|
Zapadne sile su se pobrinule da se Srbiji ne sudi
za genocid
Sir Geoffrey Nice, britanski tužitelj i
sveučilišni profesor koji je na Haaškom sudu vodio najveći postupak,
onaj protiv Slobodana Miloševića, i prije bio poznat kao kritičar
nekih postupaka Haaškog suda, pogotovo kompromisa koje su tužitelji
i suci sklapali s nekim državama. U prošlosti je u tom smislu
kritizirao i rad bivše glavne tužiteljice Carle Del Ponte. Sada kad
je Haaški sud praktički završio s radom i kad zadnji glavni tužitelj
Serge Brammertz iznosi svoje viđenje rada suda, i Geoffrey Nice
iznosi svoje kritike politike koja je dovela do toga da se stječe
dojam kako se Srbija izvukla od odgovornosti za zločine na području
susjednih država. Nice ovom svojom analizom reagira i na neke
stavove koje je Brammertz iznio u nekoliko intervjua za medije u
regiji, kao i na brojne komentare nakon dviju presuda kojima je
obilježen završetak rada suda, onih protiv Ratka Mladića i hrvatske
šestorke. Geoffrey Nice je bez sumnje bio visoko rangiran tužitelj
na Haaškom sudu, zbog čega njegove kritike sudu imaju veću težinu od
komentara koje iznose drugi.
Autor: Geoffrey Nice
30. decembar 2017, Jutarnji list
|
|
S iznenađenjem sam pročitao opservacije Sergea Brammertza, glavnog
tužitelja ICTY-ja, o vezama definiranim na Tribunalu između zločina
počinjenih u Bosni i Hrvatskoj i države Srbije. On ne citira niti
jednu sudsku odluku. Zahvaljujući Tribunalovoj politici optužnica,
Srbija se spasila.
Nije bilo ozbiljnog pokušaja u slučajevima Karadžića i Mladića da se
dokažu veze te su presude u oba slučaja omogućile Srbiji da tvrdi
kako ona nije strana u sukobu te da su bosanski Srbi bili jedva
nešto gori od drugih počinitelja. Teško je objasniti kako je došlo
do toga, premda nitko od tužitelja, osim mene, nije pokušao
temeljito potvrditi te veze, a slučaj u kojem sam bio tužitelj -
Milošević - završio je njegovom smrću: kako se čini prirodnom, što
je bilo tako prikladno za sve srpske i međunarodne interese. Od
trenutka kad je Zapad naredio Holbrookeu da žrtvuje teritorij i
stanovništvo Srebrenice, Žepe i Goražda povlačeći zračnu potporu
Nizozemcima, Srbija je uživala posebne povlastice Zapada.
Povlastice
Odluke Zapada su nešto o čemu su Srbi bili, bez ikakve dvojbe,
izviješteni kako bi zemljovid mogao biti “sređen”, i to “razmjenom”
teritorija. Povlastice su uključivale: a) odluku Međunarodnog suda
pravde (ICJ) koja oslobađa Srbiju optužbe za genocid; b) neuspjeh da
se optuže drugi lideri države Srbije, Lilić ili Bulatović, za navode
o genocidu istovjetne onima protiv Miloševića i da se tako,
pojedinačno ili kolektivno, pokaže da je Srbija - država - krivac u
čijem su interesu svi krvavi ratovi vođeni; c) neuspjeh da se Srbi
poput Perišića optuže za genocid; d) obrazac presuda i žalbi koje su
sve bile u službi srpskih interesa kao nedavno formiranje “Posebnog
suda” koji će donijeti zadovoljštinu Srbima postupcima samo protiv
kosovskih Albanaca za moguće zločine koji su uvijek mogli biti
izneseni pred ICTY. (To je kao da se Zapad, koji je nametnuo ovaj
sudski proces Kosovu, ne sjeća kako je termin “pravda pobjednika”
izveden iz postupaka samo jednoj strani u sukobu umrljao reputaciju
suđenja u Nürnbergu.)
Louise Arbour optužila je Miloševića za zločine na Kosovu. U to se
nije trebalo uplitati. A onda, iznenađujuće, kad je Milošević predan
ICTY-ju, postalo je neizbježno da se pripremaju optužnice za zločine
u Hrvatskoj i Bosni. Miloševićevo sudsko vijeće bilo je
nepodmitljivo te je išlo tako daleko da otkrije da Milošević - pa
tako i država kojoj je bio na čelu, unatoč tome što nismo smjeli
reći takve stvari - mora odgovarati za genocid u Bosni. Milošević bi
svakako bio odgovarao za te tvrdnje koje bi se reflektirale na
državu koju je vodio, ali umro je.
U nekom trenutku se svi moramo trgnuti i pogledati u oči realnosti
međunarodne pravde kako je razotkriva ICTY. Da, postoje vrlo
značajne koristi na koje sam se dovoljno često referirao drugdje da
bih ih ovdje ponavljao. No, kad je međunarodni osjećaj krivnje zbog
neuspjeha u sprečavanju masakra u Jugoslaviji i Ruandi doveo do
stvaranja ICTY-ja i ICTR-a (za Ruandu), međunarodna se zajednica
vjerojatno nadala da će služiti kao zavoj na ranama neuspjeha Zapada
- formiran je sud za koji su građani svijeta očekivali da bude i
ponaša se kao odgovoran sud.
Ni gomila nepouzdanih sudaca, koji su dovedeni s ambasadorskih
položaja ili ljudi kojima su vlade dugovale uslugu, nije mogao
spasiti ICTY od toga da se na nj gleda kao na sud. Svi koji su
vodili sud trebali su - kao što sam pokušao u slučaju Milošević -
učiniti da djeluje kao odgovoran sud: a) dobiti odmah dokaze te ne
dopustiti Srbiji, SAD-u i drugima da blokiraju sve za što im je
odgovaralo da ostane u sjeni. To svijet nije želio; b) pokušati
presude donijeti brzo, modernim procesima koji nisu žrtve vlastitog
osjećaja pretjerane važnosti, nego odgovornosti prema interesima
žrtava. Buduće generacije mogu teško osuditi ICTY za neuspjehe tako
da bi njegov stvarni i supstancijalni uspjeh mogao ostati u trajnoj
tmini.
Nemilostivi
Buduće generacije bit će apsolutno nemilostive kad je riječ o sudu
koji je trajao 24 godine kako bi donio presude koje su veće
međunarodne novine mogle artikulirati vrlo precizno u nekoliko
mjeseci nakon što su se dogodile, poput masakra u Srebrenici.
Svijet, jednostavno, nije više tako zainteresiran za procedure koje
ugošćuju (i plaćaju) odvjetnike i suce, kreirane prije više od
stoljeća kad su nacionalni pravosudni sustavi željeli sačuvati svoje
građane od uistinu barbarske nacionalne pravne prakse. Nadali smo se
da smo napravili korak naprijed. Građanin svijeta će, više od svega,
biti nemilostiv prema praksi koja je omogućila Srbiji da nikad ne
preda dokumente iz svojih arhiva koji su pokazali što je Srbija
činila, općenito, a posebno u doba Srebrenice.
UN je trebao unaprijed shvatiti da on - UN, a ne nužno bezubi ICTY -
mora natjerati nacionalne sudove da odmah dostave dokumente koji su
relevantni za istragu ili za slučaj u postupku. UN to nije učinio i
nema sumnje da to nikad nije želio. Da je došlo do presedana u
takvom procesu pribavljanja dokumenata, vodeće zapadne sile ne bi
imale izgovora da odgovore na sličan zahtjev za dokumente vezane uz
upitne intervencije ili sukobe (uzmimo, primjerice, u obzir SAD ili
Veliku Britaniju u slučaju Iraka). I to nikad neće učiniti. Što me
dovodi do najgoreg neuspjeha Tribunala. SAD, Velika Britanija i
druge zemlje imaju arhivirane podatke o tome što se stvarno
dogodilo, posebno u Srebrenici, i što su te sile učinile da je do
masakra moglo doći.
Zbog uobičajenih pseudorazloga dokumenti su zadržani kao tajni.
Tribunal nije učinio baš ništa kako bi prisilio Zapad da otvori
svoje trezore. Upravo obrnuto. Kad sam pokušao dobiti dokaze od onih
koji su presreli razgovor o tome što su Milošević i Mladić
razgovarali u trenutku Srebrenice ili Žepe, ICTY se pognuo na prvi
pritisak zapadnog entiteta i povukao zahtjev za dostavu materijala.
Bi li takvu intervenciju učinili za lokalni zločin počinjen u
nacionalnoj državi? Jasno da ne; ali sve je bilo OK kad su
trenutačni geopolitički interesi mogli biti dovedeni u pitanje, što
je ostavilo vonjajući trag korupcije koji bi mogli slijediti
povjesničari sljedećih stoljeća ako bi željeli baciti u smeće
cjelokupan materijal inače vrijednog Tribunala.
Prijevara
Vrlo su me sporo uvjerili - vjerojatno i sporije nego druge - da
postoji bilo kakva veza između različitih mehanizama kojima su
Srbija i Zapad bili zaštićeni od neugodnih istina koje bi izazvale
buru u nekim državama, ali bi bile od velike koristi žrtvama. Ali
točno u ovo doba prošle godine Nenu Tromp i mene Izetbegović je
uvukao u očitu prijevaru svog naroda kad je tražio moj potpis na
dokumentu - bilo kakvom dokumentu - kako bi izbjegao vlastitu
odgovornost jer nije čak niti tražio ispravku nezadovoljavajuće
presude Međunarodnog suda pravde (ICJ).
On će eventualno trebati objasniti svom narodu zašto je zahtjev za
reviziju, koji je njegov tim pod vodstvom američkog profesora i
bivšeg američkog posebnog izaslanika za ratne zločine podnio ICJ,
bio svjesno od početka kreiran da propadne. Ali čak ni Izetbegović
nije središnje pitanje. Pitanje je tko ga je prisilio da postupi
kako niti jedan odgovoran lider ne bi postupio prema svom narodu?
Što je zaustavilo sina oca koji je pokrenuo slučaj pred ICJ da učini
što je trebalo učiniti? To bi mogao biti vlastiti podmitljivi
interes, ali kad se stavi na kup zajedno s ostalim podudarnim
događajima - ne ponajmanje Posebni sud koji će suditi samo kosovskim
Albancima - nužno je pogledati na sve strane i zapitati se kako
glavnu zemlju agresora u tri rata - Hrvatska, Bosna, Kosovo - očito
štite nevidljive sile. I zašto? |
