|
Moji baka i deda Šušnice bili su ponosni
Krajišnici, Bosanci sa Grmeča i podgrmečkog kraja, iz sela Dabar i
Podlug... Oboje su sa 16 godina stupili u NOB. Deda Đuro zajedno sa
četvoro svoje braće u Šestu krajišku partizansku, a baka Mira u
Drugu proletersku brigadu. Baka je bila ranjavana na Sutjesci u
nekoliko uzastopnih bitaka sa četnicima i Es-es-ovcima a prehodala
je tifus u povlačenju sa preživjelim Dalmatincima. Krajem rata su se
upoznali i vjenčali.
***
Deda je prihvatio garnizonsku službu prvo na
bugarskoj granici, pa se moj stari rodio u Pirotu, a onda i na
albanskoj granici, pa su stari i stric odrastali u Tetovu. Kad su
došli u Banja Luku 1960, pričali su makedonski a jedva razumijeli
srpsko-hrvatski. Bili su i do kraja ostali istinski partizani i
komunisti (a ne komunjare) koji su pazili svoj komšiluk, prijatelje
i uživali u zajedničkom životu sa svim ljudima i narodima u Bosni.
Što bi kod nas rekli - nisu se dali vagnuti u stranu ni za jotu kad
su došla ova nevjerna vremena. Nisu nikada bili vjernici, niti se
kod njih mogao osjetiti taj nacionalistički konstrukt srpstva. Sad
sa ovom pameću znam da su kao i svi Krajišnici smatrali sebe Srbima,
pravoslavcima, ali nisu tome pridavali politički značaj ili životnu
bitnost. Njihova etnografija, kultura i ekonomija življenja tokom
20. vijeka je bila daleko od monolitnog i ujedinjavajućeg političkog
konstrukta svetosavskog srpstva koji je dopirao iz Beograda i
Vojvodine dvadesetih, tridesetih i ponovo osamdesetih i devedesetih
godina - već je bila istinski bosanska, ili još preciznije,
autohtono bosansko-krajiška.
***
Sjećam se bakinog komentara na slike četnika i
srpskih dobrovoljaca na barikadama u Hrvatskoj 1991. - Sine, rekla
mi je, evo opet ovih bradonja četnika i popova, a mislila sam da smo
mi to pobijedili jednom za svagda... Oni će nam svima glave doći...
***
I deda Ostoja, majčin otac, sa šesnaest je otišao
u partizane, sa doktorom Mladenom na Kozaru gdje je učestvovao u
podizanju ustanka. Preživio je prvu nacističku, ustašku i četničku
ofanzivu na tu planinu. Kada se vratio u selo Bistricu podno
Prosare, počela je odmazda ... Ubijanja ili odvođenja zarobljenika,
antifašista i seljana, u Staru Gradišku i Jasenovac. Muškarce su
odvozili u radne logore u Austriji i Njemačkoj. Tako i mog dedu, no
on je iz tog logora pobjegao nakon četiri mjeseca i vratio se u
partizane. Prvo u štajerske a onda ponovo na Kozaru i dalje po
Bosni.
***
Kad se sjetim svog djetinjstva, neke svoje lične
prošlosti, uvijek se sjetim doživljaja, slika i raje iz dva
banjalučka naselja u kojima sam odrastao - Rosulja i Borika.
Najljepša i najnostalgičnija sjećanja i slike su ipak iz radničkog
naselja i raje u Boriku, jer sam tu proživljavao one slatke
prijeratne tinejdžerske i gimnazijske godine. Vrbas, kajak, raja iz
kluba... Mufta, Muhamed, Sina, Smailaga, Albin, Boro, Pota...
Takmičenja u kajaku na rijekama širom bivše Juge... Zezancije sa
rajom iz zgrade… Džimi, Smaja, Roske, Darma… Prva zaljubljivanja i
simpatije. Sjećam se djevojke sa imenom Elizabeta Sotelo, zvali smo
je Beti Bup. Samo njeno ime je bilo dovoljno da mi uši otpadnu.
Banja Luka i Borik mog djetinjstva u odnosu na ovo sada, bile su
šarolike, izmješane i stopljene oaze različitih ljudi, imena,
porodičnih priča, običaja i istorija, različitih vjera i narativa,
različitih temperamenata.
***
Sjećam se da je pred sami rat u Banjaluci svako
pokretao neki svoj mali biznis. Ljudi su pravili i izvozili
posteljinu, kožnu galanteriju i ko zna šta već... Kafići i
slastičarne su radili ko ludi, naročito oni borički od kafića K4
preko Venecije, Moneta i Kajaka do Tilta, Džoja i Moskve... Bilo je
svega, sve dok nam nisu počeli obećavati da ćemo svi jesti zlatnim
kašikama. Tada je iz komšiluka isparilo više od polovine mojih
drugara...
***
U gimnaziju sam krenuo u jesen 1991. i prve šokove
rata sam doživio u tim danima. Sjećam se kako su moji drugari iz
razreda nestajali jedan po jedan... A onda par dana ili sedmica
poslije neko donese haber u razred da se Selma, ili Valentin, ili
Mario više neće pojavljivati u školi i da su izašli iz Banjaluke. To
su za mene bile traume.
***
U gimnaziji su moju raju prvi put popisivali po
nacionalnosti. Negdje u maju 1992. profesor Mile Sumrak, zamjenik
direktora i član SDS, uleće u razred kod nas i kaže: - Ajmo, djeco,
napišite ovdje svoje ime i prezime i nacionalnost. I dade da po
razredu kruži taj obrazac. Dođe i do mene i tada sam prvi put vidio
da djeca nisu samo djeca već i Srbi, Muslimani i Hrvati. Bio sam
šokiran, nisam se mogao pomjeriti . Sad sa ovom pameću shvatam da je
popisivanje po nacionalnosti prvi korak u dehumanizaciji čovjeka. Ja
nisam znao kojoj kategoriji pripadam i kraj svog imena pišem -
Jugosloven. To čini i Bojan, drug do mene u klupi. Ode Sumrak sa
spiskom, ali se nakon nekog vremena vrati... Prozva mene i Bojana i
kaže nam da nacionalnost Jugosloven ne postoji, da ta država više ne
postoji i da se izjasnimo drugačije...
Kažem mu da ja ne znam šta drugo da napišem i da
moram pitati majku.
... Zbunjeno je izletio iz razreda... I sada
razmišljam kako je simbolično da je sav taj jad i čemer srpskog
nacionalizma i rata u naš razred donio čovjek koji se preziva
Sumrak. Te 92. nestalo je pola mog razreda... a tih godina i pola
moje Banjaluke... Sumrak rata je počistio ulice, naselja, sela,
sjećanja... I sada nam srpski nacionalisti pokušavaju prodati priču
da ta vremena, ti ljudi, ta djeca, taj život... nikada nisu ni
postojali. I da je ovako bolje.
***
Početak rata za mene predstavlja spoznaja da je
moj burazer od strica Boris, dijete iz mješovitog braka, iz kasarne
JNA najednom završio na Vukovaru sa svojih 18 godina. Bio je
tenkista, preživio je i kada se vratio krajem ’91. imao je priče
zbog kojih mi se sve to sranje zgadilo odmah na početku. Pričao mi
je: - Ulazimo mi tenkovima u Vukovar na samom početku... Ne znam ni
za šta, ni zbog čega, ali tu sam. Po tenku počeše zvonit meci, a
moja noga odmah pade sa gasa. Tenk stade a meni počeše suze ići niz
lice... Jebote, gdje me ovo guraju! ... Cijela se kolona zaustavi, a
Šljivančanin urla na nas ko na robove...
***
Još te zime, moj stari je uspio pokupiti sa fronta
na Strugu kod Okučana, Andreju, Beograđanina, doveo ga kući i meni
rekao: Spremi ga, on danas ide kući da ne bi poginuo. Bukvalno ga je
skinuo sa oklopnjaka i u uniformi doveo u Banjaluku. Momak je bio
crn ko ugarak, imao je blata po kosi i u ušima, oči su mu bile ko
fildžani... i sav se tresao. Navuko je svoju civilku koju je držao
kod nas, stavio minđušu u uho i pravac Beograd... Mislim da sada
živi u Italiji. Njegova su vojnička pisma još uvijek kod mene u
kući.
***
Regrutovani Banjalučani svih nacija 1992. sve
češće su se vraćali iz Hrvatske u kovčezima. Sjećam se kako se
drvoredi kod parka Petar Kočić, na mom putu ka gimnaziji, sve više
pune smrtovnicama.
***
Marta 1992. stari i ja smo išli na pecanje, na
Plivu, sa tatinim kolegom Zokom iz SUP-a. Na po puta, Zoka izbaci
kasetu Merime Njegomir i ubaci drugu sa nekim četničkim pjesmama...
Od Topole, od Topole... Oj, vojvodo Sinđeliću itd... Pita ga stari:
Matere ti, Zoka, od kad to ti slušaš te pjesme? A Zoka mu odgovori
da je on njih oduvijek slušao. Ja se na zadnjem sedištu Juga 45 u
trenu nasmijem: Aha, baš si ih slušao ranije, al’ na vokmen! Uhvatio
sam ljutit tatin pogled u retrovizoru... Dok sam trepnuo dobio sam
po nosu. Ćutao sam dok se nismo vratili kući... Stari me stavio pred
sebe i reko da moram paziti šta pred kim pričam... Taj njegov savjet
nikad nisam poslušao.
***
Većina Srba je prosto legla sa petokrakom a
probudila se sa kokardom i ne shvatajući šta im se dešava. Kad su
shvatili, bilo je kasno i za njih i za njihove familije. Sve ostale
šprehe su bile samo traženje opravdanja zašto su od partizana i
komunista postali četnici i nacionalisti.
***
U aprilu 1992. moja porodica je osjetila svu
žestinu srpskog nacionalizma. Mog starog, Miodraga Šušnicu ubile su
paravojne formacije SDS, tzv. SOS-ovci, po nalogu Stojana Župljanina
i vrha SDS, a onda su za to ubistvo u banjalučkim dnevnim novinama
Glasu okrivili banjalučke Muslimane i Hrvate. Nama su u nekoliko
navrata poslije ubistva pretresali stan, iznosili tatine stvari i
pratili staru... Tatine kolege i istinski prijatelji su uspijeli
policijski riješiti to ubistvo, ali taj slučaj nikada nije
procesuiran na sudu. Izvršioci, organizatori i nalogodavci žive sa
mnom u istom gradu. Da apsurd bude veći, taj novinski članak koji je
za ubistvo mog oca inkriminirao i dehumanizirao sve Muslimane i
Hrvate optužujući za to porodice Beganović i Klindić, napisao je naš
porodični prijatelj - novinar Boro Marić. Kad ga je stara pitala -
Zašto Boro, bolan, lažete i izmišljate? On je odgovorio: Moralo se!
Nakon toga nismo imali više kontakta sa njim.
***
Tog aprila 1992. počelo je organizovano
teroriziranje, zastrašivanje i protjerivanje nesrba iz Banjaluke. Ja
sam gubio prijatelje iz komšiluka, iz kajakaškog kluba, iz
gimnazije... Do kraja rata u Banjaluci je ubijeno oko 220 civila, a
protjerano je oko 75.000 ljudi! Samo zato što su bili Muslimani ili
Hrvati. A u Banjaluci nije bilo ni dana rata. Srbi su se odrekli
svojih komšija i prijatelja za imaginarno ljotićevsko i
velimirevićevsko srpstvo.
***
Bio sam svjedok kako grupe nacionalista hodaju
gradom i tjeraju momke da se prekrste a ako ovi to ne bi znali ili
bi to uradili na „pogrešan“ način - tukli su ih. Sjećam se da su
skidali gaće momcima da vide da li su osunećeni ili nisu, pa ako
jesu - tukli su ih. Gledao sam kako ljude izbacuju iz stanova,
upadaju im u kuće, kako ih tuku kundacima na cesti, kako ih odvode
ko zna gdje...
***
Sjećam se i dana kada je srušena Ferhadija zajedno
sa još nekoliko džamija tog dana. Bio je maj 1993. i sva stakla na
okolnim zgradama i robnoj kući Boska su popucala. Osim stakala na
SUP-u, oni su znali da će džamije biti rušene pa su pootvarali sve
prozore... Ja nisam mogao vjerovati, nisam želio vjerovati da se to
desilo... Neki su slavili, neki plakali.
***
Sjećam se dana kada su naše komšije Kalkani i moj
drug Samir izašli iz Banjaluke. To jutro je bilo tiho. Nedugo
poslije njih izašli su i Džonlići. Samirov burazer se krio od vojske
i praktično nije izlazio napolje osim da promjeni mjesto skrivanja.
Krio se i kod nas u kući. Bio je floter – osoba koja živi po
krajevima grada u kojem ga neće prepoznati da je Musliman ili
Hrvat... O da, stranci su imenovali i ovu kategoriju ljudi.
***
Današnja Banja Luka ne liči na onu staru. Nove
srpske vlasti su još za vrijeme rata obrisale sve muslimanske,
hrvatske i nedovoljno srpske identifikacije iz naziva ulica, naziva
mjesnih zajednica i škola. Porušili su sve džamije u Banjaluci i
franjevački samostan na Petričevcu. Na prostoru banjalučke biskupije
ubijeno je 8 katoličkih sveštenika, a nekoliko ih je bilo zatvarano
i premlaćivano! Srpski nacionalisti su u septembru 92. nasred ulice
izrešetali imama džamije na Hisetama! U godinama poslije rata
porušili su ili pustili da propadne dosta spomenika kulture,
skulptura akademskih BH umjetnika, srednjovjekovnih utvrđenja i
starih bosanskih kuća... Skoro sve što je ostavština osmanske,
muslimanske, katoličke, austrougarske i naše bosanske naracije. Pod
udarom zaborava su bili i spomenici iz NOB-a, ali su par godina
nakon rata vratili dio bista narodnih heroja u Banjaluci, što nije
slučaj u drugim sredinama. Sve što ima bosansko-hercegovačko
nasljeđe ili govori o nekadašnjem interetničkom i zajedničkom životu
je nepoželjno i pod udarom je organizovane amnezije i ignorisanja...
***
Palili su arhive i službene evidencije policije,
sudova i opštine – isprva za novac i po želji, a poslije rata
sistematski i masovno. Količina toga što se želi zaboraviti u
Banjaluci je tolika da prazninu koja tom prilikom nastaje ništa ne
može ispuniti. Pa ni silni novi pop-mitološki i nacionalistički
narativi i spomenici. Banja Luka je dobila spomenik Stefanu Nemanji
(?), banu Milosavljeviću, dobila je i desetine novih pravoslavnih
crkava, neke na mjestima na kojima nikada nije bilo crkve. Srpske i
državne zastave Srbije se mogu vidjeti svugdje a zastave BiH samo na
institucijama BiH u gradu.
***
Moje istraživanje pokazuje da su srpske vlasti u
Banjaluci promjenili naziv 50 odsto ulica, njih oko 240, brišući sve
nesrpske narative a namećući samo srpske i pravoslavne. Ljude, stare
Banjalučane, možda najviše pogađaju ove posljedice urbicida i
kulturocida vidljive u Banjaluci u nazivu skoro svake ulice i na
svakom kutku. Ni meni se ne mili živjeti u ulici koja nosi naziv
četnika iz Drugog svetskog rata, a kamoli nekom čovjeku kojeg su
srpske snage protjerale ili mu pobile najmilije.
***
U zadnjih šest, sedam godina Dodikove vladavine
javni i medijski prostori, politička arena i umovi mladih ljudi su
do daske zatrovani srpskim klero-nacionalizmom i etno-fašizmom.
Uporedo sa tim Dodik i njegova klika bjesomučno pljačkaju javni
novac i resurse maskirajući svoj kriminal nacionalističkim
populizmom... Dodik i njegova bratija tajkuna godinama izvlače novac
i vrijednosti u Srbiju, Rusiju i Švicarsku...
***
Ima u Banjaluci dosta raje koja ne prihvata ova
nacionalistička sranja i među njima sam stekao prijatelje...
Pokušavamo da markiramo događaje i mjesta i tako skrenemo pažnju
javnosti na zločine istrebljenja i genocida nad nesrbima u
Banjaluci, Prijedoru, Srebrenici i drugim opštinama ove RS. Zajedno
sa našim komšijama, Bošnjacima i Hrvatima, obilježavamo stratišta
svih naroda u BiH, ali ja sam se fokusirao na zločine nad nesrbima
počinjene od strane srpskih snaga a u ime srpstva. Zašto? Zato što
će nam se pokoljenja stidjeti za ono što smo učinili na pragu 21.
vijeka. Srpske vlasti i snage devedesetih, osvajajući i čisteći
opštinu po opštinu u Hrvatskoj i Bosni u halucinogenom piru odbrane
tzv. srpske zemlje - obezvrijedile su srpske žrtve Jasenovca,
Jadovnog i drugih stratišta... Ginter Gras je lijepo govorio
Nijemcima: Tek kada osjetite istinski sram za ono što je počinjeno u
vaše ime i doživite istinsku katarzu, tek tada imate pravo na
vlastite suze! Ima li ičeg takvoga u Banjaluci, u RS, u Srbiji?
Nema! Jer da ima - ne bi Banja Luka bila dio RS, i ne bi bilo RS jer
bi je se odrekli kao najsramnijeg perioda u srpskoj istoriji... I ne
bi taj grad bio centar poricanja genocida i sistematskih zločina
koje su srpske snage počinile... Ne bi bio grad zaborava i amnezije
svega što je nesrpsko...
***
Možemo se svi mi pozivati i na čojstvo i na
petokraku, i na Tita i na partizane, ali naši ratni lideri su bili
oberčetnici, obernacionalisti i ludaci, a ova sadašnja vladajuća
politička elita u tom mom gradu Banjaluci, a bogami i u Srbiji, ne
razlikuje se ideološki ni za jotu od tih ratnih zločinaca... Samo su
im metode i maske donekle prefinjenije... Bojim se novih sukoba u
Bosni.
O sagovorniku
Srđan Šušnica, kulturolog, rođen je u
Banjaluci 1976. Završio je banjalučku gimnaziju a potom diplomirao
na Policijskoj akademiji u Beogradu, a nakon toga i na Pravnom
fakultetu u Banjaluci. Magistrirao je na Fakultetu za društvene
nauke Univerziteta u Ljubljani na programu Kulturolgije. Bavi se
kulturološkim istraživanjima bosanskih i balkanskih tema, pisanjem i
društvenim aktivizmom okrenutim protiv kulture zaborava, istorijskog
revizionizma, nacionalizma i fašizma. Živi i radi u Banjaluci.
ANT1
Mog starog Miodraga Šušnicu ubile su
paravojne formacije SDS, tzv. SOS-ovci, po nalogu Stojana Župljanina
i vrha SDS, a onda su za to ubistvo u banjalučkim dnevnim novinama
Glasu okrivili banjalučke Muslimane i Hrvate. Nama su u nekoliko
navrata poslije ubistva pretresali stan, iznosili tatine stvari i
pratili staru... Tatine kolege i istinski prijatelji su uspijeli
policijski riješiti to ubistvo, ali taj slučaj nikada nije
procesuiran na sudu. Izvršioci, organizatori i nalogodavci žive sa
mnom u istom gradu.
ANT
Današnja Banja Luka ne liči na onu staru.
Nove srpske vlasti su još za vrijeme rata obrisale sve muslimanske,
hrvatske i nedovoljno srpske identifikacije iz naziva ulica, naziva
mjesnih zajednica i škola. Porušili su sve džamije u Banjaluci i
franjevački samostan na Petričevcu. Na prostoru banjalučke biskupije
ubijeno je 8 katoličkih sveštenika, a nekoliko ih je bilo zatvarano
i premlaćivano! Srpski nacionalisti su u septembru 92. nasred ulice
izrešetali imama džamije na Hisetama! U godinama poslije rata
porušili su ili pustili da propadne dosta spomenika kulture,
skulptura akademskih BH umjetnika, srednjovjekovnih utvrđenja i
starih bosanskih kuća... Skoro sve što je ostavština osmanske,
muslimanske, katoličke, austro-ugarske i naše bosanske naracije.
ANT – vinjeta levo
Većina Srba je prosto legla sa petokrakom a
probudila se sa kokardom i ne shvatajući šta im se dešava. Kad su
shvatili, bilo je kasno i za njih i za njihove familije. Sve ostale
šprehe su bile samo traženje opravdanja zašto su od partizana i
komunista postali četnici i nacionalisti.
|
