Nažalost, takav incident se mogao očekivati. Tako Žarko Korać,
profesor (u penziji) beogradskog Filozofskog fakulteta,
potpredsednik u Vladi Zorana Đinđića, odgovara na pitanje kojim
danas praktično mora početi svaki razgovor o Srbiji i srpskom
društvu. Tema je naravno ono što se poslednjih dana dešavalo povodom
i oko Srebrenice, ali je konkretno pitanje bilo vezano za napad na
premijera Vučića.
„Razloga ima više“, nastavlja sagovornik NM, „a prvi i osnovni je
što u percepciji porodica žrtava, pretpostavljam i najvećeg broja
Bošnjaka, sve ono što se dešavalo pre Vučićevog dolaska u Srebrenicu
bilo je zapravo negiranje tog zločina. Srbija je molila da Rusija
stavi veto na englesku rezoluciju. Ovde je počelo licitiranje da li
se u Srebrenici dogodio genocid ili ne, i maltene je postignut
konsenzus da genocida nije bilo nego je reč samo o zločinu. Ovde se
izjavljivalo da su srpske žrtve mnogo veće, a da se na njih niko i
ne osvrće; govorilo se da je rezolucija smišljena da bi se ukinula
Republika Srpska i, naravno, kada se još na to doda hipoteka koju
taj čovek nosi, dakle njegovo učešće u ratu u Bosni i Hercegovini –
jer prema Šešeljevim izjavama on je bio na Jevrejskom groblju, a zna
se da je radio na televiziji na Palama – onda se prosto moralo
očekivati da se u toj masi tako nešto dogodi. To jeste veliki
propust obezbeđenja i zaista je loše što se to desilo, ali se zaista
moglo očekivati.
Sad se govori kako će to veoma loše uticati na proces pomirenja u
regionu.
Ovaj slučaj možda najbolje ilustruje kako Srbija shvata pomirenje i
odnos prema Bosni i Hercegovini. Odlazak u Potočare jeste dobar
gest, ali šta se sve dešavalo u vezi s tim događajem. Konačno, skup
“Sedam hiljada”, organizovan na inicijativu 40 nevladinih
organizacija, koji je trebalo da predstavlja i izraz protesta zbog
odnosa srpskih vlasti prema Srebrenici i gest solidarnosti sa
žrtvama, zabranjen je pod izgovorom da treba da se očuva mir, jer su
neke ultradesne organizacije i Šešelj u isto vreme i na istom mestu
zakazali svoje skupove. Policija je trebalo njih da onemogući pošto
je njihova namera bila samo da spreče akciju “Sedam hiljada”. Šešelj
je imao miting usred Beograda, pa se ništa nije dogodilo. Ovako,
policija je stavila u istu ravan one koji uredno prijavljuju jedan
skup i one koji hoće da ga ometu. Zar mislite da ljudi u Bosni i
Hercegovini to ne vide. I još jedna stvar, to je suština, ne možete
se vi izvinjavati pod vašim uslovima, tako što ćete vi odrediti kako
ćete se izviniti. Naprotiv, morate da se izvinite na način koji je
ubedljiv za porodice žrtava i one koji se osećaju ugroženim od tog
genocida. To je isto kao da je Nemačka rekla – mi ćemo se izviniti,
ali morate da znate da je do Holokausta došlo zbog rasne teorije
koju nismo mi stvorili... Ovde je, dakle, reč o svojevrsnoj
patologiji društvenog života: vi hoćete da se mirite i pružate ruku,
a onda, na primer, zbog protivljenja srpskih vlasti u Bosni i
Hercegovini, Tači ne može da dođe u Srebrenicu jer mu se ne daje
viza. Kakvo je to mirenje? I, konačno, kakvo je to mirenje gde nema
Dodika niti ikoga iz Banjaluke? Jer, upravo na toj teritoriji,
pretpostavljam, žive mnogi ljudi koji su bili vojska bosanskih Srba.
Sve je to slika regiona, mučna i mračna, ali i slika Beograda i
Srbije.
Srbi za sebe inače misle da su, što bi se reklo, duševan narod, baš
zato što je u svojoj istoriji neretko bio žrtva.
Možda je najveća deformacija našeg društva nedostatak njegove
empatije, njegovog saosećanja sa žrtvama. Srebrenica je prvorazredna
prilika da vidite koliko je naše društvo postalo u suštini
bezosećajno. Želim u tom kontekstu da kažem jednu stvar. Juna 1942.
godine Nemci su, na osnovu inače pogrešne informacije da je pružalo
podršku atentatorima na Hajnriha, gaulajtera Moravske, doneli odluku
da unište češko selo Lidice. Došli su, izdvojili 173 muškarca iznad
15 godina i streljali ih tu na licu mesta, a žene i decu poslali u
logore; oko 80 odsto dece ubijeno je u logorima i većina žena, selo
je razoreno. Ne postoji Čeh koji ne zna šta šta se dogodilo u
Lidicama. A vi ubijete 8.000 Bošnjaka – za četiri dana, leševi
zakopani buldožerima, sekundarne, tercijerne grobnice... – i niste
svesni da je to postalo deo kolektivnog pamćenja bošnjačkog naroda.
Neće biti Bošnjaka koji neće znati šta se dogodilo. Vi imate priliku
da pokažete da vam je žao zbog toga, da ste zgranuti time što je
urađeno, da osuđujete ljude koji su to uradili. Umesto toga, ulazite
u pseudoistorijske rasprave ko je vama kada učinio nesreću, kao da
će ta nesreća za koju ste odgovorni biti manja ako je neko drugi u
prošlosti učinio nesreću vama. Pretvarate to isključivo u političko
pitanje. Konačno, imate vlast koja uopšte nije u stanju da otvoreno
kaže da to osuđuje. To pokazuje da vi niste kritični prema
devedesetim, da zapravo i ne odbacujete rezultate tih devedesetih.
Ovo je tipičan rezultat politike devedesetih – nemate nikakvo
saosećanje za nesreću drugih.
Jesu li drugi i drugačiji?
Kada se u Srbiji danas govori o tim stvarima zaboravlja se da su dva
najveća književna dela o stradanju Srba u Drugom svetskom ratu
napisali Ivan Goran Kovačić, Hrvat koji je napisao Jamu, ubili su ga
četnici, i Skender Kulenović, koji je napisao Stojanku majku
Knežopoljku, danas bi rekli Bošnjak. Sećam se, gledao sam jednu
emisiju, govorio je Branko Ćopić, kaže: “Bio je rat, jutro, vojska
se spremila da ide dalje, a onda je Skender, potresen stravičnim
prizorima koje su juče videli, zamolio da pročita pesmu koju je
napisao”. I onda je pred celim strojem pročitao svoju pesmu. Hteo
sam da kažem da mi nemamo nijednu pesmu nekog našeg pesnika o
stradanju u Srebrenici, nemamo nijednog Goju našeg koji će govoriti
o stradanju u Srebrenici, kao što je čuveni španski slikar učinio
kroz svoje Kapričose. Nijedan naš umetnik se za to ne interesuje.
Naši umetnici oplakuju samo naše mrtve, oni su potpuno indiferentni
prema tuđim mrtvima. Karl Jaspers filozof, psihijatar prvo, svoj
najveći uticaj ostvario je posle Drugog svetskog rata kada je
napisao knjigu o nemačkoj krivici. Mi nemamo svog Jaspersa koji će
nešto reći o krivici i odgovornosti srpskog naroda. Naprotiv,
najugledniji naš književnik je Dobrica Ćosić, koji je taj rat
ideološki osmislio i koji ga je opravdavao do svoje smrti, koji je
umesto o etničkom čišćenju govorio o humanom preseljenju, koji je
govorio o tome da treba konsolidovati državu bez obzira na cenu.
Naše društvo je u tragičnoj situaciji. Najveći deo naše
intelektualne i umetničke elite potpuno je indiferentan prema tuđem
stradanju, potpuno. Ja ne vidim da je ovde neko od naših umetnika,
značajnih stvaralaca, istinski potresen zbog stradanja Bošnjaka.
Sa druge strane, Srbija prihvata evropske vrednosti, naš zvaničan
cilj je ulazak u EU.
Mi smo društvo zakasnele tranzicije. Kod nas je demokratska
tranzicija počela više od decenije nakon pada Berlinskog zida. To
treba uvek imati na umu. A povrh toga, sada se nalazimo u vrlo
paradoksalnoj situaciji da se ljudi koji su bili nosioci
antievropske politike danas predstavljaju kao nosioci evropske
politike. Pre svega tu mislim na premijera Vučića. To je izazvalo
veliku nedoumicu u Srbiji: koliko, naime, političar može da se
menja, da li se suštinski menja i šta znači vratiti moralni
kredibilitet za demokratske promene. Na ta pitanja ja sam, odmah da
kažem, više puta dao odgovor koji je bio prilično negativan. Vlast u
Srbija danas, zapravo, nije suštinski proevropska, nego je to neka
vrsta lukavstva, ona Evropu bira zato što praktično nema drugu
mogućnost.
A podela Vučić – Nikolić, da li je ona po vašem mišljenju stvarna?
Potpuno je jasno da je Srpska napredna stranka podeljena. Nikolić je
nosilac proruske opcije. Njega niko ne zove na Zapad, on ni u kakve
posete ne ide, to je već formirano mišljenje o njemu. Sa druge
strane, Aleksandar Vučić je, i formalno i po mnogim svojim
postupcima, okrenut Zapadu; videli ste fascinaciju posetom Angele
Merkel. On zbilja kaže: možemo mnogo da učimo od Nemaca, ali
istovremeno, sa druge strane, daje krajnje konfuzne i
razočaravajuće, da ne kažem nešto teže, izjave o Srebrenici. Nemačka
je postala demokratska država upravo zato što se suočila sa svojom
nacističkom prošlošću. Nemate ozbiljnog političara, od Adenauera do
danas, koji bi u Nemačkoj branio nacistički režim, niti ono što se
tada dešavalo. Ne pravim nikakvu direktnu analogiju, ali želim da
istaknem da samo društvo koje je kritično prema prošlosti može da se
zove demokratsko. Dakle, Vučić od Nemačke uzima privredno čudo, ali
ne uzima njen odnos prema prošlosti. U svakom slučaju, Srbija je
danas došla do tačke kada se vidi da je naše društvo potpuno
dezorijentisano, kada su demokratski kapaciteti ekstremno slabi i
kada, istovremeno, imamo ekonomsku bedu.
Pomenuli ste Rusiju, njen uticaj jača.
Što se tiče orijentacije na Rusiju, ona je istorijska. Ne radi se tu
o partijskim vezama, nema u Srbiji političkih stranaka, bar ne
značajnijih, koje se oslanjaju na neku rusku, najviše je proruska
bila Demokratska stranka Srbije koja je danas praktično nestala sa
političke scene. To je nešto drugo, to je isti koncept društva i
položaja pojedinca u društvu. To je narodnjaštvo, ideja da je narod
nosilac suvereniteta, da je politički pluralizam zapravo štetan, da
postoje opšti narodni interesi i da je narodna volja jača od volje
pojedinca. Zato Srbija ima razumevanja za Rusiju i Rusija za Srbiju.
Tu se radi o jednom shvatanju društva i politike. U Srbiji se
političke stranke i politički pluralizam i pravo pojedinca shvataju
kao nešto nametnuto sa Zapada. Ovde se polazi od toga da političke
razlike uništavaju zdravo biće naroda i da ste vi koji se protivite,
na primer, spoljnoj politici Srbije, u stvari neprijatelj naroda, a
ne samo neko ko ima drugu koncepciju kakva Srbija treba da bude.
Kada je reč o suočavanju sa prošlošću, ne može se zaobići suđenje za
ubistvo premijera Đinđića, odnosno odbijanje da se istraži politička
pozadina tog ubistva.
Kad je Koštunica došao na vlast, ljudi koji su hapšeni za vreme
Sablje, Aco Tomić, bivši načelnik vojne bezbednosti, i Rade
Bulatović odmah su dobili ogromnu finansijsku odštetu; to je bila
jasna poruka. Setite se zatim da je Koštuničina vlada pokušala da
spreči to suđenje, prvo da ukine sud, a onda je promenjen i tužilac,
tako da je to bila jasna opstrukcija. Onda imate potpis jedne serije
intelektualaca, doduše sve Koštuničinih političkih prijatelja, da se
on ne sme zvati ni na razgovor, iako je, recimo, Toni Bler kao
premijer 12 sati bio na razgovoru zbog jedne afere. Sve to šalje
poruku da u Srbiji postoje građani prvog i drugog reda i nemojte
misliti da policijski islednici, tužioci i sudije tu poruku ne
razumeju.
Kako tumačite to da Nati Mesarović, sudiji u tom procesu, nije dato
da postane advokat?
Advokati su postajali ljudi sa najstrašnijim profesionalnim
biografijama pre toga. Pola državne bezbednosti svojevremeno su
postali advokati. To je klasičan revanšizam, osveta zbog pokušaja
reforme sudstva koja nije uspela zbog ogromnih otpora, pri čemu su
neki bili fundirani, dok su drugi zapravo predstavljali odbranu
pozicija, veza i kroz dugi niz godina izgrađenih klijentelističkih
odnosa. Ona je rekla da piše knjigu o procesu Zoranu Đinđiću, to sam
video u jednom intervjuu, veoma me zanima šta će biti u njoj.
Jedan od fenomena savremene Srbije, koji je čini se povezan sa ovim
o čemu smo do sada govorili, jeste porast nasilja u društvu i
porodici, naročito nad ženama. Kako to objašnjavate?
A nad decom, a nad životinjama? Najbolje je pogledati tu raspravu
oko toga treba li fizički kažnjavati decu. Ako ne možete ni da
zamislite koncept vaspitanja u kojem se deca fizički ne kažnjavaju,
onda imate jedno zapušteno društvo puno nasilja. Iz te rasprave
moglo se videti koliko se ovde nasilje smatra zapravo prirodnim. Mi
jesmo društvo nasilja, imali smo ratove u kojima su činjeni nečuveni
zločini. Deca su na televiziji gledala odsečene glave. U Muzeju
primenjenih umetnosti ranih devedesetih direktorka Isakov je
napravila izložbu slika leševa iz Vukovara. To su bile
najstravičnije slike. Na tu izložbu su dolazile škole. Kad smo mi
digli glas protiv toga, direktorka muzeja je rekla da će ta izložba,
dok je ona živa, tu ostati. Onda je ipak neko zaključio da deca ne
treba da idu na takve priredbe. Kroz sve to prošlo je naše društvo i
odmah da kažem, da ne bude zabune, ako tražite jednu reč da se opiše
to stanje – mi smo jedno duboko traumatizovano društvo. Čemu je
doprinelo i ono bombardovanje 99. godine. Navešću vam jedan primer:
ovde kad u gradu pukne guma na automobilu, svi skoče kao opareni.
Drugde bi samo okrenuli glavu, ovde ljudi neprekidno očekuju da se
nešto rđavo desi, traumatizovani su. I sad, umesto da smanjujete taj
nivo, da smanjujete traume, da radite sa traumom, ne mislim u nekom
terapijskom smislu, to se radi samo individualno, nego da gradite
društvo koje će počivati na osmehu – znam da ovo zvuči neverovatno
staromodno, ali sam uveren da je tako – na nekom optimizmu koji je
realan, na pokazivanju alternativnih modela ponašanja, na brizi za
decu, vi u suštini reprodukujete nasilje i bezosećajnost.
O odbijanju da se suočimo sa prošlošću ubedljivo govori
irehabilitacija Draže Mihailovića.
Rehabilitacije predstavljaju pokušaj da se ponovo napiše istorija.
To nije nikakva slučajnost, to je vrlo svestan i sistematski
pokušaj, koji se već dugo sprovodi, polako ide preko udžbenika, pa
onda preko sudskih presuda, sada će ići i sa restitucijom. U tom
pokušaju se zapravo relativizuje Drugi svetski rat, položaj
zaraćenih strana i učešće na tim stranama, iako je istorijska istina
o Drugom svetskom ratu napisana. Od sto knjiga koje govore o Drugom
svetskom ratu na prostoru bivše Jugoslavija, 97 će imati vrlo slične
zaključke. Ima izuzetaka, kao što je svojevremeno Nora Belof,
engleska istoričarka pročetnički nastrojena, govorila da su pravi
antifašisti bili četnici, zbog čega je i dobila veliki prostor u
našim medijima devedesetih. Ali, to ne da nije većinsko mišljenje,
nego je ekstremno manjinsko mišljenje. Ovde je osnovna teza da Srbi
nije trebalo da učestvuju u tom ratu i da su stradali zato što su se
borili. To je, u stvari, veličanje nacionalne izdaje. Jedan od ljudi
koji je dao krupan doprinos ovom izvrtanju istorije je, na primer,
Dejan Medaković, bivši predsednik Srpske akademija nauka i umetnosti
u dva mandata, koji je u 100 najznamenitijih Srba stavio Milana
Nedića. To je potpuno isto kao da Francuzi u 100 najznamenitijih
Francuza stave maršala Petena koji je, uzgred budi rečeno, u Prvom
svetskom ratu bio veći heroj nego Nedić.
Ovde se apsolutno izbegava da se kaže da je vlada Milana Nedića već
do kraja avgusta 41. donela sve rasne zakone koje je imala i
Nemačka. Znači, u Srbiji su vladali rasni zakoni potpuno isti kao u
Nemačkoj. Evo jedne ilustracije. Oficiri bivše jugoslovenske vojske
u zarobljeništvu bili su smešteni u posebne logore i nisu ubijani,
jer je Hitlerova Nemačka ipak poštovala Ženevsku konvenciju. U tom
času Nedić piše nemačkim vlastima i moli da se Jevreji izdvoje da ne
bi loše uticali na srpske oficire. I oni bivaju razdvojeni, na molbu
Nedićeve vlade, dakle. Ovde se falsifikuje istorija, ovde se Nedić
prikazuje kao patriota i četnici kao pravi oslobodioci. To je
povezano sa pričom o Srebrenici. Ne radi se tu samo o nedostatku
empatije i raspravi o tome je li bio genocid ili ne i šta uopšte
znači ta reč i slično, reč je zapravo o nedostatku prave analize i
stvarne kritičnosti prema devedesetim. Srbija to isto radi i sa
Drugim svetskim ratom. To vrlo loše govori o našoj eliti, ne treba
za to kriviti obične ljude, ovde sad razgovaramo o našoj
intelektualnoj eliti koja je trula, koruptivna, antizapadna,
neobrazovana i koja sistematski pokušava da falsifikuje istoriju
sopstvenog naroda. |