|
Nekoliko masovnih grobnica, nekada naprasito
planirane, zakopane i kamuflirane na zamršen način, sada su
postepeno identificirane i ekshumirane, navođene slučajnom
kombinacijom dugo potisnutog svjedočanstva očevidaca, spoljnim
političkim pritiskom i novootkrivenim dokazima. Čak je i nedavna
neviđena poplava oslobodila dugo skrivane kosti i lobanje iz skoro
zaboravljenih masakara.
Za većinu nas, takav scenario masovne grobnice je
dio naših najgorih noćnih mora. Ali za ožalošćene članove porodice,
ova otkrića i ekshumacije nude iskru obnovljene nade za dugo
očekivano iako gorko-slatko ujedinjenje sa voljenim, davno nestalim
članovima porodice. U tom kontekstu, želio bih reći da su masovne
grobnice nadrealni „darovi“ koji neprestano daju.
Posljednje masovne grobnice nisu nikako nova stvar
u istorijskom poimanju svijeta. Ogromno nalazište na području
sjevero-zapadne Bosne, na primjer, locirano u selu Tomašica,
vjerovatno datira iz 1992. ili 1993. godine. Smješteno je u blizini
Prijedora, jednog od glavnih centara naci-stilskih koncentracionih
logora i masovnih ubijanja u režiji snaga bosanskih Srba s početka
1990-tih, izdašno finansiranih i logistički podržanih od strane
Miloševićevog režima iz Beograda, u njegovoj mono-manijakalnoj
kampanji za Veliku Srbiju.
Do sada, otprilike 430 žrtava je ekshumirano iz
nalazišta Tomašica – široka, nalik pećini, jama otprilike 9 metara
duboka i površine oko 5000 m2. Ovaj masovni grob, kao i nekoliko
stotina drugih širom Bosanske teritorije, sadrži žrtve srpskih
jedinica koje su pobile hiljade Bošnjaka (bosanskih Muslimana) kao i
bosanskih Hrvata u nadi stvaranja „etnički čiste“ regije.
Prvobitno se vjerovalo da nalazište Tomašica u
sebi krije posmrtne ostatke do 1000 muškaraca, žena i djece,
sugerirajući na mogućnost da su neka od tijela kasnije iskopana i
izmještena, što u konačnici otežava napore da se mrtvi identifikuju.
Forenzički timovi su također otkrili metke unutar grobova, nudeći
čvrstu indikaciju da je Tomašica služila i kao mjesto egzekucije.
Duboko uznemirujući detalji o tome kako su se
tijela dopremala u Tomašicu izlaze u javnost. Prema nedavnoj
istrazi, zatvorenici iz ozloglašenih koncentracionih logora kojima
su upravljali Srbi u Trnopolju i Omarskoj su dovoženi i prisiljeni
da istovaraju tijela sa kamiona i bacaju ih u grobnicu. Nakon što bi
izvršili taj zadatak, ubijani su na licu mjesta.
Grobnica Tomašica je pronađena prekrivena sa
nekoliko metara visokim umjetnim humcima, ispod kojih je otkriven
drugi sloj „tla“, koji se sastojao od nagomilanih zemnih ostataka.
Prva tijela su pronađena na dubini od oko 7 metara. Zbog specifičnog
sastava tla, prirodni proces truljenja je u značajnoj mjeri odgođen,
tako da su neka tijela pronađena u stanju bizarne mumificiranosti.
Nakon što je grobnica otkopana, zadah smrti se, prema navodima,
počeo širiti čitavim područjem.
Prema izjavama bosanskih zvaničnika, ovo nalazište
je izvorno identificirano prošlog aprila od strane dvojice bivših
vojnika vojske bosanskih Srba koji su pomogli u određivanju tačne
lokacije grobnice. Jedan od njih je potom skočio sa mosta u smrt,
vjerovatno pateći od neprolaznog mučenja osjećaja krivice i
žaljenja, još jedna bezumna žrtva masovnih ubistava i genocida.
Ironično, ali u isto vrijeme dok je Tomašica
donosila stotine dugo skrivenih leševa, drugo dugo očekivano masovno
nalazašte, nekih 650 km jugoistočno, je mrijestilo totalno zasebnu
ali intimno vrlo povezanu ekshumaciju. Ovo nalazište u Rudnici je
smješteno nedaleko od srpskog grada Raška na krajnjem južnom regionu
Sandžaka u kome je većina nastanjene populacije bila Bošnjačka, i
nije slučajnost da je samo nekoliko kilometara udaljeno od
srbijanske granice sa Kosovom, koje je steklo nezavisnost u Februaru
2008. godine.
Do dana pisanja ovog teksta, ostaci oko 50 osoba,
svi kosovski Albanci, je ekshumirano iz nalazišta Rudnica, ali
očekivanja su mnogo veća. Vjeruje se da će se iz ovog nalazišta na
kraju procesa otkopati posmrtni ostaci između 250 i 500 tijela. Za
razliku od prijašnjih ekshumacija u Srbiji, ova se odvija pod
nadzorom službenika međunarodnog Crvenog Križa, Eulex-a (Misija
vladavine prava EU na Kosovu), te predstavnika kosovskih Albanaca.
Znači nema više varanja, nema više prikrivanja. Ono što nije posebno
iznenađenje je činjenica da nezavisnim medijima nije dozvoljen
pristup nalazištu.
Istorijat ovog nalazišta, u stvari kompleksa
nalazišta, je fascinantan, i posebno osjetljiv za pisca ovog teksta.
Pokazalo se da je ova lokacija bila poznata NATO službenicima još od
1999. godine, tokom ili vrlo brzo nakon NATO oružane intervencije
koja je silom okončala Miloševićevo brutalno kažnjavanje etničkih
Albanaca na Kosovu.
U ta vremena, oko 800.000 albanskih civila je
protjerano iz svojih domova i prisiljeno na izgnanstvo. Bilo je to
vrijeme masovnih ubistava i sistemskih masovnih silovanja
užasavajućih razmjera, koje je uključivalo jedinice Srpske vojske,
paramilitarnih snaga, policije, civila simpatizera i državnih snaga
sigurnosti. U određenom trenutku naredba je poslana iz Beograda da
se iskopaju leševi Albanaca iz nabrzinu napravljenih masovnih
grobnica na području Kosova, te da se prebace na teritorij Srbije u
hladnjačama. Jedinice Srpskih specijalnih snaga su se dale na posao.
Ovi jezivi konvoji leševa prešli su granicu i
završili svoj put na nekolicini ad hoc destinacija – neki su odmah
izbačeni u rijeke i jezera, drugi su pak istovarili svoj ljudski
teret u industrijskim visokim pećima kao što je tvornički kompleks u
Mačkatici, naprasito uređenoj masovnoj grobnici kao što su one na
poligonima za trening policijskih snaga nadomak Beograda, ili kao
ona u Rudnici. Tokom prošlog desetljeća, ostaci gotovo 1000
muškaraca, žena i djece su postepeno vraćeni na Kosovo. Ta grupa
uključuje i male bebe, neke još uvijek sa dudama u svojim ustima. (https://www.youtube.com/watch?v=1z1Fk9FD7FQ
– Doc video fr Serbia)
Od 1999. uzastopni režim u Beogradu uspio je da
održi Rudnica nalazište nedirnuto i neistraženo. Najnečuvenija
epizoda zataškavanja se desila 2010. godine, nakon što je BBC i
drugi renomirani izvještajni izvori otkrili sumnjivo nalazište u
određenim detaljima, opisujući kako „mala zgrada stoji direktno
iznad tijela – njeni temelji namjerno izgrađeni da sakriju
nalazište“.
Narednog mjeseca, moj albanski kolega i ja
napisali smo članak naslovljen „Mrtvi osvjedočite se“
(http://www.bosniaks.net/prilog.php?pid=38416)
dajući detalje o masovnoj grobnici i zahtjevajući od mjerodavnih
hitnu ekshumaciju pod međunarodnom paskom. Umjesto toga, Srpske
vlasti su poslale svoj sopstveni „ekspertni“ tim koji je navodno
proveo analizu tla u neposrednoj blizini zgrade i brzo objavio
rezultate kao „negativne“ na organsku materiju.
Srpski alternativni medij Peščenik dao je
djelomično drugačiju verziju događaja. Oni tvrde da nakon izvršene
pseudo-analize tla, studija od 50 stranica je predana Građevinskom
fakultetu u Beogradu, koji „navodno dokazuje izvan svake sumnje da
na toj lokaciji nema tijela.“ Beogradski notorno ulizivački matični
mediji brzo su rastrubili propagandni trijumf: „Samo masovne laži“,
tvrde, „su otkopane.“
Poznavajući srpski ponajmanje iskren modul
operandi, moj kolega i ja smo bili odlučni da ne dozvolimo da stvar
završi na tome. Nastavili smo da guramo naš slučaj raznim Eulex
službenicima na Kosovu, te kolegama novinarima, prvo u Beogradu a
potom i u Prištini. Niko nije pokazao posebno zanimanje niti je bio
dirnut našim usrdnim molbama ili izvještajima.
Na kraju smo naš slučaj odnijeli direktno u
Beograd, koristeći sreću da se pozivnica suosjećajnog srpskog
novinara odnosila i na mog kolegu. U ljeto 2011. prisustvovali smo
novinskoj konferenciji u impresivnom novom medijskom centru u
Beogradu, čija je glavna tema bila kontroverzni pregovarački tim
Srbije sa Prištinom. U nezaboravnoj sceni kao u kino-drami, nakon
što smo se usudili predstaviti kopiju našeg posljednjeg izvještaja o
ratnim zločinima, tuce okupljnih novinara iznenada je počelo da nas
tretira kao opasne zarazne gubavce. (http://www.albaniapress.com/lajme/14028/BURNING-SECRETS-FROM-THE-BALKANS-.html)
Članica publike, pretpostavljam tvrdo-linijski
srpski nacionalist, istog trenutka se podigla da nas opanjka:
„Nedavno su zamijećeni u društvu albanskih iredentista,“ reče ona na
srpskom, upirući prstom u nas dvojicu. (Upravo smo se vratili iz
Preševa na jugu Srbije gdje smo održali seriju sastanaka sa
albanskim političarima).
Najedanput je osjećaj bio kao da smo upravo
potkazani na sastanku centralnog komiteta Srpske komunističke
partije. Nepotrebno je reći da kopije naših izvještaja nisu uzeli
niti okupljeni novinari ni političari. Prijatelj mog kolege novinara
je misteriozno nestao. Naučena lekcija: govoriti istinu o srpskoj
tegobnoj prošlosti neće vas učiniti popularnim u Beogradu.
Ni jednog trenutka ne sumnjam da su službenici
Eulex-a mogli djelovati odlučnije, vršeći veći pritisak na vlasti u
Beogradu; mediji i u Srbiji i na Kosovu su mogli također
objavljivati prikladne javno-informativne kampanje. Umjesto toga,
suočili smo se sa silnom apatijom koja graniči sa moralnim mirenjem.
Našao sam se uhvaćen u neku vrstu Balkanske Alise –iza -ogledala
noćne more. Nakon pomaka iz maja 2010., trebalo je još tri i pol
godine da bi napokon počela ozbiljna ekshumacija u Raškoj.
Ali to baš i nije čitava priča. Prema Peščeniku,
prije no što se i moglo početi s ekshumacijom, srpske vlasti su
„pogodile“ kosovske vlasti sa 300,000 eura – preko 400,000 US dolara
– za „finansijsko pokrivanje“ istrage, uključujući sredstva za
demoliranje zgrade sagrađene da prikrije masovnu grobnicu. Govoreći
o dodavanju uvrede ozljedi (dodavati sol na ranu). Sa unaprijed
plaćenim troškovima i dodatnim, značajnim pritiskom EU postupno se
dovelo Srbiju da počne djelovati. U novembru 2013., počelo se sa
procesom ekshumacije, koja je još u toku.
Trenutno Tomašica i Raška se još uvijek
iskopavaju, a pojavilo se drugo zabrinjavajuće i neočekivano okriće,
ovaj put u istočnoj Bosni. Nedavne, besprimjerene poplave su
razotkrile još jednu tajnu masovnu grobnicu, od najmanje šest
posmrtnih ostataka osoba, uključujući četiri kompletna tijela čije
su ruke pronađene vezane iza leđa. I opet se vjeruje da se radi o
žrtvama Bošnjacima, ovaj put iz okoline grada Doboja, dijela grupe
masakriranih civila za kojima se dugo traga.
Sve u svemu, oko 100.000 ljudi je umrlo u
bosanskom ratu, većinom su bili ciljano Bošnjački civili. Samo u
Srebrenici 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka su lovljeni kao
životinje. Čak je i vječito oprezan Haški tribunal službeno
kvalificirao Srebrenicu kao genocid. Hiljade Bosanaca se i dalje
vodi kao nestali, a mnogo od njih nikada neće biti pronađeni.
Na Kosovu između 1998-1999 oko 13.000 etničkih
Albanaca je ubijeno, zajedno sa preko 1.000 članova drugih etničkih
grupa. Oko 1.700 osoba se još vodi kao nestale, većinom etnički
Albanci, ali također i Srbi, Romi i pripadnici drugih manjinskih
grupa. Svi njihovi preživjeli još uvijek čekaju neku završnicu –
svaka porodica ima pravo na civiliziran i dostojanstven pokop, čak i
ako sahranjuju samo dugo razgrađivane skeletne ostatke ili fragmente
kostiju.
Sa svim ovim naoko beskrajnim ekshumacijama
masovnih grobnica i otkrićima, čini se skoro pa nemoguće da se bilo
ko pretvara kako se tokom devedesetih nije desio genocid nad
Bošnjacima ili etničkim Albancima sa Kosova. Hrpe fizičkih dokaza,
leševa i skeltnih fragmenata, da ne pominjemo svjedočanstva sa
mnogobrojnih suđenja za ratne zločine, su apsolutno nadmoćni i
sveobuhvatni.
Naravno da su pripadnici svi etničkih grupa
strašno patili, izolirani zločini su počinjeni na svim stranama.
„Nijedna strana,“ kaže Bošnjak preživjeli iz koncentracionog logora,
“nema totalno čiste ruke.“ Ali to ne poništava fundamentalni genocid
– niti dozvoljava počiniteljima da dobiju neku vrstu slobodnog
moralnog prolaza. Ikada.
Grupa kolega i ja, duboko frustrirani ovim naoko
beskrajnim negiranjem genocida, započeli smo nedavno provizorne
pripreme za stvaranje specijalnog centra mira u bosanskom glavnom
gradu Sarajevu, posvećen robustnoj dokumentaciji genocida, i
prevenciji pojave genocida u svijetu. Planiramo nazvati ovaj centar
po Ani Frank, univerzalno voljenoj, potentnom simbolu otpora
tiraniji. Za moju sopstvenu familiju, poljskih Jevreja progonjenih i
ubijanih od strane nacista tokom Holokausta, uporan čin sjećanja i
borbe za sprečavanje budućih užasa nosi moćan prizvuk.
Za ljude diljem svijeta, tako mnogo njih
neizbrisivo pogođenih bliznacima zla genocida i negiranja genocida,
mirovni edukacijski centar u multikultiralnom Sarajevu može biti
najveći dar od svih. |
