Toplina Zoranove duše

DANI, broj 562, od 21.03.2008.

Dokumentarni film

Zoran u Travniku; režija: Branislav Đaković; TNT Production; 2008.

Premijer Srbije Zoran Đinđić, koji je u martu 2003. ubijen u Beogradu, bez sumnje je bio drugačiji političar: karizmatičan, elokventan, okrenut k promjeni i prosperitetu. Nakon njegovog ubistva, beogradski režiser Aleksandar Mandić napravio je dokumentarni film Ako Srbija stane, kolekciju Đinđićevih govora koje je održao širom Srbije malo prije smrti. Ovaj dokumentarac je u Srbiji besplatno distribuirala grupa studenata okupljena oko pokreta Kapiraj u okviru kampanje Kapiraj - kopiraj. Ovaj film, koji završava Đinđićevim riječima: "Ali ja mislim da nam je ovo poslednja šansa jer, ako sada ne budemo hteli, ako se sada Srbija zaustavi...", dirnuo je mnoge ljude i Đinđića održao živim u njihovim sjećanjima.

S druge strane, dokumentarac Zoran u Travniku govori o jednom djetinjstvu. Zoran Đinđić je rođen 1. augusta 1952. u Bosanskom Šamcu, ali nakon što mu otac kao vojno lice dobija prekomandu, s porodicom dolazi u Travnik 1961. i kreće u treći razred osnovne škole. U 20-minutnom dokumentarcu narator Davor Vujanović razgovara s njegovom sestrom Gordanom Đinđić-Filipović te s njegovim školskim drugovima Nedimom Ćurićem, Mirsadom Ibrišimbegovićem i Nidžarom Jelčin. Svi ga se sjećaju kao inteligentnog, visprenog, aktivnog dječaka, koji je u školi lako savladavao sve predmete i mnogo čitao. Zoranova sestra Gordana se dirljivo prisjeća njihovog zajedničkog djetinjstva - kako je noću čitao stripove pod pokrivačem uz pomoć baterijske lampe, kako se na napravljenim skijama spuštao nasipom iza kuće i kako su ga u ranim godinama prozvali Milin Filozof (po majci Mili) jer je uvijek bio drugačiji. Mirsad Ibrišimbegović kaže da je htio promijeniti i njihov školski razred, učiniti ga drugačijim i zdravijim, dok se Nedim Ćurić prisjeća da je bio iznimno dobar u igri zvanoj zidura. Bavio se i glumom u okviru dramske sekcije o.š. Braća Lolić i Amaterskog pozorišta Travnik.

Ova topla sjećanja otkrivaju Đinđićevo djetinjstvo, vrijeme koje je proveo u školi, njegove prve ljubavi i igre s prijateljima te neustrašivost koju je posjedovao još kao dječak. Život u Travniku mu je ostao u lijepom sjećanju - uvijek je nastojao vidjeti se sa školskim drugovima koji su ga posjećivali čak i u zgradi Vlade u Beogradu. Zoran Đinđić je s porodicom u Travniku proveo osam godina. U Beograd su se preselili 1969. i tada je počela jedna druga Zoranova priča koja je, nažalost, završila tragično. O njegovoj tužnoj smrti je već sve rečeno. Film Zoran u Travniku govori o nečemu drugom - o Zoranovim počecima, njegovoj mladosti, o vremenu kada je počeo stvarati svoj svijet i o toplini njegove duše.

Masha Durkalić