|
Stevo Đurašković docent je na zagrebačkom
Fakultetu političkih znanosti. Ponajviše se bavi procesom izgradnje
nacija u srednjoj i istočnoj Europi te kako se povijest koristi u
politici i društvu.
Kako komentirate priču u vezi srpske izložbe o
Jasenovcu u zgradi UN-a? Hrvatska je vlada poslala srpskoj vladi
notu u kojoj se kaže da Srbija nastavlja sa zloupotrebom i
manipuliranjem žrtvama Jasenovca u dnevnopolitičke svrhe? Je li nota
bila uopće potrebna?
– Naravno da je izložba krajnje problematična, te
je srpskoj vladi trebala u političke svrhe. Međutim, najvažnije je
ono što bi nama trebao predstavljati Jasenovac. Nažalost, mi se još
nismo suočili s povijesnim teretom Jasenovca i NDH-a. Ta je povijest
bila do 1990. godine ispervertirana na jedan način, a od 1990.
godine naovamo na drugi. A povijesne činjenice nepobitno govore kako
je režim NDH bio drugi najzločinačkiji režim u nacističkoj Europi,
odmah iza Hitlerovog. Naime, žrtve ustaškog terora u odnosu na broj
stanovnika NDH druge po veličini, odmah iza Hitlerovih: po
izračunima demografa Vladimira Žerjavića– koje se i danas uzima za
relevantne– pogubljeno je oko 250.000 civila, što u logorima, što u
akcijama 'čišćenja terena', od toga oko tri četvrtine Srba. Žerjavić
je inače svojim izračunima »raščarao« velikosrpski mit o Jasenovcu,
došavši do brojke žrtava logora u visini oko 80.000. Nedavno je
sveobuhvatni popis žrtava koji provodi Spomen-područje Jasenovac
došla do skoro iste brojke.
Međutim, nisu same brojke pokazatelj; licitiranje
njima u krajnju je ruku odurno. Činjenica je i da je Jasenovac bio
jedini koncentracijski logor kojeg nisu vodili njemački nacisti, već
ustaše autonomno. Od tog problema ne smijemo bježati, budući sve dok
se s njim ne suočimo imat ćemo i dalje prisutno koketiranje s
ustaštvom. Zbog državotvorne Tuđmanove interpretacije desnica dobrim
dijelom odbija suočenje s tim zločinima, ali i ljevica ima problem
suočavanja. Naime, Tuđman je bio u pravu kada je naglašavao kako je
rekao veliki broj ljudi bio uz NDH, ne zato što su bili nacisti ili
fašisti, nego zato što su im zbog iskustava međuratne Jugoslavije
bila odurni sama Jugoslavija, a i komunizam kao režim. Ti ljudi nisu
krivi, ali njihovi potomci te cijelo društvo, moraju snositi
povijesnu odgovornost da se ni u kom trenutku taj režim ne veliča,
potomke ne opterećujemo krivnjom, već sve nas odgovornošću. To je
dio onog što se zove povijesna kultura, a koja čini važan dio
demokratske političke kulture.
Potkopavanje antifašističkog konsenzusa
Rekli ste, imali smo jedno tumačenje do 90-ih a od
90-ih, od uspostave samostalne Hrvatske, drukčije tumačenje. I
vidljiv je taj trend revizije povijesti drugog svjetskog rata kod
nas i želi se to etablirati na način da se fašizam i ustaštvo i
antifašizam s kasnijim jednopartijskim socijalizmom podvedu pod istu
inačicu – nedemokratskih i totalitarnih režima. Pa onda i danas
vladajući ne žele osuditi NDH, bez toga da u istoj rečenici ne osude
i 'zločinački komunistički režim'?
– Ovo izjednačavanje o kojem govorite uvezeno je
iz Europe. Angela Merkel i Emmanuel Macron ne vide da sami sebi
kopaju jamu. Zašto? Politička upotreba teorija totalitarizma u biti
potkopava europski antifašistički konsenzus na kojem je Europa
počivala poslije drugog svjetskog rata. Taj je konsenzus počivao na
tome da su se antifašisti raznih usmjerenja ujedinili protiv
fašizma. Izjednačavanje zločinstava fašizma i komunizma implicira da
je komunistički antifašizam lažan, jer su komunisti koristili
antifašizam da bi prigrabili vlast i nametnuli nedemokratski režim.
To je istina, ali ako antifašizmu uzmemo komuniste, a što će onda
preostati? Jer, buržuji su uglavnom čekali da ih Amerikanci
oslobode. Zapravo, osim u Poljskoj i dijelom u Francuskoj, činjenica
je da su europske antifašističke pokrete vodili i većinski
popunjavali komunisti.
Drugo, teorije totalitarizma u političkoj uporabi
proglašavaju jednakost nacističkog rasnog genocida i komunističkog
klasnog genocida. No, komunistički zločini u velikoj većini nisu
genocidni. Jer za genocid treba postojati namjera određenih vlasti
da u potpunosti ili djelomično istrijebe određenu skupinu ljudi.
Pojednostavljeno, kao Židovu, Romu itd. nije vam bilo spasa u
nacističkoj Njemačkoj ili u NDH. Kod komunističkog terora kategorije
nikad nisu bile definirane. Tijekom građanskog rata u Rusiji, kad su
komesari dolazili pitati Lenjina tko je narodni neprijatelj, Lenjin
je odgovarao: »Prepoznat ćete kad ga vidite«. Mnogi plemići i
buržuji postajali su ne samo komunisti, već vođe. Naravno, činjenica
da komunistički zločini nisu genocidni, ne znači da ih se smije
relativizirati. Društva se trebaju s njima suočiti, žrtve treba
obeštetiti i vratiti im dostojanstvo, ali se ne smiju izjednačavati
zločini fašizma i komunizma.
Vijeće Europe je 2006. rezolucijom pozvalo na
osudu zločina totalitarnih komunističkih režima.
– Ona traži striktno individualno kažnjavanje.
Mogući počinitelj je nevin dok mu se ne dokaže krivnja, a ne kao u
Poljskoj da u lustracijskom postupku, onaj koga se optužuje, mora
dokazivati nevinost. I Rezolucija naglašava da se lustracija ne
smije koristiti u političke svrhe. Ali, zapravo jedini pravi
apolitični, nekompromitirani proces lustracije proveden je u
istočnoj Njemačkoj. Da bi se proveo proces lustracije treba
postojati građanska politička kultura i pravna država, a većina
postkomunističkih zemlja još nije dosegla tu razinu.
Plemstvo i kmetovi
Domovinski rat i 25 ili 22 godine poslije i dalje
je apsolutno središnja okosnica i glavni politički diskurs u
Hrvatskoj. Ako gledamo javnu televiziju koja je pod potpunim
utjecajem izrazitih konzervativaca, vidimo da se stalno komemoriraju
ratni ili žrtvoslovni događaji. Kao da vladajući zaboravljaju onu
Gotovininu kad se vratio iz Haaga: »Rat pripada prošlosti, okrenimo
se budućnosti«?
– Ovo što se sad događa je samo dokaz da je
hrvatska država neuspješni politički projekt. Nacionalna država
služi tome da osigura dobar život svojim državljanima. Kako je
Hrvatska politički i ekonomski krahirala, sad imamo jahanje na
jedinoj preostaloj svijetloj točci neovisne Hrvatske– Domovinskom
ratu! Stoga danas živimo u svojevrsnoj kopiji osamdesetih, kada se
cijeli jugoslavenski samoupravni projekt rušio, a SUBNOR ljudima
počeo ulaziti i u krevete. Po mom sudu, opet imamo SUBNOR, sada
predvođen Đurom Glogoškim i Josipa Klemmom, koji shvaćaju državu kao
svoje vlasništvo, budući su se izborili za nju. Tu mi imamo problem,
budući se radi o feudalnom shvaćanju društva, nasuprot građanskom
društvu liberalne demokracije gdje je država zajednica
jednakopravnih Hrvata i hrvatskih državljana.
Jako je vidljivo i to da je prosječna mirovina
veterana dva i pol puta veća od prosječne hrvatske mirovine.
– Nisu ključni problem braniteljske mirovine.
Problem je što država nije osmislila pravila cjelokupne javne
politike kojima bi se veterani nakon rata integrirali u civilni
život, od programa zapošljavanja do sustava bolnica i psihološke
pomoći. Umjesto toga, Tuđman im je dao mirovine, razne povlastice i
pretvorio ih u svoje plemstvo. Dijelom je po mom sudu to bila
smišljena politika da se braniteljskoj populaciji stvori osjećaj
kako je država njihovo vlasništvo, a mi ostali, bili manjinci ili
»obični« Hrvati nešto poput kmetova, što je dijelom nedostatak
institucionalnog kapaciteta države za provođenje takvih zahtjevnih
politika. Pa onda u prosvjedima iz 2015. imate shvaćanje tadašnje
vlasti kao protunarodne, budući je nije izabralo plemstvo, već
kmetovi. To što je izabrana na slobodnim i poštenim izborima,
nevažno je.
Kokošarenje sa Slovenijom
Ima li Hrvatska uopće nekakvu vjerodostojnu
vanjsku politiku i ako je ima, kakva je ona i je li to jedna,
jedinstvena politika ili više njih? Vidimo razlike između politike
predsjednice Republike i Vlade.
– Trenutačno nisu bitna razmimoilaženja, već nešto
drugo. Veliki mađarski povjesničar Istvan Bibo utvrdio je kako je
jedan od uzroka društvenog, ekonomskog, političkog i kulturnog
zaostajanja istočne za zapadnom Europom i »teritorijalno-centrično«
shvaćanje vanjske politike, koje zamračuje stvarne interes vanjske
politike. Pa se godinama Hrvatska i Slovenija kokošare oko u biti
nebitnih teritorijalnih pitanja, na sramotu pred cijelim svijetom. A
istovremeno imamo našu predsjednicu, kojoj su inače puna usta nacije
i Kroacije, kako odlazi na poklonstvo Orbanu kao kakav velmoža svom
kralju oko tako važnog nacionalnog interesa kakav je INA, gdje su na
kocki radna mjesta, cijelo hrvatsko gospodarstvo, ali i ime po kojem
je Hrvatska još uvijek prepoznatljiva u onom što se zove »treći
svijet«.
Na predsjedničin poziv, srpski predsjednik Vučić
dolazi ipak u Zagreb. Hoće li taj susret donijeti štogod novo i
pozitivno?
– Mislim kako će ti susreti dobrim dijelom biti
besplodni sve dok se i jedna i druga zemlja ne riješe svog prljavog
veša: Srbija se suoči s cjelokupnim nasljeđem ratova iz devedesetih,
a mi ovdje dokinemo koketiranje s ustaštvom.
Vlada je najavila izradu nekog novog zakona kojim
bi se sankcionirao govor mržnje. Iako, govor mržnje se lako može
kažnjavati i po sadašnjim zakonima. Postoji li opasnost da se
govorom mržnje proglasi i svaka žešća kritika vladajućih?
– Govor mržnje se definira kao govor usmjeren
protiv nacionalne, rasne, vjerske, dobne ili bilo koje druge skupine
ljudi. Liberalna demokracija sankcionira govor mržnje budući on
negira nekoj skupini ljudi građanska prava, tj. jednakost s drugima
pred zakonom.
Dakle, govor protiv porijekla ili nekih osobina
koje su nepromjenljive?
– Ljudi obično brkaju govor mržnje s kritikom
nečijeg svjetonazora. Kada se primjerice Oliver Frljić izruguje s
Klemmom ili Željkom Markić, ne uskraćuje im građanska prava. Za
povredu svetosti Domovinskog rata ili proroka Muhameda imate na
raspolaganju tužbe pred građanskim sudovima.
* * *
Nacionalna homogenost se po Tuđmanovim
riječima postiže razmjenom pučanstva
Početkom 90-ih, Franjo Tuđman je išao s
idejom pomirbe svih Hrvata i pomirbe domovinskih i Hrvata iz
dijaspore. Smisao je zapravo da hrvatski građani drugih
nacionalnosti objektivno budu tek građani drugog reda?
– Da, to je jasno.
To se naravno i dogodilo.
– Doktorirao sam na temi usporedbe Tuđmana
i bivšeg slovačkog vođe Mečiara. Tuđmanovo shvaćanje nacionalne
države automatski ekstrahira nacionalne manjine. Tuđman je bio
respektabilni ideolog i to nije krio: sve što je namjeravao u
politici može se pročitati u njegovim knjigama. U »Bespućima
povijesne zbiljnosti« vrlo jasno piše kako su države koje nisu
nacionalno homogene u krajnju ruku neodržive, pri čemu se homogenost
po Tuđmanu postiže razmjenom pučanstva, kako bi se izbjegao rat.
Znači, trajni mir između Hrvatske i Srbije treba postići
razgraničenjem i razmjenom pučanstva; iz toga proizlazi Tuđmanova
želja da se dogovori s Miloševićem.
* * *
Čekaju nas banane
Gdje mi kao društvo idemo?
– Rekao bih kratko, parafrazirajući Đorđa
Balaševića. »Idemo u Honduras, tamo nas čekaju banane.«
|
