Na Univerzitetu u Sarajevu promovisana je knjiga
"Krivični proces protiv Slobodana Miloševića: nezavršeno suđenje",
autorice dr. Nevenke Tromp. U intervjuu za Radio Slobodna Evropa
autorica govori o važnosti korištenja arhiva, te o mogućim
manipulacijama jer suđenje Miloševiću nije završeno presudom.
Nevenka Tromp radila je na istorijskim i
političkim temama u slučaju Slobodana Miloševića od 2000. godine sve
do njegove smrti, u martu 2006. godine. Odlučila je za knjigu
upotrijebiti opsežni arhiv i ostale materijale koji se bave ulogom
Slobodana Miloševića i Srbije u raspadu Jugoslavije i ratovima koji
su uslijedili.
RSE: Koliko je važno koristiti arhiv, ne samo onaj
Haškog tribunala nego i ove koji postoje u zemljama bivše
Jugoslavije, a koji svjedoče o istorijskim događajima koji tretiraju
devedesete, rat na ovom području, naročito u Bosni i Hercegovini, te
učešće Srbije u tom ratu?
Nevenka Tromp: Da bismo shvatili povijesnih arhiva
za događaje u bivšoj Jugoslaviji, vrlo je važno shvatiti da jedan od
najopsežnijih i najvrjednijih takvih arhiva se ustvari u ovom
trenutku nalazi u Hagu, i ne samo u Hagu, nego na svim drugim
sudovima koji se bave masovnim zločinima. Zašto je to tako?
Kao prvo, sudi se velikom broju pojedinaca, za
jedno veliko vremensko razdoblje, od 1990.-2004., ako se uzmu u
obzir i događaji u Makedoniji. Ovaj arhiv, kao povijesni arhiv,
toliko je značajan i drugačiji od svih drugih arhiva, jer je ovaj
Sud, koji je Sud Ujedinjenih naroda, imao nevjerojatno veliku moć da
traži od država, ne samo iz bivše Jugoslavije, nego iz cijelog
svijeta, materijale iz njihovih državnih arhiva, koji bi, po nekoj
logici zaštite državnih arhiva, bili zatvoreni za javnost čak
pedeset do sto godina.
Neki čak nikad ne bi bili otvoreni za javnost.
Ovaj Sud po prirodi svog posla imao je nevjerojatnu moć i u ovom
povijesnom arhivu ćete imati materijale za koje povjesničari sve
vrijeme svog radnog vijeka nikad ne bi došli u kontakt. I to mislim
da je neprocjenjive važnosti. Ne samo povjesničarima nego i žrtvama
i političarima, jer ti arhivi u sebi nose svaki, malo po malo, nekog
doprinosa da se shvati cjelovitost onog što se zbivalo na područjima
bivše Jugoslavije.
|
RSE: U Vašoj knjizi tretirate proces Slobodanu
Miloševiću, koji je, budući da je nezavršen, donio mnogo
špekulacija. Koliko je značajno da se iz tog naučnog ugla, govori o
ovom procesu, kako bi na ovim prostorima, ako možemo tako reći,
došlo do pomirenja ili makar do približavanja stavova, kada je riječ
o procesu Slobodanu Miloševiću?
Nevenka Tromp: Možda bi na početku bilo korisno da
Vam kažem koja je bila moja motivacija uopće da se uhvatim ovog
posla, za kojeg nije bilo presedana među mojim kolegama akademskim
istraživačima. Ja sam na slučaju Miloševića radila šest godina, na
strani Tužiteljstva, i to u jednom timu koji nije bio sačinjen niti
od pravnika, niti od policajaca, klasičnih istražitelja, nego smo mi
svi bili istraživači, ustvari s nekom akademskom podlogom.
I sad, zamislite šta se desi – u martu 2006.
Milošević umire, samo mjesec dana prije nego što je njegovo suđenje
ionako trebalo završiti, ustvari iznošenje dokaza. U tom trenutku
većina mojih kolega pravnika nama kaže: 'Zaboravite, u tom slučaju
nema presude, idemo dalje'. Samo za mene, koja nisam pravnik, bilo
je veliko pitanje – a kako idemo dalje?
Taj slučaj je ostavio za sobom tisuće i tisuće
dokumenata, milione stranica za čitanje, transkripte. Ja sam rekla –
kako ja mogu zaboraviti sve ove dane, godine, u kojima sam ja radila
na ovom slučaju?! Ja sam odlučila da vidim što ustvari jedan arhiv
takvog suđenja pridonosi upravo ovim spoznajama o kojima smo sada
razgovarali, što se ustvari desilo, u ime koga, u čije ime i što to
što smo saznali doprinosi procesima u postkonfliktnim društvima.
Počela sam pisati tu knjigu. Šest godina sam
radila na slučaju Milošević, isto toliko mi je trebalo da kao
insajder slučaja napravim jednu koherentnu analizu sveg što se
desilo. Prvo što sam saznala je da niti jedan historijski arhiv, bez
obzira koliko je opsežan, nije dovoljan da se obradi jedna tema bez
posezanja i za drugim izvorima izvan tog pravnog procesa.
Druga stvar koju kao istraživač, sad s jednim
novim 'šeširom', ulogom koju radiš, jeste da sudski arhiv, osobito
suđenja u anglosaksonskom sistemu, ne daje jednu jednoznačnu
odrednicu za istraživača, da znaš koji put da pratiš, jer svaka
naracija, svaka priča, i povijesna, i pravna, koja se tamo rađa, je
ustvari u znaku tog suparničkog sistema.
Znači, uvijek ćeš imati najmanje dvije naracije,
dvije priče – jednu koju tužilaštvo predstavlja, i drugu, koju
predstavlja obrana. U Miloševićevom slučaju ta suprotstavljena
naracija je postala još značajnijom zbog toga što nije bilo presude,
nije bilo nikakvog 'sivila' u tome, u smislu da imate crnu predstavu
sveg što je Milošević napravio, i jednu bijelu. Ta crno-bijela slika
se nekad ispravi u presudi. Međutim, ovdje tog nije bilo. Što to sad
znači?
Da će jako puno zainteresiranih strana, političara
u postkonfliktnim društvima imati priliku da se uhvati za detalj,
ili crne ili bijele naracije, i da taj detalj onda postane dio tog
javnog diskursa, javne priče, kao što se to, recimo, nedavno desilo
u ocjenjivanju suđenja i Miloševiću i Radovanu Karadžiću, da je
ministar Ivica Dačić rekao da je ustvari ta Karadžićeva presuda
oslobodila krivične odgovornosti i Miloševića, ali i Srbiju, u svim
događajima koji su se dešavali u Bosni devedesetih.
Moja knjiga ustvari govori da je nemoguće tako se
odnositi prema sudskom procesu, jer sudski proces i arhiv koji on
stvori, za povjesničare, i za političare u ovom slučaju, nikad ne
donosi jednoznačni rezultat svega, nego se mora tretirati kao i
svaki drugi povijesni izvor – znači, kritički se odnositi prema
njemu i tražiti druge izvore da podupiru neke stavove, ili da se
suprotstavljaju njima. Onda tek, u nekoj vrlo ozbiljnoj analizi
možeš doći do zaključaka.
RSE: Rekli ste da ste, dok ste pisali knjigu,
istraživali transkripte i da ste koristili dio onoga što je
Milošević govorio tokom suđenja, budući da se sam zastupao. Koliko
Vam je to pomoglo u istraživanju?
Nevenka Tromp: Recimo, činjenica da je Milošević
bio sam svoj pravni branilac, na Sudu je bilo od velike važnosti,
jer je, ustvari, on vrlo često davao takve komentare, osobito u
unakrsnom ispitivanju svjedoka Tužilaštva, da je to nekad ličilo kao
da on sam svjedoči na suđenju, a pošto je on bio optužen, po meni je
to velika stvar kada optuženi postane dio procesa. Šta se tu desilo
da je Tužilaštvo imalo priliku da čuje njegove reakcije na nekoliko
vrlo kontroverznih događaja, o kojima se još uvijek puno špekulira –
recimo u njegovom prihvaćanju ili neprihvaćanju Memoranduma SANU –
ove godine se upravo slavi 30 godina otkako se taj dokument pojavio
na političkoj sceni.
Još uvijek se ne zna da li ga je Milošević
prihvatio ili ne. Na suđenju je on pozvao da ga brane nekoliko
autora Memoranduma i u toj nekoj interakciji na koncu je postalo
jasno: naravno, on je prihvatio Memorandum, on to nikad nije želio
jasno reći, i ti ljudi koji su počeli taj ideološki proces srpskog
nacionalizma, ne samo da su doveli do rata svojim idejama, nego su
branili na njegovom suđenju i te ideje i te događaje, koji su,
znamo, završili tragično.
Drugi primjer je, recimo, sastanak između
Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu, iz marta 1991. godine, na kojem
se, navodno, govorilo o raspodjeli teritorija u BiH između
Miloševića i Tuđmana. Niti jedan, niti drugi, dok su bili živi, i
prije suđenja Miloševiću, nisu se izjasnili o tome.
Međutim, Milošević je pozvao za svjedoke ljude iz
svog okruženja, savjetnike, koji su bili aktivno uključeni u radne
grupe koje su trebale razraditi te neke detalje o njegovom dogovoru
sa Tuđmanom u Karađorđevu. I potvrđeno je – da, sreli su se u
Karađorđevu, sreli su se njih dvojica poslije toga i u Tikvešu, da,
postojale su i srpska i hrvatska radna grupa da se razrade detalji o
tome kako i što, i na suđenju se dokazalo zašto taj dogovor ustvari
nije urodio plodom.
Zašto nije urodio plodom rekli su ustvari svjedoci
koje je Milošević pozvao da svjedoče. Rekli su: Tuđman je inzistirao
da Milošević utječe na hrvatske Srbe i da Republika Srpska Krajina,
koja je tamo već bila formirana, da oni odustanu od toga. Milošević
je rekao: 'Pa ja nemam utjecaja na njih', a tada je Tuđman shvatio
da ne može ići dalje sa suradnjom s Miloševićem. To su vrlo značajni
momenti u pisanju povijesti – Milošević sjedi u sudnici, sluša i
postavlja pitanja, koja na koncu ispadnu vrlo relevantna i važna za
utvrđivanje povijesnih činjenica.
RSE: Zbog čega drugim ljudima nije bilo važno da
se bave tim kasnije i da se to na jedan potpuno drugačiji način
završi?
Nevenka Tromp: Suđenje Miloševiću i bilo kakvo
drugo suđenje sastoji se od raznih profesija i njihova uloga je vrlo
važna. Za pravnike je najvažnija presuda. U momentu kad nemate
presude, oni će naravno biti malo zainteresirani za nekakvu
jurisprudenciju, što se desilo, ali, ustvari, vrlo malo njih je – ja
poznajem samo jednu iznimku, jednog pravnika, to je bio Geoffrey
Nice, koji je nama za vrijeme suđenja isto govorio da je jako važno
što će to suđenje ostaviti iza sebe kao arhiv.
Znači, pravnicima je presuda najvažnija i to je
nekakva mora njihovog vlastitog uspjeha kao profesije. Isto tako
policajci – njima je važno kako naći dokaze, kako te dokaze
pretvoriti onda u sudske dokaze. I tu se gubi interes. Grupa ljudi
koja je radila u tom timu gdje sam ja radila, gdje su bili
akademici, bila je mala i vrlo malo nas je imalo uvid u sve što se
dešavalo u takvom jednom slučaju, ali najvažniji razlog zašto niko
to do sad još nije napravio jeste što je to jako, jako puno posla.
Tu se zaista radi o tisućama, tisućama stranica, stotinama svjedoka
i ako nemate dobar uvid u to što se zbivalo i unutar procesa, vrlo
je teško naći odrednice na koje se skoncentrirati za istraživanje.
Moja knjiga je napisana s tim ciljem u vidu,
također, da ona bude nekakav putokaz stotinama novih istraživača,
jer materijal je takav da niti istraživači u Bosni, niti na Balkanu,
mogu upotrijebiti sav taj materijal, željela sam ostaviti nešto
generacijama da vide kako takav jedan pokušaj izgleda. I nadam se da
kao nekakav uspjeh ili cilj knjige to može biti najminimalniji
doprinos za budućnost. |