noći. Srbija je
formalno na evropskom putu, ali Vučićevi mediji kontinuirano šire
antizapadni narativ. |
