U Beogradu je, iznenada, preminula Olivera Milosavljević, profesorka
istorije na Odeljenju za sociologiju Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Beogradu.
Za njenu porodicu, za njene prijatelje i kolege, njena smrt je
delovala poput groma iz vedrog neba. U punoj zrelosti, ali još
daleko od godina kada smrt nije tragična. Još uvek je držala
nastavu, istraživala, pisala.
U haosu i konfuziji kojima je ispunjeno naše vreme, glas Olivere
Milosavljević dolazio je iz dubina istorijskih izvora – rezolutan,
siguran. Bio je to specifičan glas u srpskoj istoriografiji tokom
poslednjih četvrt veka. Za neke, suviše rezak, za druge – hrabar i
razuman.
Olivera Milosavljević nije redukovala istorijske izvore: njih je
uvek odabirala i grupisala tema koja je bila u fokusu njenih
istraživanja.
Doktorirala je na samoupravljanju, temi koja je zaokupljala pažnju
naučnika na više stranih univerziteta. Taj veliki istraživački rad
ostao je neobjavljen, jer je tema „izgubila“ aktuelnost.
U ratovima devedesetih godina, Olivera Milosavljević je bila
angažovana na velikom projektu „Srpska strana rata“. Trauma i
katarza u istorijskom pamćenju“. U poglavlju „Jugoslavija kao
zabluda“, analizirala je odgovornost srpske intelektualne elite,
okupljene oko Srpske akademije nauka i umetnosti, za ratove i raspad
države.
U vreme refašizacije srpskog društva, Milosavljevićeva se
orijentisala na razdoblje Drugog svetskog rata, posebno na
kvislinšku upravu generala Milana Nedića. Ta proučavanja zaokružila
je knjigom „Potisnuta istina“.
Zatim je došlo njeno dvotomno delo „Savremenici fašizma. Percepcija
fašizma u beogradskoj javnosti 1933-1941.“. Delo je prećutano, jer
se nije moglo ni odbaciti, ni prihvatiti.
Smrt je Oliveru Milosavljević zatekla u proučavanju komunizma kao
istorijskog procesa. U srpskoj istorijografiji posle pada komunizma,
to je prvi poduhvat u kome se o komunizmu ne raspravlja politički
tj. revanšistički, već naučno.
Pored više rasprava i članaka u istorijskim časopisima, posebno su
značajni radovi Milosavljevićeve u višetomnoj ediciji „Dijalog
istoričara – povijesničara“, koji je vođen posle ratova devedesetih
godina.
Bibliografija radova Olivere Milosavljević sadrži i dve knjige
razgovora sa mnom („Snaga lične odgovornosti“ i „Činjenice i
tumačenja -Dva razgovora sa Latinkom Perović”). Pristala sam na
ličnu ispovest Oliveri Milosavljević zbog njene srčanosti i snažnog
profesionalnog poriva da sagovornika „istera“ na čistinu. Posao je
bio podjednako težak za obe. U godinama posle tih razgovora, često
sam se pitala – koliko sam opravdala očekivanja svoje koleginice i
sagovornice. Često citirani u istoriografskim radovima, ovi
razgovori predstavljaju dokumenat koji neki književni teoretičari
naslovljavaju kao „autobiografija u saradnji“.
Ubeđena antifašistkinja i levičarka, Olivera Milosavljević je u
bavljenju danas potisnute istine, nalazila i moralnu ravnotežu i
profesionalno zadovoljenje. |