Gotovo neverovatan tiražni uspeh knjige Latinke Perović "Dominantna
i neželjena elita - beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u
Srbiji (XX-XXI vek)", ovog sparnog leta samo je jedan od pokazatelja
koliko je Srbiji i njenoj istoriografiji većodavno bio potreban
"kritički preokret" u shvatanju svojih "istorijskih ideja vodilja" i
koliko je danas neophodno sakupiti intelektualne kuraži da se
oslobodimo odavno potrošenih koncepcija, mitova i stereotipa koji su
dugo gušili ono "novo istorijsko samopromišljanje" koje bi u "duhu
našeg vremena" moglo vratiti energiju, nadu i samopouzdanje srpskoj
građanskoj zajednici.
Samo na prvi pogled taj uspeh Latinke Perovićdeluje neobično - jer
njena knjiga sadrži pretežno većranije objavljene ili delimično
skicirane eseje o Dobrici Ćosiću, kao "čoveku sinteze" dominantne
elite, na jednoj, a na drugoj strani portrete i analize stvaralaštva
"neželjenih ličnosti elite" - Marka Nikezića, Koče Popovića,
Milovana Đilasa, Ivana Đurića, Novaka Pribićevića, Slobodana Inića,
Ivana Stambolića, Olge PopovićObradović, Sime Ćirkovića, Zorana
Đinđića, Bogdana Bogdanovića i Radomira Konstantinovića. No, kada su
se ovi novi, obnovljeni i stari tekstovi (spakovani u voluminoznu
knjigu od blizu 700 stranica) našli zajedno jedni pored drugih, tek
tada se čitaocu otvorio pogled na punu liniju novijeg istorijskog
horizonta Srbije. I odmah ga je za gušu uhvatilo pitanje zašto je
"dominantna elita" toliko fatalno uvek pobeđivala onu "neželjenu".
To nužno pokreće onu tužnu pesmu "da je moglo biti i drugačije" -
ali nije bilo drugačije.
Alternative je uvek bilo, to posle ove (da se izrazimo mihizovski)
"autobiografije o drugima" Latinke Perovićsada vidimo potpuno jasno,
a ta alternativa je po pravilu uvek bila više demokratska i
liberterska, a bogme je bila i liberalnija, od one "dominantne" koja
je, više silom nego milom, više političkom propagandom nego
racionalnim razlozima, "više klanjem nego oranjem", više u
sopstvenom nego "u narodnom interesu" - sprovodila "zavetnu
praideju" srpskog nacionalizma - ideju "nacionalnog ujedinjenja i
oslobođenja". Za takvu ideju se nisu smele žaliti položene ljudske
žrtve i materijalne katastrofe, za nju se morala trpeti svaka vrsta
unutrašnje despotije i zatupljujuće "sabornosti". Nacionalna ideja
podrazumevala je, dakako, centralnu državnu pesnicu i alergiju na
svaku autonomiju, od one individualne do one institucionalne ili
teritorijalne.
Alternativa, koju je ovoga puta Latinka Perovićilustrovala preko 12
važnih ličnosti Srbije iz poslednjih pola veka, najčešće je bila u
dosluhu sa "modernim vremenima", uvek je bila proevropska, pa i
prozapadna, najčešće je zagovarala racionalne interese, razumevanje
drugih i slobodnije i efikasnije društvo, ponekad je dosezala i do
društvenih ili etabliranih intelektualnih vrhova, da bi u nekom
"kritičnom trenutku" za "dominantnu elitu" bila posečena, izolovana,
bačena u prašinu na jedan stari "azijski način ponižavanja" - a kolo
su po pravilu nastavljali da vode oni koji su običnim ljudima nudili
mogućnost da sopstvenu društvenu beznačajnost okite navodno
veličanstvenim kvalitetima nacije.
U zasad neformalnim i neobjavljenim pogledima na poduhvat Latinke
Peroviću stručnim i intelektualnim krugovima pojavilo se i nekoliko
"primedaba", ako se to tako može nazvati. Prva je da je knjiga
nekako "asimetrična", jer je na strani "dominantne elite" samo
Dobrica Ćosić, a neželjenih je, naravno, mnogo više. U tom pravcu se
smatra da je Perovićeva moguće "precenila" moćĆosića da utiče na
vlast i narod u Srbiji duže od šest decenija javnog delovanja i
pisanja. U "istom tonu" se ističe da je Ćosićbio van struktura
vlasti (pa i protiv vlasti) između 1968. i 1988. godine, a često i
kasnije, posle kratkotrajnog predsednikovanja Saveznom Republikom
Jugoslavijom 1992. godine. Spomenuta primedba u istom pravcu kao
primer navodi da je uticaj filozofa Mihajla Markovića, a pogotovu
ekonomiste Koste Mihajlovića (glavnih pisaca Memoranduma SANU) na
opšte Ćosićeve poglede krajem 20. veka, nakon što su Aleksandar
Rankovići Slobodan Penezićvećbili mrtvi - nedovoljno naglašen.
Međutim, onaj ko pročita blizu stotinjak stranica eseja o Ćosiću
razumeće da je Latinka Perovićne samo temeljno "dekonstruisala"
njegovo "nacionalno učenje", nego i dokumentovala uticaj velike
grupe srpskih intelektualaca na njega, grupe koja je "oca nacije"
fascinirala nacionalnim strastima i "snabdevala" argumentacijom o
"nacionalnim nepravdama" prema Srbima i Srbiji u jugoslovenskom
državnom okviru. Da ne kažem da ga je ta grupa uporno "podučavala"
navodnim srpskim istorijskim interesima, a koje je on potom
rasejavao svojim opširnim književnim delom kao navodno "mišljenje
naroda" o sebi i drugima, a još više kao projekat kojeg bi morala da
se drži "državotvorna" (a kakva bi drugačija mogla biti) politička
superstruktura.
Glavna mana spomenute "primedbe" jeste, ipak, u tome da je Dobrica
Ćosićdoista imao veliku moću Srbiji tokom veoma dugo vremena, jer je
on bio opšteprihvaćeni "ovlašćeni tumač" ne samo onoga što navodno
treba da misli srpski narod, nego i same "nacionalne ideje" koja,
opet navodno, bitno obeležava narodni identitet i njegova istorijska
htenja. A ideje vladaju žešće i čvršće od svake vlasti, čak i
Rankovićeve ili Penezićeve.
Svako od čitalaca serije portreta ličnosti iz "neželjene elite" o
kojima piše Latinka Perović(a sve ih je lično poznavala i gotovo sa
svima prisno komunicirala ili čak sarađivala) može izneti sopstveni
utisak koji mu je od tih tekstova najzanimljiviji ili možda
najznačajniji za analizu "zanosa i prkosa" "onih koji su mislili
drugačije" (kako bi rekla Roza Luksemburg). Po dubini ljudskog
razumevanja neuspeha onih koji su u Srbiji delovali suprotno
inerciji i moćnijima, možda se kao najuspeliji mogu izdvojiti
portreti Marka Nikezića i Milovana Đilasa.
Po mišljenju pisca ovih redova veoma je zanimljiv i prikaz naučnog
dela prerano preminule istoričarke Olge PopovićObradović(1954-2003),
koja se bavila "korenima antimoderne političke kulture u Srbiji".
Zapravo, ključno njeno delo (i doktorska disertacija)
"Parlamentarizam u Kraljevini Srbiji od 1903. do 1914. godine" na
svojevrstan način demistifikuje ovo navodno "zlatno doba srpske
demokratije" i dokazuje da je ono zapravo doba učvršćivanja
radikalske koncepcije "na sve spremne narodne države", u kojoj
zapravo nema stvarnog pluralizma (vladaju ili stari ili samostalni
radikali), gde je svaki liberalizam ravan nacionalnoj izdaji i gde
je "iz državnog razloga" društvo militarizovano radi ostvarivanja
"zavetnih ciljeva" silom oružja i ognjem "malog balkanskog
imperijalizma". Nije slučajno što je posthumna knjiga Olge
PopovićObradović, objavljena 2008. godine, naslovljena "Kakva ili
kolika država". U tom naslovu ne samo da se krije glavno polje
njenih istoriografskih istraživanja, nego bi se to pitanje moglo
proglasiti i glavnim pitanjem koje je mučilo istoriografska
istraživanja same Latinke Perović.
Kad je rečo onima koji su bili "neželjeni", jer im je bilo bitno
"kakvu Srbiju" želimo, Latinka Perovićje uložila ogroman napor da
doista "iščita" nastojanja Ivana Đurića, Slobodana Inića i Zorana
Đinđića -"briljantnih dečaka" iz najnovije istorije Srbije koji su
bukvalno sahranjeni još sasvim mladi, a čije je značajno delo potom,
iz dana u dan, bezuspešno sahranjivano još temeljnije. Kao da je
alternativu moguće sahraniti?
U tom naporu Latinka Perovićje pokazala sopstvenu istraživačku
vitalnost i sposobnost da korespondira sa ključnim pitanjima naše
konfuzne prošlosti i neizvesne sadašnjosti, koje nikako da se
potpuno otmu teretu krvavih i opasnih istorijskih zabluda. Uspeh
knjige Latinke Perović, međutim, oživljava nadu da se Srbija pod tim
teretom neće potpuno urušiti.
Ovaj tekst je objavljen u nedeljniku Novi Magazin br. 227 od 3.
septembra 2011.
U dogovoru sa redakcijom Novog Magazina Danas prenosi tekst u
celini. |