|
Više se i nisam sjećao kakav je bio i kako je
izgledao. Pamtim samo one lijepe događaje koje smo zajedno živjeli.
Bio je niži od mene, ali smo u biti bili isti. Mnogo onih koji su ga
poznavali, rekli su mi da sam i po izgledu i karakteru sličan svome
ocu. Neki su mi govorili, da je, nakon što smo otišli iz Srebrenice,
on naglo počeo da gubi kosu i živce, volio je da živi i radi daleko
od ljudi u svojoj bašči i sa svojim alatima za pravljenje
aluminijskog posuđa i dijelova za muzičke instrumente.
Dvije godine i više je bio sam bez nas u
Srebrenici. Nikad nas više vidio nije. Da li se obistinila rečenica
nevinog djeteta kada ju je na UNHCR-ovom kamionu izgovorilo: „Babo,
ja te nikada više vidjeti neću.“ Jeste, bila je istinita, ali opet
kao da sam ga vidio i to više puta.
Ponekad, a volio bih da je češće, bar dva puta
godišnje ga viđam u jednom te istom snu, kako gazimo po srebreničkim
potocima i jarcima, grabeći zemlju i nogama i rukama da se spasimo i
on i ja sigurne smrti. Neki dan, baš, opet sam taj san sanjao, i
drago mi i teško mi.
Drago mi jer samo tako ga viđam, izderanog,
umornog, gladnog, bosog i uplašenog, a moj je i sa mnom priča, i
grabi i nogama i ruka i zubima crnu zemlju da ne dospije u ruke,
iste one u koje je dospio Ramo Salihović.
Jednom je san toliko bio stvaran, da sam se u snu
štipao za obraz i govorio kako to nije san. Govorio sam da je to
stvarnost, da konačno i ja imam oca, da je kraj mene. Ubjeđivao sam
sebe u snu da to nije samo san i ubijedio sam se. Onda sam se u snu
opustio i sreći nije kraja bilo sve dok ne osjetih mokar jastuk pod
svojom glavom.
Pitao sam se kako sam tako brzo zavolio Raminu
suprugu Salihu, haman, kao i svoju majku. Nisam znao odgovor do neki
dan kada ubijenog oca sretoh u muzeju.
Nermine, dođi!
Kada smo bili na otvaranju Muzeja o genocidu u
Srebrenici, posebna je jedna soba u kojoj Ramo, Salihin suprug,
doziva njihovog sina Nermina da dođe kod njega, jer je on kod Srba i
neće mu ništa biti, niti će mu dlaka s glave faliti, a poslije toga
snimka ni glave ni dlake Ramine niko nije mogao naći osim ICMP-a.
Kada je Saliha ušla u tu sobu, za mene je to bio težak i emotivan
trenutak. Nisam mogao da gledam, a naša hrabra Saliha izdržala je
par trenutaka i sa suzama u očima su je izveli vani, dalje nije
mogla. Ramo će do Sudnjeg dana dozivati svoga sina Nermina u sigurnu
smrt, i to će gledati brojne generacije i generacije djece i
odraslih.
Bilo je ljeto prije, možda, desetak i više godina,
kada se na televiziji pojavio snimak Srebreničana kako se predaju u
srpske ruke, iste one u koje se predao i Ramo Osmanović. Na tom
snimku dobro se vidi i sa sigurnošću može se reći da je to moj
amidža Hazim, a do njega, svi dokazi govore, moj otac Rifet. Nismo
ga dugo vidjeli, zaboravili smo kako izgleda. Moja majka nije
željela da bude sigurna da su to oni, nego je produžavala svoju nadu
sve dok nisu u srebreničku zemlju spušteni i sve do neki dan.
Kada sam po drugi put ušao u novootvoreni muzej,
prepoznah ih i nađoh u odrazu fotografije kao što ih nekad dječačkim
očima tražih u likovima slučajnih prolaznika i u pričama kako su
negdje u rudniku u Srbiji.
Opet te vidjeh, oče moj
Bio sam zatečen i čvor zategnutih emocija se
odveza kada sam ponovo ugledao svoga oca Rifeta i amidžu Hazima,
kako nose njihovog brata Hajrudina. Snimila ih je srpska kamera.
Čovjeku prije njih srpski vojnici govore da se ne boji. Neće ga
boljeti kada njegovo tijelo budu raznosili meci kalašnjikova,
pomislih.
Siguran sam da su to oni, zovem majku i sestru,
šaljem im uvećanu sliku. Majka trezvena i razumna, kaže i potvrđuje
da su to oni. Babo je proćelavio, isto kao i ja. Brada malo duža, a
ne tako gusta, nos i lice isto kao moje. Ruke, i tijelo. Amidža
Hazim je to sigurno. Svoga mlađeg brata nisam ni zvao, jer znam da
ih nikada nije ni vidio niti ih se sjeća, zna samo o njima iz naših
priča.
Muk, tišina, suze same idu niz lice, ali od kiše
koja me je na ulazu pokvasila, suze se ne vide toliko. Pomislim u
sebi - opet te vidjeh, oče moj, a eto, bio sam rekao da neću te više
nikada vidjeti. Znao sam, ja, kada sam ustao shrvan nakon onog,
jednog te istog sna, i prije doći i otvoriti YouTube i gledati njih
dok se predaju srpskim rukama. Volio sam da tuga traje duže, da
vrijeme stane, jer za mene više nije bitno. Vjerujem Bogu da će im
dati nepresušne bašče, puno bolje od onih koje su imali negdje na
proplanku iznad Srebrenice tih strašnih ratnih godina.
Govorim sebi, osjetio si djelić Salihine boli,
vidio si kako je vidjeti svoje najmilije kako odlaze u sigurnu smrt,
a da si ostao priseban i živ.
Zato sam zavolio Salihu i sve Srebreničane gdje
god ih sretnem. Naše su sudbine iste. Mi se prepoznajemo po boli.
Danas meni teče trideset i prva godina. Ista ona
godina u kojoj je ubijen moj otac. Kada sam bio dječak, smatrao sam
da je osoba od tridesetak godina već proživjela svoj život. Mislio
sam, život za tridesetogodišnjake je prošao. A sada vidim, kada sam
ja u tim godinama, da tek je počeo...
Nismo moj otac i ja imali priliku da, kao u
filmovima, zajedno odemo na pecanje. Da mi da svijet... Nije imao
priliku da gleda kako sada njegovi unučići trčkaraju Srebrenicom kao
nekad ja za njim i oko njega. Tek je počeo da živi, a ubijen je
zajedno sa svojom mlađom braćom.
Sjećam se, kada bi dolazio sa posla, a znao je
biti zbog posla odsutan i po nekoliko mjeseci, toliko me jako i dugo
znao grliti da sam, tada kao dječak, pomislio da će me ugušiti, i
tako zagrljen dugo, dugo me nije puštao, dok je razne slatkiše,
obuću i odjeću, jedno po jedno vadio iz cementom i krečom uprljane
zidarske maslinastosive duguljastookrugle torbe.
I danas i do kraja svijeta, on, njegove slike i
pisma će biti nijemi svjedoci koji govore emocijama o jednoj velikoj
ljubavi oca i sina koju je genocid ugušio i ostavio je da procvate
na nekom boljem svijetu.
I gle, čuda - kao da se historija i sudbina
ponavlja. Samo su u pitanju druga imena i lica. I moj sin izrazito
liči na mene. I svi kažu kako smo isti. Moja majka neizmjerno puno
ga voli jer joj liči i na mene i na mog oca, njenog životnog
saputnika. Voli ga posebno, a i on nju.
A ja, ne smijem ni da pomislim koliko i kako ga
volim, šutim. Potajno se bojim, Bože, molim te da nikada više
i nigdje ljubav između oca i sina ne bude ugašena silom.
|
