|
Bila je to, naime, posve interna stvar između Srba
i Bošnjaka, kao što je njihova i danas, kad tužiteljstva Srbije i
BiH novinarima daju izjave o spektakularnoj zajedničkoj akciji,
sugrađani i obitelji zločinaca u Republici Srpskoj protestiraju zbog
hapšenja, a obitelji davnih bošnjačkih žrtava pristižu na tužan
doček pravde. Kao što su se na uzaludnim dočecima okupljali svih
ovih godina, u malom gradu Prijepolju na jugu Srbije, dokle
devetnaest ubijenih nikad nije stiglo. I posljednje veljače, na
godišnjicu otmice, okupili su se tamo uglednici bošnjačkih udruga i
članovi obitelji, izmolili fatihu za svoje očeve, braću i sinove, i
- kao svake godine - bacili u Drinu osamnaest ruža.
Strah na stanici
Da, bilo je osamnaest ruža za devetnaest žrtava:
za jednu od njih nije bilo ni ruže ni molitve.
Tomo Buzov bio je, naime, statistički Hrvat, iz
Rudina u Kaštel Novom, od velikog i poznatog roda Buzovih. Tamo ga,
međutim, slabo pamte: kao kapetan prve klase u onoj vojsci, u Novom
Beogradu je dočekao i penziju i rat. Imao je pedeset tri godine i
sina Darka na odsluženju vojnog roka u Crnoj Gori, u Podgorici. Tamo
se i bio uputio, da posjeti sina, kad je u subotu 27. veljače 1993.
u deset ujutro sjeo u vlak 671, popularni Lovćen na liniji
Beograd-Bar.
Već na polasku vlak je kasnio sat vremena, jer su
se stanicom i vagonima muvali policajci i naoružani neki muškarci u
maskirnim uniformama. Sljedećih nekoliko sati policajci su obilazili
su kupee zajedno s kondukterom, koji je od svakog od tisuću putnika,
koliko ih je bilo u vlaku, tražio putnu kartu i osobnu iskaznicu.
Nikad to nije bilo, da se uz putnu kartu traži i legitimacija -
šaptom su se čudili putnici, a policija ih je smirivala objašnjenjem
kako se „pojavio neki šverc“.
Koju minutu prije četiri poslijepodne vlak se uz
škripu zaustavio u Štrpcima, jedinoj stanici na svih četiri stotine
sedamdeset šest kilometara slavne srpsko-crnogorske pruge koja se
nalazi u Bosni i Hercegovini. Mala je to stanica, nikad se tu Lovćen
zaustavio nije, pa su nelagoda i strah brzo ispunili zagušljive,
zatvorene kupee. Onda su se iz daljih vagona začuli žamor i glasna
zapomaganja, odrješiti muški glas izvikivao je bošnjačka prezimena,
i nije prošlo dugo prije nego su putnici u vlaku shvatili što se
događa.
Hiljadu putnika uplašeno je gledalo u vlastite
blatnjave cipele, bojeći se i proviriti kroz prozore na stanicu,
gdje su izvedene Bošnjake postrojavali pored kamiona sa zelenom
ceradom. Tek s vremena na vrijeme neki bi se ohrabrili pa doviknuli
„Vodite ih, strijeljajte ih!“.
Mogao je odšutjeti i umirovljeni oficir,
Kaštelanin Tomo Buzov. Samo da je šutio, da se udubio u novine ili
pravio da drijema, da je gledao vlastite blatnjave cipele i vlastita
posla – a imao je svojih, važnijih poslova, imao je na jednom kraju
pruge suprugu, a na drugom sina - trgnula bi ga nekoliko minuta
kasnije lokomotiva i mala stanica Štrpci zauvijek bi ostala iza
zaleđenog stakla na prozoru kupea. Samo, eto, da je šutio, kao
ostalih hiljadu putnika u vlaku 671. Ali nije mogao. Ustao je
konačno sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: „Stanite, ljudi, šta to
radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“
Bila je to - i onda je bilo jasno, a kamoli danas
– posve suluda, besmislena reakcija. Nije to bila prkosna, herojska
gesta: samo ljudska, dakle suluda i besmislena. Znao je i on, kao i
ostalih tisuću putnika, da ne može ništa spriječiti, ništa
promijeniti i nikoga spasiti. Nije riječ jednog penzionera mogla
biti jača od tridesetak naoružanih policajaca i vojnika: bilo je to
jače samo od njega.
Tako se Kaštelanin Tomo Buzov, umjesto na porti
podgoričkog garnizona, u posjetu sinu Darku, te subote našao u
kamionu s osamnaest Bošnjaka, koje su pripadnici paravojne grupe
Osvetnici iz Višegrada odveli u selo Prelovo kraj Višegrada. U
gimnastičkoj dvorani osnovne škole okrutno je mučen i premlaćen,
prije nego što je i na njega došao red da uđe u jednu garažu, gdje
je čekao vođa Osvetnika Milan Lukić.
Bez molitve i ruže
Supruga Koviljka i sin Darko nikad nisu pokopali
Tomu. Od devetnaest žrtava otmice u Štrpcima, identificirane su i
sahranjene samo tri, pronađene kasnije u jezeru Perućac.
Sve ostale, međutim, u komemoracijama u Prijepolju
imaju svoju množinu, kao što svoju množinu na demonstracijama u
Višegradu imaju i ubojice, i kao što je svoju množinu u vlaku 671
imalo tisuću putnika zagledanih u vlastite blatnjave cipele.
Samo Tomo Buzov nema množine i nikoga se ne tiče.
Iako je bio žrtva, nema za njega molitve i ruže na spomenu
ubijenima: što se njih tiče, nije bio statistički Bošnjak. Iako nije
bio statistički Bošnjak, iako je bio oficir JNA na putu u posjeti
sinu u istoj toj vojsci, ne pamte ga ni njegova posljednja domovina,
ni njegova nekadašnja vojska: što se njih tiče, bio je statistički
Hrvat. Iako je bio statistički Hrvat, Kaštelanin, ne pamte ga ni
Hrvatska ni Kaštel Novi: što se njih tiče, bio je izdajnik.
Pamti ga, eto, samo poneki od tisuću suputnika iz
vlaka 671 na liniji Beograd-Bar, svjedoka koji su se na sudu sjetili
čovjeka što nije mogao šutjeti. A nema statistički tijesnije
manjine, nema veće jednine i strašnije samoće od one u kojoj se ne
može šutjeti. Malo je takvih, statistički je jedan na hiljadu. Poput
zaboravljenog Kaštelanina Tome Buzova, čovjeka koji nije mogao
šutjeti.
Jednog od hiljadu.
|
