|
Haški sud polako završava svoje predmeta i što se
tiče odgovornost za zločine u Bosni izgleda da će najveći dio
odgovornosti za njih ponijeti Radovan Karadžić i drugi, već osuđeni,
dužnosnici iz redova RS i VRS. Što će se desiti s presudom Mladiću i
kako će se u njegovoj presudi, ako on još poživi, sudije nositi s
njegovom odgovornosti za zločine? Jer, nemoguće je ne osuditi
Mladića za Srebrenicu, ali haški sud je do sada uvijek pronalazio
načina - ili preko optužnica ili preko presuda ili u kombinaciji
optužnice i presude - da ograniči odgovornost za masovne zločine
uključujući genocide u BiH na nivou Pala. Mladićeva presuda koja se
očekuje u 2017. godini, po svim materijalnim dokazima trebala bi
preko Pala i 30.kadrovskog centra voditi direktno u Beograd -
Generalštab Vojske Jugoslavije i dovesti priču do Vrhovnog savjeta
odbrane (VSO) kao civilnog komandanta jugoslavenskih oružanih snaga,
koji je donio naredbu o osnovanju 30. kadrovskog centra i za
komandata imenovao generala Mladića. Tko su bili članovi VSO-a za
vrijeme rata u BiH dobro se zna. Milošević je umro, a protiv ostale
dvojice - Momira Bulatovića i Zorana Lilića nikada, niti na jednom
sudu, nisu bile podignute optužnice za njihovu odgovornost za rat i
zločine kojima su komandovali oficiri koje je plaćao 30. kadrovski
centar.
Dačić navodi paragraf 3292 iz Karadžićeve
optužnice kao argument o Miloševićevoj miroljubivoj politici, kao i
to da je SR Jugoslavija ohrabrivala bosanske Srbe da prihvate
mirovne prijedloge. Vrlo površne reference koje Sudsko vijeće
koristi u fusnotama presude odnose se samo na 1992.godinu. Te,
vremenski ograničene reference s početka rata svakako ne mogu
služiti kao zaključak o prirodi odnosa između Pala i Beograda.
Dokazi izvedeni za vrijeme suđenja Miloševiću pokazuju da su Beograd
i Pale dijelili strategiju tj. da su radili na uspostavljanju
Republike Srpske na prostorima BiH, ali da su se ponekad
razilazilioko taktike u postizanju ciljeva. Ta strategija koja je
polazila od unaprijed zacrtanih teritorijalnih ciljeva i osvajanja
”srpskih” teritorija upotrebom sile i zločinima prema ne-srpskom
stanovništvu, u isto je vrijeme vodila računa o harmoniziranom
nastupom svih srpskih rukovodstava u mirovnim pregovorima kojisu
trebali voditi k međunarodnom priznanju srpskih teritorijalnih
osvajanja. I kroz kronološku plejadu svih mirovnih planova za Bosnu
vidi se da je teritorija RS od prvog mirovnog plana iz 1992.godine
pa do posljednjeg, onog u Daytonu iz 1995.godine, bivala sve veća i
etnički sve homogenija. Dayton je za Srbe bio teritorijlano
najprihvatljivi plan bez obzira na dugo čekanje. Iako je smanjio,
sveo, teritorij RS na 49%, Dayton je zacementirao granice RS koje
obuhvaćaju i istočno-bosanske teritorije s mjestima- Srebrenica i
Žepa–koje su do ljeta 1995.godinebili mjesta sa većinskim
muslimanskim stanovništvom. Od ljeta 1995. oni to više nisu, cijeli
svijet zna što se tamo dogodilo.
Dačićeva izjava da je sud je u paragrafu 3280
zaključio da Milošević nije bio dio udruženog zločinačkog poduhvata
i da je, upravo suprotno, osudio etničko čišćenje je suprotna svim
dokazima izvednim protiv Miloševića na njegovom suđenju. Sudije u
Karadžićevom slučaju se nisu ni detaljno, a niti uopće bavile ulogom
Beograda u udruženom zločinačkom poduhvatu jer Tužilaštvo tako nije
niti postavilo slučaj. Išlo se na Karadžićevu, i ,odgovornost Pala,
i to će se pokazati kao jedan od velikih propusta Tribunala. Ovaj
redukcionizam će ići na ruke apologetama srpskih zločina koji će
selektivno birati kako dokazetako i presude da dokažu svoju pravnu i
povijesnu pravdu.
Međutim, svaki pokušaj apologeta da upotrijebe
haška suđenja i presude kao argument za svoje stavove, vraća ponovo
pozornost na Miloševićevo suđenje u Hagu, koje iako nezavršeno
predstavlja vjerojatno najopsežniji arhiv svjedočanstava i
dokumenata o ulozi Beograda i republičkih i saveznih državnih
dužnosnika u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.
Tko god želi provjeriti apologetske argumente o
haškom “oslobađanju” od odgovornosti Miloševića za zločine u BiH
može na elektronskom arhivu Haškog tribunal, na internetu naći
Međupresudu iz juna 2004. godine u kojoj se sudsko vijeće odlučuje
da je Tužilaštvo u svom dijelu suđenja izvelo dovoljno dokaza za
genocide u BiH: i to ne samo za Srebrenicu, nego i Brčko, Prijedor,
Sanski Most, Bijeljinu, Kotor Varoš, Ključ i Bosanski Novi. Ova
međupresuda ostaje od velike važnosti jer po prvi put tretira
genocide kao proces koji je započeo 1992. u Posavini i trajao do
ljeta 1995 sa završnicom u Podrinju. Do presude Miloševiću nije
došlo, ali činjenica je da je on umro samo mjesec dana prije nego je
njegovo suđenje trebalo završiti i da on do kraja suđenja nije
gotovo niti dotakao svoju obranu za genocide. Shodno tomu, sudije ne
bi imale mnogo izbora nego potvrditi svoje stavove iz međupresude i
potvrditi genocide u svim gore navedenim opštinama. U međupresudi se
citiraju i neki važni dokumenti koje je Beograd poslije velikih
napora i pregovora predao Tužilaštvu. Mnogi od tih dokumenata još
nisu dostupni javnosti. Da Dačić zaista vjeruje u ovo što govori o
odgovornosti Beograda, zaštita sa svih dokumenata iz Beogradskih
arhiva dostavljenih tribunalu bi se davno skinula. Jer, zašto još
uvijek štititi dokumente ako Beograd ne snosi nikakvu odgovornost za
rat u BiH? Mi, koji smo izbliza pratili suradnju Beograda s haškim
tribunalom znamo jako dobro da je najvažniji razlog za zaštitu
dokumenata sudski proces koji je Bosna vodilila protiv države Srbije
za genocide u BiH na Međunarodnom sudu pravde. Isti dokumenti koje
je haško tužilaštvo tražilo iz državnih arhiva za dokazivanje
individualne krivične odgovornosti za Miloševića za genocide u BiH,
su u isto vrijeme dokumenti koje je država BiH mogla i trebala
upotrijebiti – da su bili dostupni - kao dokaz na Međunarodnom sudu
pravde za dokazivanje državne odgovornosti Srbije. U presudi iz
2007.godine sud oslobađa Srbiju odgovornosti za genocid. Neki
prvobitno zaštićeni dokumenti su osobođeni zaštite u slučaju
Perišić, 2011. godine, ali BiH na osnovu njih ne pokreće reviziju ya
presudu iz 2007. Međutim to nije presudan omašaj, jer unutar
Tužilaštva je ostalo još puno dokumenata koji nisu bili zaštićeni od
strane suda nego preko direktnih dogovora Tužilaštva s Beogradom.
Oni su još uvijek skriveni od javnosti. Krajnji rok za podizanjem
revizije od strane BiH na presudu iz 2007. je feburar 2017. i dok ne
prođe taj rok za podizanje revizije na međunarodnom sudu pravde u
Hagu, Srbija će svim sredstvima štititi pristup dokumentima kojima
se mogu otvoriti vrata reviziji. Kad je riječ o odgovornosti država
za genocid, države, uz nekoliko razloga, nikada neće same od sebe
priznati zločin genocida ili pustiti u javnost dokumente koji mogu
to pokazati. Kao prvo, zbog krivične odgovornosti države pred
Međunarodnim sudom pravde i isplate odštete koja slijedi u slučaju
dokazivanje državne odgovornosti za genocid. Kao drugo, pokazivanje
ili priznanje genocide bi obilježio pisanje nacionalne historije što
bi pratilo tu državu kroz vijekove. Treće, država uključena u
genocidne zločine ne mora uvijek genocidom postići svoje ciljeve.
Pružnanje genocidalnih zločina prije postizanja teritorijlanih ili
drugih ciljeva bi osujetilo daljnje napore. U slučaju Srbije to
znači da je Srpski državni projekt još uvijek aktualan i da se
Beograd još uvijek nije odrekao niti teritorija na sjeveru Kosova,
niti Republike Srpske u BiH.
Dačićeve izjave iz augusta 2016. godine potvrđuju
srpsku politiku začaranog kruga gdje se radi na rehabilitaciji
Miloševićevskog režima i nijekanja zločina otg režima jer se još
uvijek računa s mogućnošću ujedinjenje srpskih teritorija u što veće
moguću srpsku post-jugoslavnesku etničku državu.
EPILOG
Za one koji žele sudske presude izmanipulirati kao
defintivnu historijsku interpretaciju događaja i odgovornosti za
raspad Jugoslavije i ratove koji su slijedili za uspostavljanje
novih državnih granica, to nikako neće uspjeti. Presude su samo dio
jednog sudskog arhiva i one same po sebi ne donose defintivnu
autoritativnu historijsku naraciju. Prema riječima bivšeg haškog
sudije, Iain Bonomy-ija, sudska presuda nikada ne presuđuje o tome
da li je netko “nevin”. Sudske presude su tu samo da odmjere da li
je OPTUŽENI proglašen krivim po točkama iz optužnice. Zato se ova
vrsta individualizirane krivične pravde ne može poistovjetiti s
historijskom pravdom. Historičari trebaju pristupati sudskom arhivu
kao i svakom drugom historijskom izvoru - kritički ga analizirati i
preispitivati, nadopunjavati i suprotstaviti prema novim izvorima.
Ponekad su individualni dokumenti interesantiji za historičare nego
pravni sažeci, odluke i presude. Što se arhiva Miloševićevog,
nedovršenog, suđenja tiče on je gotovo u cijelosti dostupan na web
arhivu haškog tribunala. Težak za pretraživanje i opsežan do
iznemoglosti ovaj arhiv broji 49,191 stranica transkripta suđenja
koji sadržava svjedočenje više od 400 svjedoka. Pored transkripata
tu je posebna arhiva dokaza prihvaćenih u postupku koji broji 5,759
dokumenata, audio i video materijala uvedenih od strane Tužilaštva i
još 2,107. dokumenata od strane obrane. Za one zainteresirane
početnike i za profesionalne historičare koji bi željeli pregledatiu
cijelosti Dačićev izvještaj o Trećoj Jugoslaviji, iz januara 1992.
godine, napomena da ga potraže na web arhivu,i to kao dokaz zaveden
pod brojem P808 i P808a.
|
