|
„…to je kad drži knjigu u ruci, vidiš da je
čovjek.“ Dušan Toholj, direktor NUBBiH u vrijeme paljenja Vijećnice,
The Love of Books, Sarajevo Story
„Sve zapaljene kućne biblioteke grada Sarajeva ne
mogu biti popisane niti upamćene. A nemaju ni zbog koga. No kao
plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konačni mitski pepeo
i prah pamti se sudbina sarajevske sveučilišne knjižnice, slavne
Vijećnice, čije su knjige gorjele cijeli dan inoć. To se dogodilo,
nakon fijuka i eksplozije, točno prije godinu dana.Možda baš istog
datuma kada ti ovo čitaš. Pomiluj nježno svoje knjige,stranče, i
sjeti se da su prah.“ Miljenko Jergović, Sarajevski Marlboro
Priču o antifašizmu i civilizacijskim
vrijednostima druge sarajevske Gradonačelnice, početi ću s jednom
crticom iz prošlosti i događajem koji se odigrao više od dvije
stotine godina prije civilizacijskog zločina paljenja biblioteke,
kojeg samo zločinci kao takvi i mogu izvršiti. Priča je ovo i o tri
posve nepovezane knjige, jednoj koja nije pisana da bi se igdje
nosila (a nosila se), jednoj koja je štampana kako bi se svugdje
nosila (a ne nosi se nigdje), i primjerku jedne knjige koja će se
raspasti i tako čitati posljednji put ukoliko se pročita do kraja.
Povijest Bosne
Godina je 1776., i godina je Američke revolucije,
i netom je izglasana američka Deklaracija o nezavisnosti prema kojoj
su, kako stoji, svi muškarci (ne i žene, već samo muškarci) rođeni
jednaki. Na drugom kraju svijeta, u Osmanskom Carstvu, pa tako i u
Bosanskom vilajetu, je u isto vrijeme 26. augusta te 1776. godine,
dakle više od dvije stotine godina prije nego će u vrelo augustovsko
predvečerje biti zapaljena Nacionalna biblioteka Bosne i
Hercegovine, slavljeno rođenje sultanovog sina Mehmeda. Nakon
trodnevnog veselja, bilježi i prenosi nam to Muvekkitova Povijest
Bosne, vojska je sve svoje kapacitete usmjerila na utvrđivanje
vojnih objekata po čitavoj Bosni „jer ne daj Bože da neprijatelji
udare sa bilo koje strane, sarajevsko stanovništvo i ono iz
susjednih kadiluka ne bi imalo kuda skloniti žene i djecu.“ Ove
marginalne podatke o jeseni jedne velike svjetske Imperije i početka
njena „bolovanja“ na Bosforu iznosim kako bi ukazao na postojanje
jedne knjige koja nam te činjenice prenosi.
Muvekkit na Grbavici
Put knjige hroničara Saliha Sidki Hadžihuseinovića
Muvekkita, o kojoj je riječ iz koje čitam na koji se to način
Imperija brinula o stanovništvu Vilajeta i vlastitim podanicima – je
nevjerovatan. Priča je globalno poznata zahvaljujući dokumentarcu
BBC-a, u kojemu su glavni protagonisti, uz sačuvani četverotomni
Muvekkitov rukopis, profesorica Lamija Hadžiosmanović i direktor
Gazi Husrev begove biblioteke Mustafa Jahić. Naime, rad na prijevodu
s turskog jezika Muvekkitove Historije Bosne je započeo oko dvije i
po godine prije agresije na Bosnu i Hercegovinu. Profesorica
Hadžiosmanović je zamolila direktora Jahića da joj dozvoli da se
Muvekkit iznese iz biblioteke, u vlastiti stan, kako bi s ostalim
prevodiocima iz Orijentalnog instituta mogla raditi na rukopisu.
Tako je Muvekitt dospio na Grbavicu, gdje je profesorica živjela, te
je na taj način, ispostavit će se kasnije, knjiga izbjegla paljenje,
sudbinu mnogih knjiga u opkoljenom Sarajevu. Stručni tim se tako,
neposredno prije početka rata u Bosni i Hercegovini okupljao
svakodnevno i do kasnih večernjih sati radio na odgonetanju slova,
marginalija i redaka kako bi prijevod rukopisa bio priveden kraju.
No, ratna koprena u vidu tenkovskog rulanja gusjenica je ubrzo
prekrila ovo sarajevsko naselje. Profesoricu je komšija upozorio na
postojanje jednog spiska za likvidaciju na kojem se nalazila,
ponudio joj je odlazak za Beograd, na sigurno, no nakon odbijanja,
savjetovao joj je na koji način da neupadljivo napusti stan.
Rukopisi su ostali u stanu. Bosna i Hercegovina je postala
međunarodno priznata država čija je četverotomna Historija ostala na
milost i nemilost četnicima koji su početkom maja 1992. godine ušli
u sarajevsku Grbavicu.
Poruka Srba agresorima, poruka agresora
Srbima i poruka Sarajevu
U međuvremenu su se sredinom maja 1992. godine na
inicijativu profesora Vladimira Srebrova ispred „Vječne vatre“ uz
„Skup Srba rodoljuba“ okupili i brojni drugi građani Sarajeva. Jedan
od prisutnih, Miroslav Kojović je poručio: „Srbin sam, ali i
Bosanac. Samo da poručim agresorima, „onim“ Srbima, nek ne jedu
go[.]na. Kakvi su to ratnici kad gađaju žene, djecu i starce. Nek se
stide. Vrše teror i izgladnjuju narod. To nisu ratnici, to su
go[.]na. Sa skupa je Srebrov pozvao sve bosanskohercegovačke Srbe da
se priključe redovima TO BiH. Nasuprot njemu, Srbe je iz
skupštinskih klupa par mjeseci ranije pozivao i Stevan Medić iz
Šipova, ali u posve suprotnom pravcu – kako bi napustili svoje
stanove: „… to nisu vaša ognjišta i vjerovatno i niste spremni da to
branite, jer to nije vaše – to vam je neko dodijelio. Mi koji imamo
svoja ognjišta, koji nismo pohrlili u ove velegradove mi ćemo svoja
ognjišta braniti i nikada se ta ognjišta neće zvati drugačije nego
do sada.“ Istih dana iz Centra za antiratnu akciju – Beograd je
sarajlijama stigla poruka na kojoj je stajalo: „Čujemo koje užase
Sarajevo preživljava. Nemamo reči utehe. Očajni smo. Nemoćni smo.
Duša nas boli. Stalno mislimo na vas. Volimo vas.“
Uz još jedan od pokušaja presijecanja Grada, i
njegovu podjelu na muslimasnki i srpski dio u skladu s Karadžićevim
planovima, uslijedilo je granatiranje i paljenje Orijentalnog
instituta 17. maja 1992. godine, a nedugo zatim i Nacionalne i
univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Orijentalni institut
je pogođen raketom na navođenje, tzv. maljutkom, a granatirana i
pogođena, Vijećnica je izgorjela u noći sa 25-26. augusta 1992.
godine. Knjižno blago koje je čuvano u ovoj zgradi pretvoreno je u
plamen i pepeo koji su, pod puščanom, mitraljeskom i topovskom
paljbom nastojali ugasiti timovi sarajevskih vatrogasaca i od požara
i uništenja spasiti Biblioteku.
Nikada nisam vidio da se Grad podijeli sam od
sebe. To Gradovi ne rade. Vidio sam gradove kako se šire, spajaju
mostovima, vidio sam kako njihova predgrađa rastu i dodiruju se.
Nikada nisam vidio da se raketa sama pokrene i sama odabere cilj. O
fenomenu samozapaljenja sam kao dječak čitao u „Misterijama svijeta“
Arthura Clarkea, a nešto kasnije u školi, dok se pred mojim očima
odvijao knjigocid, slušao o paljenjima knjiga, i uništavanju čitavih
biblioteka, ali nikada ni u jednom o tih događaja se nije dogodilo
ili ja nisam čuo da se dogodilo da se knjiga ili biblioteka –
samozapalila. To knjige ne rade. Nikad nisam vidio, a ni čuo od
nekoga da je vidio četnika kako u ruci drži knjigu.
Mali kalendar velikih zločina
Jednom mi se prilikom, ima tome evo gotovo 4 pune
godine, na putu iz Sarajeva u Tuzlu, jedan prijatelj koji Bosnu i
Hercegovinu voli znanjem, a čiju smo odličnu knjigu o Tuzli te
večeri predstavljali u tuzlanskom Narodnom pozorištu, povjerio kako
se tokom svog rada uvelike oslanjao na jednu malu brošuru pod
naslovom – „Mali kalendar velikih zločina.“ Nasmijao sam se, ne
držeći mnogo do takvih izdanja, na što se moj sugovornik, gotovo
iznenadio i rekao mi kako je takav jedan kalendar zapravo jako
neobičan, ali važan i bitan u sagledavanju ratne dinamike i njene
svakodnevice u Bosni i Hercegovini.
Kalendar je mali jednostavno zato jer je – mali.
Dimenzija 14×10 centimetara, u obimu od sto i dvadesetak stranica
teksta. Jedan od recenzenata je savjetovao kako bi bilo „idealno
kada bi ova knjiga u džepu, na polici, u radnom stolu ili torbi imao
svaki čovjek“, budući da, kako to stoji u recneziji „Ona po svojim
svojstvima, sadržaju i obimu, predstavlja vrlo korisno štivo za sve
protivnike fašizma koji činjenicama obaraju laži i izmišljotine o
građanskom ratu i vjerskom sukobu, te nebuloze o nemogućem
zajedničkom životu u Bosni i Hercegovini.“ Dakle, odlično, džepno
izdanje za svakodnevno podsjećanje na užase rata.
Ljudi stvarno svašta nose uza se. Ali, koliko god
ljudi poznajem, a istini za volju, ne poznajem mnogo, niko mi od
njih nikada nije rekao da u džepu, u torbi, uza se, nosi – „Mali
kalendar velikih zločina“. Niti mi je itko ikada rekao da zna nekoga
ko u džepu, u torbi, uza se, nosi – „Mali kalendar velikih zločina“.
Vlastiti primjerak, jako dobro očuvan, „k’o nov“, uzeo sam sa jednog
od onih nemjesta na koja bibliotekari iznesu „knjige za otpis“.
Geler u Godišnjaku za psihologiju
Tokom vojne opsade Sarajeva, a kako to bilježe
mnogi autori u svojim objavljenim dnevničkim bilješkama, jedna od
dječijih razonoda je bilo prikupljanje gelera. Tako jedan
bosanskohercegovački pjesnik u svome dnevniku sablažnjivo bilježi
trenutak u kojem primjećuje i shvaća da mu je stariji sin (preko
noći – odrastao, a tokom granatiranja – postao odgovoran i ozbiljan)
uz svu privrednu preduzimljivost i trgovačku snalažljivost
oduševljen tim ostacima ohlađenog čelika eksplodirane granate.
Geleri su predstavljali samo djeci znanu vrijednost, a mogli su se,
uz malo iskustva i ukoliko nisu žrtvi poderali tkivo, polomili kosti
ili raskolili lubnju, naći zarovljeni po zidovima, među opekom, u
betonu, u asfaltu.
Srećom, mene je moj geler sačekao kao kakav već
ispunjeni album s paninijevim sličicama u elektronskom izdanju ili
kao kakvo najpotpunije diskografsko (mp3) izdanje kolekcije Azre,
Laibacha, Sonic Youtha i ostalih spomenika minulih vremena, pokraj
kojih vrijeme potrošeno na proces kolekcioniranja, a u odnosu na
ugao iz kojeg prosmatrate svijet, ili gubi ili dobija smisao.
Hladan, dostupan i težak. Neispunjene (?) ubilačke misije i zadatka,
odvojen od svoje vlastite cjeline, geler u dječijoj igri postaje
dokaz punoće života. U koricama knjige postaje svjedok protoka
vremena. Još jedno nemjesto, na kojem bibliotekari ostavljaju
„knjige za otpis“ vodi nas do treće knjige. Sarajevski Filozofski
fakultet je tokom opsade Sarajeva, činio niz građevina, uz zgradu
Skupštine, Zemaljski muzej, Muzej revolucije, zgradu
Prirodno-matematičkog fakulteta koje su tvorile svojevrsnu liniju
koja je razdvajala mnogo više od dviju vojski. Tako je i tijelo
fakultetske biblioteke primalo brojne udarce granata i metaka.
Annual Review of Psychology, vol 33. iz 1982. godine je knjiga koja
je tokom opsade ranjena. Geler joj je prošao kroz stražnju koricu.
Mučki. Pečat grupe za pedagogiju i inventarni broj, bez signature,
svjedoči da je knjiga pripadala fakultetskoj biblioteci. Prve prave
teškoće u čitanju ovog zbornika nastaju nakon dvjestotinjak
stranica, i svaki pokušaj listanja i ponovnog čitanja je prijetnja
potpunom rasipanju i neupotrebljivosti ove knjige koja na mojoj
polici s knjigama ima posebno mjesto, kao što posebno mjesto imaju
svi oni primjerci knjige koji nikad neće moći biti pročitani.
Reintegracijom Sarajeva, profesorica
Hadžiosmanović se u proljeće 1996. godine vratila u svoj stan.
Devastiran i uništen u kojem je među otpadom i hrpom smeća zatekla
izrešetanu proljetnu haljinu, ukrasnu tepsiju iz Kaira i stogodišnji
četverotomni Muvekkitov rukopis neprocjenjive vrijednosti. Rukopis
je dobio novi život, preveden je i objavljen pod naslovom Povijest
Bosne.
„Mir, mir mir, ni’ko nije kriv“ – Pomirenje
u pokušaju
Zločini su veliki jednostavno zato jer ne postoje
mali zločini. Svi zločini i svaki je zločin, gotovo nepojmljivo –
veliki. Počinioci zločina ne mogu biti veliki, ali ih je moguće
nominirati. Siguran sam da se pod nominacijom „srpski zločinci“ ne
misli i nikad nije mislilo reći da je srpski narod zločinački, ili
kako je činjenje zločina osobina jednog naroda. To je jasno, ne iz
argumenta koji poteže karadžićevska propaganda o „Alijinim Srbima“
već iz činjenice da je ogroman procenat srpskog naroda u Bosni i
Hercegovini, kao i u Srbiji bio protiv rata, protiv Karadžićeve
politike razbijanja Bosne i Hercegovine. „Srpski zločinac“ nije baka
Bogdanka, koja je na Grbavici sakrivala malog Mirzu od Batkovih
četnika. Jasno je da se pod „srpski zločinci“ misli na iste one
ljubitelje opskurnog pjesničkog izraza u kojima gore Gradovi.
Koljeviće, Karadžiće, Krajišnike, Limonove… Misli se na iste one
narodne pjesnike i gradomrsce koje je u prirodnom ambijentu
galaksije Romanija maestralno snimio Pawel Pawlikowski.
Svakom mogućom izmjenom teksta natpisa na ploči
sarajevske Vijećnice, suštinski se ne postiže mnogo. Tako će i
ostati sve dotle dok Srbija, odnosno srpski narod ne dobije pravo na
svoje žrtve, a „pravo na svoje žrtve“ može dobiti kada se suoči s
činjenicom da je nacionalistička politika Srbije od dolaska
Miloševića na vlast u Srbiji krajem osamdesetih godina
najodgovornija za izviranje mnogobrojnih potoka sačinjenih od nevine
ljudske krvi. Za sravnjivanje Vukovara, bombardiranje Dubrovnika,
opsadu Sarajeva, etničko čišćenje i nasilno protjerivanje
stanovništva iz bosanskohercegovačkih gradova, genocid u Srebrenici.
Da, vidio sam jedan Grad kako plače i skriva
sramotu svijeta. Da, vidio sam kako jedan Grad liže svoje rane. Da,
vidio sam kako se jedan Grad inati. Pokušaj kojim su pojednini
načelnici i gradonačelnici iz Republike Srpske nastojali šarmirati
drugu sarajevsku Gradonačelnicu je neotesan, a način na koji, kao
dobri unučići iz djedovskog krila Draže Mihailovića promatraju
proces pomirenja je na razini pijane kafanske rasprave. Od takvih
Sarajevo i ne traži izvinjenje – koje prije svega mora biti
konkretno, suštinsko i istinito. Sve dok ne dođe do odricanja od
folklora i ikonografije četničkog pokreta, uklanjanja četničkih
zastava, sarajevska gradonačelnica i njeno Sarajevo su izvjesili
svoje – No Passaran!
|
